LOGORAŠI EDUCIRAJU OSNOVCE

Osječko-baranjska podružnica Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) uz vodstvo Damira Buljevića drugu godinu provodi projekt upoznavanja osječkih osnovaca i mladih s domovinskom poviješću u Vukovaru.

Ovogodišnji dani povijesti za osnovce od 4. do 8. razreda OŠ Grigor Vitez Osijek, održani su na vukovarskim memorijalnim lokacijama uz pokroviteljstvo Savjeta mladih Grada Osijeka pod vodstvom Filipa Glavaša, a program “Sjećanje na vukovarsku Golgotu” osmislio je i vodio dopredsjednik osječko-baranjskog HDLSKL-a Hrvoje Mađarević. Nakon prvog edukacijskog izleta učenici 4.a i 4.b razreda s učiteljicama Vesnom Galić i Ljiljanom Selak, izradili su panoe “Vukovaru – ime sveto”, dok simbolična maketa vukovarskog vodotornja Sare Vida ponosno stoji u učionici 4.a razreda. “Naša škola će se tradicionalno u predvečerje 17. studenoga pridružiti osječkim školama u paljenju lampiona uz cestu u Vukovarskoj ulici“, kaže ravnateljica Ljiljana Mance, koja je sudjelovala na „nezaboravnim satima ratne povijesti u Vukovaru“ skupa s profesoricama Irenom Doležal i Lidijom Debeljak, Filipom Glavašem, te 40-ak učenika školskih skupina povjesničara, građanskog odgoja i Foruma za slobodu odgoja. Dok je vozač autobusa Mirko Majer brinuo o sigurnom prijevozu, Hrvoje Mađarević pripovijedao je o povijesti herojskog rodnog grada, a priču je prekidala pjesma i glas Siniše Glavaševića, ratnoga reportera Hrvatskog radija Vukovar, mučki ubijenog na Ovčari poslije sloma herojske obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. godine. Mali su Osječani doznali što je groblje tenkova na Trpinjskoj cesti i tko je legendarni zapovjednik Blago Zadro, zašto je vodotoranj simbol otpora velikosprskoj agresiji, kako je tri mjeseca branjen Vukovar, što se događalo u vojarni gdje je danas vojni muzej i na farmi Ovčara koja čuva uspomenu na stravično stradanje… Duhovnu snagu hrvatske obrane predočili su u crkvi sv. Filipa i Jakova i Pastoralnom centru sv. Bono fra Ivica Jagodić i gvardijan franjevačkog samostana fra Gordan Propadalo. Danas, 21 godinu poslije okupacije Vukovara, najmiliji još uvijek traže 325 Vukovaraca! Sjećanje na vukovarsku Golgotu završeno je kvizom znanja o ratnom Vukovaru uz tople kiflice Hrvojeve majke Anke Mađarević. “Grigorovci” su naučili kako je Vukovar zaustavljao agresora i tako braneći sebe branio je i Osijek. Putovanje je završeno Glavaševićevom “Pričom o gradu”. (R.I.)

Priče ranjenika i logoraša

Mario Lozančić bio je domaćin u Spomen-domu na Trpinjskoj cesti, stožerna narednica Tamara Rubčić u vojarni gdje su učenicima bili najzanimljiviji eksponati vojne tehnike i naoružanja, a iznimno potresni susret sa stradanjima bio je u Spomen-prostoru na srpske logore. Tu je svjedočio Hrvoje Mađarević, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, ranjenik nasilno odveden iz vukovarske Obućare 20. studenoga 1991. u staju logor u Stajićevo, potom 22. prosinca u Srijemsku Mitrovicu, te je razmijenjen 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu, kada je oslobođeno 714 osoba, većinom hrvatskih branitelja.

‘Zajedno i dostojanstveno za istinu’, naziv je inicijative koju su u utorak prezentirali predstavnici ratnih veterana Domovinskog rata na konferenciji za medije u Zagrebu u svezi pravomoćne presude generalima Gotovini i Markaču, koja će u petak iza 9 sati biti izrečena na sudu u Haagu.

Braniteljske udruge odlučile su dan prije presude organizirati Svetu misu u zagrebačkoj katedrali, nakon čega bi trebalo uslijediti bdijenje i molitva za pravednu presudu koja će odlučiti o sudbini svih nas. Jer nemojmo zaboraviti, ako Gotovina i Markač budu osuđeni za ‘Oluju’ bit će to osuda i svih nas jer shodno tome jednostavno živimo i radimo u državi koja je stvorena na zločinu. Naravno, samim time smo i mi zločinci.

Na dan presude branitelji su pozvali sve svoje suborce, ali i cijelu hrvatsku javnost, da se od 8 sati okupe na trgovima svih hrvatskih gradova dati podršku svojim generalima. Poseban poziv uputili su svojim zapovjednicima koji su ih vodili kroz Domovinski rat.

Kako su naglasili brojni govornici iz raznih udruga veterana, ali i predstavnika javnog života, ne radi se o prosvjedima koji bi rušili ustavnopravni poredak nego je riječ jednostavno o tome da se uz molitvu dostojanstveno, i kroz zajedništvo, pokaže da smo svi kao jedan za istinu koja uvijek pobjeđuje.

Poručeno je da politici i političarenju ovdje nema mjesta te se mole oni koji se odazovu pozivu da nose samo obilježja Republike Hrvatske i svojih postrojbi. Sve ostalo, tipa zvijezde petokrake i slova U nisu dobrodošli.

Na početku konferencije prisutnima se obratio Josip Klem, predsjednik Udruge specijalne policije, koji je pozvao javnost da stane uz branitelje te pokaže da smo svi jedinstveni.

– Zajedništvo hrvatskih branitelja nije upitno, kao što neki nastoje prikazati. Mi nismo išli u rat jer smo bili hrabri nego zbog Domovine, svoje djece i najbližih te budućnosti svih nas. Generali su nedužni ljudi i zato svi zajedno trebamo ustati protiv nepravde. Što se tiče hrvatskih političkih elita ne trebaju se one bojati branitelja, nikoga mi ne rušimo. Neka samo stanu pred ogledalo i sami sebi kažu što su dali za Domovinu, rekao je Klem.

Na žalost, kazao je, i 2012., kao i 1971. I 1990. godine, ponovo moramo ‘napuniti trg da bi obranili Lijepu našu’.

Ilija Vučemilović, predsjednik Zbora veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, naglasio je da ovo nije prosvjed već potpora za istinu i pravdu te pozvao sve suborce da skup obilježe dostojanstveno kao što su to činili i u Domovinskom ratu.

Poziv zapovjednicima

General Tomo Medved, pripadnik legendarnih ‘Tigrova’, posebno je pozvao zapovjednike svih razina iz Domovinskog rata da budu sa svojom vojskom.

– Ponovo predvodite svoje vojnike, pozvao ih je Medved.

Na konferenciji je bio i bliski prijatelj Ante Gotovine Željko Dilber koji je okupljenima prenio pozdrav od generala te im prenio njihovu poruku da žele da se ‘ponašamo dostojanstveno’.

– Nadam se i vjerujem da će presuda biti pravedna, oslobađajuća, rekao je Dilber.

Između ostalih, prisutnima su se obratili i bivši boksač Damir Škaro koji je pružio potporu inicijativi u ime hrvatskih sportaša, glumac Vedran Mlikota koji je isto učinio u ime svojih kolega te saborski zastupnik Zvonko Milas koji je kolegama iz saborskih klupa poručio: – Pridružite nam se, pokažite da smo zajedno kada je najteže.

Nakon završene konferencije Josip Đakić, predsjednik HVIDRA-e, nam je rekao da se vidi da jedinstvo branitelja nije upitno te je sve građane pozvao da se pridruže molitvi i bdijenju u ovom tužnom trenutku pred donošenju konačne presude za naše generale. Na pitanje što očekuje od presude Đakić nam je rekao da ‘vjeruje da će prevladati razum i istina u glavama haških sudaca te da će generali biti oslobođeni’.

Zajedništvo temelj uspjeha

Razgovarali smo i s umirovljenim generalom Damirom Krstičevićem koji je izrazio zadovoljstvo da su braniteljske udruge pokazale zajedništvo što je ‘bio i temelj našeg uspjeha u Domovinskom ratu’.

– Kao što su i naša dva generala tijekom cijelog ovog mučnog procesa u Haagu pokazala dostojanstvo očekujem da će isto pokazati i naš narod te da će se u petak okupiti na trgovima i u crkvama hrvatskih gradova i dati podršku Gotovini i Markaču, ali i samoj Lijepoj našoj, rekao nam je nam je Krstičević.

Zaključak je jasan, branitelji su ujedinjeni kao i kada su herojski branili našu domovinu te pozivaju sve nas da im se pridružimo u mirnoj i dostojanstvenoj potpori generalima. Ponovit ćemo, ovo nije politički niti rušilački skup već skup koji treba pokazati hrvatsko zajedništvo i dostojanstvo.

Autor: Dražen Krajcar

Photo: Dražen Krajcar

Pravomoćna presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koju će Haaški sud objaviti 16. studenoga, ujedinila je branitelje i prvi put svih 120 braniteljskih udruga organizira mirni skup potpore u Zagrebu, uoči čitanja presude, na kojem organizatori očekuju čak 100.000 ljudi.

Predsjednici udruga dogovorili su se da će se 15. studenoga u 19 sati u zagrebačkoj katedrali služiti misa za generale, potom slijedi bdijenje na Kaptolu i Trgu bana Jelačića i do jutra se čeka pravomoćna presuda Gotovini i Markaču koji su nepravomoćno osuđeni na 24, odnosno na 18 godina.

Očekuje se i mimohod branitelja koji će, još neutvrđenom rutom, sa stijegovima postrojbi, doći do katedrale, a organizirani su i autobusi iz svih gradova koji će dovoziti ljude na središnji skup potpore u Zagreb pod geslom “Zajedno i dostojanstveno za istinu”. javlja Poslovni dnevnik. Mise za generale održat će se diljem Hrvatske.

– Presuda generalima naša je presuda i zato na skupu neće biti bine ni govorancija. Pozivamo sve branitelje, sve građane, sve radnike, sve domoljube… da dođu, a smatramo da bi trebali doći i predsjednik i premijer, saborski zastupnici i šefovi stranaka – rekao je Josip Klemm, predsjednik Udruge specijalne policije i jedan od organizatora.

On je uvjeren da će se u Zagrebu na mirnom skupu okupiti sto tisuća ljudi jer je, po njegovim riječima, Haaški sud politički motiviran i nije uvažio činjenice. Ipak, dodaje, on priznaje sve žrtve u Domovinskom ratu, no krivnju za njih treba individualizirati.

– Podržali su nas nogometni reprezentativci, rukometaši, Hrvatski helsinški odbor, glumci… i oni će s nama čekati presudu – kaže Ilija Vučemilović, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi. Klemm i Vučemilović prenose stav branitelja kojima je prihvatljiva jedino oslobađajuća presuda jer, kažu, oni su sudionici tog vremena i znaju što je istina. Ipak, bude li presuda drukčija, branitelji će, dodaju, to dostojanstveno prihvatiti.

– Nitko se ne treba bojati nasilja, samo se političari moraju bojati svoje savjesti – poručio je Vučemilović.

R.H.

Ususret izricanju pravomoćne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Koordinacija braniteljskih udruga Grada Zagreba održala je danas tribinu “Dižemo glas do neba – oslobodite hrvatske generale”, na kojoj su Gotovinu i Markača proglasili hrvatskim junacima Domovinskog rata, a od Sabora zatražili da dopuni Deklaraciju o Domovinskom ratu, kako bi osigurao njezinu nepovredivost nakon ulaska Hrvatske u EU.

Prvostupanjsku presudu dvojici generala sudionici tribine nazvali su sramotnom, ističući da je operacijom Oluja Hrvatska oslobodila svoje okupirane krajeve, ali i bihaćku enklavu.

U tribini je sudjelovao i sisački biskup Vlado Košić, koji je istaknuo da su kršćani i svi dobri ljudi “dužni dići glas protiv nepravde koja se nanosi, ne samo generalima, nego i čitavoj Hrvatskoj”.

Izvijestio je da će se u župama sisačke biskupije sutra čitati njegovo pismo kojim je vjernike pozvao da se mole za pravednu presudu generalima. “Vjernicima treba tumačiti da to nije samo suđenje generalima, nego i Hrvatskoj, a to znači nama i našoj budućnosti”, rekao je Košić, ocijenivši da se Hrvatskoj nastoji nametnuti istina kojom se želi podjarmiti hrvatski narod.

Ustvrdio je i da su generali žrtvovani zbog nekih viših principa te da su “naši predstavnici time prihvatili nametanje teze o građanskom ratu u Hrvatskoj i žrtvovali heroje obrane i naše osloboditelje”.

Podsjetio je na progone, agresiju i uništavanje crkvi u njegovoj biskupiji te ocijenio da su predstavnici vlasti trebali inzistirati da UN donese deklaraciju kojom bi se Domovinski rat proglasio pravednim, jer je bio obrambeni.

“Trebamo ujediniti sve naše ljude, znanje i sile i reći – e, sada je dosta. Još uvijek nije prekasno. Ako mi kao narod pokažemo jedinstvo, sile zla će odstupiti, jer se bole molitve”, poručio je Košić.

Predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovog društva Zvonimir Šeparović ustvrdio je, pak, da je Haški sud utemeljen i radi kao politički sud, zbog čega je “vukovarsku trojku” kaznio simbolično, a hrvatskim generalima dosudio dugogodišnje zatvorske kazne.

Bivšu hašku tužiteljicu Carlu Del Ponte nazvao je “čudnom spodobom koja je zaustavila gotove optužnice protiv vrha JNA i surađivala sa Savom Štrbcem”.

Šeparović je ustvrdio da u postupku u prvom stupnju nisu dokazane teze o prekomjernom granatiranju i udruživanju u zločinački pothvat, na temelju kojih su generali osuđeni, zbog čega je uvjeren da sudsko vijeće neće potvrditi takvu presudu.

“Dobra vijest je da je žalbeno vijeće tražilo teze o alternativnoj vrsti odgovornosti, ako se ne dokaže prekomjerno granatiranje i zločinački pothvat”, rekao je Šeparović, kojemu optimizam budi i činjenica da je na čelu Vijeća Theodor Meron, za kojega ističe da je čovjek s moralnim integritetom i šekspirolog “koji dobro zna što je žrtva”.

“Uvjeren sam da neće potvrditi sramotnu presudu, da će ona biti blaža i razumnija, a želimo da bude pravedna, što znači da se naše generale oslobodi”, rekao je Šeparović.

“Nismo smjeli dopustiti da se na sjedici VONS-a u hrvatskoj državi odluči da se generala treba locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Haag”, rekao je Šeparović, s čim se suglasio i Ante Beljo.

“Čitavo zlo za Hrvatsku ne dolazi iz svijeta, dvije trećine toga zla dolazi iz Hrvatske”, rekao je Beljo, koji je kao glavne “negativce” označio bivšeg premijera Ivu Sanadera i predsjednika Stjepana Mesića.

Predsjednik Udruge specijalne policije Josip Klem građane je pozvao da se u četvrtak, 15. studenog, pridruže misi i cjelonoćnoj molitvi za generale u zagrebačkoj katedrali.

Na kraju tribine, povelja kojom su udruge generale proglasili junacima Domovinskog rata predana je Markačevoj supruzi Mirjani, a istovjetna povelja naknadno će biti uručena i supruzi generala Gotovine Dunji.

Uz predstavnike udruga i govornike, tribini su, među ostalima, nazočili i vojni ordinarij Juraj Jezerinac i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

S dolaskom jeseni, slike iz 1991., presudne godine u novijoj hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše i vrati nas u dane tuge, ali i neizmjernog ponosa”. Sjećanja su brojna i nabijena emocijama, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. Međutim, s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara kod svih branitelja izaziva slična sjećanja i osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja – Vukovaraca i onih koji su došli iz drugih krajeva, prema svome domu i Domovini, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske. Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njena raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu.

Politička situacija na vukovarskom području postala je složenija nakon što je na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS) na vukovarskom izletištu Adica 10. lipnja 1990. govorio njezin čelnik Jovan Rašković, no velikosrpska politika u istočnoj Slavoniji ivukovarskoj općini snažnije je nastupila „serijom“ mitinga u veljači i ožujku 1991. godine. Na njima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH i prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Jednako kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, situacija na tom području znatno se pogoršala nakon oružanoga sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine. Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je ranjena suvozačica.

U travnju 1991. na novim mitinzima Srba u Borovu Selu i Jagodnjaku u Baranji, o planovima stvaranja jedinstvene i velike srpske države, koja bi obuhvatila veći dio teritorija Republike Hrvatske, govorili su državni i politički dužnosnici iz Srbije. Govoreći na teritoriju Republike Hrvatske oni su javno zaprijetili Hrvatima, posebice poslanik srbijanskog parlamenta Milan Paroški, koji je u govoru u Jagodnjaku svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj poručio da je „ovo srpska teritorija“ i da svakoga tko kaže suprotno „imaju prava ubiti kao kera pored tarabe“! To je, zapravo, bio poziv Srbima na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun s Hrvatima na tom području. Takva agresivna i huškačka retorika srbijanskih političara dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili 12 i ranili više od 20 hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan terorist. Istoga dana, kod Polače kraj Zadra ubijen je i hrvatski policajac Franko Lisica. Krv prolivena istoga dana na različitim područjima Hrvatske, bila je poruka srpskih ekstremista da će veliku Srbiju ostvariti milom ili silom. Zbog velikosrpske politike rat se nije mogao izbjeći.

Nakon krvavog 2. svibnja 1991., na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje i započele su intenzivne pripreme za rat. Činjenica da je 2. svibnja u neposrednoj blizini Vukovara ubijeno 12 hrvatskih policajaca, pokazuje koliko su neutemeljene tvrdnje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru! Otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svih raspoloživih oružja, započela je 25. kolovoza 1991. godine. Vukovar je napadan s kopna, s brodova JNA na Dunavu i zrakoplovima JNA iz zraka, odnosno iz smjera pobunjenih i okupiranih sela (Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Negoslavaca, Lipovače, Sotina, Dalja) te iz vojarne JNA u Vukovaru i gradskoga naselja Petrova gora, kao i iz Vojvodine i s teritorija Srbije, iz koje su u Hrvatsku gotovo neprekidno ulazile kolone vojnih vozila JNA. JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima i pod zapovjedništvom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu.

Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikog postotka Srba u ukupnom broju stanovništva općine Vukovar, zbog okruženja selima s većinskim srpskim stanovništvom i zbog neposredne granice sa Srbijom, a ponajviše zbog ogromnog nesrazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski stratezi su na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više jer najveći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Ipak, neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja, koji su predvodili vukovarske branitelje.

Snage branitelja s oružjem u samom gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, među njima i Srbi. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada, koje su bile pod koordinacijom Kriznog štaba, predvođenog povjerenikom Vlade RH za Vukovar Marinom Vidićem – Bilim. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković – „Jastreb“, a potom Branko Borković – „Mladi Jastreb“ te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tom cilju, 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama, uz ogroman nedostatak streljiva, nije bilo moguće obraniti grad od napada srpskoga agresora. Prema izvoru JNA, sredinom studenoga 1991. snage JNA (1. VO) u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa „artiljerije za podršku“, 158 oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 oruđa „protuavionske aritljerije“, a snage TO Srbije 9582 „vojnih osoba“. Prema nekim hrvatskim izvorima neprijateljske snage bile su još brojnije.

Život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima. Patnju i stradanje u napadnutom gradu trpjeli su jednako svi građani – i Hrvati i Srbi i svi ostali. Granate koje su srpske snage slale na grad nisu birale nacionalnost… Hrvatski radio Vukovar upozoravao je slušatelje da ne napuštaju skloništa, čak niti nakon potpisanih primirja, koja srpske paravojne postrojbe nisu poštivale. Djelatnici radija, koji su svoj posao savjesno radili sve do okupacije grada (Siniša Glavašević, Zvjezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković, Vesna Vuković, Josip Estereicher, Zdravko Šeremet), bili su snažna moralna podrška braniteljima. Njihova iscrpna i dramatična, ali ljudski topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske. Nakon okupacije Vukovara novinara Hrvatskog radija Vukovar Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu, srpski vojnici ubili su na Ovčari.

Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem sastavu su se borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu – stacionaru “Borovo Commercea” bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi.

Nakon okupacije, najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugi civili izvedeni su iz bolnice i ubijeni ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.

Tijekom napada na grad, JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pri tome ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91% od ukupnog broja stanova).

Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove. Zato je fascinantan i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika. Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama“ u javnost „da je Vukovar prodan“ ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje“, ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991., prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Dakle samo par dana pred okupaciju Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada ostali su dosljedni politici zaštite ljudskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću.

Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Obrana Vukovara, zajedno s hrvatskim snagama u zapadnoj Slavoniji, onemogućila je spajanje neprijateljskih snaga iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se, toplinom, iskrenošću i originalnošću, izdvaja knjiga „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ Alenke Mirković – novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica – Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! – temeljena na osjećajima „neizmjerne zahvalnosti i tuge“, jednostavan je opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su 1991. branili Vukovar i Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi i domoljublju. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske povijesti, nego i priča o ljubavi prema obitelji, sugrađanima, domu i Domovini. Tu je ljubav, kao glavni motiv i izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih, odnosno hrvatskih branitelja, prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u „Priči o ljubavi“; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

Ante Nazor