Protiv koga smo mi to i zašto ratovali devedesetih godina ako su komunisti ostvarili slobodu i nacionalnu državu
U reviziji i krivotvorenju hrvatske prošlosti, retitoizaciji Hrvatske, veličanju partizana i komunističkog antifašizma, hrvatski državni vrh učinio je novi veliki korak svojim govorima na proslavi Dana antifašističke borbe 22. lipnja u šumi Brezovica kraj Siska.
Predsjednik Republike Ivo Josipović i čelnici SDP-a Zoran Milanović, predsjednik Vlade Republike Hrvatske i Josip Leko, zamjenik predsjednika Hrvatskog sabora, ponovno su demonstrirali svoju slogu i odlučnost u nametanju krivotvorina o novijoj hrvatskoj povijesti.
Svi njihovi govori kao i govor Ratka Maričića, predstavnika antifašista, temeljili su se na trima velikim neistinama i krivotvorinama:
1. da je hrvatska država stvorena partizanskom borbom, odnosno da je tada hrvatski narod izborio ne samo svoju slobodu nego i nacionalni identitet i državu;
2. da je partizanska borba najvažniji i najsvjetliji događaj u povijesti hrvatskoga naroda i
3. da su ‘antifašisti bili tada što su hrvatski branitelji bili devedesetih’.
Nakon ukidanja pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i negiranju komunističkih zločina, nakon govora u Jasenovcu i ovi govori, dio su sustavne politike omalovažavanja vrijednosti Domovinskoga rata, veličanja partizanske borbe i titoizma s ciljem da se izvrši velika revizija povijesti, da se provede velika krivotvorina kao navodna istina, odnosno da je hrvatski narod, kako stalno ponavljaju antifašisti, stvorio i obranio svoju državu 1945., a da ju je 1991. samo još jedanput obranio od velikosrpske agresije. Takva politika državnog vrha ne samo da je pokušaj nametanja krivotvorina, nego je i protuustavna jer u Ustavu RH piše istina o tomu kada je stvorena i obranjena hrvatska država. U Ustavu Republike Hrvatske u izvorišnim osnovama između ostalog piše:
‘Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991. – 1995.), hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.’
TEZA DA JE HRVATSKA STVORENA PARTIZANSKOM BORBOM OPASNA JE PODVALA
Ustav nedvosmisleno utvrđuje da je hrvatska država stvorena i obranjena pobjedom u Domovinskome ratu, a ne u partizanskoj borbi stvaranjem titoističke Jugoslavije. Zatim, da je hrvatska država stvorena u povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkih sustava. Dakle nema kontinuiteta između Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma jer je u procesu stvaranja hrvatske države odbačen komunistički sustav kao totalitarni nedemokratski sustav. Zato je protuustavno, protunarodno i protuhrvatsko izjednačavanje antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih godina.
Komunistički antifašisti imaju zasluge, u borbi protiv fašizma i nacizma kao što ih ima i Staljin i te zasluge ne treba odbacivati. Ali oni nisu donijeli slobodu hrvatskome narodu, nego novi totalitarizam. Oni nisu donijeli nacionalne i vjerske slobode, nego velike progone hrvatskih domoljuba i vjernika. Oni se nisu izborili za samostalnu i suverenu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. U krajnjem, oni su i zaslužni za režim na čijem je čelu bio komunist Milošević u kojem su udruženi velikosrbi i Titova JNA, pokušali brutalnim ratom i agresijom očuvati komunističku Jugoslaviju kao najveću moguću veliku Srbiju.
Suprotno tomu, hrvatski su se branitelji devedesetih godina borili protiv komunističkog totalitarizma, protiv režima koji je godinama masovno kršio nacionalne i vjerske slobode kao i ljudska prava građana. Izborili su se za samostalnu, suverenu i demokratsku državu. Zato nije slučajno što su hrvatski branitelji kao simbol svoje borbe nosili križ i krunicu, a agresori crvenu zvijezdu petokraku. Izjednačavati ih, partizane i hrvatske branitelje, tvrditi da su partizani stvorili državu i obranili nacionalni identitet hrvatskoga naroda i njegove nacionalne i vjerske slobode, velika je krivotvorina i neistina.
Na proslavi u Brezovici vrlo značajnu ulogu imao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća. Milorad Pupovac je 22. lipnja prikazao kao prvi čin, kao uvod u pravi antifašistički ustanak naroda Hrvatske koji se slavi 27. srpnja u Srbu.
Još nešto treba reći. Ako bi bila istina to što govore crveni državni vrh, antifašisti i njihovi glorifikatori, postavlja se pitanje protiv koga su se branili hrvatski branitelji? Kako je moguće objasniti da se u Hrvatskoj, s najvišeg mjesta, veliča crvena zvijezda petokraka kao simbol slobode, časti, demokracije i ponosa, a da je ta crvena zvijezda petokraka bila na kapama i onih koji su masovno ubijali na Križnome putu i u Vukovaru, i u Srebrenici i drugdje. Protiv koga smo mi to i zašto ratovali devedesetih godina ako su komunisti ostvarili slobodu i nacionalnu državu? Kako to da nitko od hrvatskih branitelja nije nosio niti jedan partizanski simbol ako su oni bili jednako časni kao i branitelji, ako su se i oni, kako kaže državni vrh, časno borili za slobodu, nacionalni identitet i hrvatsku državu.
Teza da je Hrvatska kao država stvorena partizanskom borbom, opasna je laž i opasna podvala. Jer da je to točno, onda Domovinskoga rata ne bi bilo. Onda ne bi bilo agresorske i zločinačke Titove JNA te crvene zvijezde petokrake kao simbola pod kojim su izvršeni masovni zločini i nakon Drugoga svjetskog rata i u Domovinskom ratu i u ratu u Bosni i Hercegovini. Ne može se ni na koji način opravdati Milanovićeva relativizacija zločina koji kaže da je zločina bilo, ali da je to bilo drugo vrijeme i da to vrijeme treba ocjenjivati blažim kriterijima. Dakle sugerira da se ne treba previše baviti komunističkim zločinima. Antifašisti, komunisti i nekomunisti imaju velike zasluge kao i svi antifašisti koji su se borili protiv nacizma i fašizma. Te im zasluge ne treba umanjivati, ali nedopustivo je da im se u zasluge stavlja ono što nisu učinili, da ih se krivotvorinama pokušava promovirati u najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, da ih se uzdiže na razine utemeljitelja hrvatske države, slobode i nacionalnoga identiteta.
Ako se takvoj strategiji doda da već desetak godina s istim ciljevima i iz istih izvora idu brojne krivotvorine, negiranja vrijednosti Domovinskoga rata, pretvaranja Domovinskoga rata u zločinački pothvat, u prljavi dogovorni rat na čelu s Tuđmanom i Miloševićem radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Hrvatske i velike Srbije, onda je jasno zašto su u pravu oni koji su tu crvenu vlast nazvali nenarodnom vlašću.
Ne radi se o pretjerivanju i prigodničarskom veličanju uloge partizana u hrvatskoj povijesti. Radi se o dobro osmišljenoj strategiji koju nenarodna vlast provodi već dulje vrijeme. Dosta sam članaka o tome napisao. Zato ću samo podsjetiti na neke bitne procese. Proces detuđmanizacije traje već godinama. Obezvrjeđuju se sve bitne vrijednosti Domovinskoga rata te se hrvatski branitelji pretvaraju u sudionike zločinačkog pothvata, a sudi se državnom i vojnom vodstvu i u Haagu i u Hrvatskoj.
Paralelno ide proces rehabilitacije titoizma i crvene zvijezde petokrake kao simbola pravde, ponosa i demokracije uz negiranje komunističkih zločina ili svođenje na pojedinačne, koji se nisu mogli izbjeći, za koje se kaže da su bili gotovo nužni i opravdani.
JASNA STRATEGIJA
Sotonizacijom i kriminalizacijom Domovinskoga rata i rehabilitacijom vrijednosti titoizma stvorena je nova povijesna situacija u kojoj su hrvatski branitelji postali agresori, zločinci, provoditelji etničkoga čišćenja srpskoga naroda i agresori na Bosnu i Hercegovinu. U skladu s takvom strategijom na jednoj strani partizanskoj, komunističkoj, bili su samo časni i dobri ljudi, a na dragoj su strani bili zli ljudi, zločinci koje je trebalo očistiti i kazniti. Istodobno išao je proces u kojemu su četnici postali također antifašisti. Četnik je postao i predsjednik Srbije, na putu je rehabilitacija Draže Mihailovića. U Hrvatskoj se četnički ustanak u Srbu ponovno pretvara u ustanak naroda Hrvatske, a 22. lipnja samo je uvod u pravi ustanak. Hrvatska je prihvatila te povijesne revizije, prihvatila je Republiku Srpsku. Prihvatila je da se sudi hrvatskim braniteljima na temelju lažnih optužnica vojnih sudova agresorske JNA.
Najviši hrvatski dužnosnici prihvatili su, ali ne samo prihvatili, nego propagiraju tezu i krivotvorinu da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu (bivši predsjednik Mesić, Predsjednik Josipović i ministrica vanjskih poslova Pusić). U takvoj strategiji ništa nije slučajno: ni ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom žrtvama u Bleiburgu, ni govori u Jasenovcu, ni istup predsjednika Josipovića u Izraelu. Govori u Sisku koji lažno prikazuju partizane kao stvaratelje hrvatske nacionalne države, kao najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, dio su te strategije. Cilj je mijenjati same temelje hrvatske države.
Strategija je jasna! Nastaviti s diskreditacijom vrjednota Domovinskoga rata i s rehabilitacijom titoizma i partizanskoga pokreta, stvoriti pretpostavke za novo bratstvo, za povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije i za prihvaćanje najopasnije teze da nije bilo agresorskoga rata, nego da se radilo o sukobu dvaju nacionalizama na čelu s Tuđmanom i Miloševićem koji su jednako krivi. Kako su oni umrli, kako ih više nema, nastoji se Domovinski rat prikazati kao mračna epizoda u povijesti hrvatskoga naroda, kao pogreška koja je srušila velike vrijednosti o kojima su složno i euforično govorili u Brezovici vodeći ljudi Hrvatske.
Tri dana kasnije, 25. lipnja, Hrvatska Hrvatska ‘slavi’ Dan državnosti. Stavio sam riječ slavi pod navodnike jer se u stvari taj dan ne slavi, on se radi reda traljavo obilježava, što je nacionalna sramota, a pogotovo ga ne slave crveni. Oni bi najradije da se taj dan izbriše, kako bi izbrisali sjećanje na svoju izdaju u ključnim trenutcima stvaranja i obrane hrvatske države.
Kao što je poznato, Hrvatski je sabor, nakon provedenog referenduma o samostalnosti Hrvatske, usprkos velikim opasnostima i pritiscima, donio 25. lipnja 1991. godine dakle, prije 21 godinu, Odluku o proglašenju samostalnosti Hrvatske i raskidanju svih veza sa SFRJ. I slovenski je parlament donio Odluku o samostalnosti Slovenije na temelju dogovora Tuđman-Kučan. U Sloveniji je odluka donesena jednoglasno, za razliku od Hrvatske u kojoj je bilo mnogo problema. Tadašnji SKH SDP, preteča današnjega SDP-a, u presudnome trenutku odlučivanja o stvaranju hrvatske države demonstrativno je napustio Hrvatski sabor. Dakle nije glasao o samostalnosti hrvatske države.
Možda i u tome treba tražiti razloge zašto se danas, 21 godinu poslije ne samo omalovažava obilježavanje Dana državnosti nego se pušta u javnost (kako bi se vidjelo reagiranje naroda), prijedlog da se ukine obilježavanje toga povijesnoga događaja kao praznika – neradnog dana.
Piše: dr. Zdravko Tomac
Objavio: Hrvatski list broj 406, 5. srpnja 2012.
www.udruga-gavran.hr
Po starom dobrom običaju pišu i govore gluposti, ne čitaju Ustav RH. A mi smo se sigurno borili protiv njemačkih SS divizija Princ Eugen, a ne protiv krvoločnih arkanovaca, belih orlova, srpske garde i šta ti ja znam kojekavih samoprozvanih boraca. Čista glupost kao što sam rekao!