U emisiji HRT-a „Nedjeljom u dva“ ove je nedjelje gostovala Vesna Teršelić, voditeljica Documente. Predložila je da se izjednače prava vojnih i civilnih žrtava rata, te je također rekla da se procjenjuje da je civilnih žrtava između četiri i osam tisuća, čime Hrvatska odaje dojam kako joj sve žrtve nisu jednako bitne i kako postaju tek dio statistike.

Teršelić je dalje istaknula da žrtve polažu nade u pravosuđe i žele da se prizna patnja, tj. da im kroz nekakvi fond Ministarstvo branitelja Hrvatske isplati naknadu. Nije točno, odnosno ova voditeljica ne govori istinu (što i inače čini) da Hrvatskoj nisu sve žrtve jednako bitne.

Prije bi bilo da se ona kroz svoj centar koji plaća Hrvatska(sedam milijuna godišnje!) i koji ima 25 zaposlenih, neprestano bori i zalaže za izjednačavanje žrtve i agresora, njoj nije bitno tko je prvi počeo rat, tko je koga ubio, već su joj tobože sve žrtve iste. I mi se slažemo da se isplati odšteta, ali zbog čega Teršelić ne kaže da bi tu odštetu trebali isplatiti Srbi i Crnogorci, koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku, već predlaže Hrvatskoj da ona sama rješava problem žrtava za koje ni najmanje nije kriva.

Drugim riječima, kao da naglašava da nam nitko ne može napraviti toliko štete, koliko smo mi u stanju to sami popraviti! Zašto i zbog čega ova voditeljica ne traži od srpskih fondova i njihova ministarstva da isplate odštetu žrtvama hrvatskog Domovinskoga rata, tim prije jer je, koliko puta to treba ponavljati, Srbija, odnosno bivša Jugoslavija bila agresor? U protivnom će ispasti da agresor nije ništa kriv, jer eto Hrvatska sama svojim žrtvama plaća i naknadu!

Na taj način i razne dobro plaćene voditeljice poput ove doći će na svoje, jer će se i u tom pogledu izjednačiti agresor i žrtva. To i samo to je cilj i želja – Vesne Teršelić, za koju malo tko zna tko je i što je.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge branitelja, invalida i udovica

Domovinskog rata Podravke(UBIUDR)

NEDJELJA, 15 SRPANJ 2012 IVANA

Iako nas prije toga očekuje fašistički dernek u Srbu spektakl u Čavoglavama, najveća pučka proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana branitelja neumitno se približava, kako smo već pisali pripreme su u punom jeku, što je i logično. Naime, u Čavoglavama se redovito okupi više od 100 000 ljudi, za jedno malo, ali ponosno, mitsko mjesto Dalmatinske Zagore to je izazovna brojka, masa ljudi koju treba prihvatiti, kojoj treba osigurati mogućnost da može nešto popiti i pojesti s obzirom kako ljudi dolaze iz svih dijelova domovinske i iseljene Hrvatske.

Svake godine organizacija je na sve većoj razini, naime, ljudi su shvatili da s hrvatskim vlastima nema previše sreće te da su slavlja, sijela i derneci koje te vlasti pripremaju sve samo ne iskreni. Dok su slavili Oluju vlastodršci su istovremeno dali placet Haaškom sudu za procesuiranjeOluje i Bljeska, otvoren je lov na nedužne generale i branitelje oslobodilačkog i antifašističkogDomovinskog rata. Drugim riječima, sve hrvatske vlade u posljednjih desetak godina s figom u džepu dolazili su u Knin slaviti one čija imena se nisu usudili spomenuti, Gotovinu, Markača, Tuđmana, Šuška, brojne hrvatske branitelje koji su možda anonimni i nepoznati javnosti, ali koji će uvijek živjeti u tkivu hrvatskoga naroda. Nema demokratske Hrvatske bez hrvatskih branitelja. Što je drugo preostalo narodu nego da se sam organizira, tako je počelo u Čavoglavama, s vremenom se pretvorilo u mit i legendu.

Ove godine nas također očekuje veliki spektakl, ljudi su svoj dolazak u Čavoglave najavili iz svih dijelova svijeta, imati će što i vidjeti, spektakularni rock koncert na kojem će, uz neizbježnog kralja hrvatske estrade, Marka Perkovića Thompsona, nastupiti i jedna vječna legenda hrvatske glazbe, Željko Bebek, koga su režimski mediji satrli nakon što je izjavio da je ponosan što će se pojaviti u Čavoglavama.Uz Bebeka tu je i kralj dijaspore, kum Marka Perkovića, dobrodušni Hercegovac, Mate Bulić, zatim jedna od najpopularnijih hrvatskih rock grupa Opća opasnost. Uz koncert koji će početi u večernjim satima, tu je i tradicionalni bikerkski od Drniša do Čavoglava, koji će predvoditi, kao i uvijek, domaćin spektakl osobno, hrvatski branitelj, “uvijek vjerni”, Marko Perković Thompson. Naravno, uz koncert i defile bikera tijekom blagdanskog dana, svetog povijesnog dana kada se prisjećamo svih onih koji su slomili zube velikosrpskom fašizmu, u Čavoglavama nas očekuje i bogati sportsko-zabavni program u kojem će sudjelovati i brojne osobe iz javnog života naše domovine.

Kako se organizatori spektakla pripremaju za proslavu u Čavoglavama tako smo uvjereni da i “neprijatelj” iz busije sprema neku novu, samo sebi svjojstvenu, poslasticu. Kažu neki da uKumrovcu već treniraju brojači kapa koji će se po zadatku uputiti u Čavoglave, kako bi, kao i svake godine, pokušali isprovocirati nerede, odnosno kako bi svijetu pokazali da se radi o “ustaškom derneku”. Svaki onaj tko ima tamnui majicu, uli čak tamne sunčane naočale, potencijalni je sumnjivac, stoga oprezno da vas ne bi etiketirali kao neprijatelje države i ove od naroda obožavane vlasti. Spomenimo na kraju da se u Čavoglavama redovito pojavljivao iprofesor Miroslav Tuđman, sin pokojnog predsjednika i utemeljitelja Hrvatske, doktora Franje Tuđmana, biti će zanimljivo vidjeti hoće li stići i ove godine s obzirom kako je on sada saborski zastupnik HDZ-a. Hoće li pak u Čavoglave Tomislav Karamarko ni sam Mesić ne zna.

Foto:  TN/FR

Tinolovka – News

Tražimo od Vlade Republike Hrvatske, ali i od Ministarstva branitelja da pokrenu inicijativu oko podizanja spomenika svim poginulim, nestalih i umrlim hrvatskim braniteljima u hrvatskom Domovinskome ratu u središtu grada, a ne nikako negdje na periferiji’ – navodi se između ostalog u priopćenju za javnost udruge UBIUDR.

Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) s velikom gorčinom objavila je priopćenje javnosti u kojemu ističe kako je sramotno da u središtu Zagreba još nema spomenika poginulim hrvatskim braniteljima. Priopćenje vam prenosimo u cijelosti:

– Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) ogorčena je što ni nakon više od 20 godina od početka srpske agresije u Zagrebu ne postoji spomenik hrvatskim braniteljima, odnosno svim poginulima za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Istina, jedan takav spomenik izgrađen je na groblju Mirogoj, koji je financirao Grad Zagreb, a na kojem čak ni ne piše u čiju je čast i slavu podignut, nema čak ni ugraviranog križa, ali on bi trebao i morao biti u središtu grada, tim prije što na groblje odlaze uglavnom samo oni čiji su najmiliji tamo i sahranjeni.

Stoga tražimo od Vlade Republike Hrvatske, ali i od Ministarstva branitelja da pokrenu inicijativu oko podizanja spomenika svim poginulim, nestalih i umrlim hrvatskim braniteljima u hrvatskom Domovinskome ratu u centru grada, a ne nikako negdje na periferiji.

U Hrvatskoj je prešućeno da je krajem ožujka ove godine u središtu Beograda otkriven veleban Spomenik žrtvama rata i braniocima otadžbine, dakle svim onima koji su dali svoje živote ‘za obranu Srbije’ od 1990. do 1999. Drugim riječima, spomenik su dobili i oni koji su kao agresori napadali i poginuli u Vukovaru, Škabrnji, Dalju, Osijeku i drugdje.

U Sarajevu je također otkriven Spomenik mira, spomenik podignut svim žrtvama poginulim u BiH u proteklim ratovima. U Zagrebu pak postoje mnogi spomenici, ali najviše je onih koji su podignuti u čast i slavu antifašista. Zar to nije još jedan način marginaliziranja, prešućivanja i falsificiranje hrvatske suvremene povijesti?

„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog

unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac ‘barbar’. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen” (str. 175.).

Antun Gustav Matoš

Protiv koga smo mi to i zašto ratovali devedesetih godina ako su komunisti ostvarili slobodu i nacionalnu državu

U reviziji i krivotvorenju hrvatske prošlosti, retitoizaciji Hrvatske, veli­čanju partizana i komu­nističkog antifašizma, hrvatski državni vrh učinio je novi veliki korak svojim govorima na pro­slavi Dana antifašističke borbe 22. lip­nja u šumi Brezovica kraj Siska.

Predsjednik Republike Ivo Josipović i čelnici SDP-a Zoran Milanović, predsjednik Vlade Republike Hr­vatske i Josip Leko, zamjenik pred­sjednika Hrvatskog sabora, ponovno su demonstrirali svoju slogu i odluč­nost u nametanju krivotvorina o novi­joj hrvatskoj povijesti.

Svi njihovi govori kao i govor Ratka Maričića, predstavnika antifašista, temeljili su se na trima velikim neistinama i krivotvorinama:

1. da je hrvatska država stvorena partizanskom borbom, odnosno da je tada hrvatski narod izborio ne samo svoju slobodu nego i nacionalni identitet i državu;

2. da je partizanska borba najvažniji i naj­svjetliji događaj u povijesti hrvatskoga naroda i

3. da su ‘antifašisti bili tada što su hrvatski branitelji bili devedesetih’.

Nakon ukidanja pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i negiranju komu­nističkih zločina, nakon govora u Jasenovcu i ovi govori, dio su sustavne politike omalovažavanja vrijednosti Domovinskoga rata, veličanja partizanske borbe i titoizma s ciljem da se izvrši velika revizija povijesti, da se provede velika krivotvorina kao navodna istina, odnosno da je hrvatski narod, kako stal­no ponavljaju antifašisti, stvorio i obra­nio svoju državu 1945., a da ju je 1991. samo još jedanput obranio od velikosrp­ske agresije. Takva politika državnog vrha ne samo da je pokušaj nametanja krivotvorina, nego je i protuustavna jer u Ustavu RH piše istina o tomu kada je stvorena i obranjena hrvatska država. U Ustavu Republike Hrvatske u izvori­šnim osnovama između ostalog piše:

‘Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvat­ski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izra­ženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991. – 1995.), hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za usposta­vu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.’

TEZA DA JE HRVATSKA STVORENA PARTIZANSKOM BORBOM OPASNA JE PODVALA

Ustav nedvosmisleno utvrđuje da je hrvatska država stvorena i obra­njena pobjedom u Domovinskome ratu, a ne u partizanskoj borbi stvara­njem titoističke Jugoslavije. Zatim, da je hrvatska država stvorena u povije­snoj prekretnici odbacivanja komunističkih sustava. Dakle nema kontinui­teta između Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma jer je u procesu stvaranja hrvatske države odbačen komunistički sustav kao tota­litarni nedemokratski sustav. Zato je protuustavno, protunarodno i protuhrvatsko izjednačavanje antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih godina.

Komunistički antifašisti imaju zasluge, u borbi protiv fašizma i naci­zma kao što ih ima i Staljin i te zaslu­ge ne treba odbacivati. Ali oni nisu donijeli slobodu hrvatskome narodu, nego novi totalitarizam. Oni nisu doni­jeli nacionalne i vjerske slobode, nego velike progone hrvatskih domoljuba i vjernika. Oni se nisu izborili za samo­stalnu i suverenu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. U krajnjem, oni su i zaslužni za režim na čijem je čelu bio komunist Milošević u kojem su udruženi velikosrbi i Titova JNA, pokušali brutalnim ratom i agresijom očuvati komunističku Jugoslaviju kao najveću moguću veliku Srbiju.

Suprotno tomu, hrvatski su se branitelji devedesetih godina borili pro­tiv komunističkog totalitarizma, protiv režima koji je godinama masovno kršio nacionalne i vjerske slobode kao i ljud­ska prava građana. Izborili su se za samostalnu, suverenu i demokratsku državu. Zato nije slučajno što su hrvat­ski branitelji kao simbol svoje borbe nosili križ i krunicu, a agresori crvenu zvijezdu petokraku. Izjednačavati ih, partizane i hrvatske branitelje, tvrditi da su partizani stvorili državu i obranili nacionalni identitet hrvatskoga naroda i njegove nacionalne i vjerske slobode, velika je krivotvorina i neistina.

Na proslavi u Brezovici vrlo značajnu ulogu imao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća. Milorad Pupovac je 22. lipnja prikazao kao prvi čin, kao uvod u pra­vi antifašistički ustanak naroda Hrvat­ske koji se slavi 27. srpnja u Srbu.

Još nešto treba reći. Ako bi bila istina to što govore crveni državni vrh, antifašisti i njihovi glorifikatori, postavlja se pitanje protiv koga su se branili hrvatski branitelji? Kako je moguće objasniti da se u Hrvatskoj, s najvišeg mjesta, veliča crvena zvijezda petokraka kao simbol slobode, časti, demokracije i ponosa, a da je ta crve­na zvijezda petokraka bila na kapama i onih koji su masovno ubijali na Križnome putu i u Vukovaru, i u Srebrenici i drugdje. Protiv koga smo mi to i zašto ratovali devedesetih godina ako su komunisti ostvarili slo­bodu i nacionalnu državu? Kako to da nitko od hrvatskih branitelja nije nosio niti jedan partizanski simbol ako su oni bili jednako časni kao i branitelji, ako su se i oni, kako kaže državni vrh, časno borili za slobodu, nacionalni identitet i hrvatsku državu.

Teza da je Hrvatska kao država stvorena partizanskom borbom, opa­sna je laž i opasna podvala. Jer da je to točno, onda Domovinskoga rata ne bi bilo. Onda ne bi bilo agresorske i zločinačke Titove JNA te crvene zvije­zde petokrake kao simbola pod kojim su izvršeni masovni zločini i nakon Drugoga svjetskog rata i u Domovinskom ratu i u ratu u Bosni i Hercegovi­ni. Ne može se ni na koji način opravdati Milanovićeva relativizacija zloči­na koji kaže da je zločina bilo, ali da je to bilo drugo vrijeme i da to vrije­me treba ocjenjivati blažim kriteriji­ma. Dakle sugerira da se ne treba pre­više baviti komunističkim zločinima. Antifašisti, komunisti i nekomunisti imaju velike zasluge kao i svi antifaši­sti koji su se borili protiv nacizma i fašizma. Te im zasluge ne treba uma­njivati, ali nedopustivo je da im se u zasluge stavlja ono što nisu učinili, da ih se krivotvorinama pokušava promo­virati u najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, da ih se uzdiže na razine ute­meljitelja hrvatske države, slobode i nacionalnoga identiteta.

Ako se takvoj strategiji doda da već desetak godina s istim ciljevima i iz istih izvora idu brojne krivotvorine, negiranja vrijednosti Domovinskoga rata, pretvaranja Domovinskoga rata u zločinački pothvat, u prljavi dogovorni rat na čelu s Tuđmanom i Miloševićem radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Hrvatske i velike Sr­bije, onda je jasno zašto su u pravu oni koji su tu crvenu vlast nazvali nenarodnom vlašću.

Ne radi se o pretjerivanju i pri­godničarskom veličanju uloge partiza­na u hrvatskoj povijesti. Radi se o dobro osmišljenoj strategiji koju nena­rodna vlast provodi već dulje vrijeme. Dosta sam članaka o tome napisao. Zato ću samo podsjetiti na neke bitne procese. Proces detuđmanizacije traje već godinama. Obezvrjeđuju se sve bitne vrijednosti Domovinskoga rata te se hrvatski branitelji pretvaraju u sudionike zločinačkog pothvata, a sudi se državnom i vojnom vodstvu i u Haagu i u Hrvatskoj.

Paralelno ide proces rehabilita­cije titoizma i crvene zvijezde petokra­ke kao simbola pravde, ponosa i demo­kracije uz negiranje komunističkih zlo­čina ili svođenje na pojedinačne, koji se nisu mogli izbjeći, za koje se kaže da su bili gotovo nužni i opravdani.

JASNA STRATEGIJA

Sotonizacijom i kriminalizacijom Domovinskoga rata i rehabilitaci­jom vrijednosti titoizma stvorena je nova povijesna situacija u kojoj su hrvatski branitelji postali agresori, zlo­činci, provoditelji etničkoga čišćenja srpskoga naroda i agresori na Bosnu i Hercegovinu. U skladu s takvom stra­tegijom na jednoj strani partizanskoj, komunističkoj, bili su samo časni i dobri ljudi, a na dragoj su strani bili zli ljudi, zločinci koje je trebalo očisti­ti i kazniti. Istodobno išao je proces u kojemu su četnici postali također antifašisti. Četnik je postao i predsjednik Srbije, na putu je rehabilitacija Draže Mihailovića. U Hrvatskoj se četnički ustanak u Srbu ponovno pretvara u ustanak naroda Hrvatske, a 22. lipnja samo je uvod u pravi ustanak. Hrvat­ska je prihvatila te povijesne revizije, prihvatila je Republiku Srpsku. Prih­vatila je da se sudi hrvatskim branite­ljima na temelju lažnih optužnica voj­nih sudova agresorske JNA.

Najviši hrvatski dužnosnici pri­hvatili su, ali ne samo prihvatili, nego propagiraju tezu i krivotvorinu da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu (bivši predsjednik Mesić, Predsjed­nik Josipović i ministrica vanjskih poslova Pusić). U takvoj strategiji ništa nije slučajno: ni ukidanje pokro­viteljstva nad komemoracijom žrtva­ma u Bleiburgu, ni govori u Jasenov­cu, ni istup predsjednika Josipovića u Izraelu. Govori u Sisku koji lažno pri­kazuju partizane kao stvaratelje hrvat­ske nacionalne države, kao najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, dio su te strategije. Cilj je mijenjati same teme­lje hrvatske države.

Strategija je jasna! Nastaviti s diskreditacijom vrjednota Domovin­skoga rata i s rehabilitacijom titoizma i partizanskoga pokreta, stvoriti pret­postavke za novo bratstvo, za povla­čenje tužbe za genocid protiv Srbije i za prihvaćanje najopasnije teze da nije bilo agresorskoga rata, nego da se ra­dilo o sukobu dvaju nacionalizama na čelu s Tuđmanom i Miloševićem koji su jednako krivi. Kako su oni umrli, kako ih više nema, nastoji se Domovin­ski rat prikazati kao mračna epizoda u povijesti hrvatskoga naroda, kao pogreš­ka koja je srušila velike vrijednosti o kojima su složno i euforično govorili u Brezovici vodeći ljudi Hrvatske.

Tri dana kasnije, 25. lipnja, Hrvatska Hr­vatska ‘slavi’ Dan državnosti. Stavio sam riječ slavi pod navodnike jer se u stvari taj dan ne slavi, on se radi reda traljavo obilježava, što je nacionalna sramota, a pogotovo ga ne slave crve­ni. Oni bi najradije da se taj dan izbri­še, kako bi izbrisali sjećanje na svoju izdaju u ključnim trenutcima stvaranja i obrane hrvatske države.

Kao što je poznato, Hrvatski je sabor, nakon provedenog referenduma o samostalnosti Hrvatske, usprkos ve­likim opasnostima i pritiscima, donio 25. lipnja 1991. godine dakle, prije 21 godinu, Odluku o proglašenju samo­stalnosti Hrvatske i raskidanju svih veza sa SFRJ. I slovenski je parlament donio Odluku o samostalnosti Slove­nije na temelju dogovora Tuđman-Kučan. U Sloveniji je odluka donesena jednoglasno, za razliku od Hrvatske u kojoj je bilo mnogo problema. Tadaš­nji SKH SDP, preteča današnjega SDP-a, u presudnome trenutku odlučiva­nja o stvaranju hrvatske države demon­strativno je napustio Hrvatski sabor. Dakle nije glasao o samostalnosti hr­vatske države.

Možda i u tome treba tražiti raz­loge zašto se danas, 21 godinu poslije ne samo omalovažava obilježavanje Dana državnosti nego se pušta u javnost (kako bi se vidjelo reagiranje naroda), prijedlog da se ukine obilježavanje to­ga povijesnoga događaja kao praznika – neradnog dana.
Piše: dr. Zdravko Tomac
Objavio: Hrvatski list broj 406, 5. srpnja 2012.
www.udruga-gavran.hr