Kolumne!

Ako je išta nosilo branitelje u Domovinskom ratu, onda je to bila na prvom mjestu molitva I to ona kršćanskom puku najpoznatija  I srcu prirasla. Ta molitva je poznata pod nazivom “Oče naš”. One branitelje koje to nije nosilo, a istom ljubavlju su ljubili domovinu i štitili svoj dom, njih je vodila naravna težnja da zaštite svoj dom, jer ako je on zaštićen onda su zaštitili živote i egzistenciju svoje obitelji. S punim povjerenjem I ljubavlju prema domovini  nisu ni slutili kakav će danas imati status u društvu. Nakon (krvlju stoljećima stečene) stvaranja nezavisne I samostalne Republike Hrvatske dogodilo im se ono što su najmanje očekivali. Država raspušta odnosno smanjuje vojsku, pri čemu veliki dio njih kasnije odlazi (“prisilno” ili svojevoljno) u mirovinu, neki završavaju na psihijatriji, neki na groblju  (jer su u međuvremenu razočarani odnosima državnih dužnosnika i zastupnika odnosno predstavnicima ministarstava I vlade prema njima (donoseći zakone protiv njih, a kao za njih) počinili samoubojstvo. Ne tvrdim da je to jedini razlog radi kojeg su isto počinili. Ne osuđujem ih nimalo, već osuđujem vladu koja ne brine na dovoljan način o njima i ne samo to. Oni koji su stvorili državu krvlju i znojem (a ne političari) dobivaju prava koja im se danas oduzimaju dio po dio. Mirovine zaslužuju s punim pravom i to u veličini zastupničkih plaća, a ne veličini milodara jedne župne filijale. I to nije sve, njihove obitelji su imale ”glavu u torbi” kao i oni, a pogotovo časničke obitelji. Priča mi jedan branitelj; “…Da je ideja stvaranja države propala i da Tuđman nije lupio šakom u stol (kada su dužnosnici najjačih država u svijetu ponudili azil njegovoj obitelji I ministrima, nakon čega bi  branitelji  bili  smatrani kao ustanici građanskog rata u Jugoslaviji)  i rekao želim Hrvatsku, oni (branitelji) i njihove obitelji bi završile živote u patnji (prošle bi slično kao i žrtve Bleiburške izdaje Hrvatskog naroda od strane Engleskih vođa u tadašnje vrijeme).  Upravo zbog toga za njihove članove obitelji “nesvjesnog” razloga  oni zaslužuju jednaka prava kao I branitelji. Ti isti su izborili pune privilegije za svoje obitelji i sebe pred ostalim građanima Hrvatskog naroda jer su stajali na prvoj liniji i gledali smrti u oči (za razliku od većeg dijela naroda koji nije pristupio u vojsku) tada stvarajući Državu RH. Nitko i ni zbog čega im ne može dirati u njihova prava, a dio tih prava su i mirovine koje su dobili. Ne samo to…nitko od Vladinih dužnosnika se ne bi sjetio ujediniti branitelje (što bi trebao I biti iskonski cilj ministarstva branitelja) i reći im: “Evo izvolite…imate bezuvjetno pravo na svojih deset zastupnika koji će u dogovoru s ostalim zastupnicima regulirati prava i obveze koji proistječu iz zakona koji bi se donosili ne samo na njihovu dobrobit već i na dobrobit Hrvatskog naroda.” Jer ipak da nije bilo njih, kao što reče jedan današnji zastupnik : “Ne bi bilo nas danas ovdje… ” Samo ne znam je li skupljao političke bodove…Nadam se da nije, no ako i je onda ide njemu na dušu. Jadna je država koja zatvara svoje generale i u kojoj odličja dobivaju oni koji ne trebaju i ne samo to (ponavljam se od bijesa) ne znam je li netko od Vas primijetio da ova država službeno nema svojeg heroja Domovinskog rata, a one koje s punim pravom smatra svojim Herojima su već mrtvi. Pa zar nema ni jednog živućeg? Kao da se vodi onim principom kao kada slikar umre cijene njegovih likovnih umjetnina porastu. Kao kad netko umre od neke već ustaljene bolesti tj. bolesti već dugo poznate društvu i onda se otvori zaklada s njegovim ili njezinim imenom za borbu protiv te bolesti.  Zar netko mora umrijeti da bi ga se priznalo? Očito da, a zašto…Ako nekoga priznate javnim herojem onda ono što on govori o ratnim zbivanjima je vjerodostojno, pogotovo ako je bio na višoj funkciji odnosno u malom krugu ljudi koji je odgovorno odlučivao o svemu. Najviše se boje njihovih Knjiga, odnosno autobiografija u kojima bi se moglo svašta saznati. Štoviše istinito. Kao da se ravnaju načelom “jednom umirovljen – zauvijek izgubljen utjecaj u  društvu.  Dijelom su u pravu no na nešto ne računaju: “Ujedinjenje umirovljenih” odnosno “Povratak otpisanih”. Branitelji i stvaratelji Hrvatske države, ujedinio Vas je rat, a razjedinio mir. Nađite zajednički cilj koji će Vas ponovno ujediniti. Branitelji, za mene niste otpisani…kao ni Vaše obitelji.  Branitelji hrvatske ujedinite se još jednom, ali politički. Ne pozivam na, a niti želim revoluciju…dobili ste bitku (stvaranje države)…izgubili ste rat (ista vas je odriješila obveze i “natjerala” u stvaranje udruga)…ili “oni” bar misle tako… Nemojte im dopustiti da Vam mogućnošću stvaranja udruga mažu oči…ujedinite se u pravu (i jednu udrugu) u kojoj bi svatko imao jednaka prava… Stvorili ste Hrvatsku državu, a sada se brinite za nju i narod koji u njoj obitava na dostojanstven način i očuvajte vjeru i nadu koju ste imali u rovovima na prvoj liniji. Ujedinila Vas je ideja stvaranja I priznavanja države, a sada neka Vas ujedini održanje iste. Branitelji Hrvatske ujedinite se!

Ivan Šoltić – mlađi

Renato Petrov, bivši Martićev milicajac, jedini optuženi Hrvat za zločin u Škabrnji, oslobođen je optužbi.

Petrov je, prema jučerašnjoj odluci Županijskog suda u Zadru, oslobođen optužbi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Škabrnji u nedostatku materijalnih dokaza.

Petrov je, podsjetimo, rodom s otoka Ugljana, a kada je izbio rat stao je na stranu pobunjenih Srba.

Petrov je u travnju uhićen u Dusseldorfu u Njemačkoj, a od srpnja se nalazi u pritvoru u Zadru. Osuđen je u odsutnosti na 20 godina zatvora. Bivši milicajac iz tzv. SAO Krajine uhićen je na osnovi Interpolove tjeralice. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i JNA pod zapovjedništvomRatka Mladića u Škabrnji su 1991. godine ubili 43 civila i i hrvatska branitelja.

Obitelji ubijenih smatraju da je suđenje Petrovu  nastavak farse, jer su nalogodavci zločina u Škabrnji još uvijek na slobodi.

R.H.

Ono što je tijekom dvadesetak godina samostalnosti propustila učiniti država Hrvatska, čini ovih dana Austrija, odnosno pokrajina Koruška: pokreću postupak lustracije javnih i državnih službi od suradnika bivše UDB-e ne bi li tako zaštitili nacionalnu sigurnost i pravnu državu od ‘elemenata ubačenih izvana’.

Austrijanci raspravljaju o zločinima o kojima se kod nas šuti

Danas (utorak) je u Koruškom parlamentu u Klagenfurtu tamošnji Odbor za pravo, ustav, federaciju, manjine…, raspravljao o poslijeratnim masovnim likvidacijama počinjenim na koruškom tlu od strane jugoslavenskih partizana, te o djelovanju suradnika UDB-e i OZN-e u Austriji. Na raspravu u koruški parlament je pozvano nekoliko Hrvata, koji su predstavnicima svih tamošnjih parlamentarnih stranaka govorili o svojim saznanjima o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i o njihovim zločinima u Austriji, nakon čega je parlamentarni odbor nastavio raspravu o mjerama lustracije, dok su predstavnici Počasnog bleiburškog voda u Klagenfurtu održali konferenciju za tisak, na kojoj su se pojavili mnogi predstavnici koruških i austrijskih medija.

Vukušić: Predsjednik Koruškog parlamenta postavio najviše pitanja

– Govorio sam o svojim saznanjima o djelatnosti tajnih jugoslavenskih službi, a o sličnim temama govorili su i ostali sudionici rasprave (dr. Josip Jurčević, Joža Dežman, Ivo Pomper, Marjan Luburić, Mijo Jurić..), među kojima i nekoliko proganjanih žrtava UDBE u Austriji. Odgovarali smo i na pitanja članova parlamentarnog odbora, te na pitanja predsjednika koruške vlade Gerhard Dorflera. Cijelu raspravu je inicirao Josef Lobnig, predsjednik parlamenta koji nas je i pozvao na skup – ispričao nam je Bože Vukušić, obavještajni analitičar i bivši član državne Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, te autor knjiga ‘Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva’ (2002.) i ‘Tajne iz Udbinih arhiva’ (2012.), odmah nakon konferencije za novinare održane danas popodne u Klagenfurtu.

Osnivaju komisiju koja će državne službe očistiti od udbaša

Od naših izvora doznajemo potom da je korurški parlament nakon rasprave o ‘deudbanizaciji’ austrijskih javnih službi osnovao naddžavnu austrijsko-hrvatsko-slovensku komisiju koja će utvrditi povijesne činjenice o Bleiburškoj tragediji, odnosno poslijeratnim likvidacijama tisuća ljudi na tlu Koruške, te će istražiti djelovanje UDB-e na području Koruške i Austrije, jer je utvrđeno da su mnogi pripadnici bivše UDB-e radili ili još rade u austrijskoj policiji, vojsci, na sveučilištu i drugim javnim službama. Zanimljivo je da su u pismenim materijalima za sjednicu parlamentarnog odbora, odnosno u pozivu na raspravu, navedena imena i prezimena, te kodni brojevi dvadesetak pripadnika UDB-e koji su radili ili rade u austrijskim institucijama, a među njima su i dvojica sveučilišnih profesora. Na spisku agenata UDB-e u Austriji ima hrvatskih, slovenskih, ali i austrijskih imena, a cilj je austrijske lustracije da se takvi ljudi uklone iz svih državnih i javnih službi kako ne bi ometali ili opstruirali njihov rad.

I dok Austrija provodi čišćenje države od pripadnika tajnih službi drugih zemalja, Hrvatska to već više od dvadeset godina odbija učiniti. Zbog čega, upitali smo bivšeg saborskog zastupnika i bivšeg političkog zatvorenika Antu Kovačevića, koji je ‘svom’ agentu jugoslavenske tajne službe koji ga je godinama uhodio, odavno oprostio (o čemu je snimljen i vrlo dojmljiv dokumentarni film ‘Čovjek i njegova sjena’).

Kovačević: Pripadnici UDB-e uknjižili su se na Hrvatsku jedan kroz jedan

– UDB-a je nažalost u Hrvatskoj danas jača nego ikad. Pripadnici bivše jugoslavenske tajne službe u svim su političkim strankama, oni su načelnici mnogih gradova i općina, župani mnogih županija, saborski zastupnici, ministri i suci. Ti ljudi nisu se promijenili, samo su se prilagodili novim okolnostima. Hrvatska nažalost nije provela ono što su civilizirane zemlje, koje su prošle tranziciju, učinile: nije donijela Zakon o lustraciji. I dok Njemačka i Austrija danas provode lustraciju suradnika UDB-e na svom tlu, Hrvatska to nije u stanju učiniti i to sve govori o stanju u zemlji. Pripadnici UDB-e toliko su danas moćni, da su se uknjižili na Hrvatsku ‘jedan kroz jedan’ – ističe Ante Kovačević, te podsjeća da je on svim svojim progoniteljima odavno oprostio, iako je zbog njih na robiji u Zenici proveo čak šest godina (od 1981. do 1987.)

‘Isus u Hrvatskoj ne bi dočekao posljednju večeru, izdali bi ga već za doručkom’

– Željko Kekić, bivši agent UDB-e koji me pratio, imao je snage priznati što je činio i pokajati se, zbog čega sam mu oprostio i nakon čega smo postali prijatelji. No većina ostalih bivših agenata nisu nestali nakon pada Berlinskog zida, već su i dalje među nama, a mnogi su i danas na vlasti ili pri vlasti. I najmoćniji čovjek u državi, bivši čelnik UDB-e za Hrvatsku – Josip Perković za kojim je tjeralicu odavno raspisala Njemačka, i dalje ima upliva u vlast, jer mu sin i danas radi u Uredu predsjednika. Ti ljudi nastoje se svim sredstvima održati na vlasti ili pri vlasti, kako nitko ne bi doveo u pitanje njihov položaj i kako se ne bi istražili njihovi grijesi. Nitko, međutim, ne traži njihov progon, ali bi se zbog nacionalne sigurnosti trebala saznati istina, kako u Vladi, Saboru, Vrhovnom i Ustavnom sudu i drugim sudovima, u policiji i drugim institucijama ne bi radili ljudi koji su bili agenti UDB-e. Sramota je da Hrvatska nema snage istražiti zločine počinjene u ime Jugoslavije i u ime tajnih službi. A to je tako jer je izdaja u Hrvatskoj danas najunosniji posao, što znači da Isus Krist kod nas ne bi dočekao posljednju večeru, jer bi ga izdali već za doručkom – kaže Kovačević, pa podsjeća da je Krleža još odavno zaključio da Hrvati čim skinu jedan, odmah traže drugi jaram.

– Valja priznati da su bivši UDB-aši pomogli Tuđmanu da stvori državu Hrvatsku, zbog čega bi im trebalo sagraditi spomenik, ali isto tako treba naglasiti da bi ih, zbog zločina koje su odobravali, planirali ili činili do 1990. godine, trebalo objesiti na isti taj spomenik – slikovito zaključuje Ante Kovačević.

Damir Kramarić

20. HODOČAŠĆE VOJNO-REDARSTVENIH SNAGA RH
I HRVATSKIH BRANITELJA

u NEDJELJU 7. listopada 2012.

Koncelebrirana Sv. Misa započinje u 11.00 sati,

Križni put u 15.00 sati.

Misno slavlje na prostoru crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u 11 sati predvodit će apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico, a propovijedati vojni biskup Juraj Jezerinac.

Svoj dolazak potvrdili su američki vojni nadbiskup Timothy Broglio, direktor (PMI) Međunarodnog vojnog hodočašća Blaise Rebotier, francuski vojni biskup Luc Ravel s kojim će doći i 45 vojnika francuske vojske i djelatnika Ministarstva obrane, poljski vojni biskup Józef Guzdek u pratnji dvojice vojnih kapelana, kao i vojni biskup BiH Tomo Vukšić koji će predvoditi i 50 vojnika vojske OS BiH i djelatnika Ministarstva obrane.

Ove godine se hodočašću hrvatske vojske i policije priključuju i branitelji koji su inače imali svoje hodočašće u listopadu.

D.B.

Udruga maloljetnih dragovoljca Domovinskog rata Hrvatske (UMDDRH) će u srijedu, 10. listopada, s početkom u 10 sati, prosvjedovati na Markovom trgu u Zagrebu. Razlog prosvjeda i traženje da premijer Zoran Milanović primi predstavnike Udruge je taj što maloljetni branitelji, kao posebna skupina, još uvijek nisu inkorporirani u Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskom rata. priopćeno je iz te udruge.

“Na ovaj način, prosvjedom, obraćamo se hrvatskoj javnosti i premijeru, jer od 2006. godine ne uspijevamo regularnim putem ostvariti naše zakonsko pravo. Saborskom odboru za ratne veterane obraćali smo se dva puta 2006. godine, potom 2007. i 2008. godine, sve bez uspjeha. Obratili smo se potom 2009. godine Saborskom odboru za ljudska prava, na brojnim smo okruglim stolovima ukazivali na nepravdu nanesenu djeci – ratnicima, ove godine je naš zahtjev opet upućen Odboru za ratne veterane, no niti jedna naša aktivnost kojima smo ukazivali na činjenicu da je u tom dijelu potrebno izmijeniti (nadopuniti) Zakon o pravima hrvatskih branitelja – nije dala rezultate”, poručuju iz UMDDRH.

U studenom 2010. godine obratili su se i predsjedniku RH dr. Ivi Josipoviću, želeći objasniti apsurdnu zakonsku situaciju u kojoj se maloljetni hrvatski branitelji nalaze godinama i koju je potrebno ispraviti. Iz Ureda predsjednika nikada nisu dobili odgovor.

Prethodno, dok se 2004. godine radilo na izmjenama i dopunama navedenog Zakona, obratili su se Ministarstvu branitelja. Zakon je stupio na snagu 2005. godine, a u njemu ni tada nije bilo mjesta za maloljetne branitelje, niti su njihovi prijedlozi prihvaćeni.

Sada, Ministarstvo branitelja aktualne Vlade je upravo izradilo nacrt prijedloga izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja, koji će krenuti u saborsku proceduru. Dok se na tome radilo, na vrijeme su, kako tvrde, poslali prijedloge. Međutim, maloljetni branitelji ni sada ne spominju u Zakonu!!!

“Mi smo 1991. godine, sa 13,14,15,16 ili 17 godina,  početkom agresije na Hrvatsku, stupili u oružane sukobe i tijekom obnašanja dužnosti nismo bili pošteđeni ratnih zadataka koji su nam bili postavljeni. Ratne strahote i stradavanja u raznim situacijama zajedno smo proživjeli sa svojim starijim suborcima. Imamo svu potrebnu dokumentaciju o sudjelovanju u Domovinskom ratu (MORH, MUP) u vremenu kada smo bili maloljetni. Kome danas smetamo? Koji su stvarni razlozi da maloljetni branitelji nisu kao posebna skupina inkorporirani u Zakon o pravima hrvatskih branitelja? Psihičke i fizičke posljedice ratovanja „nosimo“ sami, a minimum što bi za nas trebala „ponijeti“ hrvatska država je da nas prizna u Zakonu. Je li moguće da tražimo previše?”, pitaju se maloljetni branitelji, poručujući kako je samo u obrani Vukovara sudjelovala su 93 maloljetna branitelja, od kojih je 46 poginulo braneći grad.

“Maloljetni branitelji ratovali su na svim hrvatskim bojišnicama i sudjelovali u svim oslobodilačkim akcijama. Mi preživjeli pokušavamo sačuvati naše dostojanstvo i stoga pozivamo sve braniteljske udruge da 10. listopada dođu na Markov trg i da nam daju potporu u našim traženjima”, poručuju iz Udruge maloljetnih hrvatskih branitelja.

R. Horvat