——————————————————————————————————————–

D.B.

20.12.2012.

—————————————————————————————————————

SPOMEN PLOČE I OBILJEŽJA U OSJEČKO-BARANJSKOJ ŽUPANIJI

TENJA

14.04.2001. prilikom otkrivanja “Spomen ploče” svim zatočenim, mučenim i ubijenim u Tenji

 BELI MANASTIR

12.10.2002. otkrivanje “Spomen ploče” svim zatočenim, mučenim i ubijenim u Belom Manastiru.

DARDA

12.10.2002. otkrivanje “Spomen ploče” svim zatočenim, mučenim i ubijenim u Dardi.

DALJ

NEMETIN

Kod osječkoga prigradskog naselja Nemetin, na području nekadašnje crte razdvajanja, otkrivena je spomen-ploča u znak sjećanja na veliku razmjenu zatočenika 14. kolovoza 1992. godine, kada je iz srpskih koncentracijskih logora oslobođeno 714 zatočenika, većinom hrvatskih branitelja.
Postavljanje spomen-obilježja organiziralo je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), u sklopu višednevnog obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Četvrtak, 14.08.2008.

——————————————————————————————————————–

ONI SU PREŽIVJELI PAKAO SRBIJANSKIH LOGORA OBLJETNICE RAZMJENE VEZANE UZ BLAGDAN VELIKE GOSPE

Izvor:Glas Slavonije

OSIJEK – Značenje slobode najbolje razumiju bivši zatočenici jer su preživjeli pakao u srbijanskim logorima smrti u Srbiji i na okupiranom hrvatskom području. Neizreciva mučenja od strane bezbožnika i zločinaca prekinuta su razmjenom ratnih zatočenika u Klisi na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1991. godine, i 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu kada je oslobođeno 714 osoba, većinom hrvatskih branitelja. Oslobođenje je novo rođenje preživjelih i blagdan Velike Gospe ima posebno značenje zahvale za život.

Boga su ubijali u nama, a general nam se divioPreživio 269 dana pakla dvaju logora
– Od tog nemetinskog raskrižja do Trga Ante Starčevića u Osijeku, dočekivali su nas zbijeni redovi ljudi i, kao što se nekada moralo dočekivati Tita na ulicama, ovaj doček bio je nepojmljivo drukčiji, dragovoljan i naš – u slobodi. A na Trgu, 14. kolovoza, oko 16 sati, špaliri nepoznatih pozdravljali su nas, samo ovo je bio iskreno, dragovoljno. Sa srcem kao što smo se branili. U obrani Vukovara držala nas je hrvatska sloga, a u logoru vjera u Boga. Takvo zajedništvo dočekalo nas je u Osijeku, u Našicama gdje smo stali na putu za Zagreb i tada mi je prišao dječak donijevši iz kuće hrvatski grb izrađen u drvetu koji je skinuo sa zida kako bi mi ga darovao za uspomenu na dan razmjene. Oko 2 sata stigli smo u Viroviticu gdje nam je pekar donio svježi, mirisni kruh, a kad smo stigli u Zagreb još nije svanulo”, priča Vukovarac Hrvoje Mađarević, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, ranjenik nasilno odveden iz vukovarske “Obućare” 20. studenoga 1991. u štalu-logor u Stajićevo, potom 22. prosinca u Srijemsku Mitrovicu. “Čuvam grb – rođendanski dar, iako sam rođen 1971. godine 14. svibnja kao i prvi hrvatski predsjednik. Preživjeli smo. Višesatna neizvjesnost hoćemo li biti razmijenjeni ili ne, od kada je autobus stao između Sarvaša i Bijelog Brda, protekla je napeto, u zlostavljanju pred ruskim unproforcem jer je u autobus ušao Srbin tukući nas, psujući nam majku ustašku. Ipak smo pješice u koloni krenuli prema Osijeku. Prvi put od zarobljavanja, 20. studenoga 1991. i 269 dana zatočeništva, koračao sam podignute glave! Ušli smo u autobus koji je treći-četvrti stigao na Trg. Tu je čekao svoje bivše učenike i mene Zvonimir Đurić, ravnatelj EMŠC-a, okupali smo se u fontani. Prilazili su nam s fotografijama nestalih i Štefica Krstić sa slikom sina, Vukovarci… “Čekaju te”, najljepše je što sam čuo od ujaka Đure Cifrića, koji je u vojnoj odori iz mase iskočio pred mene”, zaustavlja sjećanje Mađarević suznih očiju i pokazuje fotografiju majčinog zagrljaja 15. kolovoza 1992. u Zagrebu s roditeljima Ankom i Stjepanom. Heroj danas sa suprugom Melitom i troje djece živi na Jugu 2 i redovito pješači za Veliku Gospu u Aljmaš, a ove godine će, kaže, blagdan slaviti u Ilači, odakle je supruga. “Velika Gospa mi je drugi rođendan. Držala nas je da izdržimo torture u logoru, ne izgubimo vjeru i nadu u povratak, u slobodu. Dok živim, pamtit ću polnoćku s p. Slavkom Antunovićem u sobi; nas 140 i svaki ima pola metra za prileći na bok. Danijel Rehak zamolio je patera da dočekamo Božić. Probudili smo se u 23.55. i molili. U logoru sam često zazivao Božju pomoć moleći krunicu na prste. Da nije bilo Branimira Glavaša i ustrajnosti za razmjenom, ne bismo svi bili razmijenjeni.”

Vukovarac Vlado Lulić, prvi hrvatski redarstvenik postao je 1990. sa 20 godina, i do 18. studenoga sačuvao je zadnji obranjeni položaj “Grič 4” na Mitnici. “Nakon neuspjelog proboja, zajedno sa 183 ili 186 dragovoljaca predao sam se pod oružjem, 18. studenoga navečer kod Vodotornja, jer je rečeno da će kod groblja biti skupljanje civila, nas preživjelih. Kad smo ušli u autobus, iza je ostao vrisak, pucnjava, a nama su gurali pištolj u usta, trgali s nas zlatninu… U Srijemskoj Mitrovici isto je čekalo, neviđene torture, premlaćivanje, boga su ubijali u nama, ispitivali me o bratu Josipu koji je odveden u Stajićevo, a otac Marko u daljski i u logor Begejce. Brata sam u veljači 1992. susreo, mršavijeg za 40 kilograma. U logor su dolazili srbijanski generali i Goran Hadžić. Ušao je neki general, čestito nas vojnički pogledao, rekavši: “Svaka vam čast, da je meni takva vojska kao što ste vi, a ne jajare, bio bih u Berlinu.” Na ispitivanjima su tražili dragovoljce za Bosnu. U vojni zatvor u Beograd premještaju me 1. srpnja 1992., muče uz lažne optužbe da sam palio srpske vojnike… U Beogradu, 14. kolovoza 1992. ranom zorom strpali su nas u “maricu”, stajali svakih 10 minuta i čim su se vrata otvorila na autocesti su nas tukli. Zaustavljala su se vozila, iz njih su izlazili da nas izudaraju. Razmijenjen sam zadnjim od dva autobusa stigla na Trg poslije 19 sati. Što me nije ubilo, ojačalo me”, ponosno svjedoči Lulić, koji sa suprugom i sinovima živi u Josipovcu.

Preživio tri strijeljanja
Osječanin Damir Buljević (rođ. 1966.), dragovoljac 1. bojne 3. gardijske brigade, zarobljen je 2. kolovoza u Dalju, nakon razaranja policijske postaje i okupacije Dalja, također nam je ispričao potresnu priču. “Držali smo položaj kod daljskog Vodovoda i čekali naoružanje iz Osijeka, kad je obrana pala, razorena zgrada PP Dalj. Probijajući se, upali smo u zasjedu, dio je ubijen, dio ranjenih masakriran, a od četvorice koji smo pokušali noćni proboj, ostao sam sam. Namjeravajući doći do Erduta preko polja i ne znajući za egzodus, iznenadio sam srpsku stražu na ulazu u Dalj, s druge strane sela, a i sebe jer sam umjesto gardista na tri-četiri metra ugledao četničke stražare s kokardom. Tukli su me kundakom, rukama, nogama, osjetio sam pucanje svakog mišića, kosti, a paljenom žicom stegli mi ruke… Prvi put su me htjeli ustrijeliti, ali na naredbu nisam htio potrčati. Odveden sam u zatvor u mjesnoj zajednici gdje su bili Kovčalije, novinar Stjepan Penić… Slijedila su premlaćivanja, ispitivanja. “Beli orlovi” iz Prigrevice tukli su kabelom od nogu do glave, tad su mi slomili ruku na dva mjesta, naređivali zarobljenicima da jedan drugog udaraju, nisam mogao, ni Mato Duić pa su ga nožem površinski razrezali po vratu, krv je liptala… Arkan nam je prenio tobože Glavaševu poruku neka nas hrane dok imaju, a poslije poubijaju. Preživio sam masakr, ispitivanje 6. kolovoza u Borovu Selu, gdje nas je 35 zbijeno u 15 kvadrata, prebijanja do kosti, tri očekivana strijeljanja. Razmijenjen sam u Klisi, navečer, 15. kolovoza 1991. godine. Kad je u autobus ušao Dražen Budiša i pročitao popis, mojeg imena nije bilo, a on je rekao, ako netko nije pročitan neka digne ruku. Ukočio sam se, ruku nisam uspio pomaknuti. Budiša je prolazio autobusom i zatočenik do mene je kazao da sam izostavljen, a on je utješno uzvratio da svi idu van slobodni. Arkan je tada tražio neke srpske civile i svojih deset četnika i, rečeno je, ako ijedan bude izostavljen s popisa, nema razmjene. Dogodilo se to poslije 22 sata, no umalo smo izginuli na putu u Osijek jer je iz kukuruzišta četnik pucao u autobus pa smo neko vrijeme stajali u mraku, a onda uz gas ipak stigli do Osijeka i Okružnog zatvora gdje nas je čekao keks, sok i početak novog poglavlja u životu”, ispričao je Buljević, danas sretan obiteljski čovjek i predsjednik Osječko-baranjskog Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, koje okuplja 400 članova.

Nevenka ŠPOLJARIĆ

—————————————————————————————————

NEMETIN – Razmjena Vukovarskih branitelja 14.08.1992.

http://youtu.be/ElsYdEydYM8

————————————————————————————————-

Logoraši kazneno prijavili svoje zlostavljače

Članovi osječko-baranjske podružnice Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) predali su osječkome Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) prve kaznene prijave protiv poznatih i nepoznatih počinitelja zbog zatvaranja, mučenja i zlostavljanja u logorima na području Srbije i na nekad privremeno okupiranim područjima Hrvatske.

http://youtu.be/ooAq1lUTxBE

Predsjednik te županijske podružnice Damir Buljević izjavio je novinarima ispred zgrade ŽDO-a da će skupina od dvadesetak bivših logoraša branitelja koji su bili zatočeni u logorima u Dalju, Belome Manastiru i Vukovaru te u Beogradu i Stajićevu, u Srbiji, podnijeti kaznene prijave.

‘Ovime želimo poručiti kako nismo zadovoljni dosadašnjim radom Državnog odvjetništva, ali mu podnošenjem pojedinačnih kaznenih prijava želimo pomoći kako bi se pokrenuli postupci i otkrili počinitelji tih zločina’, rekao je Buljević i podsjetio kako je kroz razne srbijanske logore prošlo oko 30.000 ljudi te ubijeno oko 300.

Dodao je da su članovi tog društva zadovoljni jučerašnjom odlukom osječkoga ŽDO-a po kojoj nema osnova za pokretanje kaznenog postupka protiv hrvatskoga branitelja Tihomira Purde, koji je uhićen u BiH jer ga Srbija tereti za ratne zločine. Također je rekao kako se pitaju hoće li Purda sada možda biti žrtvovan.

‘Možemo samo vjerovati da će Hrvatska poslati ovaj predmet u Sarajevo te da će, na osnovi prikupljenih dokaza, Purda biti vraćen u Hrvatsku, a ne izručen Srbiji’, istaknuo je Buljević. (Hina)

—————————————————————————————————————————

Hrvatski branitelji se više ne mogu odricati

Uoči parlamentarnih izbora na okruglom stolu Glasa Slavonije održanom u osječkom ZOO hotelu, okupili su se hrvatski branitelji.
O njihovim problemima i mogućnostima te očekivanjima od buduće vlade razgovarali smo s Tomom Bagarićem iz Vladislavaca, Osječaninom Damirom Buljevićem te Vukovarcima Violetom Grdić i Dubravkom Duićem – Dunjom

U istom položaju kao i drugi građani

Kakve su mogućnosti zapošljavanja branitelja i koliko je bitno da ispune svoje slobodno vrijeme?

Bagarić: Osobno, te kroz zadrugu koju vodim (Agrovladislavci) pomažem Ministarstvu branitelja provođenjem mjera za zapošljavanje hrvatskih branitelja, uz naglasak na samozapošljavanje kroz braniteljske zadruge koje Vlada pomaže bespovratnim, namjenskim sredstvima. Vlada je dobro prepoznala potrebu, činjenicu da je život branitelja koji rade kvalitetniji nego onih koji ne rade. Uopće, zaposleni ljudi imaju jači osjećaj dostojanstva, a iz života branitelja koji rade gotovo su nestala sva neprilagođena ponašanja, ekscesni događaji u životu.

Duić: U Vukovaru smo imali nekoliko sastanka baš u svezi s tim “slobodnim aktivnostima” u koje bi uključili naše ljude. Organizirali smo susret s umjetnicima, likovne i spisateljske radionice, i bilo je dosta interesa. Većina tih ljudi danas je u lijepim godinama, nije im stalo do sjedenja u kafićima i gubljenja vremena. Što se zapošljavanja tiče, u Vukovaru nemamo puno opcija. Naše gospodarstvo je potpuno propalo, i pronaći posao svima je jako teško.

Grdić: Branitelji su u istom položaju kao svi drugi. Nezaposlenost je problem cijelog društva. To je naša realnost, koja će se, nadam se, promijeniti.

Buljević: Godine 1991. bili smo na braniku države, a danas dijelimo sudbinu svoga naroda. Znamo da je 300.000 nezaposlenih, a ni branitelji, unatoč zakonskim odredbama, nisu povlašteni u tom smislu. Danas imamo dvije kategorije: branitelje koji su prema Zakonu u pravima hrvatskih branitelja ostvarili pravo na mirovinu, i drugi, puno veći dio branitelja koji su na birou. Oni posao traže mjesecima, čak i godinama, a teško se prekvalificiraju.

Zasluženo, a ne povlašteno

Puno je bilo govora o pravima branitelja, još više o njihovim povlaštenim mirovinama?

Buljević: Prosječna plaća u RH je 5.500 kuna, a prosječna mirovina branitelja je 5.000 kuna. Branitelj s nezaposlenom ženom i dvoje djece s time jedva preživljava. Osim toga, Zakon se više puta mijenjao, uvijek na štetu dragovoljaca i branitelja. Naša je populacija 500.000 ljudi, od koji oko 70.000 ostvaruje određena prava. Ostali se moraju snaći. Povlaštene mirovine izmislili su mediji, postoje samo zaslužene mirovine.

Grdić: Braniteljska mirovina nikako ne može biti povlaštena. Svi koji su sudjelovali u obrani zaslužili su svoje mirovine. Danas smo izdvojena populacija, što nije normalno. Revolucija jede svoju djecu, to je očito istina, no pitam zašto se, kada god u državi nešto krene loše, udari po braniteljima?

Duić: Sramotna je ta teza koju su nam mediji nametnuli. Ako smo mi ’91. bili povlašteni, pitam one koji guraju takve teze bi li se mijenjali sa mnom? Ja bih rado mijenjao rat, zatvore, logore…, a većina ljudi koji nameću takve teze nisu sudjelovali u Domovinskom ratu.

Bagarić: Mnogi su branitelji, zato što su sudjelovali u ratu, kažnjeni tako što su ostali bez poslova. Mnogi su ranjeni, mnogi su poslije oboljeli. Priča se o nekakvim pravima, a nitko ne govori o tome što su ljudi izgubili.

Kada govorimo o tezama koje se pojavljuju u medijima, u posljednje je vrijeme česta i ona – progon branitelja?

Grdić: Progon branitelja postoji i dolazi iz Srbije, pri čemu je odgovorna naša vlada, koja nije postavila stvari kako je trebalo i previdjela je puno stvari.

Bagarić: Ne bih sve postavio potpuno crno-bijelo. Bilo je očekivano da će Srbija braniti neke svoje interese, no trebalo je pronaći načine zaštite. Očekivali smo da će to napraviti ljudi koje smo izabrali. Dakle, pravo je Srbije da radi to što radi, no obveza naših vlasti bila je predvidjeti da će se to dogoditi.

Buljević: To je pitanje svih pitanja. Optužbe na naš račun krenule su već nakon Oluje 1995., a nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i s početkom mandata Stjepana Mesića, one su se udeseterostručile. Tajni transkripti odjednom su se našli na stolu svakog probisvijeta i špijuna, a iz toga se iz konteksta izvlačilo svašta, konsturirala nova povijest. Jer njima ne odgovara povijest kakva jest, u kojoj smo mi pobjednici koji smo stvorili državu. Zato danas imamo Stanimirovića, koji je u kampanji, a Glavaša koji čami u zatvoru. Gdje je tu pravda? Zašto nitko nije odgovarao za onu djecu koja su izginula dok su išla u školu? Teze o povlaštenim mirovinama, suđenja i zatvaranja branitelja, teze poput onih da je Tuđman izdao Vukovar… sve je to povezano, žele da izgubimo vjeru u ono što smo napravili, žele poljuljati i najsvetije – slobodu.

Bagarić: Novinari – a tu mislim na nekoliko pojedinaca koji glume generale poslije rata, a za vrijeme rata su šutjeli – ‘zaboravili’ su napisati jedan detalj, a to je da je ipak pokušan proboj za Vukovar i da je tada u jednom danu poginuo vrlo veliki broj naših ljudi.

Duić: Dio medija i političara, poput Mesića, stalno se ponašaju kao da svi mi imamo amneziju, kao da ne znamo što se uistinu događalo. Mi smo još živi, no što će biti za nekoliko godina? Nas je sve manje i manje. Hoće li skupa s nama umrijeti i istina o Domovinskom ratu? U udžbenicima ima samo nekoliko redova o Domovinskom ratu. To je sramota.

Što očekujete od sljedeće vlade?

Bagarić: Nama bi trebalo biti svejedno tko će biti na vlasti. U vrijeme rata svi smo bili vrlo mladi, mi smo zakinuta generacija. Naša su djeca druga zakinuta generacija. Od nove vlade očekujemo da bude kreativnija, konstruktivnija i kvalitetnija, da braniteljima ostavi dostojanstvo i da surađuje s nama.

Duić: Naravno da mi nije svejedno tko će pobijediti na ovim izborima. Osobno sam na desnoj strani, ali ne u lošem šovinističkom smislu. No mene kao branitelja ne bi trebalo biti briga tko je u kojoj stranci. Karikiram – da treba obojiti klupu na ovoj Šetnici dragovoljaca, trebamo je svi skupa obojiti, a onda svatko na svoj sastanak. No u Hrvatskoj je praksa da ako jedan predloži nešto dobro, ostali se protive samo zbog druge stranačke boje. To je ono što nije dobro.

Buljević: Imamo loša iskustva s 2001. i vladom Ivice Račana. Branitelji su tada izgubili mnoga prava, zato smo nepovjerljivi prema vladama takvog smjera. Međutim, i pod palicom HDZ-a došlo je do smanjivanja prava. Branitelji moraju biti bolje zdravstveno zaštićeni, treba po regijama utemeljiti odgovarajuće ustanove. Ipak, mislim da branitelji neće biti od prvog razreda značenja za novu vladu, odnosno da su iz dosadašnjih vlada svi izvukli neke pouke. Godine 2009., pojavom recesije, branitelji su na poziv premijerke prvi pristali na smanjenje mirovina za deset posto. Nitko se drugi ničega nije odrekao. Više se nismo spremni odricati. Došli smo do ruba, to više nije pitanje egzistencije, to je poštovanje, čast ratnika.

Grdić: Od Vlade očekujem da stvore nova rada mjesta, da ljudi počnu bolje živjeti. Strahujem li od MMF-a i bolnih rezova? Nije mi, kao i svakom stanovniku, svejedno. No, zašto nam je potreban MMF, uz sve naše resurse i potencijale u znanju? Mi imamo pametnih ljudi, no potrebno je jedinstvo da se riješe problemi.

————————————————————————————————————————————-

O.Š.Grigor Vitez iz Osijeka i Hdlskl Obž u Vukovaru

UČENICI U VUKOVARU S BIVŠIM LOGORAŠIMA
Dan za pamćenje: U šetnji gradom učili o Vukovaru

———————————————————————————————————————————————-

Dan sjećanja na zatočene i nestale u Domovinskom ratu i promocija knjiga “260 dana”

HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA 14.08.2011.

Svečanom akademijom u Hrvatskom domu u Vukovaru, u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) obilježen je danas Dan sjećanja na zatočene i nestale tijekom Domovinskog rata, u spomen na 14. kolovoza 1992. godine, kada je kod osječkog prigradskog naselja Nemetin provedena najveća razmjena zatočenika u Domovinskom ratu.

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak također je rekao kako su, nakon poginulih i ubijenih hrvatskih branitelja i civila, bivši zatočenici srpskih koncentracijskih logora najzaslužniji za stvaranje suverene i samostalne Republike Hrvatske. Posvetom spomen-obilježja, na mjestu razmjene zatočenika, održane 14. kolovoza 1992. godine, kod osječkog prigradskog naselja Nemetina, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) obilježilo je danas Dan sjećanja na zatočene i nestale tijekom Domovinskog rata. Prije 19. godine, najvećom razmjenom zatočenika u Domovinskom ratu, iz srbijanskih koncentracijskih logora, oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila, a na inicijativu HDLSKL-a Hrvatski sabor donio je odluku o obilježavanju 14. kolovoza, kao Dana sjećanja na zatočene i nestale.

Obilježavanje Dana sjećanja na zatočene i nestale tijekom Domovinskog rata nastavit će se večeras u Osijeku izložbom ratnih fotografija ‘Sjećanje’ te predstavljanjem knjige ‘260 dana’, o stradanjima zatočenika u srbijanskim logorima, autora Marijana Gubine, koji je i sam, kao 10-godišnji dječak, 1991. i 1992. zajedno sa svojom obitelji bio zatočen u srbijanskom logoru.

” Bio je to ugodan san. Gotovo da sam bio svjestan tog laganog ljetnog povjetarca koji je kroz otvoreni prozor naše dječje sobe koračao po mojoj postelji. A, onda začuo sam uznemirenog oca, koji je prekinuo moj san: “Marijane, sine, ustaj brzo. Ne boj se!” Bio je uplašen kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija…! Puno eksplozija, jedna za drugom, lomljavina stakla, crijepa…dim, plač majke, jecaj sestara prekida moj san.
Probudio sam se usred rata……”

——————————————————————————————————————–

Spomen obilježje logorašima u Dalju

U SKLOPU „DANA LOGORAŠA-DALJ 2009“ HDLSKL OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE  OTKRILO JE SPOMEN OBILJEŽJE HRVATSKIM BRANITELJIMA I CIVILIMA ZATOČENIM U DALJU 1991-1993

Nakon pada Dalja 01.08. 1991.godine  i masakra nad pripadnicima Zbora narodne garde i policajcima počelo je otvaranje zatvora i logora za preživjele branitelje i civile Dalja,Erduta,i Aljmaša.