Izravna ratna šteta u Hrvatskoj iznosila je 236 milijardi kuna, danas 32 milijarde eura

Svako malo iz Srbije se čuju prigovori Hrvatskoj vezani za povrat imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku,
a nitko u javnosti, ni u Beogradu ni u Zagrebu, ne govori o naknadi ratnih šteta koje su Hrvatskoj nanijele dvije vojske kojima je upravljao Beograd, JNA i paravojne formacije. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, podsjeća Davor Stier, međunarodni tajnik HDZ-a. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996.

Reintegracija bila važnija

Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Je li vrijeme da se to pitanje potegne, stvar je političke procjene, kaže tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je sporazum i potpisao, zajedno s tadašnjim Miloševićevim ministrom Milanom Milutinovićem.

U vrijeme kad je sporazum sklopljen, nastavlja Granić, najvažniji je bio uspjeh mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pitanje nestalih osoba, povrat ukradenog umjetničkog blaga, a Srbiji je najvažnije bilo pitanje povratka izbjeglica u Hrvatsku. Granić napominje i da bi uspjeh Hrvatske u zahtjevu za naknadu štete bio veći ako hrvatska tužba za genocid uspije pred Međunarodnim sudom pravde. Taj sud, ipak, ako i prihvati hrvatsku tužbu, ne odlučuje o ratnoj odšteti, pa bi se – a tako Sporazum o normalizaciji i određuje – o odšteti trebalo razgovarati bez suda. Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna, što je bilo 65 milijardi DEM, danas oko 32 milijarde eura. Nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji predstavnici dvije države jednom su se sastali zbog osnivanja povjerenstva i tu je sve stalo, nitko više pitanje ratne odštete nije potezao. Davor Stier kaže kako je Jadranka Kosor kao premijerka u proljeće 2011. u vrijeme posjeta Beogradu spominjala to pitanje u razgovorima s beogradskim dužnosnicima. – Sporazum je vrijedeći i treba očekivati da Srbija ispuni svoje obaveze – kaže Stier. Umjesto toga, iz Srbije se ponovno proziva Hrvatska, pa predsjednik Nikolić u svom već glasovitom intervjuu Kuriru kaže ” što hoće Gotovina, da ih još jednom protjera i pobije, da završi taj posao? Da više ne traže ni imovinu.”

Najizglednije za logoraše

Čini se da je krajnje vrijeme da i Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je učinila uglavnom JNA u Hrvatskoj, ako ništa, onda kako ne bi i dalje javni dojam bio samo da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako Vladimir Vukčević ikad pokrene kazneni postupak za logore. – Srbija samo mora ispuniti što je potpisala ? kaže Stier te napominje da bi tada odnosi dviju država mogli biti puno bolji.

Silvana Perica / večernji.hr

Kolumne!

Svaki dan na vijestima ili bilo kojoj političkoj emisiji možemo čuti prozivanje branitelja.
„ Pravih i krivih“, djece poginulih i živih branitelja, pa sve do udovica ponovno udanih i neudanih. Čudno kako su u ovoj državi, nastaloj na izgubljenim životima i djetinjstvima, oni stalno prozivani kao najveći nepravednici, zločinci i višak.

Prije dvadeset i jednu godinu svi su oni svojevoljno stali u obranu nečije mašte i želje. Da baš toga jer danas ako žele preživjeti u ovoj stvarnosti mogu samo uz veliku želju i neprekinutu maštu. Što oni ili njihova djeca danas imaju od tadašnje hrabrosti i ludosti? Apsolutno ništa. Samo hrpu medicinske dokumentacije ili osmrtnicu te svakodnevno ponižavanje i odbacivanje. Međutim svi su vrlo zaintrigirani tim silnim pravima branitelja i njihovih obitelji. Ponekad imam osjećaj kako su neki ljubomorni na djecu koja su u rat ostala bez roditelja. Bilo bi drugačije kada bi svi znali istinu ili kada bi ih istina bar malo zanimala. Ali naravno onda ne bi imali o čemu voditi brigu. Najjednostavnije je stvoriti svoje mišljenje i zaključak bez poznavanja činjenica. Zato ću ja pokušati, onima koje zanima, pobliže objasniti sve te blagodati naših prava.

Krenimo od početka, od dana tatine pogibije i mamine neprestane borbe sa „demokracijom“ i stalnim dokazivanjem tko je ona, tko smo mi, tko je tata i je li uopće postojao. Jer ako ne znate poslije rata su se dokumenti počeli gubiti, a to naravno traje i danas. Nakon što je uspjela dokazati da je tata stvarno bio živ i u ratu gdje je i poginuo, a da smo mi njegova djeca, novoj državi zahvalnoj svima koji su je stvorili, trebalo je godinu dana da nam da zaslužena primanja. Naravno da tada nikoga nije bilo briga kako mi živimo, bitno je bilo samo ono što se govori na televiziji, kako udovice i djeca leže na brdu novaca. Točno kao i danas nitko ne vidi oko sebe, samo ono što se kaže na televiziji ili u novinama.

Osnovna škola, najosjetljivije razdoblje svake osobe, bila je svake godine obilježena dokazivanjem da si dijete poginulog branitelja. Svake godine donesi potvrdu o statusu, za svaki slučaj ako ti je tata u međuvremenu oživio, jer teško je u to povjerovati. Svi su radili svoj posao, a nitko nije uspio za osam godina napraviti jedan fascikl za taj dokument i sačuvati ga do kraja školovanja, jer ipak uz sve te psihologe i pedagoge lakše je dijete svaki puta iznova podsjećati na tu različitost. Besplatni udžbenici, posebno zanimljiva priča. Dokumente doneseš u školu no oni ih ove godine ne primaju, pošaljite ih u Zagreb. Pošalješ ih u Zagreb, a ako i dobiješ tri udžbenika i budući da nemaš vremena čekati do kraja godine ostale kupiš ih.

Nakon osmogodišnjeg frustriranja dođe upis u srednju školu kada svi oko tebe počnu govoriti kako te baš briga jer se kao dijete poginulog branitelja možeš upisati u bilo koju školu i imaš prednost. Slušaš i ne vjeruješ, zar netko zaista može smisliti takvu glupost, no sve više gubiš volju za objašnjavanjem. Svi MI – djeca poginulih i nestalih branitelja morali smo kao i sva „obična“ djeca položiti prijemni i prijeći prag s ocjenama u željenoj školi. Naravno privilegija postoji, na nas se obrati pozornost prije nego na druge, ali uz iste uvjete. Kako već slijedi i pri upisu na fakultet nije drugačije, ni s pravima, niti s pričama. Samo što se ti „pričopričalice“ nisu zapitali, a što s onima koji ne upišu fakultet ili ne završe srednju školu? Onda mi gubimo sva prava. Pravo na mirovinu, zdravstveno osiguranje i sve ostalo. Za razliku od neke djece i unučadi davno prošlog svjetskog rata, koja još imaju ratne mirovine i prava. Ako pak završimo fakultet onda opet gubimo sva prava.

Međutim ni tu ne završava naše prozivanje, tada dolazi ono najrazvikanije i najinteresantnije pravo pri zapošljavanju. Kako li samo zapošljavaju djecu poginulih branitelja; „šakom i kapom“!? Jadni radnici sve se tresu od straha kada bude objavljen natječaj, hoće li se neko dijete poginulog branitelja javiti? Iz iskustva govoreći, a vjerujem da će ih se puno iz ove populacije prepoznati u ovome. Svi se oglušuju na naša prava jer ipak ima onih kojima su „bitni ljudi dali preporuke“, dok se mi suzdržavamo od poništavanja natječaja kako bismo bar na tren ostali ne popljuvani. Svi se žale na tu djecu poginulih branitelja, ali ih nimalo ne zabrinjavaju raznorazne „preporuke“ pa ni njihove. Kao sve je to u redu, normalno, ali naš status to je već pretjerivanje. Zar stvarno u ovoj državi više nitko ne kreće od sebe, nego samo od drugih? Samo neki drugi idu preko veze kod liječnika, samo neki drugi preko veze upisuju srednju školu ili fakultet, samo se djeca branitelja na štetu drugih zapošljavaju!? Zar se stvarno nitko ne sjeća da su roditelji TE djece svoje živote dali za bolju budućnost svoje djece i svih ostalih? Možda bi lakše bilo da su i njihova djeca i žene otišle s njima pa da ostalima ne rade probleme. Ali kako se to nije dogodilo i kako nas je sve manje ima, jer je puno vremena prošlo od rata, i mi više nismo djeca, nego odrasli ljudi koji moraju kako god znaju nastaviti živjeti. Moramo se kao i naši roditelji nastaviti boriti za svoju egzistenciju sa tim „zabrinutim“ljudima. Hvala Bogu i danas se nađe koji čovjek, šef, ravnatelj i dr. koji poštuje i to malo naših prava, pruži nam priliku i odgovori na jednu od naših bezbroj poslanih zamolbi. Iako opet pokrene zle jezike, rasprave i preuveličavanja naših prava obraduje nas jer, bar za sada, još netko poštuje naše roditelje koji su nam omogućili naša prava i život dali za državu.

Jelena Ćutunić

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora ovog vikenda u Požegi obilježava Dane logoraša. Preko 150 članova Društva jučer je posjetilo izletište Jankovac u parku prirode Papuk, a tijekom današnjeg dana održana je Skupština u dvorani sv. Terezije Avilske, misa u katedrali, a nakon toga u programu je obilazak vinskog podruma u Kutjevu i svečana večera u restoranu „Sara – Babin Vir“.

Društvo okuplja nekoliko stotina članova, koji su prošli srpske koncentracijske logore, a sa ciljem prikupljanja podataka o logorima i njihovim zatočenicima i sudbinama, pravnog reguliranja socijalne i pravne zaštite svojih članova i td. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 30.000 osoba, ali prizna se samo 8.000 logoraša – rekao je Danijel Rehak, predsjednik HDLSKL, te dodaje kako je u logorima ubijeno oko 3000 ljudi, a 1100 je nestalih osoba, najviše s prostora Vukovarsko-srijemske županije. Osim Ovčare, jedna od najvećih masovnih grobnica je rijeka Dunav. – Nadamo se da se to neće nikada zaboraviti, jer najveći stradalnici stvaranja hrvatske države poslije poginulih i ubijenih hrvatskih branitelja su zatočeni u srpskim koncentracijskim logorima. Zbog svih tima trauma moramo se boriti za status svakog logoraša. – rekao je podnoseći izvješće o djelovanju Društva. Posebno je zahvalio Gradu Požegi i gradonačelniku Zdravku Ronku na gostoljubivosti tijekom boravka u Požegi.

U ime predsjednika Hrvatskog sabora i kao domaćin gradonačelnik Zdravko Ronko je nazočnima rekao: – Osobita mi je čast da danas ovdje s vama mogu podijeliti tužna sjećanja na strašne trenutke koje su proživjeli hrvatski logoraši srpskih koncentracijskih logora, s nadom da se takvo zlo više nikad ne ponovi. Prigoda je ovo da se još jedanput izrazi zahvalnost svim hrvatskim logorašima srpskih koncentracijskih logora za njihovu hrabrost, odlučnost i požrtvovnost koju su pokazali u najtežim danima koje su proživljavali na tom trnovitom putu. Posebnu zahvalnost i duboko i trajno poštovanje izražavam ubijenim logorašima. Njihova žrtva i patnja kao i žrtva i patnja preživjelih logoraša nikada ne smije i neće biti zaboravljena, jer je iz te žrtve iznikla slobodna, neovisna i demokratska Hrvatska. Hrvatska je iz nametnutog joj rata izišla kao pobjednik. Demokraciju i vladavinu prava za koje smo se borili u Domovinskom ratu, usvojili smo kao svoj način života. Želim naglasiti da su demokracija, mir, tolerancija, zaštita ljudskih i manjinskih prava kao i suživot i vladavina prava temelj budućnosti ujedinjene Europe, a na tim temeljima gradi se i trajna budućnost Hrvatske.

Ovih dana vrijeme je slave i ponosa, kada je s Hrvatske skinut krimen, kada su se u domovinu i na slobodu vratili naši generali, želim vam ugodan boravak u našem gradu i da poneste lijepe utiske iz Požege. –

Skup su pozdravili izaslanik Predsjednika RH Nikica Burić, izaslanik izaslanik ministra branitelja Mladen Lončar, izaslanik ministra obrane pukovnik Ivica Pejaković, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić i dr.

Skupština društva ponovno je izabrala Danijela Rehaka za svog predsjednika, te nove članove Upravnog odbora i drugih tijela.

Nakon održane Skupštine požeški biskup dr. Antun Škvorčević predvodio je svetu misu u katedrali.

D.B.

Nedavna oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu aktualizirala je slučaj Krešimira Mihajlovića, bivšeg ravnatelja zagrebačke Osnovne škole Petra Zrinskog koji se sudi tvrdeći da je ostao bez posla jer je lani na školski pano stavio slike dvojice tada nepravomoćno osuđenih generala.

Mihajlović je, kako podsjeća njegov odvjetnik BerislavŽivković, zbog slika Gotovine i Markača, najprije po političkom uvjerenju diskriminiran pri postupku imenovanja ravnatelja, raspisanom u prosincu prošle godine. Pošto nije izabran, dobio je i otkaz iako je prije dvaju mandata na dužnosti ravnatelja u toj školi godinama bio u stalnom radnom odnosu kao profesor zemljopisa.

Općinskome radnom sudu u Zagrebu zbog toga je podnio tužbe kojima traži utvrđenje i zabranu diskriminacije te poništenje odluke o izboru ravnatelja i povratak na posao.

U njegovu obranu stale su i mnoge udruge branitelja, invalida, veterana, udovica i žena iz Domovinskog rata te Hrvatsko žrtvoslovno društvo. I one su angažirale odvjetnika pa kao tzv. “umješači” na strani tužitelja prate sudski spor.

Predstavnici udruga u sudnici su i danas uz Mihajlovića i zastupnike tužene škole slušali ispitivanje dviju svjedokinja, članica školskog odbora koji je izabrao novu ravnateljicu iako je ona, po tvrdnjama Mihajlovićeve obrane, na toj dužnosti nezakonito.

U tužbi navode da je ravnateljica Mirjana Jermol prije izbora bila predsjednica školskog odbora koji je Mihajlovića diskriminirao zbog isticanja slika dvojice generala te je izabrana, uz bitne povrede procedure, iako nije ispunjavala zakonske uvjete.

“Nespojivo je da netko raspisuje natječaj, glasuje i prebrojava glasove za mjesto na koje je izabran, to više što je riječ o ustanovi koja obrazuje i odgaja”, navodi se u tužbi.

Prije donošenja odluke ispitat će se nova ravnateljicu, ali i Mihajlović, koji bi se sudu trebao obratiti na idućem ročištu u veljači.

Po riječima njegova odvjetnika, spomenut će i medijsku hajku koja je protiv njega pokrenuta zbog isticanja slika hrvatskih generala, na što se kritički prvi osvrnuo jedan srbijanski medij.

PolitikaPlus

VUKOVAR, 19. studenog 2012. – Predvodeći misu zadušnicu u crkvi Gospe Fatimske u Borovu naselju u sklopu obilježavanja stradanja te vukovarske gradske četvrti u agresiji bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba 1991. godine, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić poručio je u propovijedi kako je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Haagu vratila hrvatskome narodu u srce “malo radosti i nade u bolji i pravedniji svijet”.
“Ponosno spominjanje ove presude ne znači da ne priznajemo da je i na drugoj strani bilo nevinih žrtava zbog kojih iskreno žalimo i koje također imaju pravo da se dozna što se dogodilo i da se krivci kazne, nego znači da smo sretni što nepravednom presudom i osudom nevinih nisu nastale nove žrtve jer to bi bio čak ponovni novi udarac i onim žrtvama koje se na taj način pokušava zadovoljiti”, rekao je biskup Uzinić.
Oslobađajućom presudom, kazao je, obrisana je “ljaga s lica dvojice generala i njihovih obitelji, s lica Hrvatske vojske, koja je bila izjednačena s agresorskom vojskom, i Domovinskog obrambenog rata i, osobito, to je skidanje ljage s lica prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i lica cijele Hrvatske i svih nas”.
“Usuđujem se reći kako je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima skidanje, barem djelomično, i ljage s lica međunarodne zajednice i haaškog tribunala. Kažem djelomično polazeći od vaše situacije, jer vaše žrtve tom sudu, nažalost, nisu nikada bile važne”, istaknuo je i dodao kako tomu može posvjedočiti i Dubrovnik “jer su tom sudu i međunarodnoj zajednici bile važnije njegove zidine, koje su lijepe i s kojima se ponosimo, nego ljudska patnja i žrtve za koje također nitko nije odgovarao”.
Govoreći o stanju u hrvatskome društvu, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić ocijenio je u propovijedi da je Hrvatska “upala u depresivno stanje” koje je, kako je rekao, posljedica teške socijalne situacije u koju su građani dovedeni “zbog lošeg ekonomskog vođenja države u posljednjih petnaest godina”, a koja, po njegovu mišljenju, nije samo posljedica svjetske ekonomske krize, nego i “loših zakonskih rješenja i odluka”.
Nakon mise zadušnice u crkvi Gospe Fatimske sudionici obilježavanja stradanja Borova naselja u agresiji 1991. bacanjem vijenaca u Dunav u Borovu odat će se počast žrtvama ubijenima na tome mjestu i bačenima u Dunav nakon 18. studenoga i sloma obrane Vukovara, a polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen-obilježja farme Lovasa na mjestu masovne grobnice iz koje su 2001. ekshumirani posmrtni ostatci 24 hrvatska branitelja i civila odat će počast tim stradalnicima Domovinskog rata.
Do crkve Gospe Fatimske sudionici obilježavanja stradanja Borova naselja 1991. došli su u Koloni sjećanja od ruševina negdašnje zgrade “Borovo commerca” u kojoj je tijekom agresije na Vukovar bio odjel vukovarske ratne bolnice, uz koje su u spomen na žrtve stradale u agresiji bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba na Borovo naselje položeni vijenci i zapaljene svijeće.
Po podatcima Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke”, na sam dan okupacije Borova naselja 19. studenoga 1991. u toj je gradskoj četvrti ubijena 51 osoba, a u gotovo tri mjeseca opsade poginulo je 178 civila i branitelja.
Obilježavanja stradanja Borova naselja u Domovinskom ratu održava se pod geslom “Žrtva Borova naselja za Domovinu”, što je dio programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine i 21. godišnjice stradanja toga grada u Domovinskom ratu. Program se nastavlja sutra odavanjem počasti žrtvama iz zarobljeničkoga logora u Veleprometu te s Ovčare.
(Hina)