Kolumne!

Napomena: Intervju se održava u kući gospodina Zlatka Martinčevića, Hrvatskog  dragovoljca i pripadnika 106. brigade iz Osijeka, kasnije preseljenog u 5. Domobransku brigadu. Gospodina intervjuira moja malenkost te će isti intervju biti prijepis snimljenog audio zapisa.

Dobar dan! Moje ime je Ivan Šoltić. U želji da saznam kakav je osjećaj bivšeg branitelja (malenog čovjeka) danas, želim započeti s intervjuom na koji ste pristali.

Ivan: Kako se zovete i od kojeg ste vremena hrvatski branitelj?

Zlatko: Zlatko Martinčević i hrvatski sam branitelj od 7.08.1991.

Ivan: Kojoj brigadi ste pripadali?

Zlatko: 106.-oj brigadi.

Ivan: Koje godine ste rođeni?

Zlatko: 1960-e.

Ivan: U kojoj godini svog života ste pristupili u vojsku?

Zlatko: U trideset prvoj.

Ivan: Jeste li zamišljali današnju Hrvatsku onakvom kakva jest?

Zlatko: Ne, nisam je takvu zamišljao….

Ivan: Kakvom ste je zamišljali?

Zlatko: Zamišljao sam je puno drukčije. Da će biti puno bolje nego što je sada, a to znači da će Hrvatska više ići naprijed… Da će za mlade biti posla…U stvari Hrvatsku kao malu Švicarsku…samo što je trebalo ići naprijed… Da će od one silne kao Osijek grad koji je bio industrijski jako jak…kako bi to rekli…od te industrije nije ostalo ništa…mladi ljudi odlaze… Osijek stagnira kao grad…Tako i cijela Hrvatska. A pa to Vi vidite sami…Sad već 350 000 nezaposlenih.

Ivan: Koga najviše krivite za propast industrije u gradu Osijeku?

Zlatko: Rukovodstvo koje je krenulo rasprodajom…koje se… Na primjer neka poduzeća su se prodavala za jednu kunu…to nema nigdje na svijetu…ljudi koji su radili godinama… koji su ulagali svoj rad i svoje sve, ostali su na ulici…tako da najviše je stranačka podijeljenost Hrvatske tako da su ne samo u Osijeku, ali mislim ovaj…da je Slavonija jako stradala ne samo što se tiče rata, ratnih djelovanja i što ja znam, nego općenito je stradala.. Možemo hraniti pola Evrope, a nema nas nigdje!

Ivan: Jeste li možda požalili što ste išli u rat?

Zlatko: Nisam požalio nikada.

Ivan: Upravo zbog toga što su se ne samo Vaši nego općenito snovi Hrvatskog naroda nisu ostvarili?

Zlatko: Kada se krenulo u rat…ovaj.. to je sasvim nešto drukčije, kako da ti to kažem…

Ivan: On je bio potvrda identiteta naroda, želja za ostvarenjem…

Zlatko: Da, ali uopće nismo o tome razmišljali šta će se desiti, kao prvo da će rat trajati pet godina….to nitko nije zamišljao… To se mislilo… to će biti par mjeseci…riješiti će se mirnim putem poslije toga jel? Kako je prošlo, međutim…eto pet godina trajalo to sve…

Ivan: Jeste li išta očekivali od strane države prema braniteljima koji su istu stvorili, na primjer da će u znak zahvale nešto dobro učiniti za njih?

Zlatko: Razmišljao sam o tome, ali ovaj…gledaj..

Ivan: Što bi to moglo biti?

Zlatko: Pa…slušaj…da imaš neke povlastice kao hrvatski branitelj… Ne mora to sad značiti tko zna što, ali ako gledaš povlastice koje su imali oni u partizanima koji su bili… Zašto mi onda ne bi imali takve povlastice? Još jedanput kažem: ’91-e godine…ja znam za sebe, a to Vam mogu uvijek tvrditi da uopće nismo o tome razmišljali! Čak ti mogu reći da nisam onda zamišljao da ću imati plaću kao hrvatski branitelj, kao Hrvatski vojnik. Većina nas nije razmišljala o tome! Jer ’96-e godine kad sam se skinuo s hrvatske vojske, ja sam počeo raditi! Ja nisam išao u mirovinu…počeo sam raditi… U mirovinu sam išao kad sam se razbolio. Tako da ne mogu reći da sam nešto zamišljao…da ću dobiti kule i gradove…

Ivan: Imate li baš mirovinu Hrvatskog branitelja?

Zlatko: Imam dio.. imam civilnu, ali imam nešto…dio vojne.. nemam HRVI, nemam apsolutno nikakva prava… Razumiješ? Ne mogu ostvariti stambeni kredit, ne mogu …vidiš gdje živimo…sve ti je poznato…

Ivan: Vi ste netom prije razgovora rekli da ste poslali papire o invalidnosti ili tako nešto u Karlovac?

Zlatko: Ne, ne..ne.. ja sam…ovako to je sad u osmom mjesecu bilo godinu dana…znači to je sad već 16 (šesnaest) mjeseci….ja ne da sam poslao, nego tražim svoje…svoj ratni put…pošto naši podaci više nisu tu nego je preseljeno sve u Karlovac i Dugo selo… Ja šesnaest mjeseci čekam svoj ratni put… To je neshvatljivo…

Ivan: Znate li koji je zakonski rok za dobivanje ratnog puta?

Zlatko: Godinu dana..

Ivan: Ljudi čekaju po tri godine…tri godine!

Zlatko: Za čega?

Ivan: Za dobivanje ratnog puta.

Zlatko: Otkad to? Da tri godine čekaju? Objasni mi taj podatak!

Ivan: To mi je rekao gosp. Buljević inače predsjednik Koordinacije udruga branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata…

Zlatko: Pročelnik Ureda za obranu je gosp. Baban. Ja i on smo pisali zahtjev. Sjedili u kancelariji kao ja i ti. On s jedne, a ja s druge strane…još on kaže da će on potpisati da to ide što prije… I ja nazovem Karlovac… Evo prije osam dana sam nazvao Karlovac… Još čekaju neke podatke iz arhiva?! Da li je moguće da za te papire treba tri godine za tri četiri papira koji se nalaze u kompjuteru. Jer pazi, ako ja imam iskaznicu hrv. branitelja, oni moraju te podatke moje imati. Te iskaznice smo dobili baš iz tog razloga! Da ne moram svaki puta komplet papire svoje nositi… Jel on ima moj broj?!

Ivan: Na temelju te iskaznice on vidi Vaše podatke?

Zlatko: Sve vidi! Sve treba vidjeti!

Ivan: Koji osjećaji su u Vama prevladavali kada ste bili u rovu?

Zlatko: Hm…kako da ti kažem…koji osjećaji? Bilo je dosta straha…tko kaže da se nije bojao… mislim… taj… laže, laže ili je lud!

Ivan: Ili nije bio u ratu…

Zlatko: Ili tako… da… Ali tko je bio u rovu… Eto ti dečki…mislim dosta ih ima živih…dosta ih je pomrlo…i što ja znam, ali ovaj, tko kaže da se nije uplašio to nije istina, jer to…kad ti sijeva iznad glave nije lijep osjećaj….

Ivan: Je li unatoč ratu bilo neslaganja s pojedinim suborcima ili sa zapovjednicima?

Zlatko: Sa zapovjednicima je uvijek bio problem dok sa suborcima nisam nikada imao problema…

Ivan: Što ste konkretno zamjerali zapovjednicima?

Zlatko: Pa slušaj… Na početku rata toga nije bilo… Bilo je kasnije… Ja sam iz 106-e brigade otišao u treću gardijsku kao profesionalni vojnik i potpisao sam ugovor… E tu se već dešavalo da su dolazili zapovjednici koji nisu bili 91-e… Koji su tek došli u vojsku ’93-e… e tu je bilo problema…. Kako da ti kažem?… Drukčije gledaš onog čovjeka koji je došao 93 nego onog koji je došao ’91-e. Bilo je političkih namještanja… Ljudi su bili politički namještani, a da veze nisu imali… Pazi! Ja sam u onoj vojsci bio teška artiljerija zemaljska… Išao sam na kurs za desetara… Kad sam došao iz one vojske, godišnje sam po četiri puta išao u rezervu… Ja sam svoj posao artiljerstva znao… da bi pored svega došao u zapovjedništvo čovjek koji veze nije imao, ali on je bio politički podoban i kao takav je bio ondje gdje je bio…

Ivan: Kakvo je Vaše razmišljanje o različitim udrugama iz Domovinskog rata te daju li Vam dojam međusobnog razjedinjenja?

Zlatko: Baš to! To zadnje što si rekao i ja mislim da je previše tih udruga. Trebali bi se da bi bili jači ujediniti! A ne udruga ova, udruga ona, udruga ova… Mislim…što je više rascijepkano…više problema ima!

Ivan: Smatrate li da je moguće da postoji jedna takva udruga?

Zlatko: Trebalo bi sjest za stol! E sad, mogu li se oni dogovoriti tko će biti predsjednik, tko će biti tajnik… Što ja znam…u nadzornom nekom odboru… E to je pitanje! Pitanje je stolica ili fotelja!?

Ivan: Ljudska taština?

Zlatko: Tako je!

Ivan: Kakav je Vaš stav o tome da srpska nacionalna manjina ima bezuvjetno pravo na svoja tri saborska zastupnika, dok s druge strane branitelji koji su stvarali i stvorili RH nemaju onoga tko bi njih direktno zastupao ili ako imaju, imaju nekog kao člana SDP-a, HDZ-a, HSP-a…

Zlatko: Što se tiče srpske nacionalne manjine, oni moraju imati u saboru svoje predstavnike…

Ivan: Ja nisam protiv toga da Srbi, a niti druge nacionalne manjine budu u parlamentu no pod uvjetom da budu izabrani od naroda! Ali da imaju bezuvjetno pravo… protiv toga već jesam, jer ni jedan (strani) narod, osim većinskog naroda u Republici Hrvatskoj, a to su Hrvati, ne može imati bezuvjetno pravo… Ako manjine prođu izborni prag, imaju na to pravo! Ali da mi damo, ne samo njima već bilo kome bezuvjetno pravo da uđe u Sabor nije korektno!

Zlatko: To što mi hrvatski branitelji nemamo takvo pravo… To je netko kriv što nije ušlo u Ustav… Dosta toga se tražilo da uđu neki zakoni o Hrvatskim braniteljima u Ustav!!! Mislim da je to nečija greška..Čija?…Nisam pratio da bih sad mogao reći: „To je greška od ovog!“, „To je greška od onog!“. Ali nečija greška je! Razumiješ?

Ivan: Razumijem… Da imate mogućnost nešto promijeniti, što bi to bilo?

Zlatko: Generalno je nezaposlenost velika, ali što se toga tiče…da bar ta naša djeca dobiju posao… A nama dečkima više nitko ne može pomoć… Ima onih koje je izdalo zdravlje…koji su izranjavani…unatoč tome još se životari…ali bar da naša djeca imaju neke privilegije…

Ivan: Jasna mi je Vaša želja jer znam da ste Vi (branitelji) stali s Vašim obiteljima na branik domovine!

Zlatko: Tako je! Pazi…obitelj mi je stradala… Evo…gledaj ovako… Supruga i ja smo radili u istoj firmi… Ona je poslije 26 godina radnog staža ostala bez posla… Na ulici!… Isto tako je firma prodana… Bivši OTP! Tamo gdje je Pevec jel? To je bilo jedno od najsuvremenijih skladišta u Hrvatskoj. Ne postoji više ništa! Živimo od moje mirovine… Djeca su otišla raditi na more… Što će ovdje? Od čega će živjeti (moj sin)? Da mu ja dam deset kuna za kavu? Dečko od 23 godine!

Ivan: Da se u ovom trenutku dogodi ujedinjenje (svih) branitelja u obliku neke udruge ili „Doma branitelja“, biste li im se priključili?

Zlatko: Bih!

Ivan: postoji li neko pitanje za koje ste smatrali da bi trebalo biti postavljeno, a da isto nije? Koje bi to bilo, a na koje bi sami dali odgovor?

Zlatko: Zanima me samo jedno pitanje! Htio bih znati na temelju čega se dijele odlikovanja bivšim braniteljima?

Ivan: Jako zanimljivo pitanje!

Zlatko: Koji je kriterij za dobivanje tih odlikovanja? Od predsjednika se dobivaju pa me zato interesira!

Ivan: Dobro pitanje i nadam se da će se netko usuditi dati odgovor na to pitanje! Jeste li možda primijetili neku osobu na javnoj televiziji koja je ista dobila, a da ih nije zaslužila po Vašem mišljenju?

Zlatko: Primijetio ne jedanput, nego više puta! Nažalost… Neću sad govoriti o imenima! Zato i jesam postavio to pitanje! A što se tiče registra branitelja, rekao sam prije deset godina: „…Da nas je bilo pet stotina tisuća, došli bi do Zemuna!…“ Nemoguće je da ima pet stotina tisuća branitelja! I čekam radosno objavu registra branitelja, štoviše mislio sam da će kod podjele iskaznica braniteljima, navedeni problem tada riješiti, što nisu!

Ivan: Ako bi to bilo sve, zahvaljujem Vam se na odvojenom vremenu za ovaj intervju i želim Vam sve najbolje!

Zlatko: Također i tebi na ovom radu što radiš i gosp. Buljeviću, a i sreću obojici u daljnjem radu!

Ivan: Hvala Vam!

Autor:Ivan Šoltić-mlađi