Kolumne!

U zadnjih nekoliko dana se puno razgovara i piše o uvođenju Ćirilice u Vukovar. Moram u samom početku izraziti žaljenje jer mnogi ne vide koliko će uvođenje istog biti u realnosti negativno za sve građane grada Vukovara, a to negativno će se odraziti na sve Hrvatske državljane.
Pokušati ću ukazati na neke osnovne negativnosti koje bi zbog postavljanja ploča sa Ćirilicom mogle nastati.

Mnogi zaboravljaju koliko je života izgubljeno za slobodnu Hrvatsku , mnogi zaboravljaju ranjene , prognane sa svojih ognjišta ,mnogi zaboravljaju obitelji koje su razorene,uništene.
Za tu štetu je izravno odgovaran Srbo-Četnički agresor koji je s ponosom koristio Ćirilicu u razaranju Hrvatske(dokumenti,transparenti,zastave itd.)

Mnogi su se opet u lijepoj našoj i dijaspori probudili i shvatili da rat nije gotov,možda je gotov na način raketiranja , pljačkanja i ubijanja .
Ali neprijatelj koristi nove ,,alate,, u kojima želi uništiti sve Hrvatske vrijednosti.
Neprijatelj aktivno provodi specijalni rat protiv svih onih kojima je Hrvatska u srcu i u duši.
On čeka i uvodi razdor u neke braniteljsko – stradalničke udruge , pokušava posvađati Hrvata s Hrvatom na razne načine koje posebno u zadnje vrijeme možete jasno iz mnogih primjera čuti i pročitati. Danas taj infiltrirani neprijatelj dobro ratuje putem svih raspoloživih medija i osoba u društveno političkom životu RH i ima svoje izgrađene ,,ćelije,,.

Mi možemo i moramo pomoći našoj napaćenoj braći i sestrama u gradu HEROJU tako što će mo prvo poći od njih jer ipak su oni ti koji žive u napaćenom gradu Vukovaru kojega mi s ponosom zovemo i kojega će mo zvati HEROJEM!Pružimo im bezuvjetnu potporu u svim njihovim željama i akcijama.
Jer mnogi zaboravljaju da su oni stalno izloženi teroru kojega provede pojedinci iz manjine kojoj da je nešto sveto nikada ne bi palo na um tražiti ili podržati uvođenje ćirilice.I oni su na povijesnom testu koje će opet nakon dugo vremena pokazati da li im je u interesu mir ili nemir.

Uvođenje istog će uzrokovati dodatne podjele u Vukovaru , našem Hrvatskom gradu koji je nažalost već u velikim podjelama. Poput jedan ugostiteljski objekt je za Srbe , a drugi za Hrvate .
Za zločine počinjene nad Vukovarcima u Domovinskom obrambenom ratu mnogi krvnici još nisu došli pred lice pravde , čak se mnogi od njih slobodno ,,šetaju,, po Hrvatskoj .
Zato možemo zaključiti da proces oko istine vezane za Vukovar nije gotov, niti će biti gotov sve dok oni koji su vršili agresiju na RH ne stanu pred Hrvatske sudove.
Da se privedu nas sprječava nas ona poznata abolicija ili bolje reći zakon o općem oprostu.
U razgovoru s jako bliskim suradnikom Dr.Franje Tuđmana objašnjeno mi je da je tada abolicija bila nužna radi ,,duhova,, EU i želje za pomirenjem.Ali i da ta ista abolicija ne bi trajala tj.bila bi ukinuta ukoliko bi se pokazalo da abolirani ne rade u interesu RH.
O aboliciji ću s toga svakako još pisati jer nije onako kako se čini.A namjernu ju spominjem jer danas mnogi abolirani provociraju Hrvate u Hrvatskoj i pozivaju druge na nepoštivanje zakona.
Mogli smo vidjeti savršeni primjer u Borovu gdje su djeca nekih aboliranih Srbo-Četničkih agresora s ponosom pjevali pjesme koje veličaju Četništvo,Krajinu i Veliku Srbiju.

Ti mladići Hrvatski državljani Srpske nacionalnosti na svojim privatnim Facebook profilima vrijeđaju Hrvate,Hrvatsku.A neki i 18.11 slave kao dan ,,pobede,,.
Uvođenjem ćirilice takvima će se samo dati vjetar u leđa da i dalje ne poštuju zakone RH.
Ono najbitnije o čemu rijetki razgovaraju je to da je u nekim kućama i stanovima Hrvatskih državljana Srpske nacionalnosti prijavljeno dvostruko ili trostruko više ljudi nego što u stvarnosti i je. Prijavljeni su da bi živjeli i krojili politiku nama u RH ,a žive u Srbiji.
Ustav je potrebno izmijeniti ,a ovu odluku o ćirilici otkazati do daljnjeg .
Ili je pak provesti referendum među građanima grada Vukovara,jer u vrijeme kada je isto u granicama zakona predlagano i upisivano okolnosti nisu bile ovakve i da se veći broj ljudi u Hrvatskoj izjašnjavao kao pripadnik Srpske manjine.
Budimo dostojanstveni , i borimo se na sve moguće načine protiv ćirilice u gradu HEROJU,gradu palih Anđela. Ali pri tome poštujmo sve zakone Lijepe nam Hrvatske i pokažimo provokatorima da u VUKOVARU ĆIRILICA NE ĆE DOBRO PROĆ!

Autor: Filip Kuštro

U organizaciji Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, na Trgu Republike Hrvatske u Vukovaru održat će se 2. veljače veliki prosvjedni skup protiv uvođenja dvojezičnosti u tome gradu, najavljeno je na konferenciji za novinare tog stožera.

“Prosvjed je legitimno sredstvo kojim želimo prisiliti vladu da odustane od uvođenja dvojezičnih natpisa u hrvatskome Vukovaru jer to nije ono za što smo se borili, za što su naši prijatelji ginuli. Vukovar je područje od posebnog državnog interesa pa se prema njemu tako treba i ponašati”, rekao je predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić.

U proglasu koji je novoosnovani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara objavio u petak bilo je navedeno da su ga utemeljili branitelji Vukovara, ratni vojni invalidi, zatočenici srpskih koncentracijskih logora, djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, dočasnici i časnici Oružanih snaga RH i MUP-a, zapovjednici u obrani Vukovara, zapovjednici i dužnosnici u ratnim postrojbama Oružanih snaga RH u vrijeme Domovinskog rata, a sada stanovnici grada Vukovara. Stožer je utemljen radi obrane digniteta Domovinskog rata koji će, kako ocjenjuju, biti ugrožen uvođenjem dvojezičnosti u Vukovaru.

Na prosvjedni skup 2. veljače, osim građana kojima je Vukovar na srcu, pozvani su članovi braniteljskih udruga i pripadnici ratnih postrojba Hrvatske vojske (HV) te svi umirovljeni generali HV-a s Antom Gotovinom i Mladenom Markačem na čelu.

Također je rečeno kako taj stožer ima informacije da će ovih dana na zgradi Državne uprave u Županijskoj ulici u Vukovaru biti otkrivena ploča s dvojezičnim natpisom. Stožer zato poziva Vukovarce da “pozorno prate tijek događaja i da – kad se bude otkrivala ploča – dođu i što glasnije iskažu svoje neslaganje zviždanjem”.

Članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara najoštrije su osudili prosvjed Udruge ratnika hrvatskog obrambenog rata (URHOR) najavljen u Vukovaru za 19. siječnja jer ga, kako je rečeno, organiziraju “grupe i pojedinci koji nemaju legitimitet, samo radi osobne promocije”.

D.B.

Kolumne!

Napomena: Intervju se održava u kući gospodina Zlatka Martinčevića, Hrvatskog  dragovoljca i pripadnika 106. brigade iz Osijeka, kasnije preseljenog u 5. Domobransku brigadu. Gospodina intervjuira moja malenkost te će isti intervju biti prijepis snimljenog audio zapisa.

Dobar dan! Moje ime je Ivan Šoltić. U želji da saznam kakav je osjećaj bivšeg branitelja (malenog čovjeka) danas, želim započeti s intervjuom na koji ste pristali.

Ivan: Kako se zovete i od kojeg ste vremena hrvatski branitelj?

Zlatko: Zlatko Martinčević i hrvatski sam branitelj od 7.08.1991.

Ivan: Kojoj brigadi ste pripadali?

Zlatko: 106.-oj brigadi.

Ivan: Koje godine ste rođeni?

Zlatko: 1960-e.

Ivan: U kojoj godini svog života ste pristupili u vojsku?

Zlatko: U trideset prvoj.

Ivan: Jeste li zamišljali današnju Hrvatsku onakvom kakva jest?

Zlatko: Ne, nisam je takvu zamišljao….

Ivan: Kakvom ste je zamišljali?

Zlatko: Zamišljao sam je puno drukčije. Da će biti puno bolje nego što je sada, a to znači da će Hrvatska više ići naprijed… Da će za mlade biti posla…U stvari Hrvatsku kao malu Švicarsku…samo što je trebalo ići naprijed… Da će od one silne kao Osijek grad koji je bio industrijski jako jak…kako bi to rekli…od te industrije nije ostalo ništa…mladi ljudi odlaze… Osijek stagnira kao grad…Tako i cijela Hrvatska. A pa to Vi vidite sami…Sad već 350 000 nezaposlenih.

Ivan: Koga najviše krivite za propast industrije u gradu Osijeku?

Zlatko: Rukovodstvo koje je krenulo rasprodajom…koje se… Na primjer neka poduzeća su se prodavala za jednu kunu…to nema nigdje na svijetu…ljudi koji su radili godinama… koji su ulagali svoj rad i svoje sve, ostali su na ulici…tako da najviše je stranačka podijeljenost Hrvatske tako da su ne samo u Osijeku, ali mislim ovaj…da je Slavonija jako stradala ne samo što se tiče rata, ratnih djelovanja i što ja znam, nego općenito je stradala.. Možemo hraniti pola Evrope, a nema nas nigdje!

Ivan: Jeste li možda požalili što ste išli u rat?

Zlatko: Nisam požalio nikada.

Ivan: Upravo zbog toga što su se ne samo Vaši nego općenito snovi Hrvatskog naroda nisu ostvarili?

Zlatko: Kada se krenulo u rat…ovaj.. to je sasvim nešto drukčije, kako da ti to kažem…

Ivan: On je bio potvrda identiteta naroda, želja za ostvarenjem…

Zlatko: Da, ali uopće nismo o tome razmišljali šta će se desiti, kao prvo da će rat trajati pet godina….to nitko nije zamišljao… To se mislilo… to će biti par mjeseci…riješiti će se mirnim putem poslije toga jel? Kako je prošlo, međutim…eto pet godina trajalo to sve…

Ivan: Jeste li išta očekivali od strane države prema braniteljima koji su istu stvorili, na primjer da će u znak zahvale nešto dobro učiniti za njih?

Zlatko: Razmišljao sam o tome, ali ovaj…gledaj..

Ivan: Što bi to moglo biti?

Zlatko: Pa…slušaj…da imaš neke povlastice kao hrvatski branitelj… Ne mora to sad značiti tko zna što, ali ako gledaš povlastice koje su imali oni u partizanima koji su bili… Zašto mi onda ne bi imali takve povlastice? Još jedanput kažem: ’91-e godine…ja znam za sebe, a to Vam mogu uvijek tvrditi da uopće nismo o tome razmišljali! Čak ti mogu reći da nisam onda zamišljao da ću imati plaću kao hrvatski branitelj, kao Hrvatski vojnik. Većina nas nije razmišljala o tome! Jer ’96-e godine kad sam se skinuo s hrvatske vojske, ja sam počeo raditi! Ja nisam išao u mirovinu…počeo sam raditi… U mirovinu sam išao kad sam se razbolio. Tako da ne mogu reći da sam nešto zamišljao…da ću dobiti kule i gradove…

Ivan: Imate li baš mirovinu Hrvatskog branitelja?

Zlatko: Imam dio.. imam civilnu, ali imam nešto…dio vojne.. nemam HRVI, nemam apsolutno nikakva prava… Razumiješ? Ne mogu ostvariti stambeni kredit, ne mogu …vidiš gdje živimo…sve ti je poznato…

Ivan: Vi ste netom prije razgovora rekli da ste poslali papire o invalidnosti ili tako nešto u Karlovac?

Zlatko: Ne, ne..ne.. ja sam…ovako to je sad u osmom mjesecu bilo godinu dana…znači to je sad već 16 (šesnaest) mjeseci….ja ne da sam poslao, nego tražim svoje…svoj ratni put…pošto naši podaci više nisu tu nego je preseljeno sve u Karlovac i Dugo selo… Ja šesnaest mjeseci čekam svoj ratni put… To je neshvatljivo…

Ivan: Znate li koji je zakonski rok za dobivanje ratnog puta?

Zlatko: Godinu dana..

Ivan: Ljudi čekaju po tri godine…tri godine!

Zlatko: Za čega?

Ivan: Za dobivanje ratnog puta.

Zlatko: Otkad to? Da tri godine čekaju? Objasni mi taj podatak!

Ivan: To mi je rekao gosp. Buljević inače predsjednik Koordinacije udruga branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata…

Zlatko: Pročelnik Ureda za obranu je gosp. Baban. Ja i on smo pisali zahtjev. Sjedili u kancelariji kao ja i ti. On s jedne, a ja s druge strane…još on kaže da će on potpisati da to ide što prije… I ja nazovem Karlovac… Evo prije osam dana sam nazvao Karlovac… Još čekaju neke podatke iz arhiva?! Da li je moguće da za te papire treba tri godine za tri četiri papira koji se nalaze u kompjuteru. Jer pazi, ako ja imam iskaznicu hrv. branitelja, oni moraju te podatke moje imati. Te iskaznice smo dobili baš iz tog razloga! Da ne moram svaki puta komplet papire svoje nositi… Jel on ima moj broj?!

Ivan: Na temelju te iskaznice on vidi Vaše podatke?

Zlatko: Sve vidi! Sve treba vidjeti!

Ivan: Koji osjećaji su u Vama prevladavali kada ste bili u rovu?

Zlatko: Hm…kako da ti kažem…koji osjećaji? Bilo je dosta straha…tko kaže da se nije bojao… mislim… taj… laže, laže ili je lud!

Ivan: Ili nije bio u ratu…

Zlatko: Ili tako… da… Ali tko je bio u rovu… Eto ti dečki…mislim dosta ih ima živih…dosta ih je pomrlo…i što ja znam, ali ovaj, tko kaže da se nije uplašio to nije istina, jer to…kad ti sijeva iznad glave nije lijep osjećaj….

Ivan: Je li unatoč ratu bilo neslaganja s pojedinim suborcima ili sa zapovjednicima?

Zlatko: Sa zapovjednicima je uvijek bio problem dok sa suborcima nisam nikada imao problema…

Ivan: Što ste konkretno zamjerali zapovjednicima?

Zlatko: Pa slušaj… Na početku rata toga nije bilo… Bilo je kasnije… Ja sam iz 106-e brigade otišao u treću gardijsku kao profesionalni vojnik i potpisao sam ugovor… E tu se već dešavalo da su dolazili zapovjednici koji nisu bili 91-e… Koji su tek došli u vojsku ’93-e… e tu je bilo problema…. Kako da ti kažem?… Drukčije gledaš onog čovjeka koji je došao 93 nego onog koji je došao ’91-e. Bilo je političkih namještanja… Ljudi su bili politički namještani, a da veze nisu imali… Pazi! Ja sam u onoj vojsci bio teška artiljerija zemaljska… Išao sam na kurs za desetara… Kad sam došao iz one vojske, godišnje sam po četiri puta išao u rezervu… Ja sam svoj posao artiljerstva znao… da bi pored svega došao u zapovjedništvo čovjek koji veze nije imao, ali on je bio politički podoban i kao takav je bio ondje gdje je bio…

Ivan: Kakvo je Vaše razmišljanje o različitim udrugama iz Domovinskog rata te daju li Vam dojam međusobnog razjedinjenja?

Zlatko: Baš to! To zadnje što si rekao i ja mislim da je previše tih udruga. Trebali bi se da bi bili jači ujediniti! A ne udruga ova, udruga ona, udruga ova… Mislim…što je više rascijepkano…više problema ima!

Ivan: Smatrate li da je moguće da postoji jedna takva udruga?

Zlatko: Trebalo bi sjest za stol! E sad, mogu li se oni dogovoriti tko će biti predsjednik, tko će biti tajnik… Što ja znam…u nadzornom nekom odboru… E to je pitanje! Pitanje je stolica ili fotelja!?

Ivan: Ljudska taština?

Zlatko: Tako je!

Ivan: Kakav je Vaš stav o tome da srpska nacionalna manjina ima bezuvjetno pravo na svoja tri saborska zastupnika, dok s druge strane branitelji koji su stvarali i stvorili RH nemaju onoga tko bi njih direktno zastupao ili ako imaju, imaju nekog kao člana SDP-a, HDZ-a, HSP-a…

Zlatko: Što se tiče srpske nacionalne manjine, oni moraju imati u saboru svoje predstavnike…

Ivan: Ja nisam protiv toga da Srbi, a niti druge nacionalne manjine budu u parlamentu no pod uvjetom da budu izabrani od naroda! Ali da imaju bezuvjetno pravo… protiv toga već jesam, jer ni jedan (strani) narod, osim većinskog naroda u Republici Hrvatskoj, a to su Hrvati, ne može imati bezuvjetno pravo… Ako manjine prođu izborni prag, imaju na to pravo! Ali da mi damo, ne samo njima već bilo kome bezuvjetno pravo da uđe u Sabor nije korektno!

Zlatko: To što mi hrvatski branitelji nemamo takvo pravo… To je netko kriv što nije ušlo u Ustav… Dosta toga se tražilo da uđu neki zakoni o Hrvatskim braniteljima u Ustav!!! Mislim da je to nečija greška..Čija?…Nisam pratio da bih sad mogao reći: „To je greška od ovog!“, „To je greška od onog!“. Ali nečija greška je! Razumiješ?

Ivan: Razumijem… Da imate mogućnost nešto promijeniti, što bi to bilo?

Zlatko: Generalno je nezaposlenost velika, ali što se toga tiče…da bar ta naša djeca dobiju posao… A nama dečkima više nitko ne može pomoć… Ima onih koje je izdalo zdravlje…koji su izranjavani…unatoč tome još se životari…ali bar da naša djeca imaju neke privilegije…

Ivan: Jasna mi je Vaša želja jer znam da ste Vi (branitelji) stali s Vašim obiteljima na branik domovine!

Zlatko: Tako je! Pazi…obitelj mi je stradala… Evo…gledaj ovako… Supruga i ja smo radili u istoj firmi… Ona je poslije 26 godina radnog staža ostala bez posla… Na ulici!… Isto tako je firma prodana… Bivši OTP! Tamo gdje je Pevec jel? To je bilo jedno od najsuvremenijih skladišta u Hrvatskoj. Ne postoji više ništa! Živimo od moje mirovine… Djeca su otišla raditi na more… Što će ovdje? Od čega će živjeti (moj sin)? Da mu ja dam deset kuna za kavu? Dečko od 23 godine!

Ivan: Da se u ovom trenutku dogodi ujedinjenje (svih) branitelja u obliku neke udruge ili „Doma branitelja“, biste li im se priključili?

Zlatko: Bih!

Ivan: postoji li neko pitanje za koje ste smatrali da bi trebalo biti postavljeno, a da isto nije? Koje bi to bilo, a na koje bi sami dali odgovor?

Zlatko: Zanima me samo jedno pitanje! Htio bih znati na temelju čega se dijele odlikovanja bivšim braniteljima?

Ivan: Jako zanimljivo pitanje!

Zlatko: Koji je kriterij za dobivanje tih odlikovanja? Od predsjednika se dobivaju pa me zato interesira!

Ivan: Dobro pitanje i nadam se da će se netko usuditi dati odgovor na to pitanje! Jeste li možda primijetili neku osobu na javnoj televiziji koja je ista dobila, a da ih nije zaslužila po Vašem mišljenju?

Zlatko: Primijetio ne jedanput, nego više puta! Nažalost… Neću sad govoriti o imenima! Zato i jesam postavio to pitanje! A što se tiče registra branitelja, rekao sam prije deset godina: „…Da nas je bilo pet stotina tisuća, došli bi do Zemuna!…“ Nemoguće je da ima pet stotina tisuća branitelja! I čekam radosno objavu registra branitelja, štoviše mislio sam da će kod podjele iskaznica braniteljima, navedeni problem tada riješiti, što nisu!

Ivan: Ako bi to bilo sve, zahvaljujem Vam se na odvojenom vremenu za ovaj intervju i želim Vam sve najbolje!

Zlatko: Također i tebi na ovom radu što radiš i gosp. Buljeviću, a i sreću obojici u daljnjem radu!

Ivan: Hvala Vam!

Autor:Ivan Šoltić-mlađi

Postoje ovisnici o drogi, alkoholu, duhanu…, a među Hrvatima i ovisnici o Srbima. Od 1945. do 1990. Hrvati, koji su od 1941. do 1945. postali ovisni o Srbima, zajedno su sa svojim naredbodavcima, Srbima, ugnjetavali, uništavali i ubijali nacionalno svjesne Hrvate. Nažalost, takve navade nekih Hrvata nisu ni danas iščezle u njihovoj djeci. Očito je da je narod opet u pravu: Krv nije voda. Neki od takvih nisu ni za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata prekidali kontakte sa svojim „lojalnim Srbima“, a neki su jedva dočekali mogućnost da se poslije rata opet s njima zbratime. Činili su to na razne načine zbog svojih i tuđih interesa.

Vlahu katoličke vjere nije bilo dovoljno da Srbe 2003. uvede u hrvatsku vlast, nego im je počeo jedne godine (2006.) ilegalno, a onda idućih godina i javno, čestitati njihov Božić. Njemu su se odmah pridružili i ostali srboliki čelnici vlasti u Hrvata. Tako je bilo i ove 2013. godine, kada su ovisnici o Srbima masovnije nego ikada politički paradirali na dane koji bi trebali biti srpski božićni blagdani. Novinari i strvinari u novinarstvu su tri dana  u stopu pratili Srbe u Hrvata i Hrvate koji su ovisni o njima i tražili od njih izjave o svačemu nečemu, samo ne o Božiću; tako nam je barem preko televizijskih ekrana preneseno. Sva tri božićna dana Srbi i srboliki Hrvati su pričali o plitici, i to o onoj u najvulgarnijem smislu riječi politika. Oni nisu nikome „ukrali Božić“, kako je ovih dana rekao jedan bezbožnik, nego su svojim ponašanjem uvrijedili one kojima je Božić svetinja.

Kao takvog posebno bih istakao mnogim Hrvatima nemilog Milanovića, predsjednika Vlade u Hrvata. Njegov govor pred srpskim „verskim“ službenicima o ćirilici, Vukovaru, popisu stanovništva…tjerao je hrvatske branitelje na povraćanje, a one Hrvate kojima su četnici poklali najmilije na plač i bol u duši. U ime svih onih Hrvata, koje je sin Stipe Milanovića, i ne znam čiji još, ovih dana rasrdio, kao i u svoje ime, poručio bih Zoranu Milanoviću da Vukovar ne smije opet pasti. Ćirilicu može uvesti u svoj stan, ako mu supruga dopušta, ali u Vukovar ne smije. Tako bi se morala ponašati Vlada „ispravne države“, one koju je jesenas nazvao „slučajnom“. A slučaj, uvjeren sam, ne postoji, kao što ni njega nisu slučajno postavili tako visoko u hrvatskoj politici oni koji su ga je kroz dvije politički istospolne zajednice stvarali.

Isti ti su stvorili i poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, hoteći reći da Ustav države Hrvatske dovoljno ne štiti nacionalne manjine (čitaj: Srbe). E kad je tako, nadležna državna tijela morala bi odlučiti da se odredbe tog Zakona ne odnose na Vukovar i još neka točno nabrojana mjesta u Hrvatskoj. A koje pravilo nema iznimaka? I da su u Vukovaru Srbi zastupljeni u puno većem broju nego jesu, nemaju pravo na ćirilicu, nemaju ista prava kao ostale nacionalne manjine, a pogotovu nemaju prava kakva imaju oni Hrvati koji su branili Vukovar dok su ga oni ubijali. Srbi, koji danas žive u Vukovaru, kad već nisu u zatvoru, imaju samo pravo tiho i mirno okajavati svoje smrtne grijehe. Iz davnog razgovora sa skoro svim preživjelim članovima Kriznog štaba za obranu Vukovara saznao sam da ni 1991. Vukovar nije trebao pasti, a danas ne samo da ne treba nego i ne smije pasti, drugi put ti kažem, Zorane Milanoviću.

Uvjeren sam da su i glavni predstavnici Srpske pravoslavne crkve, koje je kardinal Bozanić ugostio 8. lipnja 2012. godine, tada spominjali i Vukovar, i ćirilicu, i… puno toga što je samo u njihovu interesu. Uvjeren sam da se ni tom prigodom nisu ispričali našem kardinalu ni za jedan memorandum, kojih su idejni začetnici i koautori, ni za jedan srpski strateški program, po kojem su ubijali i progonili Hrvate od 1918. do 1990. po svim hrvatskim zemljama s ovu stranu Drine i s obje strane Dunava. Ma, siguran sam da se čelnici Srpske pravoslavne crkve nikada neće ispričati ni za jednu laž, klevetu ili zlodjelo koje  je na njihov poticaj učinjeno Hrvatima. A da je vrh Srpske pravoslavne crkve još uvijek zarobljen svojim memorandumima, mitovima i lažima, vidljivo je i iz izjave srpskog metropolita, Jovana Pavlovića, koji stoluje u Zagrebu. On, naime, uVečernjem listu od 5. siječnja 2013. reče i ostade živ da mu je teško raditi svoj posao jer je ostao bez 300 tisuća vjernika. Sada znamo, prije 1990. nije bilo ukupno toliko Srba u RH, kamo li srpskih „vernika“, Jovane, glavni srpski u Hrvatskoj i šire, metropolitane.

Jovane, hrvatskim, kao i srpskim, političarima ateističkog, politeističkog, agnostičkog, masonskog, liberalnog… svjetonazora ne treba lagati koliko ima nas vjernika; oni to znaju bolje od nas. Recima im zajednički da naše kršćanske blagdane ne pretvaraju u svoje političke, poganske parade. A Vi, radi suživota s Hrvatima Vaših malobrojnih vjernika, i mnogobrojnih Srba nevjernika, pokušajte  govoriti istinu i o Hrvatima i o Srbima, i u crkvi i izvan nje! Vi dobro znate da je premalo Srba u RH i BiH, sve do nedavno, išta slavilo osim krsne slave i svetog Save. Tek u novije vrijeme neki Vaši vjernici su počeli shvaćati smisao Božića. Bolje ikad, nego nikad. Naučite ih da to rade ispravno. To ističem zbog toga što ste vi Srbi u stanju podrediti svojim političkim interesima čak i smisao slavljenja Božića. Mnogima od vas je Božić još uvijek više praznik nego blagdan, čak i još gore, politički miting; kao da ste vašu propalu“SAO Krajinu“ pretvorili u „SAO Božić“. Zar to nije svetogrđe, Jovane?

Jovane i Jovani, niste uspjeli pripojiti tzv. Krajinu svojoj Krvavici, koja se proteže polukružno kroz  BiH, pa sada diplomatski pravite SAO po cijeloj Hrvatskoj, provodeći ne samo vaša dva memoranduma nego i jednu Studiju o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj iz kolovoza 2008. godine. Tu prvi put upotrebljavate samo vama razumljivi pojam „neteritorijalna autonomija“. Krvavicom ste u BiH uspostavili teritorijalnu, a u Hrvatskoj bi htjeli, za početak, neteritorijalnu autonomiju, jer „teritorijalna politička autonomija u ovom trenutku nije izgledna i moguća“, kako je rekao vaš veliki vožd Pupavac 19. srpnja 1997., kada ste osnovali Srpsko narodno vijeće.

Zbog svega navedenog ponavljam: Ceterum censeo Krvavicu delendam esse. To bi bilo u interesu ne samo Hrvata nego  i drugih dviju nacija u BiH. Samo tako Srbi mogu ostati i opstati u Bosni i Hercegovini. Pola BiH, koju su ima dali Francuzi, Englezi i Rusi, mora se vratiti onima kojima gruntovno pripada, ako se želi izbjeći novo prolijevanje krvi.

Novo krvoproliće bi moglo izazvati i oživotvorenje  tzv. srpske neteritorijalne autonomije; ne zaustavimo li je, ona će se početi uskoro pretvarati u teritorijalnu. Uostalom, za dlaku im je to izbjeglo u istočnoj Slavoniji za vrijeme Kosoričine Vlade u lipnju 2010. Srbe u Hrvatskoj ne zanima Ustavom im zajamčena kulturna autonomija. Oni žele više nego ima je zlotvor Sanader darovao u dva sporazuma (2003.i 2008.) s njima, iako znaju reći u četiri oka da nikada, otkad su se doselili u Hrvatsku, nisu imali više prava; čak više nego je Beč dao Vlasima dok smo bili pod Habsburškom okupacijom.

Ponavljam, Srbima u Hrvatskoj treba dati ista prava koja imaju Hrvati u Vojvodini, ni manja – ni viša. A ako se s tim ne slažu, onda im treba dati prava kakva imaju nacionalne manjine u prijateljskoj im Francuskoj. Tamo, naime, sve nacije čine jedinstvenu građansku zajednicu; formalno-pravno, etničke zajednice, nacionalne manjine, u Francuskoj ni ne postoje. To je tako jer su Šestari tako odlučili. A kod nas će, ako se uskoro ne otarasimo kvislinga u državnoj vlasti,Šestari upisati u naš Ustav da je Hrvatska republička (res publium = javna, svačija stvar) zajednica svih etničkih skupina i nakupina koje u njoj žive i koje će u njoj, ubuduće, po Eunijinim programima, živjeti, ako u nju uđemo.

Znaju to dobro i Jusipović, i Pusićka, i  Jovanović, i Ranković, i Milanović, i sva  rashrvaćena ekipa koja vlada  Hrvatskom. Srpanj je mjesec žetve – on se primiče, a naši domaći retorijanci nisu sve učinili što im je naređeno da učine s hrvatskim narodom i etnički i vjerski za njih pričistom Hrvatskom. Zbog toga koriste i proslave rođenja Božjeg sina za svoje plaćeničke ciljeve.

Stoga, treći put ti kažem, Zorane Milanoviću, Vukovar ne smije opet pasti u srpske ruke, niti država Hrvatska smije propasti. Prenesi to svim svojim sudrugovima u poziciji i opoziciji. Ima nas koji se još nismo zasitili slobode i svoje Države. Nema smisla da vam dokazujemo da Hrvatska još nije propala.

M a r k o   M a t i ć

z Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata ističu kako Vukovar živi i diše za bolju budućnost te ocjenjuju da su toga svjesni i pripadnici srpske nacionalne manjine koji danas još teže za prihvaćanjem, suživotom i boljim stambenim uvjetima te zapošljavanju.

Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata u današnjem priopćenju ocjenjuje da bi uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru bio potpuno pogrešan korak, te da ćirilično pismo neće donijeti svima željeni mir, nego nove nesnošljivosti i korak unatrag u dosad ostvarenom suživotu u Vukovaru.

U priopćenju objavljenom na mrežnoj stranici Udruga podsjeća kako je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kojim je osigurana ravnopravna službena uporaba manjinskog jezika u općinama, gradovima i županijama u kojima pripadnici neke nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika, a u Vukovaru po zadnjem popisu stanovništva živi 34,87 posto Srba, “vrijednost demokratskog poretka”, a samo dizanje tog zakona na ustavnu razinu “primjer je koliko smo svi svjesni potrebe zaštite prava manjinskih zajednica na njegovanje vlastite kulture, identiteta i jezika”.

Iz udruge međutim upućuju na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji određuje da se odredbe tog zakona moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštovanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima, te dodaju kako su upravo u Vukovaru pripadnici srpske nacionalne manjine pozvani na poštovanje tog članka zakona radi izgradnje međusobne snošljivosti, razumijevanja i solidarnosti.

“Pozvani su pokazati prihvaćaju li Hrvatsku svojom državom, državom koja im ustavnom snagom osigurava služenje vlastitim jezikom i pismom i obrazovanje na tom jeziku, koja im osigurava pravo na uporabu vlastitih simbola i znamenja, njegovanje vlastite kulture kroz kulturnu autonomiju i očuvanje kulturnih dobara i tradicije, na očitovanje vlastite vjere i osnivanje vjerskih zajednica, koja im osigurava samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarenja zajedničkih interesa i zastupljenost u predstavničkim tijelima lokalne i državne razine, koja im osigurava sudjelovanje u javnom životu i štiti njihov opstanak, prava i slobode. Pozvani su pokazati žele li promicati snošljivost, razumijevanje i solidarnost te razvijanje dijaloga, ili pod svaku cijenu žele nametnuti nešto što će pokazati nepoštovanje prema većinskome hrvatskom narodu”, navodi se.

Iz Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata ističu kako Vukovar živi i diše za bolju budućnost te ocjenjuju da su toga svjesni i pripadnici srpske nacionalne manjine koji danas još teže za prihvaćanjem, suživotom i boljim stambenim uvjetima te zapošljavanju, a ćirilično im pismo, osim navedenih prava, neće donijeti svima željeni mir, nego nove nesnošljivosti i korak unatrag u dosad učinjenome.

Autor: PolitikaPlus