PJESMA NEZNANOG VOJNIKA

oprosti mi draga
ne dadoh ti sreću
jer eto… padoh
a rekoh da neću

kao pravi vojnik
čuvao sam kotu
ali smrt je stala
nasuprot životu

kad sunce i kiše
izbijele mi kosti
u krošnji će vjetar
uzdisat… oprosti

jer postadoh oblak
što svoju kišu prti
s njom obraz ti ljubeći
i preko svoje smrti