Od svog izlaska knjige su među najčitanijima u Hrvatskoj,Borna Vitez, hrvatski tajni agentom literarni je lik iz dvije knjige Zdravka Vukića: „Operacija Slavonija“ iz 2009. i „Sve za Hrvatsku“ iz 2012. godine. Novinari su ga proglasili „hrvatskim Jamesom Bondom“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako ste došli na ideju da kroz moderan, dinamičan način progovorite o novijoj hrvatskoj povijesti?

Z.V. U obje se knjige dotičem određenih događaja vezanih uz noviju hrvatsku povijest, konkretnije uz određene vojne operacije iz Domovinskog rata. U prvoj knjizi glavni junak ima refleksije prošlosti vezane uz operaciju „Oluja“, dok u drugoj vidimo njegova sjećanja na akciju „Maslenica“. Ona su bitna jer se naslanjaju na događaje koje poslije pratimo u knjizi te likove s kojima se susreće glavni junak. Borna Vitez zamišljen je kao specijalni tajni agent jednog imaginarnog posebnog odjela hrvatske tajne službe koja štiti nacionalne interese, a sam je kao mlada osoba sudjelovao u Domovinskom ratu koji je na njega puno utjecao te je iznimno veliki domoljub.

Jeste li za romane koristili povijesne dokumente? Niste li prerizičnim smatrali stvarati hrvatsku inačicu Jamesa Bonda?

Z.V. Glavni je lik, to nije tajna i to je vidljivo inspiriran Flemingovim Jamesom Bondom, ali i romanima Roberta Ludluma o Jasonu Borneu. Razlog koji me potaknuo na pisanje takvih knjiga jest to da nisam primijetio da je netko u Hrvatskoj pisao na takav način. Na tržištu imamo brojne trilere ili političke trilere autora iz drugih, uglavnom zapadnih zemalja, samo Hrvatska nema svog nekog  literarnog junaka, koji bi zdušno branio hrvatsku državu koja je i danas meta mnogih koji se ne mogu i ne žele pomiriti s činjenicom da ta naša samostalna država postoji.

Kroz refleksije o Domovinskom ratu htio sam dati jedan kraći prikaz o tome da se vidi opravdanost oslobodilačkog rata, posebno što su poslije 2000. godine posebno mlade generacije „bombardirane“ raznim informacijama o tobožnjim zločinima Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, i to po meni u tolikoj mjeri da se taj rat pokušava potpuno oblatiti. Zato sam došao na ideju o stvaranju ovakvih knjiga, da se na zabavan način pristupi mladima ali i svim drugim generacijama i prikaže jedan istiniti prikaz o Domovinskom ratu ali i o hrvatskoj stvarnosti danas, političkim i drugim prilikama koje nisu uvijek idealne.

Koji važni događaji stvaraju vremenski okvir novije hrvatske povijesti kojom se bavite u obje knjige?

Z.V. U oba romana vrijeme radnje je sadašnjost i prate događaje koji su, nažalost i danas aktualni. U knjizi „Operacija Slavonija“  prikazani su događaji i vrijeme kada se dio srpskog pučanstva u istočnoj Slavoniji nikako ne može pomiriti s činjenicom da više nema tzv. Krajine i da je to područje dio države Hrvatske. Tu nisam morao puno davati mašti na volju jer gotovo svakodnevni incidenti na tom području pokazuju da se oni s tim teško mire i danas ali i nešto puno gore, a to je da svoju djecu odgajaju u tom duhu, što se moglo vidjeti prilikom sramnog skandiranja „Srbija“,  u Vukovaru za vrijeme međunarodnog natjecanja košarkašica. Ima i gorih primjera ali se o njima šuti, dok se jedan domoljubni istup poznatog hrvatskog reprezentativca gleda kao na nešto užasno. Dok se o svemu tome bude šutjelo neće biti dobro, posebno u istočnoj Slavoniji i samom gradu Vukovaru kao simbolu otpora velikosrpskoj agresiji i velikom stradanju Hrvata.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U drugoj knjizi „Sve za Hrvatsku“ obrađujete desetljećima prisutne teme koje opterećuju hrvatsku svakodnevicu, od podjela na ustaše i partizane na dalje?

Z.V. Da, u drugoj knjizi „Sve za Hrvatsku“ dotičem se i događaja iz Drugog svjetskog rata, i  osim poznate teme o podjeli Hrvata na ustaše i partizane, otvorio sam i temu suradnje četnika i talijanskih fašista na području Dalmacije, koji su tamo radili velike zločine nad hrvatskim narodom i jako su dobro surađivali u II. Svjetskom ratu. Glavna se radnja druge knjige događa u gradu Zadru, herojskom hrvatskom gradu koji je puno dao u obrani hrvatske države, a ima i jedna zanimljiva akcijska priča i jurnjava po Banja Luci. Akcija, lijepe i seksepilne  žene, brzi automobili i razna tehnološka iznenađenja, sve je to s čime se susreće Borna Vitez. I opasni protivnici, naravno.

Kakvu poruku šaljete kroz lik Borne Viteza?

Z.V. Stvaranje jednog literarnog lika koji će kroz zabavniji pristup, putem ovih političkih trilera govoriti zapravo o tome da smo teško stekli državu, da i danas imamo mnoge neprijatelje i da Hrvatsku treba čuvati. Ne mora nam se sviđati uvijek aktualni režim ali je činjenica da se ovaj, današnji pogotovo ponaša podanički i kao da se odnarodio od vlastitog naroda i ne razumije sve njegove patnje. Mi smo narod koji je imao tešku povijest i koji je svoju slobodu skupo platio, a to znači da se nitko nema pravo igrati s njom.

Na žalost, netko je dobro rekao da nakon dr.Franje Tuđmana mi više nemamo državnika nego samo političare. Jer sumnjam da bi on dozvolio ikome da, primjerice kaže da je Vukovar srpski grad ili da Bunjevci nisu Hrvati. On bi takve bez pardona podsjetio dokle je sezala Hrvatska, da je ona nekad bila do Zemuna i da je tamo godinama bila granica te da im je bolje da ne blebeću gluposti.

Zanimljivost je što vam je autor predgovora prve knjige ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić.

Z.V. Da, i to mi velika čast i iznimno zadovoljstvo. Predgovor druge knjige napisao je naš poznati hrvatski književnik i također bivši ministar Hrvoje Hitrec. Obojica su veliki domoljubi i dali su mi veliki poticaj da nastavim dalje, posebno gospodin Hitrec  kao priznati književnik koji je za jedan portal napisao tako dobru ocjenu prve knjige da sam drugu knjigu, „Sve za Hrvatsku“ napisao za nepuna četiri mjeseca, dok sam na prvoj radio nešto manje od dvije godine. Prvu sam knjigu poslao generalu Anti Gotovini dok se nalazio još u pritvoru u Haagu, a posebno sam sretan bio prošlo ljeto kad sam mu i drugu poklonio u Pakoštanima, a tih je mjeseci prema nekim top listama bila i najčitanija u Hrvatskoj.

Prema mišljenju mnogih obje knjige bile bi sjajan predložak za snimanje vrlo kvalitetnih filmova o Domovinskom ratu kojih, na žalost u Hrvatskoj nema. Postoji li interes za takvo što?

Z.V. Iskreno, volio bih da se romani ekraniziraju ali o tome, za sada ne mogu razmišljati. Takav projekt bi zahtijevao uključivanje puno razina i vrlo složeni u skupu produkciju.

Koliko je poznato, Borna Vitez ne staje, ide dalje.

Z.V. Da, intenzivno radim na trećem romanu i slažem, kombiniram različite ideje, a vjerujem da će se pojaviti još tijekom ove, 2014. godine.

Na koji način naši čitatelji mogu nabaviti svoj primjerak knjige?

Z.V. Najbolje je kontaktirati našički ogranak Matice hrvatske ili putem facebook stranice Borna Vitez.

O AUTORU ZDRAVKU VUKIĆU

Zdravko Vukić rođen je 1974. godine, a osnovnu školu i Jezičnu gimnaziju završio je u Našicama. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Osijeku i stekao zvanje stručnog specijalista javne uprave. U Našicama u dva mandata bio vijećnik Gradskog vijeća te član Gradskog poglavarstva Grada Našica. U dva mandata bio županijski vijećnik, a obnašao je i dužnost potpredsjednika Skupštine Osječko-baranjske županije.  Bio glavni urednik strip-magazina „Vitez“.

Razgovarao i priredio: Filip Kuštro

 

 

Povjesničar Ante Nazor analizira otkrića Josipa Perkovića o sigurnosno-obavještajnim ratovima koji su se vodili uoči i u vrijeme stvaranja Hrvatske.

 

Intervju s Josipom Perkovićem otkrio je dosta tajni i potvrdio neke do sada neprovjerene teze. Pogotovu o kolopletu zbivanja nakon 1986., kada počinje završni čin raspada SFRJ. Perković je posvjedočio da je hrvatski SDS snimio kako Dobrica Ćosić čita Jovanu Raškoviću sadržaj Memoranduma SANU. Tako je i Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dobio potvrdu svojih informacija. “Donedavno sam mislio da su tekst pod naslovom „Nacrt memoranduma komisije Srpske akademije nauka i umetnosti o stanju u Jugoslaviji“ (kolokvijalno nazvan „Nacrt memoranduma SANU“), koji je krajem rujna 1986. objavljen u beogradskim „Večernjim novostima“, novinarima predali nositelji novoga velikosrpskog projekta da bi provjerili mišljenje javnosti o tome što u njemu piše.

Međutim, dobio sam informaciju da je njegov sadržaj tajno snimljen, kada su se Ćosić i Rašković udaljili iz kuće i izišli na terasu, upravo da ih netko ne bi prisluškivao. Nisu znali, međutim, da je SDS stavio mikrofon i u posudu za cvijeće na terasi. Nakon novih spoznaja, koje pokazuju da je SDS iz Hrvatske sadržaj razgovora poslao u Beograd, a da se tamošnja služba pobrinula da se on objavi, može se zaključiti da je cilj njegova objavljivanja bio upozoriti javnost na opasnost od nacionalizma i pripremiti teren za neutralizaciju tih „nacionalističkih snaga”, zaključuje Nazor. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. I Nazor kaže da je činjenica da se nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja tiskane u velikoj nakladi.

Suživot je nemoguć

Javnost je tako „doznala“ da je Srpstvo u Jugoslaviji ugroženo, posebice na Kosovu i u Hrvatskoj“, a upravo je inzistiranje na ugroženosti Srpstva poslužilo kao temelj za mobilizaciju i homogenizaciju Srba u Jugoslaviji. Medijska hajka pojačana je nakon pobjede HDZ-a na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, a posebice je porastao broj tekstova tematski posvećenih zločinima Hrvata nad Srbima kroz povijest, čiji cilj nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego “uvjeravanje Srba da suživot s Hrvatima nije moguć i da je nova vlast u Hrvatskoj samo nastavak ustaške vlasti. Dakako, uslijedio je odgovor u hrvatskim tiskovinama i započeo je medijski rat, kaže Nazor.

No, ne treba zaboraviti da je “zauzimanje vekovnih granica” započelo mnogo prije višestranačkih izbora. Dolazak Tuđmana bio je tek alibi da se pritisak pojača. U prilog tome govori i zapis iz memoara admirala Branka Mamule: „Na skupu Udruženja književnika Srbije 14. rujna 1989. Vuk Drašković založio se da se oformi “srpska Krajina” u Hrvatskoj, kada Tuđmana i njegova HDZ još nije bilo u Hrvatskoj. Na vlasti su bili komunisti, Jugoslavija je postojala. Kroz školu u Francuskoj 7 (u Beogradu) već su bili prošli svi srpski nacionalistički lideri – Jovan Rašković, Jovan Opačić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić i drugi. Dobrica Ćosić bio je vrlo aktivan, davao je pismene lekcije i upute budućim vođama. Pripreme su bile toliko odmakle da su vodeći intelektualci SANU i Udruženja književnika Srbije nametali tempo Miloševiću“.

Nazor dalje navodi da je sredinom osamdesetih potaknut i preustroj Oružanih snaga SFRJ prema planu “Jedinstvo”. Centralizirana je komanda vojske 1988., a republička vodstva isključena su iz sustava zapovijedanja snagama TO. Teritorij Hrvatske podijeljen je između više zapovjedništava, a podjela je bila gotovo istovjetna granicama u kojima se trebalo ostvariti načelo da svi Srbi žive u jednoj državi. Kao razlog isključivanja republičkoga vodstva, Mamula, kaže Nazor, navodi „spoznaju da u slučaju ozbiljne krize, kakva je bila tijekom nemira u Hrvatskoj 1971. i na Kosovu 1981., TO može biti upotrijebljena protiv zajedničke države i njezine vojske“. O tome kako se pripremao i vodio specijalni rat protiv Hrvatske odnosno zašto je rat bio neizbježan govore i svjedočenja pripadnika „Odelenja za propagandni rad“ (tzv. OPERA) – neprijateljske protuobavještajne službe, koja je utemeljena u listopadu 1991., i sudionika operacije zvane „Labrador“ u Zagrebu, koju su proveli operativci Drugog detašmana kontraobavještajne grupe u Zagrebu, stacionirane u zgradi komande RV i PVO u Maksimirskoj ulici. Ona pokazuju da je u Zagrebu i Hrvatskoj uspostavljena snažna mreža njihovih suradnika „među pripadnicima Državne bezbjednosti države Hrvatske i visokih zvaničnika unutar HDZ-a“. Uz diverzije na Židovskoj općini i groblju u Zagrebu, kako bi se nova hrvatska vlast prikazala kao antisemitska i proustaška, ta je grupa smjestila na više mjesta eksploziv, naoružanje i sve ono što je bilo potrebno za izvođenje daljih terorističkih akcija.

Agenti KOS-a u CK SKH

U tom djelovanju, navodi Nazor, plasirane su brojne protuobavijesti s ciljem razjedinjavanja hrvatskog nacionalnog korpusa i nametanja osjećaja krivnje, čime se pokušala postići „izbalansirana odgovornost svih strana u sukobu“, a agresija JNA, Srbije i Crne Gore na RH i BiH prikazati kao građanski rat u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Među najpoznatijim „informacijama“, zapravo dezinformacijama ubačenim u hrvatski medijski prostor su one o „izdaji i žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske“ te o „dogovorenom ratu“, odnosno o „dogovorenoj podjeli BiH između predsjednika Tuđmana i Miloševića“. Svjedočenja pripadnika OPERE pokazuju da je od 1986.-1990. pri kabinetu predsjednika Predsjedništva CK SKH postojala jedna analitička jezgra, grupa. Dokumente i podatke dobivali su iz centra SDS-a u Zagrebu i drugih centara SDS-a te od Vojne službe sigurnosti V. vojne oblasti. Prikupljeno je oko 40.000 dokumenata. To je presnimljeno na mikrofilomve – oko 1200-1400 „đeketa“, koji su potom završili u prostorijama u Maksimirskoj 63, a u rujnu 1991. prebacuju ih u Zemun, kao i oko 15 dužnih metara gradiva u kovčezima. To je gradivo poslužilo OPERI u djelovanju i sastavljanju „informacija“ koje su preko medija plasirane u javnost, kao i letaka koje su raspačavali po Hrvatskoj. Nazor potvrđuje kako se tada već odvijao pravi obavještajni rat, o kojemu je u intervjuu Večernjem govorio i Perković.

Jedan od najzanimljivijih pokušaja destabilizacije Hrvatske bilo je i lansiranje priče o tzv. komunističkoj sekciji HDZ-a. Nazor navodi da je na sastanku KOS-ovih operativaca zaključeno da bi se rukovodstvo RH moglo prikazati kao da su pojedinci u funkciji boljševičke Rusije, pa čak da ih je instalirao KGB kao svoju ekspozituru. Dakle, teza je postavljena. Hrvatsko vodstvo treba u nekakvoj publikaciji, napisu, javnosti argumentirano okarakterizirati kao agenturu KGB-a, dokazane boljševike i slično. Pritom su korišteni i materijali Uprave bezbednosti SSNO-a, nekakvi izvodi iz podataka za Josipa Manolića (bio u partizanima od – do, surađivao sa SMERŠ-om), Franju Tuđmana (partizan od – do, kontaktirao s Rusima), Josipa Boljkovca (partizan od – do, surađivao sa SMERŠ-om, završio tečajeve NKVD-a) i niz drugih osoba iz vodstva Hrvatske sa sličnim podacima. Završni tekst predan je na uvid u Upravu bezbednosti SSNO-a, gdje je odlučeno da se objavi kao brošura, a potom u javnosti objavi u tjednicima. Potpisao ga je novinar, koji je pod pseudonimom „Drvar“ bio suradnik detašmana KOG-a u Sarajevu. Tekst je objavljen u jednom mjesečniku, kao poseban prilog, a autori su međusobno za taj posao podijelili 10.000 DEM, za što se izravnom intervencijom pobrinuo tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Srbije, objašnjava Nazor.

Kosovci su tako isfabricirali brojne dezinformacije, pisali lažna priopćenja HOS-a, primjerice i letke s porukom „Braćo Hercegovci, dok mi branimo Lijepu našu na bojišnicama Hrvatske, Zagrepčani i drugi pobjegli su u inozemstvo…“. Svoj su letak dobili i Splićani, bacan je iz aviona, na varijaciju Dragojevićeve pjesme „Oprosti mi, pape“, s porukama: „rekli su nam da bit će puno deviza, rekli su nam ovo ili ono…, onda su došli Rolling Stonesi i zombiji s planine i zaposjeli naš Split…“. Nazoru je znakovit i letak s lažnim tezama o Vukovaru, a čak se i sada tu i tamo i dalje uspijeva podvaliti hrvatskim medijima! – U listopadu 1991. nastao je taj letak pod naslovom „Jastrebova optužnica“, koji je sastavljen na temelju prijepisa teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara s nekim iz Zagreba, u kojem je Dedaković tražio pomoć iz Zagreba, optuživši kompletno hrvatsko vrhovništvo da je prodalo Vukovar, podsjeća nas Nazor na znamenitu KOS-ovu podvalu. Nazor ukazuje i na zanimljive procjene koje su KOS-ovi agenti iz CK SKH slali u centralu, uoči prvih višestranačkih izbora u RH. – Jedan od članova analitičke grupe je na 50-ak stranica teksta procijenio da će SKH-SDP izgubiti izbore, ali da će dobiti glasove na području s većinskim srpskim stanovništvom i da će na izborima pobijediti HDZ te da će takav rezultat izbora u Jugoslaviji „izazvati niz strukturalnih promjena u organima vlasti“, a kao krajnji ishod takvih izbora moguć je i oružani sukob. Nije poznato za koga je ta analiza napravljena, ali zna se da nije za Ivicu Račana, kaže Nazor.

I admiral Mamula navodi da je predvidio da je „Tuđmanov HDZ ozbiljan kandidat za pobjedu na izborima te da Ivica Račan nije vjerovao u to, jer je smatrao da HDZ nema dovoljno vremena za ustrojavanje“; on se plašio Koalicije narodnog sporazuma, odnosno Savke i Tripala. Nazor ima i svjedočanstva pripadnika hrvatskog SDS-a (Perkovićevi) koji potvrđuju da im je “Franjo Tuđman bio prihvatljiv kao mogući lider i budući predsjednik RH, jer za razliku od nekih drugih nije bio radikalan, nije govorio o odmazdi i zatvaranju/protjerivanju pripadnika raznih službi u dotadašnjoj jugoslavenskoj državi, nego o pomirbi među Hrvatima, u kojoj su oni vidjeli priliku za nastavak svoga profesionalnoga djelovanja. Naravno, u onakvim okolnostima, prvo prijetnje ratom, a potom i tijekom rata, novoj hrvatskoj vlasti nužno su trebali profesionalci koji će se suprotstaviti sigurnosno-izvještajnim sustavima („službama“) JNA i Srbije, zaključuje Nazor.

AUTOR:
Davor Ivanković

Kolumne!

Imamo li mi Hrvati u sebi, i dalje dovoljno slobodarskog duha, prkosa i na koncu inata? Treba li nam sve to u ovim vremenima ili smo zaboravili da su pravda, ljubav, mir, sloboda i borba za slobodu konstante, i od presudne važnosti za opstojnost?

Mnogi su se u ovoj, 2013. godini opredijelili i pokazali za koga su i za čije interese rade. Nakon dvadeset i dvije godine od početka Domovinskoga obrambenog rata počela je nova bitka. Bitka za našu tradiciju, kulturu i jezik. Bitka za našu Hrvatsku iskrenu i veličanstvenu povijest koju su zajednički sačuvale Crkva i obitelj.

Buđenje je počelo u našem Vukovaru koji je podnio najveću žrtvu u Domovinskom ratu. Vukovar je herojski grad zbog ljudi koji i danas veličanstveno brane Hrvatske nacionalne interese. Različiti slugani propalih režima znaju da gube tlo pod nogama i,  pokušavali  su i pokušavaju podvalama, prijetnjama, verbalnim i fizičkim napadima ušutkati domoljube.

Članovi Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara i KOT-a sa svojim suradnicima morali su ponovo pokrenuti obrambenu strategiju za slobodu i istinu. Dok su nam se pak drugi smijali, podcjenjivali snagu braniteljsko-stradalničke populacije, snagu domoljuba mladosti i iskustva, sinergiju mudrosti i želje za promjenama. Zlurado su se smijali Crkvi , organizaciji U ime obitelji, svima koji ne misle i ne rade kao oni.

Ubrzo su razne sluge propalog, totalitarističkog režima i onih koji mrze Hrvatsku i sve hrvatsko, sluge onih koji su se infiltrirali u sve pore društva, shvatile da im dolazi kraj i da su iznova razotkriveni. Desetljećima su izgrađivali mrežu neistina, podvala i laži ne računajući da  su hrvatski domoljubi izgradili neuništivu svijest kod ljudi koji se bore za istinu i pravdu,a pri tome poštujući sve hrvatske zakone.

Pravda i istina pobjeđuju jer hrvatski narod prihvaća Boga i vjeru kao dio sebe, a ne iz potrebe i interesa kao što neki čine pa prema potrebi odlaze u Crkvu da bi prikrili tko su i što su.

U bitci za istinu i slobodu Hrvatski narod je vjeran Bogu kao što je bio i stoljećima prije svjestan da upoznavajući sebe i svoje korijene postaje mudriji u korist sebe, svoje djece, unuka i okoline. Učimo i trebali bi shvatiti da ‘Bog i Hrvati’ mali, usputni pojam  istine i vjere.

Bog je ljubav i stalni, veliki oslonac hrvatskome narodu kroz mnoga stoljeća kako u prošlosti i sadašnjosti, a biti će i budućnosti. A hrvatski narod uvijek spreman na davanje i primanje ljubavi.

Bez obzira koje je vjere i boje kože, Hrvat Hrvata mora ljubiti jer jedino će se na taj način očuvati tradicija i vjera stoljećima stvarana u korist hrvatskog naroda i Boga.

Naša naselja građena su i stvarana s ljubavlju, a osvrćući se na prošla i sadašnja zbivanja možemo zaključiti da je burna prošlost koja je pratila i prati Hrvate često krvava i nemilosrdna. U teškim trenucima ljudima s ovih prostora ostajalo je često samo čovjekoljublje, Bogoljublje i domoljublje.

Crkve su bile oslonac kao i danas mnogim Hrvatima za vjeru i čuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Katolička crkva je bila i ostala uz svoj narod, radeći za mir i sinergiju s drugim religijama i vjerskim zajednicama u RH.

Danas osjetimo zadnje trzaje jugo-komunističkih vladara zbog kojih je u bivšoj Jugoslaviji bilo mnogo nezadovoljstva među Hrvatskim narodom. Vjera je i tada jačala jer je bila zabranjivana i sakrivana, a da bi se prava snaga te vjere pokazala ratnih 90-tih godina. Ali i ove godine, u miru.

Agresor snažne i dobro opremljene vojske snažno je napadao i uništavao sva dobra, od privatnih, državnih do crkvenih. Ubijali su ljude ali i dalje bili slabiji jer nisu slušali narod. Narod koji je pokazao tom nadmoćnom neprijatelju koji je nekada imao oružje, a danas razne medije,  da ljubav prema Bogu i Domovini sve pobjeđuje.

Srčanost i duh Hrvatskog roda odnosi pobjede i ove godine u kojoj smo se počeli buditi. Prošli događaji i teror nad hrvatskim narodom je gotovo identičan današnjem vremenu.

Svi mi koji volimo svoje,  a poštujemo tuđe, drugačije i različito, koji odlazimo u Crkvu i čuvamo našu povijest, tradiciju i temeljne vrijednosti, kako tada tako ni sada nismo podobni onima koji vladaju.

A tko su oni koji vladaju? Zar ih nismo izabrali? Ili su ih ‘izabrali’ oni koji su ‘hrvatskim grijehom nečinjenja’ omogućili za našom zemljom vlada skupina zagriženih, antihrvatskih elita?

Hrvatskom danas vladaju upravo pripadnici takozvanih samoprozvanih elita, nasljednici onih koji nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Nasljednici onih koji danas žele ćirilicu u Vukovaru i koji su ekspozitura provoditelja II. Memoranduma SANU koji u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih  velikosrpskih programa kao što su „Načertanije“ i „Srbi svi i svuda“. Programa koji je samo moderniziran za ovo vrijeme i prilagođen ostvarenju koje nisu postigli neuspješnom agresijom na Hrvatsku.  Podsjetimo da je su uz brojne srpske akademike jedni od autora i Dobrica Ćosić ali i Ljubomir Tadić, otac bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića s kojom se aktualna vlast ‘slavila i bratila’ na svakom koraku. Koji je cilj najbolje kazuje Tadićeva izjava: „Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu.“

Ali ni ona Dobrice Ćosića iz 2012.godine: „Srbi su u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali se u 21. st. trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”.

Treba to stalno ponavljati, barem onoliko puta koliko Srpski ‘preporoditelji’ ponavljaju. Nije ključno pitanje znaju li ili shvaćaju li to vladajući. Njihova vizija i misija je jasna, ni oni je ne skrivaju. Važno je upitati se shvaća li to onih 60 posto koji uporno opstruiraju napredak države i opstojnost hrvatskog naroda i koji grijehom nečinjenja dozvole da i njih i nas teroriziraju bijednici ujedinjeni u misiji zatiranja svega što Hrvatsku čini Hrvatskom.

Ova, godina buđenja nas uvodi u godinu promjena. Godinu u kojoj je vrijeme probuditi se, shvatiti važnost vjere i značaj slobode.

Umjesto uobičajene čestitke pozovimo jedni druge da čuvamo našu tradiciju, kulturu, običaje, obitelj i narod.  Znanjem, hrabrošću i ustrajnošću raskrinajmo i detronizirajmo opskurne političke i ekonomske moćnike koji nam kao manjina nameću ne samo nešto što ne želimo nego i planski, sustavno razaraju hrvatski narod.

Oci zobaše kiselo grožđe…

U Ljetopisu popa Dukljanina koji sadrži i povijesnu građu za hrvatsku povijest, poseban je dio koji se odnosi na sretnu vladavinu i tragičnu pogibiju kralja Zvonimira. Jasno je kolika je na nama danas odgovornost.

Autor piše: „I zemlja Zvonimirova biše obilna svakim raskošom, ni se nikogor bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi razni gnjev Gospodina Boga koji dojde svrhu ostatka njih kako Pismo govori: Oci zobaše kiselo grožđe, a sinom zubi utrnuše“.

Upotrijebio je riječi proroka Jeremije u kojima se prorokuje i naglašava vlastita, osobna odgovornost po kojoj je svatko baštinik svoje vlastite krivice i, bude li jeo kiselo grožđe potomstvu će trnuti zubi.

Autor : Filip Kuštro

 

PROBLEMI s kojima se susreću bivši logoraši srpskih koncentracijskih logora ostaju isti iz godine u godinu, a s razine države ne čini se dovoljno da bi oni bili razriješeni ili svedeni na najmanju moguću mjeru, rečeno je danas na izvještanoj godišnjoj skupštini Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) u Vukovaru.

Problema je dosta, a najveći je što civili koji su prošli strahote logora još uvijek nisu ostvarili prava poput nas branitelja, a stradali su jednako kao i mi”, kazao je predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak rekavši kako je kroz srpske logore prošlo oko 30.000 zatočenika i da je država priznala status logoraša za samo njih oko osam tisuća.

“Teško se s time mirimo”, poručio je dodavši kako su logoraši razočarani i sporošću domaćeg pravosuđa kada je u pitanju kažnjavanje zločina počinjenih nad zatočenicima u srbijanskim logorima.

Prema Rehakovim riječima, HDLSKL je podnio do sada državnom odvjetništvu nekoliko kaznenih prijava s imenima ukupno više od 4.200 osumnjičenika za ratne zločine nad logorašima, ali se “malo ili gotovo ništa” po tim prijavama do sada nije učinilo. Stoga je predloženo da se udruga “pojača” s nekoliko iskusnih pravnika.

Na skupštini je ukazano i na potrebu jačeg angažmana u pružanju potpore članovima pri rješavanju zdravstvenih i socijalnih problema.

HINA

Htio bi da njegova životna priča trgne sve branitelje koji zbog alkohola uništavaju živote svojih obitelji

 

Davor Batrac Keks, dragovoljac iz Donje Motičinine nedaleko od Našica, bio je najmlađi branitelj koji je sa skupinom sumještana i još 52 dragovoljca iz okolice u rujnu 1991. godine otišao braniti Vukovar, piše magazin Oluja. Samo dvadesetak dana ranije došao je kući, nakon što je uspio pobjeći s Korčule, gdje je bio u JNA. Svoj 20. rođendan dočekao je na bojišnici. Bilo je to 18. studenog 1991. Nakon devet mjeseci pakla kojeg je proveo u srbijanskim logorima vratio se na ratište s 3. gardijskom brigadom. S njima je prošao osječko pa zadarsko bojište.

Gotovo svakog dana pogibali su njegovi prijatelji, samo iz Donje Motičine petorica od njih 15 koji su otišli braniti Vukovar nije se vratila kući. Ivan Radačić, Branko Ušak, Alojz Nikodem i Dragan Vinković počivaju u rodnom mjestu. Tijelo Muhameda Jahića do danas nije pronađeno. On je pak smrti čudom pobjegao kada je krenuo u proboj iz Vukovara s grupom branitelja. Tada su poginuli zagrepčanin Nedjeljko Husnjak, Damir Krsnik iz Tigrova, Stjepan Vusić – Štef iz varaždinske policije. Darko Zlodi i Renato Smogar bili su ranjeni. Davoru Batracu geler je prošao kroz – džep hlača.

Ratne strahote i traume iz logora uzele su danak i Batrac ih je probao utopiti u alkoholu. Kada ga upitate što je radio od 1994. godine, kada se skinuo iz vojske, pa do 1999. godine, kada je umirovljen, kratko će reći: “Pio. Gubio Bogu dane.”

Bilo je to njegovo možda i najteže bojište u kojem je ponajviše trpila Batračeva obitelj. Srećom, ovaj je ratnik opet pobijedio. Njegov ratni i životni put zabilježen je u nedavno objavljenoj knjizi “Na bojištu sjećanja – od paklenog kraja do pakla i natrag.” Slavku Peršiću, uredniku i autoru knjige na kojoj je radio dvije godine, psihijatar dr. Božidar Popović dao je snimku svojih razgovora s Batracom koji mu je dolazio na terapije. Na poticaj fra Josipa Šoštarića životna priča branitelja prenesena je na papir i knjiga je objavljena u izdanju Franjevačkog samostana u Našicama. U znak zahvale, Batrac danas brine o crkvenom travnjaku. Želja mu je da njegova životna priča trgne sve one branitelje koji su prošli ratne strahote, odali se paklu alkohola te počeli uništavati svoj, ali i život svoje obitelji.

AUTOR:
Marina Borovac