U Beogradu je 13. rujna 1945. započelo suđenje najvišim hrvatskim časnicima na čelu sa posljednjim načelnikom glavnog stožera NDH generalom Đurom Grujićem, Hrvatom pravoslavne vjeroispovjesti.

Suđenje je započelo pred Vojnim vijećem  Vrhovnog suda, tada «Demokratske Federativne Jugoslavije», u Kolačevoj dvorani u Beogradu. To je ujedno bio prvi od većih političkih procesa javno vođenih  protiv hrvatskih časnika i dužnosnika Nezavisne države Hrvatske. Na optuženičkoj klupi tada je sjedilo šesnaest hrvatskih generala, trinaest pukovnika i pet dopukovnika.

Sudbeni pretres označen je navodno kao javni, a u istinu u sudsku dvoranu nije mogao ući nitko bez posebne dozvole osim visokih partizanskih oficira i njihovog brojnog osiguranja. Predsjednik toga suda bio je tadašnji partizanski pukovnik dr. Josip Hrnjčević, a članovi porote bili su majori Radovan Ilić i Jože Šegedin. Zapisničar je bio poručnik Novak Todorović, a tužitelja je zastupao tadašnji stariji pomoćnik državnog javnog tužitelja potpukovnik Josip Malović. Svi optuženi imali su svega tri branitelja po dužnosti. Pukovnika Slavka Miletića, kapetana Andriju Peijnovića, te beogradskog odvjetnika Milana Radovića.

Optuženi hrvatski časnici bili su podijeljeni na dvije skupine. Na navodne «ratne zločince», te na one koji su “izdali svoju otadžbinu“. U prvu skupinu svrstani su hrvatski časnici koji nisu bili pripadnici staro jugoslavenske kraljevske vojske dok je svim bivšim pripadnicima Karađorđevićevih postrojbi suđeno zbog   izdaje tzv. svoje otadžbine. O preslušavanju najviših hrvatskih časnika pisali su i tadašnji komunistički mediji. Međutim zanimljivo je da o preslušavanju optuženog hrvatskog generala Đure Grujića, posljednjeg načelnika Glavnog stožera hrvatske vojske tadašnji jugoslavenski tisak nije objavio niti jednoga retka. Prema dostupnim informacijama general Grujić je čitavo vrijeme ovaj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan međunarodni sud, a ne da im sude ideološki neprijatelji sa mačem u ruci. Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio: «Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat».

Spomenuto suđenje, smatraju mnogi analitičari, imalo je biti zadovoljština Srbima nakon suđenja «Centralnom nacionalnom komitetu Draže Mihajlovića» na kojem je, mjesec dana ranije sedam optuženih četnika bilo osuđeno na smrt strijeljanjem i osamnaest na zatvorske kazne u trajanju od 139,5 godina. Ilustracije radi, na spomenutom procesu visokim hrvatskim časnicima doneseno je osamnaest sudskih odluka o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem, a šesnaest hrvatskih časnika dobilo je ukupne zatvorske kazne u trajanju od 209. godina.

Sveta Misa 24. rujna u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu

Sveta misa zadušnica za ovu skupinu hrvatskih časnika biti će služena u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31  u Zagrebu u ponedjeljak, 24. rujna 2012. u 17.00 sati

Odavanje je to počasti za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za njihove tjelesne ostatke im se ne zna.

Prisjetimo se njihovih imena:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender i Dragutin Čanić.

R.H.

Potaknuti načinom ovogodišnjeg sudjelovanja u obilježavanju obljetnice Oluje u Kninu te odlukom Predsjedništva Zajednice udruga HVIDR-a Grada Zagreba, zagrebačka HVIDR-a pokrenula je inicijativu za vraćanje dostojanstva i digniteta hrvatskim ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata u sudjelovanju na počasnim ceremonijama.

– U ovogodišnjem službenom protokolu sudjelovali su samo političari i oni su zauzimali centralno mjesto i ulogu u protokolu obilježavanja. Branitelji, a posebice, mi ratni vojni invalidi, bili smo potpuno marginalizirani, kao da i nismo imali ulogu u pobjedi Oluje, kazao je predsjednik Zajednice udruga HVIDR-a grada Zagreba Mirko Ljubičić.

Stoga, napominje Ljubičić, već sada kreću s inicijativom dostojanstvene proslave obljetnice Oluja 2013.

– Na obilježavanju Oluje slijedeće godine želimo pripremiti i organizirati postrojavanje ešalona ratnih vojnih invalida Domovinskog rata (HV, MUP RH i HVO) po najvišim protokolarnim standardima u Kninu, kao i inicijativu da branitelji zauzmu centralno mjesto i ulogu u svečanom protokolu te da naši predstavnici održe svečane govore i osvrnu se na uspjehe, žrtvu i zasluge svojih suboraca, ističe Ljubičić i dodaje.

– Uz samo postrojavanje želimo osigurati organizacijski standard na najvišem nivou te za naše suborce, ratne vojne invalide i goste, osigurati šator za prijem do tisuću ljudi. HVIDR-a je od osnutka bila stožerna braniteljska udruga i organizacijski primjer svima, želimo da to ostane i u buduće, naposljetku će Ljubičić.

Iz Zajednica udruga HVIDR-e grada Zagreba pozivaju sve udruge da im se pridruže i podrže ovu inicijativu kako bi se slijedeća obljetnica „Oluje“, a i druge obljetnice Domovinskog rata digle na najvišu razinu, a ratnim vojnim invalidima i braniteljima odala počast kakvu zaslužuju svugdje u svijetu.

Ova inicijativa je na tragu nezadovoljstva jednog dijela branitelja ovogodišnjim obilježavanjem Oluje i činjenicom da nije bilo svečanog postrojavanja u Kninu. Ipak, ministar branitelja Fred Matić u nekoliko je navrata ustvrdio kako je ovogodišnje obilježavanje Oluje bilo kudikamo drugačije i bolje organizirano od prethodnih te da su branitelji ove godine bili u prvom planu.

 Očito je da se jedan dio braniteljskih udruga s time ne slaže tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će se cijela ova priča razvijati. Iz zagrebačke HVIDR-e poručuju da sigurno neće odustati te da će slijedeće godine dostojanstveno, s braniteljima u prvom planu, obilježiti Oluju. 

Ivan Klarić

Ovih dana se na RTL svaku večer počeo prikazivati turski serijal Sulejman Veličanstveni u udarnom terminu u 20 sati za hrvatske gledatelje u zemlji, vjerojatno i u iseljeništu. Ništa posebno, serijal kao serijal s puno teatralnosti, puno šminke, haremske sentimentalnosti, dvorskih intriga i sl. s likovima koji osvajaju simpatije ili antipatije ovisno kakve su im uloge namijenjene.

Međutim, to sve skupa ne bi bilo vrijedno spomena da taj serijal ne zadire i u samu hrvatsku povijest, koja se prikazuje jednostrano, samo sa turskog lica, a ne i sa hrvatskog naličja. Hrvatski gledatelji ne bi smjeli biti opsjednuti s tim serijalom, već bi trebali znati i poznavati hrvatsku povijest u vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga. Upravo u tu svrhu pišem i ovaj članak da se gledateljima barem malo približi slika kako su Hrvati doživjeli Sulejmana, a još više kako su on i turska vojska doživjeli Hrvate.

Serijal govori o plemenitom, dobrom čovjeku, veličanstvenom, ali niti u jednoj vjeri ako je iskrena i istinita dobar i plemenit čovjek nikada ne bi osvajao i razarao tuđe gradove, proganjao i ubijao njihovo stanovništvo i sl.

Nama je iz najnovije povijesti poznata takva „dobrota i plemenitost“ jednog generala Mladića i sl. koje su srpski mediji dizali u zvijezde. Zato prema tom serijalu i „istinama“ u njemu budimo vrlo oprezni. Sulejman Prvi za nas nikada nije bio „veličanstvni“ – bio je pravi pomornik hrvatskog naroda, odvodio je u roblje na stotine tisuća naših majki i njihove djece, a regrutirao je na desetke tisuća Hrvata u Janjičare. Svi gledatelji tog serijala to moraju znati i gledati na taj serijal – i kroz našu hrvatsku povijesnu istinu.

Obrana Kisega u Mađarskoj

Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci koji su mogli mirno proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:

“Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.”

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u “mat poziciju”, nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:

“Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši.”

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mače m koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije:

“Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti.” 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.

Nikolu Jurišića je zbog zasluga car i kralj nagradio barunskom titulom i vlašću nad Kisegom.

Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu.

Dakle, prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni je i završio svoj život u borbi sa Hrvatima, umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade.

Hrvati su mu bili i Alfa i Omega! I uvijek su mu bili i ružan san koji mu nije dao mirno spavati. Krvavo smo zaradili papinski naziv – Predziđe kršćanstva.

Nažalost ni danas u hrvatskim povijesnimn čitankama nema ni riječi o takvom junaku kao što je bio Nikola Jurišić, nema ni riječi o herojima Gvozdanskog i brojnim drugim velejunacima iz ratova sa Turcima. Nastavlja se prešućivanje naše slavne povijesti i u samostalnoj hrvatskoj državi, kao što je to bilo za vrijeme obje Jugoslavije. Obje su propale, ali njihov mentalitet još je itekako živ i žilav u Hrvatskoj.

Priredio Mile Prpa

Poštovani,

Udruga veterana 3.gardijske brigade „Kune“ okuplja bivše i sadašnje  pripadnike slavne 3. gardijske brigade  koja je osnovana 29. travnja 1991. godine prema zapovijedi tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske i koja je svoj doprinos u očuvanju suvereniteta i neovisnosti dala na gotovo svim bojišnicama u Republici Hrvatskoj.  Brigada je pretrpjela ukupne gubitke od 369 poginulih pripadnika, preko 1088 ranjenih ili ozlijeđenih i 15 nestalih pripadnika.

UVTGB „KUNE“ osnovana je s ciljem da se kroz ravnopravno i prijateljsko druženje očuva sjećanje na našu brigadu, sve poginule, ranjene i nestale pripadnike i sve nas koji smo imali čast biti „Kune“.

U skladu s ciljem koji smo si postavili, UVTGB „KUNE“ organizira 2. tradicionalni  Malonogometni humanitarni turnir pod nazivom „BORILI SMO SE U RATU, POMAŽEMO U MIRU“ koji planiramo održati 15.  rujna 2012. godine s početkom u 15:00 h.  Prihod od turnira donirati ćemo UDRUZI ZA DOWN SINDROM OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE I GRADA OSIJEKA.

Na turniru će sudjelovati 16 malonogometnih ekipa kako iz Osijeka i okolice tako i iz drugih dijelova RH. Turnir će se održavati na terenima srednjoškolskog igrališta, gdje po završetku natjecanja organiziramo prigodan domjenak za sve sudionike i goste.

Ovom prilikom Vas pozivamo da putem medija popratite ovaj događaj.

Želja nam je, da turnir organiziramo dostojanstveno i u skladu sa svim normama koje se postavljaju u ovakvim događajima.

U Osijeku, 11.rujna 2012.

S poštovanjem.

Predsjednik UVTGB „KUNE“

                                                                                 Saša Malčić

D.B.

Kao što je poznato, u rujnu prošle godine obrana generala Ante Gotovine od Srbije je zatražila transkripte sa 41. proširene sjednice tzv. ”Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije”, održane 14. kolovoza 1995., dakle šest dana nakon završetka vojno-redarstvene akcije ”Oluja”. Riječ je o transkriptima koji su rabljeni na Haagsuđenju Momčilu Perišiću, a koji dokazuju da je naredba za evakuaciju stanovništva tzv. ”Republike srpske krajine” donijeta od strane srpskoga političkog vodstva, što pak pobija zaključak raspravnoga vijeća Haaškoga tribunala u presudi generalima Gotovini i Čermaku gdje stoji sljedeće:

”…Raspravno vijeće je zaključilo da su planovi za evakuaciju i nalozi vlasti krajinskih Srba imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba. Što se tiče Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca, Vijeće je zaključilo da je strah od nasilja i pritisak uslijed granatiranja stvorio atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu. Na primjer, jedan svjedok je posvjedočio da se činilo da granate koje su u Kninu posvuda padale za svrhu imaju zastrašivanje ljudi i da su svi imali osjećaj da moraju pobjeći. Mnogi ljudi potražili su sklonište u bazi UN-a, od kojih je jedan dio na koncu prebačen u Srbiju …”.

Žalbeno vijeće odbilo zahtjev obrane

Zbog odbijanja Srbije da obrani generala Ante Gotovine dostavi tražene transkripte, obrana je od GotovinaHaaškog sudišta zatražila da Srbiji izda obvezujući nalog (sub poena) za njihovu dostavu. Žalbeno vijeće Haaškog suda odbilo je zahtjev obrane hrvatskog generala Ante Gotovine s obrazloženjem da obvezujući nalog nekoj suverenoj državi (sukladno Statutu) nije nešto što ?sud shvaća olako” i da se ta iznimna mjera određuje ako strana koja je zahtijeva nepobitno dokaže da tijekom sudskog postupka nije bila u mogućnosti osigurati dokaze koje traži tom mjerom. Tužiteljstvo Haaškog suda je u odgovoru na zahtjev Gotovinine obrane, kako se navodi u obrazloženju odluke, istaknulo da je obrana ?imala mogućnost već prije utvrditi postojanje dokumenata, ali ih zbog nemarnosti nije prikupila u predraspravnoj i raspravnoj fazi”.

U nastavku obrazloženja Žalbeno vijeće je istaknulo i to kako ”nije uvjereno da bi traženi novi dokazi imali odlučujuću ulogu u zaključcima Sudskog vijeća”, te ‘iz gore navedenih razloga … odbija zahtjev’ obrane generala Gorovine za izdavanje obvezujućeg naloga Srbiji”.

Dakle, Žalbeno vijeće Haaškog suda izrazilo je mišljenje kako transkript koji dokazuje da je odluku o napuštanju Srba iz tzv. Republike srpske krajine donijelo samo vodstvo pobunjenih Srba, ne smatra odlučnim dokazom koji bi mogao dovesti do promjene presude.

Riječ je, dakako, o jalovom obrazloženju, s obzirom na to da obrana generala Gotovine transkript kao dokaz nije mogla osigurati ranije, jer je do njegove objave došlo tek na suđenju Momčilu Perišiću. Također, nije jasno kako dokaz koji rušu tezu da je Hrvatska vojska kriva za bježanje Srba može biti ocijenjen kao irelevantan, tj. onaj koji ne bi imao odlučuju ulogu u zaključcima Sudskog vijeća.

No, poodavno je poznato da su pravo, pravda i logika odavno pobjegli iz institucije zvane “Haaški sud”…

Spomenuti transkript u originalu u međuvremenu je objavila stranica www – sense-agency.com.

“Bežali kao zečevi”

U transkriptu svakako najzanimljivi dio odnosi se na govor Slobodana Miloševića u kojemu ovaj vrlo jasno ističe da je odluku o napuštanju tzv. Republike srpske krajine donijelo vodstvo pobunjenih Srba. Taj dio govora donosimo u cijelosti po izvorniku (bez prijevoda):

…Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske! Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani, odbija se mirovni plan, a na drugoj strani, odbije se da se brani?

Vi ste najstručniji deo ove naše Vojske, kao što znate, tamo je palo naredjenje da svi izadju iz Krajine tog istog dana, bez čak stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!

Pitanje je ko je, zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!

Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazuduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?

Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!

Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora, niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. Sada mi treba da se uvlačimo u jednu situaciju, kako je, evo, zbog odbrane žrtava, nama stalo više do te teritorije nego onima koji su na tom teritoriju imali sve uslove da se brane, a odlučili su da ‘hitno’ svi – pobegnu! Ja neću da govorim o pojedincima, verovatno ima primera herojskog otpora, ima primera herojskog ponašanja, ali nažalost takva je odluka tamo doneta i tako se to završilo! (…)”.

S obzirom na to da je Haaški sud zaključio kako spomenuti transkript nije bitan za obranu generala Gotovine, ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti kako je i više očito da hrvatski generali jednostavno moraju biti osuđeni. Pod svaku cijenu, pa tako i cijenu besramnog krivotvorenja povijesne istine.

Davor Dijanović/hkv-hr