Arhiva autora: admin

VRHOVNI HRVATSKO-ČETNIČKI SUD „NAGRADIO“ JEDNOG OD NAJVEĆIH I NAJZASLUŽNIJIH HRVATSKIH BRANITELJA – MIHAJLA HRASTOVA – SA, NIJE BITNO KOLIKO JE OSUĐEN, ALI JE OSUĐEN JER JE HRABRO BRANIO HRVATSKU

Odgovori

Uz svesrdnu pomoć srbočetničkih bandita koje je nekadašnji Hrvatski, a sada posve jasno Hrvatsko-četnički sud donesao danas presudu protiv hrvatskog branitelja Mihajla Hrastova, osudivši ga za posve jasnu i hrabrnu obranu Hrvatske na 4 godine zatvora, jedna je od najvećih i nasramotnijih presuda koje taj sud donosi protiv hrvatskih branitelja.

Umjesto da se hrabrog hrvatskog branitelja Hrastova cijelog oblijepi sa medaljama priznanja i zahvale za obranu Hrvatske, njega se već po tko zna koji puta, sramotno osuđuje. U isto vrijeme se srbočetničkim banditima daje svesrdni oprost i još ih se poziva na sud DA SVJEDOČE PROTZIV HRVATSKIH BRANITELJA. To sigurno nigdje na svijetu ne postoji.

Dokle će hrvatski branitelji i oni koje su tisuće Hrastova diljem bojišnica branili i obranili od srbočetničkih koljača, to moći trpjeti?

Ti koji su uz pomoć svjedočenja srbočetničkih krvoloka donijeli takovu sramotnu presudu protiv Mihajla Hrastova trebali bi najprije posve jasno hrvatskoj javnosti reći gdje su oni bili „kad je grmjelo“?

Onaj tko zna što bi prijelaz preko Koranskog mosta u Karlovc tih srbočetničkih banidta značio za ostvarnje sna o Velikoj Srbiji i njihovog zamišljaja granice: VIROVITICA-KARLOVAC-KARLOBAG, jako dobro mogu shvatiti veličanstvenu ulogu jednog od ponajboljih hrvatskih branitelja – Mihajla Hrastova.

Mihajlo, svi hrvatski branitelji i većina hrvatskih građana je uz tebe. Ti ulaziš i u povijest i u zemljopis slobodne Hrvatske, a oni koji su tebe osudili ulaze među sramotne izdajice hrvatskog naroda.

No, možda Vrhovni sud Hrvatske i srbočetnički rezervisti kao “vjerodostojni” svjedoci protiv Hrastova imaju čvrste dokaze da su dotični – do zuba naoružani – išli u kafić na autobusnoj stanici u Karlovcu da za oproštaj od Hrvatske popiju crnu kavu, tada se stvarno ispričavam svima koje bi ovaj moj tekst mogao oneraspoložiti.

Dana 07. rujna 2012., Franjo Jurčević, župnik

Rekao mi je da biram s kim ću imati odnos da se spasim silovanja

Odgovori

Dušan Ivković policajac je pod suspenzijom, da je došao na sud, bio bi već pritvoren

Piše: Suzana Lepan/VLM

Pripadnik JNA Dušan Ivković naoružan je ušao s dvojicom suboraca u kućui, tereti se, pokazao na 23-godišnju ženu. Vukovarsko je Sajmište već bilo palo, ali se grad još uvijek odupirao.

Rekao joj je neka bira s kojim će od njih trojice imati spolni odnos. Bit će tako, objasnio joj je, oslobođena silovanja više drugih muškaraca. Nesretna je žena pokazala prstom na njega. Njezino je trogodišnje dijete tada bilo u podrumu s ranjenim joj roditeljima. Plašila se za svoj i djetetov život. Kada je točno počeo taj horor, ona se ne sjeća. Sajmište je okupirano 14. listopada 1991. Tortura je trajala sve do pada grada, 18. studenoga. Dušan Ivković odvodio ju je u drugu kuću i, prema optužnici, silovao svaku noć.

Izlika: Dođi mi oprati odjeću

Zbog ratnog zločina nad civilima, nepravomoćno je stoga osuđen na pet i pol godina zatvora. Presudu je donio Županijski sud u Osijeku. Za silovanje iste žene osuđen je i odbjegli Rade Ivković (59), a on će, po tome, iza rešetaka provesti osam godina. Obojici je određen i pritvor. Dušan Ivković (51), inače policajac PU vukovarsko-srijemske pod suspenzijom, nije se pojavio na izricanju presude pa su njegovi kolege dobili nalog za uhićenje.

Mladu je ženu Rade Ivković te jeseni odveo u svoju kuću pod izlikom da mu treba oprati odjeću. Bio je odjeven u sivomaslinastu odoru JNA, ali pripadao je jedinicama Teritorijalne obrane. Zatražio je da se skine. Ne učini li to, zaprijetio joj je da će dovesti još deset vojnika koji će je strijeljati. Strah je bio jači, skinula je odjeću. I ovaj se zločin zbio nakon pada Sajmišta, točan datum nije poznat. Bio je ovo ponovljeni postupak za ratni zločin, odnosno silovanja 23-godišnje Vukovarke.

Dušan Ivković ranije je oslobođen, a Rade Ivković osuđen na tri i pol godine zatvora presudom koju je 2007. donio Županijski sud u Vukovaru. Vrhovni je sud slučaj vratio na početak, a spisi su stigli u Osijek u ožujku.

Pobjegao preko granice

Ivkovići, koji nisu u rodu, uhićeni su još 9. lipnja 2002. Odmah nakon izlaska iz pritvora 21 dan kasnije, Rade Ivković pobjegao je iz Vukovara, pretpostavlja se u Srbiju. Za njim je raspisana tjeralica.

Dušan Ivković iz Borova naselja pojavio se na raspravi na sudu u Osijeku u ponedjeljak. Ostao je tamo sve do završetka, u 11.45 sati. No, sat vremena kasnije, na izricanju presude nije se pojavio. Da je došao, bio bi odmah pritvoren jer mu je kazna dulja od pet godina.

– Ovaj proces traje cijelo desetljeće, to je predugo – kazala nam je Marija Slišković, čelnica udruge Žene u Domovinskom ratu.

Iskaz dalo 15 žena, nema još optužnica

Nije ovo prva presuda za silovanje kao ratni zločin u Hrvatskoj, no one su, upozoravaju u udruzi Žene u Domovinskom ratu, i dalje rijetkost.

– Državno odvjetništvo tvrdi kako se trenutačno vodi 19 postupaka zbog silovanja žena u Domovinskom ratu, no među njima su samo dvije s kojima sam ja u kontaktu – komentirala je Marija Slišković, čelnica spomenute udruge i urednica knjige “Sunčica”, s ispovijestima silovanih Vukovarki. Petnaest žrtava iz Vukovara iskaz je, podsjeća ona, dalo u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku u siječnju.

– Nijedna optužnica još nije podignuta – ističe i dodaje kako je žrtava puno više.

Tko štiti Vojislava i Ljeposavu Stanimirović!?

Odgovori

Ako je već hrvatska vlast pristala na suđenje po zapovjednoj odgovornosti onima koji su stvarali i obranili hrvatsku državu, zašto se nikada isti pravni kriteriji nisu primijenili i na dr. Vojislava Stanimirovića? Po kojoj to logici istaknuta javna osoba, koja je »za ratne zasluge u Podunavlju na Palama 1995. godine primila odlikovanje od četničkog krvnika Radovana Karadžića«, (v. i »Vjesnik«, 24. studenoga 1999, str. 7), može bez ikakvih političkih, moralnih, etičkih i sl. dvojba sudjelovati u hrvatskom političkom životu i utjecati na hrvatsku svagdašnjicu i svagdašnjicu tovarničkih mještana? Imaju li nositelji sadašnje hrvatske vlasti, ili buduće, prošle ili bilo koje, barem malo obraza i mrvicu srama pred tovarničkim (i svim drugim) žrtvama te stati pred njihovu rodbinu i objasniti razloge koaliranja s političkom strankom (Srpskom demokratskom samostalnom strankom) čiji je predsjednik ostavio zapisanu jezivu (o) poruku za povijest, koja govori o njegovoj liječničkoj etici i političkom uvjerenju: »Tog 18. studenoga1991. paoje posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad ljepotan«. (Vojislav Stanimirović: »Vojska Krajine«, br. 7-8, 1993, str. 43)? U kojem je dijelu svijeta zabilježen primjer da je ministar bez lisnice u okupatorskoj vladi (Republike Srpske Krajine), također okupatorski gradonačelnik (Vukovara) te ravnatelj bolnice na okupiranome području (»Sveti Sava« u Vukovaru), kasnije postao zastupnik u državnome parlamentu? Gotovo je sigurno da se nešto takvo, u doslovnom i prenesenom smislu, niti u jednoj carevini, sultanatu, koloniji, protektoratu ili bilo gdje nije dogodilo!

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika, gdje je u jesen 1991. godine nakon okupacije sela, mučeno i ubijeno 68 mještana, već nekoliko godina ukazuje na ratni put Vojislava Stanimirovića.

Postoje opravdane sumnje da je Vojislav Stanimirović  kao oficir rezervnog sastava JNA i „šef sanitetske službe za područje zapadnog Srema“, listopada 1991. godine s još nekolicinom pripadnika paravojnih formacija tzv. SAO Krajine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnog zarobljenika protivno Ženevskoj konvenciji. Kazneno djelo počinili su na štetu ranjenog hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz Tovarnika. Slavica Popović davno je prijavila Vojislava Stanimirovića za odvođenje supruga Marijana i na sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem posvjedočila, da ga je nekoliko dana ranjenog skrivala zajedno sa svekrvom. Onda je došao Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli ga. Nakon određenog vremena doznala je da je pronađeno mrtvo tijelo njenog Marijana na njivi u blizini pravoslavnoga groblja i tu su ga mještani privremeno zakopali.

 

Stanimirovićeva supruga lažnim prijavama 1991. prikrivala ratne zločine

Postoje utemeljene sumnje o kaznenoj odgovornosti dr. Ljeposave I. Stanimirović (1952.) iz Vukovara i dr. Dragana Martinovića (1951.) iz Šida (Vojvodina), da su radeći od 3. listopada 1991. u zdravstvenoj ambulanti Tovarnik, za vrijeme srpske okupacije sela, s ciljem prikrivanja ratnog zločina dana 7. i 10. listopada, u „lekarskim izvještajima o uzroku smrti“ i „potvrdama o smrti“ prijavili smrt 34-ero tovarničkih branitelja i civila, ubijenih nakon okupacije sela u rujnu 1991. Temeljem tih dokumenata tadašnji djelatnik Matičnog ureda Zdravko Opačić upisao ih je 10. listopada 1991. u Maticu umrlih. Rad ambulante u tada okupiranom Tovarniku organizirao je početkom listopada dr. Vojislav Stanimirović.

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika istražujući spomenuti ratni zločin došla je do dokaza, da su svi dokumenti navedenih mrtvozornika izdani s krivotvorenim podacima i to naknadno, 7. i 10. listopada 1991. O tome mogu posvjedočiti i preživjeli mještani, koji su skupa, s tada još živim tovarničkim župnikom vlč. Ivanom Burikom, već u rujnu 1991. pokopali 34 ubijena branitelja i civila.

 Pitamo sebe i cijelu hrvatsku javnost: zašto ni nakon 20. godina nije podignuta optužnica protiv bivšeg zapovjednika logora u Tovarniku (kroz koji je prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila), Ljubomira Jorgića i njegovog zamjenika Save Ivanovića? Zašto nije podignuta optužnica protiv pukovnika Dušana Lončara, bivšeg zapovjednika 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade JNA, koji je zapovjedno odgovoran za sve počinjene zločine u Tovarniku i Lovasu, gdje je 1991. ubijeno ukupno 158 mještana ta dva sela.

Tovarničani nakon svega proživljenog tijekom rata i nakon njega ne vjeruju u slučajnosti! Krajnje je vrijeme da se detaljno ispita djelovanje dr. Vojislava Stanimirovića i njegove supruge u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku što do sada nije učinjeno.

 

 

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

 

Mons. Vlado Košić: Haag nema dokaze, izmišlja ih!

Odgovori

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je svetu misu zadušnicu za sve poginule branitelje u povodu 3. rujna, Dana branitelja grada Siska. U propovijedi je biskup Košić istaknuo kako se danas molimo za branitelje, za sve nestale tijekom Domovinskog rata ali i za sve «ikad poginule za Domovinu, a taj broj – u ovim našim krajevima – na žalost nije malen”, naglasio je mons. Košić.

Ukazao je na pokušaje hrvatskih vlasti da zataškaju stotine masovnih grobnica u kojima leže žrtve komunizma, kao i pokušaje ignoriranja 23. kolovoza, Dana žrtava totalitarnih režima.

Nastavio je kako: «tim više moramo čuvati uspomenu na naše hrabre vojnike, na žrtve i Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata i poraća, što ih više niječu i preziru upravo oni koji bi ih po dužnosti morali poštovati, jer su dobili mandat za vođenje javnih poslova ove zemlje. Kad su novinari jednoga od njih upitali hoće li ova vlast obilježiti 23. kolovoza, Dan žrtava totalitarnih režima, odgovor je bio da se oni ne žele „baviti tim predstavama“. U našoj Sisačko-moslavačkoj županiji imamo kao izravnu posljedicu komunističkog terora 119 jama i grobnica, prema objavljenom popisu koji je prijavila Policijska uprava Sisačko-moslavačka, u kojima – još uvijek neobilježenima – procjenjuje se – leži oko 45 tisuća leševa! I to se nekih ljudi ne tiče, odavanje pijeteta svim žrtvama za njih su „predstave“! Sasvim izravno pitam: zbog čega se štite zločinci i koji je to imalo valjan argument da se abolira komunističke zločince?” rekao je Košić.

Osvrnuo se i na suđenje hrvatskim generalima na sudu u Haagu, naglašavajuči kako i unatoč činjenici da ne posjeduje nikakve dokaze Haag želi osuditi hrvatske generale.

«Evo, dragi prijatelji, nije li licemjerno i potpuno nepravedno optužiti čitavu našu Domovinu, od pokojnog Predsjednika do svih najistaknutijih branitelja, naših generala, da su dio „udruženog zločinačkog pothvata“? I što se sada događa? Trenutno svi iščekujemo da se donesu konačne presude tog nazovi-suda umjesto da se čitava Domovina ujedini i uputi jasnu poruku da ne dozvoljavamo iskrivljavanje istine i da smo svi odlučni braniti naše branitelje. Trebali bismo dići glas do neba, uzbuniti čitavu zemaljsku kuglu zbog nepravde koja nam se nanosi. Ako ima pravde, odustat će ti krojači istine i osloboditi naše generale. Ali teško je to vjerovati – budući da oni ovako rade: kad ne mogu dokazati „prekomjerno granatiranje“ i „udruženi zločinački pothvat“, tada traže „alternativne oblike“ odgovornosti, želeći dakle pod svaku cijenu osuditi nevine! Ako i nema razloga, treba ga naći! I mi svi to nijemo gledamo i čekamo što će se zbiti!, zaključio je biskup Vlado Košić.

R.H

Obilježen Dan sjećanja na poginule biljske branitelje

Odgovori

3. rujna ili „Dan sjećanja“ mještani Bilja prisjećaju se dana kada je prije 21 godina okupiran i posljednji dio teritorija Baranje, Bilje.

Tog kobnog 3. 9. 1991. godine kada je i posljednji hrvatski branitelj napustio Bilje, u borbama sa daleko nadmoćnijim neprijateljem poginulo je 11 hrvatskih branitelja Branko Kuti, Josip Kuti, Ferenc Bede, Bernard Kotarski, Hrvoje Kraljević, Čedomir Lazarević, Josip Lerinc, Ištvan Horvat, Nikica Lučić, Ivan Pakšić, Damir Rončević, te ih je 9 zarobljeno i naknadno mučki ubijeno: Željko Filipčić, Šileš Tibor, Šileš Janoš, Stanislav Strmečki, Anđal Zoran, Ivica Krkalo, Ivan Forijan, Branko Strmečki i Stevo Granfilder.

Od 9 Biljana koji se od 1991. vode kao nestali, za sudbinu trojice još uvijek se ne zna.

Vezano za ovaj nemili događaj, izaslanstva Braniteljskih udruga  sa Općinom Bilje obišli su grobove svih poginulih branitelja te položili vijence ispod središnjeg križa na Osječkom groblju u Retfali i Centralnom groblju te kod Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na mjesnom groblju u Bilju.

U Biljskoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije župnik Ivan Petričević služio je misu zadušnicu za sve poginule i nestale hrvatske branitelje, po završetku mise mještani i ostali uzvanici uputili su se u park Hrvatskih Branitelja, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće za sve poginule i nestale.

 

 

 

 

 

 

D.B.