Odgajani na selu u kršćanskom duhu dva brata, Filip i Petar od djetinjstva su bili nerazdvojni. Nisu mogli ijedan dan života jedan bez drugog. Takvu privrženost i odnos među njima su usadili roditelji koji su im stalno naglašavali da će ih u životu svi napuštati; prijatelji će im dolaziti i odlaziti, žene nisu što su nekad bile, a i muški, te jedina osoba koja će s njima dočekati kraj njihova života je njihov bližnji brat ili sestra. Oni nisu imali sestre, ali su znali da imaju jedan drugog te su to smatrali najvećim blagom ikad. Obitelj je imala skromne prihode zbog čega brat Petar odlazi u Slavoniju iz Dalmacije inače njegovog rodnog kraja. Dok brat Filip ostaje s roditeljima koji mu jedva nekako omogućavaju obrazovanje. Nakon završenog fakulteta, Filip se ženi i u trenutku traženja posla u tadašnjoj Jugoslaviji događaju se društveni preokreti, osnivanje političkih stranaka i želja za neovisnošću Hrvatske koja je nažalost kulminirala ratom. Ostavlja svoju obitelj i roditelje te odlazi pronaći brata Petra u Osijek jer je osjećao ne samo da ga država zove nego i da ga Petar treba.
Po dolasku u Osijek saznao je da mu se brat priključio u 106. Osječku brigadu te je odlučio potražiti brata zbog čega je zamolio zapovjednika brigade da ga postavi kod njega u postrojbu. Došavši kod brata Petar ga u suzama zagrli i reče : ˝Znao sam da me nećeš iznevjeriti! Došao je dan kada zajedno gledamo u istom smjeru, ne samo ti i ja nego cijeli hrvatski narod s nama!“ Obojica su bila uz ostale vojnike postavljena na položaj u Tenji (mjesto pored Osijeka) te su morali braniti prvu crtu bojišnice svim mogućim sredstvima i ne dopustiti neprijatelju da uđe u Osijek. Na Božić 1991. godine (koji nije Božić za osobe pravoslavne vjere, već je za njih samo običan dan) srbočetnička vojska je odlučila iznenaditi svoga najvećeg neprijatelja uvjerena da je na Božić najslabiji, a vojnici opušteni! Napad je započela artiljerijskom paljbom te kasnije napadom pješaštva. Što se tiče granice koju je držala Hrvatska vojska (s jedinicom u kojoj su se nalazili Filip i Petar) i srbočetnička vojska, istu su tvorile kuće i dvorišta koje su zaposjeli kao utvrde. Pri tom najgorem do tada napadu u ogromnom metežu u određenom trenutku izmiješala se vojska, da se nije znao tko je tko. Ranjeni su padali vrišteći i zapomažući svojima, neke su obje strane uspjele zarobiti da saznaju informacije o jačini neprijatelja. No unatoč svemu Hrvatska vojska je zadržala svoj položaj iako je brojala ranjenike i poginule. Nakon napada Filip je išao tražiti Petra i nije ga nigdje nalazio, gledao je čak među mrtvima, ni ondje ga nije nalazio zbog čega mu je palo napamet da su mu zarobili brata, te se žalostan pomirio s tom činjenicom i iščekivao dan bratovog povratka iz logora jer je bio duboko uvjeren da ga brat nikada ne bi ostavio bježeći iz vojske pogotovo zbog toga što je među ostalim radi njega i došao.
Na Božić ´91.-e Filip ostaje tužan i izgubljen po sebi gledajući prazno mjesto pored sebe, mjesto koje je ispunjavao njegov brat. Kako je vrijeme prolazilo Hrvatska je postala međunarodno priznata država, rat je završio, a Filip ni jedan Božić nije mogao proslaviti kako to uobičajeno biva u krugu obitelji. Svaki Božić do prestanka rata je išao na grob svoga brata, grob u kojem se samo nalazila kaciga i odjeća brata koju je nosio na dan kada je nestao.
Na Božić ’98.-e na vrata pun sramote i čudnog izgleda kuca osoba koja se predstavlja imenom Stjepan (tako se zvao njihov otac zbog čega je Petar uzeo pseudonim). Filip otvara vrata i uvjeren da mu je brat preminuo u ratu ni ne sluti tko je osoba ispred njega, osoba koja ima dugu bradu koju njegov brat nikad nije nosio i ćelavu glavu kakvu njegov brat nikada nije imao. Petar pod pseudonimom Stjepan moli Filipa da uđe u kuću da pričaju o njegovom bratu jer mu je htio priopćiti vijest vezanu za brata. Filip pun tuge uvjeren da neznanac nema saznanja o sudbini njegova brata dopušta mu da uđe u kuću,da mu priopći ono zbog čega je i došao. Iako ne iz prva, kasnije je Filip primijetio da se njegov otac i „neznanac“ koji sjedi ispred njega jednako zovu te ga Filip upita: Kako to da su vam nadjenuli ime Stjepan? Stjepan (Petar) mu odgovara da je njegova majka u njemu vidjela ogledalo oca te ga je zato tako nazvala. Filip kaže:“…Zanimljivo, to je mama uvijek za moga brata govorila…“, a Stjepan (Petar) mu kaže: „…Poznavao sam vašeg brata, u određenom mi je trenutku spasio život i vjerujem gdje god da je, sada mu je bolje nego ikada u životu igdje…“ Na što Filip odgovara: „…Počivao u miru Božjem!…“ te ga upita odakle ga je poznavao na što mu je Stjepan (Petar) rekao: Bili smo prijatelji od malena. Kako to da vas nisam upoznao nikada? Ti si bio stariji i išao si u viši razred a ja sam išao samo prvih šest razreda osnovne, nakon čega sam morao prekinuti školovanje jer moja obitelj me nije mogla školovati, te sam u potrazi za boljim životom s vremenom došao u Slavoniju. Kaže Filip: Kakva slučajnost!! I moj brat je također iz Dalmacije došao u Slavoniju i baš u Osijek. Kaže Stjepan (Petar): Znam, kontaktirao me te smo se znali povremeno naći, a Filip odgovara: „…Očito je bio previše zaokupljen svojom karijerom prije rata da mi vas nije spominjao…“ na što će odgovoriti Stjepan (Petar): „…Očito!…“ no Filip ga upita:“…Što ste mi htjeli priopćiti?…“. Kaže Stjepan (Petar): „…Vaš mi je brat spasio život i rekao sam mu: Ako ne već tebi onda tvom bratu kada rat završi ću pomoći u životu i pobrinuti se za njegovu obitelj ako je to potrebno. Ja ne bi bio danas ovdje da nije bilo njega. Filip mu odgovara: „…A kako vam je spasio život?…“ Petar mu odgovara: „…Savjetovavši me i uputivši me na jedinu opciju u životu koju moram napraviti… Poslušao sam njegov savjet i otišao u Mađarsku gdje sam kontaktirao hrvatsku dijasporu, a zatim i Hrvatsku dijasporu u Njemačkoj s kojom sam zajedno prikupljao financijska sredstva i dobronamjerno koristio stečene veze za nabavljanje oružja koje bi zatim slao tajnim kanalima dečkima na front jer sam bio svjestan toga da je neprijatelj nebrojeno puta jači i ima kudikamo veće naoružanje od branitelja koji su s druge strane imali lovačke puške i nedovoljne municije pa čak ni za njih, na što ga Filip upita: „… Gdje je sve slao pomoć?…“,a Petar mu je rekao da je slao u sve krajeve Hrvatske, a najveći dio oružja u Osijek dečkima jer je po njegovom razmišljanju Osijek bio „most“ do Zagreba, štoviše smatrao je da ako Osijek padne, s njime pada i Hrvatska. Vukovar je već pao jer neprijatelja u suprotnome ništa drugo ne sprječava da korakne u Zagreb. I po njegovom razmišljanju ratni dečki u Osijeku su spasili stvaranje Hrvatske države, na što mu Filip odrješito odgovara: „…Stjepane krivo razmišljaš! A što s drugim bojišnicama? Stjepan mu odgovara da na drugim bojištima Srbi u Vojnoj krajini nisu imali namjeru ići naprijed već samo učvrstiti svoju vlast i napraviti malu srpsku republiku, dok je kudikamo lakše s tenkovima i pješaštvom ići preko ravnice. Isto tako ga upita Stjepan (Petar) Zar se ne sjećaš njihove parole „Virovitica, Karlovac, Karlobag!“.
Ako dođu do Karlovca što bi ih spriječilo da „zakucaju čavao u lijes“ osvojivši Zagreb čime bi srušili Tuđmana?. Zar se ne sjećaš riječi: „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ Zar se ne sjećaš Rosinjače? Dečki u Osijeku i to je moje osobno razmišljanje su doslovno se borili protiv Jugoarmije na šahovskoj ploči zbog čega sam i bio primoran učiniti to što sam učinio. Shvativši da je donekle u pravu Filip mu priznaje argument, a onda ga upita Stjepan (Petar) Nego pričaj mi o svome bratu, na što mu Filip odgovara: Mislim da si izgubio kontakt s njime pred rat, pa ću ti odande krenuti i pričati. U želji da budem s bratom priključio sam se u vojsku u kojoj se brat nalazio, tenkovi su bježali iz grada i gazili sve pred sobom, zapovjednik nam je naredio s vremenom da zauzmemo položaje s bataljunom u Tenji, te smo iste držali čvrsto… Gubili smo i zauzimali kuću po kuću, oružja nam je ponestajalo no to neprijatelj nije znao. Pred kraj municije smo došli u prvom mjesecu 1992.godine, a najviše smo je potrošili u obrani crte na Božić 1991. Na taj dan artiljerijsko-pješačkog napada srbočetničke vojske. Nakon te bitke brata nisam više vidio… Tražio sam ga među mrtvima, tijelo mu nisam nalazio. Uvjeren da je zarobljen, zatražio sam pomoć Crvenog križa da mi daju bar neku informaciju o bratu no on ga nije nalazio među zarobljenima, zbog čega samo još čvršći dojam imam da je mučenički patio prije nego što su ga ubili. Rosinjača je potvrda tome. Njegovo tijelo nije nikada pronađeno osim odjeće koju je nosio na dan bitke. Prvi mjesec iako tužan u sebi bio sam najsretniji jer sam se uvjerio da će se moj san kao i san drugih ratnika ostvariti!
Konačno nam je došla pošiljka s oružjem i hranom, pa čak i ljudi iz inozemstva, Hrvatski iseljenici koji su sanjali Hrvatsku više nego ja. To nam je podiglo takav moral i probudilo nadu u opstanak. Ta pošiljka hrvatske dijaspore je svima nama spasila živote. Kasnije sam saznao da je dijaspora u njemačkoj najviše pomagala te zahvaljujući toj pošiljci svi mi koji smo ostali živi, živimo život sada više nego ikada. I dan danas postoji rupa u mome srcu toliko duboka da je jedino moj brat može ispuniti, no njega nema, a rupa puna boli ostane. Stjepane! Sve bi dao da ga još jednom vidim i zagrlim. Stjepan proplače i reče: Filipe, ja sam Petar, tvoj brat! A Filip ljutito: Što tebi daje za pravo da se tako predstavljaš!? A Petar kaže: Ali jesam! Ime Stjepan sam uzeo jer je ime našeg oca. Filip primijeti i reče: „…Ime našeg oca? I glas ti je sličan! Ti, ti jesi moj brat! Taj pogled ne zaboravljam! Ali ti! Gdje si bio sve ove godine? Filip se naljuti i krene ga obasipati pitanjima. Kad sam te najviše trebao nije te bilo! Filip govori iz ljutnje ne shvaćajući istinu onog što je Petar prije zborio s njim i dalje ga nastavlja napadati. Izdao si ne samo mene! (Govori u ljutnji) već i svoju obitelj, izdao si domovinu, a mene si uništio u uvjerenju da si mrtav! Tuga samo što me nije slomila! Svaki Božić sam plakao i u alkoholu tugu ubijao, a samim time i svoju obitelj uništavao! Idi! Ne želim te gledati! Moj brat je umro 1991! Petar pokuša doći do riječi: „…Ali brate pusti mi da objasnim!…“ Filip mu odgovori: „…Nemaš ti više ništa objašnjavati! Gubi mi se s očiju!…“ Brate, ali ja te volim, reče Petar. Nisam te nikada ni ostavio. Na što će Filip: „…Srami se svojih riječi!…“ (i zalupi mu vratima). Godine su prolazile, Filip i dalje „nije imao brata“ no polako mu je nadolazilo ono što su pričali… Filip razmišlja: Nestao je na Božić 1991., idući mjesec stiže pošiljka s oružjem zahvaljujući kojoj su on i dečki ostali živi i zadržali liniju. Zahvaljujući njemu (Petru) on je uz svoju obitelj danas. No kako je uspio otići s bojišnice a ne biti zarobljen? (razmišlja Filip). Shvatio je da je brat iako odvojen od njega i drugih ljudi zapravo bio s njima, shvatio je da mu mora oprostiti, štoviše Petar mora njemu oprostiti! I krene tražiti brata u Osijek, no ne nalazi ga. Godine su prolazile te ga s vremenom nalazi u Njemačkoj, (preko dijaspore je saznao za njegove prijatelje u inozemstvu) na Badnjak 2012. Te mu zazvoni na vrata koja Petar otvara i Filip ga zamoli za oprost te isto tako zahvaljuje Bogu što mu je otvorio oči. A Petar kaže sav u suzama: „…Nemam ti što oprostiti jer ti nisam ništa zamjerio!…“ Shvaćao sam tvoju prvotnu ljutnju no bilo mi je žao što mi nisi pustio da objasnim. Htio sam ti pisati no i sam znaš da sam nepismen, a nisam htio drugome davati da piše pismo jer stvari koje si imamo reći trebaju biti samo između nas, a to i sam znaš da smo od malena sve stvari radili ti i ja,a i da sam ti napisao pismo u njemu bi bilo sve što ti već znaš tj. sve što sam ti pričao dok sam kao Stjepan bio s tobom. A Filip kaže i upita: „…Nije sve! Nešto me muči!…“ Petar odgovara: „…Što! Reci mi?…“ Filip: „…Kako si se u onom metežu uspio izvući kada smo u onom napadu svi bili međusobno pomiješani?…“ Petar odgovara: „…U određenom trenutku sam primijetio četvoricu četnika koji su ti se šuljali s leđa no isti nisu mene primijetili što sam ja iskoristio i napao njih. U cilju mi je bilo da te spasim i zaštitim! Zapucao sam na njih te su sva četvorica pala no ugledavši kasnije još dvojicu koji su krenuli s noževima u ruci na mene, a ja s puškom bez metaka u ruci, zaletio sam se u njih i jedva preživio. Za čas sam shvatio da se nalazim iza neprijateljske linije, presvukao sam odjeću te kroz okupirani teritorijalni dio Hrvatske otišao u Mađarsku gdje sam kontaktirao svog starog prijatelja koji je prije mirovine radio kao moler u Osijeku. Istog sam zamolio da me pod hitno spoji s dijasporom u Njemačkoj, bio sam svjestan da nam municije ponestaje i ako nešto ne poduzmem, da ćete svi biti mrtvi! Po tome moj brate, stalno sam bio uz tebe i dečke na crti iako odvojen od vas. Filip zaplače i zamoli ga za oprost te ga zagrli,u trenutku kada otkuca ponoć i pojavi se vatromet nad mjestom u kojem su bili te zatim Filip kaže:„…Ovo je najbolji Božić koji itko može poželjeti, na Božić sam te izgubio i na Božić sam te pronašao…“. Petar sav u suzama kaže: Ljubav koju sam gajio prema tebi, nikada nije nestala unatoč nesporazumima koje smo imali. Obitelj, vjera i domovina su jedine neprocjenjive vrijednosti koje ne smijemo izgubiti! Te vrijednosti smo dobili u naslijeđe i te vrijednosti trebamo prenijeti budućim naraštajima! ‘Ajmo kući! kaže Filip, pita Petar:“… Misliš u Hrvatsku?…“ Filip odgovara: „…A koju drugu? Naš dom je naša Hrvatska!“
P.S. Svaka povezanost sa stvarnim događajima je sasvim slučajna. Ovi događaji su izmišljeni!
Ivan Šoltić