U nedjelju, 7. listopada 2012.godine na HTV-u 2 oko 18 h Hrvatska televizija u nedjelju premijerno prikazuje dokumentarni film Nade Prkačin Osijek – nepokoreni grad. Svjedočanstvo je to o događajima u Osijeku tijekom agresije na Hrvatsku i ratnim stradanjima koja su se zauvijek usjekla u sjećanje svih koji su u njemu ostali tijekom tih najtežih ratnih dana.

Dokumentarac obuhvaća razdoblje od 27. lipnja 1991., kada je tenk JNA pregazio crvenog fiću, do 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska konačno priznata kao nezavisna i suverena država.

Čak četrdeset i dvoje sugovornika, običnih ljudi koji su na svojoj koži osjetili strahote rata, svjedoče o događajima koji su se zauvijek usjekli u sjećanje svih koji su ostali u Osijeku za vrijeme rata. Među njima su monteri u HEP-u, vozači tramvaja i autobusa, hrvatski vojnici, novinari, umjetnici. Starije Osječanke i Osječani, koji su ostali u podrumima i nisu htjeli napustiti svoj grad, bili su logistika braniteljima.

Ovaj dokumentarni film scenaristice i redateljice Nada Prkačin posvećen je svim tim hrabrim ljudima. U filmu je korišteno puno arhivskog materijala pa će se svatko onaj tko je iskusio kako je disao grad ratne 1991. i 1992. emocionalno vratiti u to vrijeme.

Vrijeme u kojem su se izmjenjivale mnoge emocije poput nevjerice, čuđenja, straha, ljutnje, inata i ponosa. Film se bavi i događajima iz okolice grada -padom Baranje, podsjeća na branitelje Laslova, Nemetina, Sarvaša i drugih mjesta iz kojih se slijevala rijeka uplašenih prognanika i pronalazila utočište u Osijeku.

– Zahvalna sam mojim kolegama ratnim izvjestiteljima bez čijeg doprinosa ovaj film ni izbliza ne bi mogao svjedočiti o ratu. Među mnogim sjajnim reporterima posebno ističem kolegu Miru Gantara. Isto tako, najveći su junaci Osječani. S pravom mogu biti ponosni na svoj grad. To nije parola, to je lako dokaziva činjenica. A ovaj je film jedan od takvih, neoborivih dokaza koliko grad čine ljudi i zašto se uz Osijek veže sintagma -nepokoreni grad-rekla je u povodu premijere autorica Nada Prkačin.

Tekst&foto: radioosijek.hrt.hr

Udruga pravnika Vukovar 1991. je preko Veleposlanstva RH u Beogradu početkom rujna 2012. uručila pismo Tomislavu Nikoliću, predsjedniku Republike Srbije da omogući posjetiti logoru Stajićevo 6. listopada 2012. kako bi zapaliti svijeće za sve ubijene.

No, predsjednik Nikolić oglušio se na molbu. I njegov prethodnik Boris Tadić 2009. godine zabranio je službeni posjet Udruzi pravnika Vukovar 1991.

‘O svemu ćemo obavijestiti predsjednika Ivu Josipovića te premijera Zorana Milanovića. Tražimo od predsjednika da ova tema bude dio bilateralnih razgovora na jednom od budućih sastanaka s predsjednikom Nikolićem’, rekao je Zoran Šangut, Udruga pravnika Vukovar 1991.

Dodao je kako je zajedno s Fredom Matićem bio u privatnom posjetu logoru Stajićevo, gdje još uvijek nema spomen ploče. U ime Udruge moli predsjednika Nikolića da snagom svoga autoriteta pomogne u ostvarenju rasvjetljavanja istine 1991./92. godine te n omogućite posjet Stajićevu 6.10.2012. kako bi zapalili svijeće za sve ubijene.

R.H.

SUSRETI LOGORAŠA i 4. IZBORNA  SKUPŠTINA HDLSKL održati će se u Požegi u vremenu od 23. do 25. 11. ( studeni )  2012. godine.

Za sve detaljnije informacije kontaktirati udrugu!

D.B.

DOĐITE U PETAK, 12. LISTOPADA U 12 SATI U ZAGREB NA VELIČANSTVENI SKUP HRVATSKIH BRANITELJA 
NE ČEKAJTE POZIVNICU!

U petak, 12. listopada u 12 sati, organizirat ćemo ispred Paviljona, na Zrinjevcu u Zagrebu, miran i dostojanstven Veličanstveni skup hrvatskih branitelja „Da se ne zaborave”. Kao organizatori se potpisuju HVIDR-a RH, Udruga branitelja Podravke, Udruga hrvatskih branitelja-dragovoljaca Domovinskog rata, ali i brojne druge udruge koje su nam dale potporu. Želja nam je da se prije svega obratimo Hrvatskom saboru, Vladi, predsjedniku države, kao i Ministarstvu branitelja, te široj javnosti. Želja nam je da jednostavno skrenemo pozornost, ili bolje rečeno, izrazimo svoje ogorčenje na kampanju kriminalizacije hrvatskog Domovinskoga rata, na vrijeđanje i omalovažavanje onih koji su bili prvi kad je trebalo, onih koji su dali svoje živote i krv za Domovinu, Skrenut ćemo pozornost na neprovođenje u djelo Deklaracije o Domovinskome ratu, u kojoj se ističu sve vrijednosti oslobodilačkog rata i skrbi nad ljudima koji su oružjem i žrtvom stvorili hrvatsku državu.
Također želimo i dat ćemo potporu hrvatskim generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini, koji od Haaškog suda očekuju prvostupanjsku presudu. Mnogi kao da ne shvaćaju da se suđenje i presude, poglavito ako će biti nepovoljne, ako će generali možebitno biti osuđeni, a od Haaškog suda je i to moguće, da se te presude neće odnositi na hrvatske generale, jer su oni časno i pošteno branili hrvatsku državu, već će to biti presuda hrvatskoj državi, dr. Franji Tuđmanu, odnosno svima nama koji smo na bilo koji način sudjelovali u ratu. Ne možemo i ne želimo više šutjeti, kao da se suđenje generalima ne tiče nas, već samo i isključivo onih koji su u zatvoru, što je najobičnija podvala i laž. Markač i Gotovina nisu vodili svoj rat, niti su ratovali za svoje, privatne interese. Slično je ili gotovo isto i s bosanskim Hrvatima koji također čekaju presudu. Prisjetit ćemo se i dati potporu i drugim nevino osuđenim hrvatskim braniteljima, koji se nalaze u mnogim tamnicama od Hrvatske do Srbije.
Bit će to prigoda da toga dana, dakle, 12. listopada čestitamo i rođendan general pukovniku Anti Gotovini!
Žalosno je i jadno što se o Domovinskome ratu sve više i sve češće govori negativno, kroz razna suđenja, neprovjerene dokaze i činjenice, dok se istodobno perfidno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova.
U Hrvatskoj je zavladala tišina, mir, ali i strah. Ljudi se boje, poglavito za svoja radna mjesta. U tome nisu izuzetak ni razvojačeni hrvatski branitelji. Nigdje nema djece, roditelja, udovica, članova obitelji poginulih i ranjenih branitelja, kao da su u zemlju propali. Gdje su roditelji oko 400 dječaka i djevojčica koje su Srbi u ratu ubili? U isto se vrijeme uzdiže crvena zvijezda petokraka, kao da smo u vrijeme Domovinskoga rata nosili zvijezdu na kapi umjesto hrvatske šahovnice. Žrtva i agresor već su skoro postali jedno te isto. Naime, kad se spomene da bi trebalo procesuirati Srbe koji su ratni zločinci, Srbi, koji su bili okupatori, odmah izlaze u javnost, u medije (u kojima im daju prostora koliko žele i trebaju), i ističu da je u Domovinskome ratu poginuo i veliki broj ljudi na drugoj, njihovoj, četničkoj strani, pa da zbog toga i Hrvate treba suditi. Međutim, mi ćemo i ovim skupom nastojati ukazati na uzroke i posljedice, a to znači da ne bi bilo žrtava ni na jednoj strani da Srbi, JNA, Crnogorci i domaće izdajice nisu podmuklo i poput zvijeri napali Hrvatsku, klali, i poklali hrvatski narod, djecu, žene, starce, rušili bolnice, dječje vrtiće, škole, gospodarske objekte, krali i odnosili u Srbiju hrvatska kulturna dobra…
Hrvati su mali narod, a kad jedan mali narod poput nas doživi takvu tragediju kakvu smo doživjeli mi, u ratu koji su započeli Srbi 1991., svjedoci smo da se još nismo oporavili niti da ćemo se od njega oporaviti još dugi niz godina. Ono što je hrvatski narod doživio i u ovom ratu, nije bilo ništa drugo nego želja srpskog agresora ka istrebljenju i potpunom uništavanju hrvatskog nacionalnog bića. A o tome se ne govori i ne uči u školama.
Stoga držimo nedopustivim i nečasnim da se hrvatske branitelje marginalizira i prešućuje, da se o njima govori kao o ratnim profiterima, privilegiranim ljudima, da ih se u filmovima prikazuje kao drogeraše i alkoholičare, koji su odlazili u rat samo rade slave i svoga probitka, a ne iz najviših ideala. Na bojišnici je jedina povlastica bila smrt i neizvjesnost, ali to danas 20 i više godina nakon početka srpske agresije očito nikoga ne zanima.
Neki nas, pa čak i određene udruge, žele omalovažiti, kao to će biti politički skup određene stranke ili partije. Ne, to neće biti nikakav politički skup, u smislu da će političari voditi glavnu riječ. Nisu ga političari niti potaknuli. Tu će govoriti ljudi koji su istinski bili u ratu, koji su stradali i kojima danas nije dobro. Na skup smo pozvali i pozivamo da dođu i sve političare, zovemo ih da nam daju podršku, i da slušaju one koji su ih i doveli u fotelje.
Ako su u Splitu na jednom skupu bila četiri ministra, s onim šarenim zastavicama, vjerujemo da će ih ovdje biti barem dvostruko više, te da će u ruci držati hrvatsku zastavu, zastavu slobode.
Pozivamo sve hrvatske branitelje, zaposlene i nezaposlene, studente i radnike, sve koji nam žele dati potporu u borbi za prava i dostojanstvo ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu da dođu u petak, 12. listopada i da budu s nama, kao što su mnogi bili, a mnogi i nisu, te 1991. godine.

TOVARNIK – U povodu 21. obljetnice smrti vlč. Ivana Burika, mučenika katoličke Crkve, ponovno pozivamo nadležne institucije Republike Hrvatske da rasvijetle zločin nad svećenikom Ivanom Burikom i drugim mještanima Tovarnika koji su ubijeni u egzekucijama nakon okupacije sela. Izražavamo nezadovoljstvo da počinitelji nisu procesuirani ni kažnjeni, iako postoje svi relevantni dokazi. Želimo ukazati na izbjegavanje kažnjavanja zločina koje su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba nad Hrvatima.

Tovarnički župnik velečasni Ivan Burik, kojega je za vrijeme okupacije Tovarnika 8. listopada 1991. ubio pripadnik paravojne postrojbe iz Srbije, jedini je svećenik ubijen tijekom Domovinskog rata. Velečasni Burik imao je hrabrosti suočiti se s onim što se događa, ostati u Tovarniku i pokazati  slobodu darivanja drugima, živjeti za druge do posljednjega trenutka svojega života. Ne skrivajući se, već redovito posjećujući vjernike, velečasni Burik je očito bio “trn u oku” okupatorskim vlastima u Tovarniku pa su jednog dana u župni dvor došli pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni” iz Valjeva, odveli ga u podrum i strijeljali.

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika već godinama traga za istinom o mučeničkoj smrti tovarničkog svećenika i pri tom je uspjela otkriti ime ubojice, ali i neke sumnjive okolnosti izvješća njegove smrti kojega potpisuje dr. Ljeposava Stanimirović.
Istraživanjem i razgovorom sa svjedocima utvrdili smo kako je velečasnog Burika ubio Kosta Gvozdenov iz Valjeva, pripadnik četničke postrojbe “Dušan Silni”. Kada su Gvozdenova upitali u susjednom Lovasu kakvu to čudnovatu kapu nosi na glavi, a imao je svećenički biret, ponosno je odgovorio kako ju je uzeo „od ubijenog popa kojem više ne će trebati“. Na upit pomalo zatečene skupine srpskih vojnika i civila da nije valjda ubio „našeg pravoslavnog popa“, valjevski dobrovoljac ih je umirio: „Ma ne, bio je to ustaški pop u Tovarniku.“

 Dokazi o povijesnom falsifikatu dr. Stanimirović o smrti vlč. Ivana Burika

 Kontroverzno je i liječničko izvješće mrtvozornice dr. Ljeposave Stanimirović od 12. listopada 1991. o uzroku Burikove smrti po kojemu on nije strijeljan, nego je poginuo od eksplozije. Postoje svjedoci koji su vidjeli Burikovo tijelo i uočili rupe od metaka. Pomnijom analizom rukopisa lako je utvrditi da je liječničko izvješće o uzroku smrti tovarničkog župnika vlastoručno potpisala dr. Ljeposava Stanimirović, ali ga je ovjerila žigom dr. Dragana Martinovića, što još više budi sumnju i upućuje na njihovo odrađivanje prljavoga posla za nalogodavce. Više preživjelih tovarničkih logoraša, među kojima i Pavo Mijoković, svjedoči da su mještani našli velečasnog Burika mrtvoga na dvosjedu u podrumu. “Otkopčao sam mu vestu” – doslovce je izjavio – “i vidio rupe od metaka na njegovim prsima. Velečasnog smo stavili u sivu najlonsku vreću, odnijeli ga na traktorskoj prikolici na groblje i tamo ga položili pored ostalih ubijenih mještana.”

Udruga je istražujući ovaj ratni zločin došla do dokaza, kako su mnogi dokumenti mrtvozornika izdani s krivotvorenim podacima bez pregleda i to naknadno. O tome mogu posvjedočiti i preživjeli mještani, koji su skupa, s tada još živim tovarničkim župnikom vlč. Ivanom Burikom, već u rujnu 1991. pokopali 34 ubijena branitelja i civila.

Za Udrugu dr. Ante Starčević Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik Udruge