U Beogradu je 13. rujna 1945. započelo suđenje najvišim hrvatskim časnicima na čelu sa posljednjim načelnikom glavnog stožera NDH generalom Đurom Grujićem, Hrvatom pravoslavne vjeroispovjesti.
Suđenje je započelo pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda, tada «Demokratske Federativne Jugoslavije», u Kolačevoj dvorani u Beogradu. To je ujedno bio prvi od većih političkih procesa javno vođenih protiv hrvatskih časnika i dužnosnika Nezavisne države Hrvatske. Na optuženičkoj klupi tada je sjedilo šesnaest hrvatskih generala, trinaest pukovnika i pet dopukovnika.
Sudbeni pretres označen je navodno kao javni, a u istinu u sudsku dvoranu nije mogao ući nitko bez posebne dozvole osim visokih partizanskih oficira i njihovog brojnog osiguranja. Predsjednik toga suda bio je tadašnji partizanski pukovnik dr. Josip Hrnjčević, a članovi porote bili su majori Radovan Ilić i Jože Šegedin. Zapisničar je bio poručnik Novak Todorović, a tužitelja je zastupao tadašnji stariji pomoćnik državnog javnog tužitelja potpukovnik Josip Malović. Svi optuženi imali su svega tri branitelja po dužnosti. Pukovnika Slavka Miletića, kapetana Andriju Peijnovića, te beogradskog odvjetnika Milana Radovića.
Optuženi hrvatski časnici bili su podijeljeni na dvije skupine. Na navodne «ratne zločince», te na one koji su “izdali svoju otadžbinu“. U prvu skupinu svrstani su hrvatski časnici koji nisu bili pripadnici staro jugoslavenske kraljevske vojske dok je svim bivšim pripadnicima Karađorđevićevih postrojbi suđeno zbog izdaje tzv. svoje otadžbine. O preslušavanju najviših hrvatskih časnika pisali su i tadašnji komunistički mediji. Međutim zanimljivo je da o preslušavanju optuženog hrvatskog generala Đure Grujića, posljednjeg načelnika Glavnog stožera hrvatske vojske tadašnji jugoslavenski tisak nije objavio niti jednoga retka. Prema dostupnim informacijama general Grujić je čitavo vrijeme ovaj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan međunarodni sud, a ne da im sude ideološki neprijatelji sa mačem u ruci. Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio: «Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat».
Spomenuto suđenje, smatraju mnogi analitičari, imalo je biti zadovoljština Srbima nakon suđenja «Centralnom nacionalnom komitetu Draže Mihajlovića» na kojem je, mjesec dana ranije sedam optuženih četnika bilo osuđeno na smrt strijeljanjem i osamnaest na zatvorske kazne u trajanju od 139,5 godina. Ilustracije radi, na spomenutom procesu visokim hrvatskim časnicima doneseno je osamnaest sudskih odluka o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem, a šesnaest hrvatskih časnika dobilo je ukupne zatvorske kazne u trajanju od 209. godina.
Sveta Misa 24. rujna u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu
Sveta misa zadušnica za ovu skupinu hrvatskih časnika biti će služena u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu u ponedjeljak, 24. rujna 2012. u 17.00 sati
Odavanje je to počasti za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za njihove tjelesne ostatke im se ne zna.
Prisjetimo se njihovih imena:
Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender i Dragutin Čanić.
R.H.
