Optužnica zapovjedniku Manjače, odgovarat će za zlostavljanje 343 i smrt jednog hrvatskog braniteljaAutor: Ana Raić Knežević
Protiv 70-godišnjeg Ratka Andrića, zapovjednika logora Manjača Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je nakon više od tri godine istrage podiglo optužnicu zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika ZAGREB – Protiv 70-godišnjeg Ratka Andrića, zapovjednika logora Manjača Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je nakon više od tri godine istrage podiglo optužnicu zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. ——————————————————————————————————————————————— Logor Bučje 07.01.2013. Mjesto Bučje nalazi se 20 km istočno od Pakraca. Tu je bio vojni i administrativni centar “SAO Krajine zapad” Logor je bio u centralnom spremištu (gospodarska zgrada) gdje su bili zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenog 1991, zatočenici su danonoćno ispitivani, tučeni a mnogi i ubijeni. Zatočenicima su ruke vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je tukla. Zatočenik koji je bio i u Staroj Gradiški je komentirao” Gradiška je bila blagoslov u usporedbi sa Bučjem”. BUČJE (potvrđeno od Amnesty International) Liječnik iz Pakraca svjedoči kako je bio zatočen veterinarskoj ambulanti u sobi bez kreveta koja je prije služila kao staja. Pod je bio vlažan, dobio je samo jednu deku, a nakon nekoliko dana i spužvu za spavanje. U sobi do njega je bila zatočena odvjetnica, a još 40 osoba u drvenom spremištu. Liječnik je prepoznao neke vojnike u JNA uniformama, koji su dovodili zarobljene Hrvate u logor. Po njemu bilo je oko 150 zatočenika. Za šestoricu svjedoči da su bili ubijeni u logoru, a žene su silovane. ———————————————————————————————————- Uhićen još jedan krvnik s Ovčare29.studeni.2012. Zbog zločina počinjenog na Ovčari u Beogradu je uhićen Petar Ćirić, javlja HRT. Tereti ga se za događaje u hangaru Veleprometa, gdje je bilo zatočeno na tisuće Vukovaraca i gdje su mnogi mučeni i ubijeni, te za pogubljenja na Ovčari gdje je Ćirić bio u streljačkom vodu.
Srbijanska policija potvrdila je informaciju o uhićenju Petra Ćirića zbog ratnog zločina počinjenog u studenome 1991. godine. Tportal.hr —————————————————————————————————————– Neosporna je odgovornost Crne Gore za Morinj Piše N.M. 31. listopada 2012. Presude za zločine počinjene u Morinju pokazuju da je nesporna odgovornost Crne Gore za štetu koju su logoraši pretrpjeli zbog nezakonitog postupanja prema njima. Mislim da je dobro što se s njihovim obeštećenjima nije dalje odugovlačilo. Kako je i zašto došlo do toga da se počine ratni zločini za koje sada plaćaju građani Crne Gore, povijesno je i političko pitanje, koje nema veze s nespornim pravom žrtava na reparacije. – izjavila je za Portal Analitika izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava u Crnoj Gori Tea Gorjanc – Prelević, koja je komentirala presudu crnogorskog suda sukladno kojoj je sedam od 20 bivših zatvorenika logora Morinj iz BiH dobilo 200 tisuća eura odštete.
Gorjanc – Prelević kazala je kako pojedinačni iznosi od 30 tisuća eura za tri do četiri mjeseca boravka u tom logoru, odgovaraju iznosima koji su dosuđeni i bosanskim izbjeglicama koji su preživjeli deportaciju iz Crne Gore u logore na teritoriji Republike Srpske. Inače, sud u Podgorici je do sada osudio četvoricu od šest optuženih za Morinj. Državljani Hrvatske koji su također bili zatočenici tog logora još uvijek ne mogu naplatiti odštete jer se na tamošnjem osnovnom sudu vode još tri postupka po tužbama hrvatskih državljana koji su bili zatočeni u Morinju. ——————————————————————————————————————Imaju fotografije iz ’91., traže istinu o stradalim Vukovarcima04 LISTOPAD 2012
VUKOVAR – Pokušavamo rekonstruirati što se ratne 1991. godine dogodilo s Vukovarcima kojih više nema, gdje su zadnji put viđeni, tko ih je odveo, i tako slagati mozaik istine o stradanju Vukovara, o zločinima koji nisu procesuirani. Dva su desetljeća prošla, istina se mora saznati – komentira Danijel Rehak, čelni čovjek Hrvatskog društva logoraša srpskih konclogora (HDLSKL), koje još od osnivanja, u progonstvu 1995. godine, prikuplja sve dostupne materijale iz ratnog Vukovara. U njihovoj je arhivi, pokraj potresnih fotografija, i stotinjak sati videomaterijala iz različitih izvora, snimljenog u vrijeme bitke za Vukovar i u prvim danima nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine. Rehak je siguran da takvih zapisa – koji su ne samo svjedočanstvo nego i dokazni materijal o stradanju Vukovaraca koje ne smije proći nekažnjeno – postoji mnogo više, no s protekom vremena do pouzdanih informacija sve se teže dolazi. Mnoge od videosnimki k tome su loše kvalitete pa članovi HDLSKL-a sate provode pregledavajući zapise i nastojeći prepoznati lica Vukovaraca čija sudbina do danas nije rasvijetljena. U tome su, objavom u lokalnim glasilima, zatražili i pomoć stanovnika Vukovara. – Prvi put kad smo objavili fotografiju jednog zarobljenika, s ranjenom rukom, iz Veleprometovih hangara, nitko nam se nije javio. Sada smo pokušali ponovno s dvije fotografije iz Vukovara ’91. – govori Rehak dodajući kako su, zahvaljujući reakciji građana, u jednom od ta dva slučaja dobili informacije o sudbini osobe s ratne fotografije, s rukama podignutim iznad glave i oružjem uperenim u leđa. – Dobili smo pouzdan podatak o identitetu, riječ je o Vukovarcu koji je bio zarobljen i odveden u logor. Preživio je torture, no poslije je, nažalost, preminuo – kaže Danijel Rehak. Obje su fotografije snimljene oko središta razorenog Vukovara, no za osobu s druge podataka zasad nema. – Snimka koju imamo kasnije pokazuje istu osobu samo u donjem rublju, gdje leži mrtva – tvrdi Zdravko Komšić iz HDLSKL-a i ističe važnost identifikacije kao polazne točke u “slaganju mozaika” istine o stradanju Vukovaraca. – Ako ne znamo imena žrtava, ništa se ne može poduzeti ni u svezi s počinjenim zločinima – dodaje Komšić. Ako nešto znate, nazovite! U HDLSKL-u kažu da će i nadalje moliti građane za pomoć oko identifikacija osoba sa zapisa iz ratnog Vukovara kako bi došli do dodatnih spoznaja koje mogu razjasniti tragična zbivanja 1991. godine. A Društvo se može kontaktirati utorkom i petkom na vukovarskoj adresi N. Perlića 2 ili na tel. 032/424-600. —————————————————————————————————————— Žene u Domovinskom ratu: Tužimo državu jer je pustila silovatelja da pobjegne PETAK, 07 RUJAN 2012 Udruga Žene u Domovinskom ratu najavila je danas da će tužiti državu jer je, kako tvrde, dopustila da od hrvatskog pravosuđa pobjegne D.I. (51), nepravomoćno osuđen za silovanje u okupiranom Vukovaru 1991., dok je drugi nepravomoćno osuđeni silovatelj R.I. (59) pobjegao odmah po podizanju optužnice.
Predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Marija Slišković je na konferenciji za novinare naglasila da se žrtva silovanja, kao i oni koji su pomagali žrtvi, osjećaju nesigurno i da se boje za svoj život zbog činjenice da su nepravomoćno osuđeni silovatelji na slobodi. Podsjetila je da je suđenje dvojici nepravomoćno osuđenih silovatelja trajalo punih deset godina. R.I., koji je u ponedjeljak na Županijskom sudu u Vukovaru nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora, pobjegao je odmah po podizanju optužnice, vjerojatno u Srbiju, a D.I. je to učinio dan nakon izricanja presude na suđenju u kojemu je aktivno sudjelovao, kazala je Slišković. “Strašno je to što je dan kasnije boravio u Vukovaru, gdje je mogao nauditi žrtvi, a i nama koji smo joj pomagali. Jučer je organizirana predstava za javnost sa specijalcima i obijanjem vrata, ali bilo je već prekasno”, rekla je Slišković. Ustvrdila je da je D.I. sud napustio u ponedjeljak, tijekom stanke prije izricanja presude, ali da je taj i cijeli sljedeći dan proveo u Vukovaru i nije joj jasno zašto ga policija tada nije uhitila, s obzirom da je osuđen na pet i pol godina zatvora. “Ovih dana dogovorit ćemo se detaljno s odvjetnikom, ali u svakom slučaju, ići ćemo s tužbom prema Republici Hrvatskoj”, najavila je Slišković, koja ističe da dugo suđenje u ovom slučaju, kao i činjenica da je optuženima za silovanje omogućeno da se brane sa slobode, a jednom od njih da nakon izricanja presude pobjegne iz države dokazuje da institucije ne rade svoj posao. Podsjetila je da je D.I. policajac pod suspenzijom, da je cijelo vrijeme primao polovicu plaće te da mu je odvjetnika osigurao Sindikat policije, dok je žrtva bila prepuštena sama sebi i pomoći udruge. javlja Hina. R.H. —————————————————————————————————————–Beograd: Počinitelji zločina nad civilima Lovasa osuđeni na 128 godina zatvoraUTORAK, 26 LIPANJ 2012Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je danas četrnaestoricu muškaraca optuženih za ratni zločin nad hrvatskim stanovništvom u Lovasu na zatvorske kazne u trajanju od 4 do 20 godina. Najveću zatvorsku kaznu od 20 godina dobio je prvooptuženi Ljuban Devetak. Četrnaestorica muškaraca osuđena su na ukupno 128 godina zatvora.
Četrnaest osuđenih, na čelu s Ljubanom Devetakom, optuženo je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Lovasu gdje je 1991. ubijeno 70 osoba. Uz Devetaka osuđeni su pripadnici tadašnje lokalne vlasti u Lovasu Milan Devčić, Milan Radojčić i Željko Krnjajić, pripadnici bivše JNA Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković i Radisav Josipović te pripadnici paravojne postrojbe “Dušan Silni” Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović iAleksandar Nikolaidis, javlja Media servis. >>Rješenje enigme zločina u Antinu: Preko ‘Ace – Divljaka’ do ‘Tome Grobara’ Tužiteljstvo je tražilo ukupno 160 godina zatvora u procesu koji je trajao više od četiri godine, a stanovnici Lovasa tvrde kako ni izrečene kazne nisu dovoljno stroge. ——————————————————————————————————————U VUKOVARU SU POSTOJALI LOGORI ZA SILOVANJA
————————————————————————————————————— |
Tukli oca, kćer silovali, a ukućane tjerali da gledaju
RATNI ZLOČIN U DALJU
Objavljeno 30. svibnja, 2012
OSIJEK – Na temelju rezultata kriminalističke obrade provedene u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku, policija je uhitila dvojicu hrvatskih državljana starih 58 i 50 godina zbog sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Oni su navodno tijekom 1991. godine u Dalju, kao pripadnici Teritorijalne obrane Dalja, u nakani iživljavanja, fizički i psihički zlostavljali, prisilno zatvarali i seksualno zlostavljali članove jedne hrvatske obitelji. Djeca tada stara 10, 13 i 20 godina morala su gledati kako im osumnjičeni rukama i nogama tuku po glavi i tijelu oca. Potom su 20-godišnju kćerku silovali. Ostali članovi obitelji bili su prisiljeni uz prijetnju puške i noža sve to gledati.
Nakon ispitivanja osumnjičenika, sucu istrage Županijskog suda u Osijeku je predloženo određivanje istražnog zatvora zbog opasnosti od ometanja istrage te zbog posebno teških okolnosti počinjenja djela.
Istraga silovanja u Dalju započela je prije više od osam godina i to po prijavi oštećene. Neslužbeno se doznaje da do danas nije bilo dovoljno dokaza da bi se protiv osumnjičenog dvojca mogao pokrenuti istražni postupak.M.Matasović
——————————————————————————————————————
Uhićen Hrvat koji je mučio i tukao zarobljene Hrvate
Šimunović je uhićen u Glini u ponedjeljak jer je, navodno, na smrt pretukao jednog zarobljenog hrvatskog branitelja, te tukao i zlostavljao jednog civilnog zatočenika glinskog zatvora, koji je preživio rat i krunski je svjedok optužbe.
U Glini Šimunovića zovu “Pjevač” jer je na VHS snimci koju su snimili Srbi tijekom okupacije u Glini, snimljen i on kako se izruguje Hrvatima i katoličkim svecima pjevajući psovačke poskočice o Svetom Petru, Svetoj Klari i svecima na oltaru”.
Razgovarali smo sa Šimunovićem dok je bio glinski gradski vijećnik. Tada je rekao da je bio vojni policajac, ali negira da je bio u “Šiltovima”. – Kasnije sam bio čuvar u glinskom zatvoru, nisam tukao ni ubijao ljude, nisam počinio zločine, rekao je Đuro Šimunović. Na naš upit hoće li svjedočiti o zločinima i zločincima, jer je kao vojni policajac i zatvorski čuvar puno toga osobno vidio, odgovorio je da on nije i neće biti cinkaroš.
Pitali smo tada Šimunovića, Hrvata po nacionalnosti, otkud on u krajinskoj vojsci i čuvar u glinskom zatvoru u kojem su zatvarani, mučeni i ubijani samo Hrvati. Odgovorio je da je samo htio sačuvati svoju kuću, te da nije mislio da će sve to toliko eskalirati i tako dugo trajati. – Kasnije je bilo kasno da bilo što promijenim, bio je rat, ja mobiliziran – odgovorio je Šimunović.
Darko Kaurić, glinski branitelj koji je bio zarobljen u Glini, gdje je bio teško mučen, a kasnije zatvoren u kninskom zatvoru, kaže: “Ja sam isprobao pendreke “Šiltova”, na meni su specijalci kapetana Dragana, a svi su “Šiltovi” morali proći njegovu obuku, isprobavali metode mučenja i ponižavanja. Ja sam prepoznao Šimunovića kao četničkog vojnog policajca, čuvara zatvora. Sada je red da on javno progovori, da se otkriju grobnice ubijenih i nestalih Hrvata, da se kaže tko je u ratu samo čuvao stražu, a tko je vukao konce, rekao nam je Darko Kaurić.
Đuro Šimunović u utorak poslijepodne priveden je istražnom sucu Županijskog suda u Sisku.
Mate Piškor
Tko su bili ‘Šiltovi’?
Među zloglasnim srpskim postrojbama svirepošću su se isticali glinski “Šiltovi”.
Na popisu kojeg je sastavio “oficir za bezbednost” bivše JNA, među Šiltovima pod rednim brojem 49 nalazi se i ime Đure Šimunovića. Nakon raspuštanja dio Šiltova prebačen je u vojnu policiju, dio u čuvare zatvora, a dio je ubijen tijekom ratnih sukoba i međusobnim obračunima pljačkaških bandi na okupiranom području
—————————————————————————————————————–
Tukao ga kundakom, razrezao bajunetom pa mu pio krv
Duje Pešut, Hrvat iz Perušića, nakon zlostavljanja 42 dana je iz straha spavao u grobu na mjesnom groblju
Nikola Munjes, 43-godišnji benkovački Srbin kojem se u Zadru sudi za ratni zločin nad hrvatskim civilima, uoči završnih riječi zločin za koji je optužen pripisao je kolegi “milicionaru” Željku Ležaji, Srbinu iz Biljana.
Munjes je u odsutnosti 1995. godine osuđen na devet godina zatvora, a Crna Gora ga je izručila prije 11 mjeseci. I na novom suđenju optužen je da je 22. rujna 1991. godine Hrvata Duju Pešuta u Perušiću bez povoda tukao nogama i kundakom po glavi, da ga je potom ugrizao za vrat govoreći da će mu se napiti ustaške krvi te da mu je vojničkom bajunetom zarezao vrat i pio krv.
Premlatio ga i kundakom
59-godišnji Duje Pešut svjedočio je da mu je 22. rujna 1991. u Benkovcu kundakom slomljen nos i arkada. Na ranijim ročištima bio je izjavio da, nakon što je pušten iz benkovačkog zatvora, više ni jednu noć nije prespavao u svojoj kući u strahu za život od specijalaca koji su upadali u kuće hrvatskih civila. Duje Pešut je 42 noći spavao u otvorenom grobu na mjesnom groblju dok nije otkriven 7. siječnja 1992. kada je zatražio razmjenu kako bi spasio život. Sada je svjedočio da ga još uvijek, kada prođe pokraj groblja, uhvati jeza.
Kada je 22. rujna sa sumještaninom Grgom Pešutom odveden iz Perušića u benkovački zatvor, sav krvav nakon premlaćivanja, Duje Pešut nije smio gledati svoje zlostavljače. Ni u četvrtak, kao ni na prvom prepoznavanju, nije prepoznao Nikolu Munjesa. Prepoznao ga je njegov brat Ante Pešut, koji nije vidio maltretiranje svog brata, ali je svjedočio da se Munjesa sjeća sa začelja kolone specijalaca koji su u Perušiću terorizirali hrvatske civile i kojeg je prepoznao po plavoj kosi. Ante Pešut je s još nekoliko osoba zaključio da je Munjes osoba koja je zlostavljala njegova brata.
Bajuneta na vratu
Kada je Munjes pitao Duju Pešuta o tonu glasa njegova zlostavljača, Pešut se uznemireno okrenuo i uzvratio protupitanjem:
– Hoćeš da ti kažem kakva je bila bajuneta?
Na Munjesovu tvrdnju da mu je neki Rakić iz Bukovića sličan, Pešut je odgovorio kako je poznavao sve iz Bukovića i da napadač nije odande. Nakon stanke Munjes je potom za sve optužio Željka Ležaju, kolegu “milicionara s piskutavim ženskim glasom”.
Piše: Frane Šarić
Vecernji.hr
——————————————————————————————————————–
Ispitano preko 250 svjedoka
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku nakon opsežne istrage podiglo je optužnicu pred Županijskim sudom u Osijeku protiv dvojice državljana Republike Srbije, Aleksandra Vasiljevića rođenog 1938. i Miroslava Živanovića rođenog 1949. Navedeni su optuženi za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u logorima Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška.
Od Zvonka Kuharića, glasnogovornika Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, doznajemo kako se na optužnici radilo skoro tri godine.
– Priprema optužnice trajala oko 2,5 godine i za to vrijeme ispitano je preko 250 svjedoka, obavljeno je više stotina obavijesnih razgovora te je prikupljena značajna medicinska dokumentacija kao i iskazi zarobljenih osoba danih drugim državnim tijelima – rekao je Kuharić.
Teško do svjedočenja žena
Koliko je među ispitanim svjedocima Vukovaraca, nismo mogli doznati jer se, kako kažu u Državnom odvjetništvu, dio zatočenih i zarobljenih osoba nakon povratka iz logora naselio udrugim krajevima. – Okvirno možemo reći da je oko 50 % svjedoka s područja Vukovara. Među njima je desetak žena, uz napomenu da dio žena nije htio svjedočiti – navodi Kuharić. Prema njegovim riječima Županijsko je državno odvjetništvo podignulo optužnicu protiv Aleksandra Vasiljevića i Miroslava Živanovića jer prikupljeni podatci i dokazi ukazuju na imenovane kao počinitelje kaznenih djela po zapovjednoj odgovornosti. Okrivljenici se nalaze na području Republike Srbije i nisu dostupni državnim tijelima Republike Hrvatske, a još je tijekom istražnoga postupka okrivljenicima određen pritvor te je raspisana tjeralica.- Eventualno pokretanje postupaka protiv ostalih zapovjednika logora ovisi o naknadno prikupljenim podatcima i dokazima – mišljenja je Kuharić koji dodaje kako Državno odvjetništvo i dalje traga za ostalim za sada neutvrđenim počiniteljima.
Poslao oficire da ispituju zarobljenike
U priopćenju objavljenom na internetskim stranicama Državnog odvjetništva, u kojem se optuženi mogu prepoznati samo po inicijalima, navodi kako je “okrivljeni A. V. za vrijeme oružanog sukoba na teritoriju Republike Hrvatske između regularnih oružanih snaga Hrvatske vojske i policije s naoružanim paravojnim postrojbama pobunjenih Srba i snagama JNA – nakon što su po naredbi Uprave sigurnosti tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu osnivani logori za ratne zarobljenike u mjestima na teritoriju Srbije i Hrvatske: Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška – kao načelnik navedene Uprave za stvarne zapovjednike logora postavio sebi podređene pripadnike organa sigurnosti i poslao više skupina časnika sigurnosti za ispitivanje ratnih zarobljenika.“
Nakon što je u navedene logore, od početka listopada 1991. do svibnja 1992. s područja Osijeka, Vukovara, Karlovca, Stare Gradiške, Slunja te drugih mjesta u Republici Hrvatskoj, protupravno dovedeno i zatočeno civilno stanovništvo i zarobljeni pripadnici oružanih postrojbi Republike Hrvatske, okrivljenog A. V. se optužnicom tereti da kao osoba odgovorna za primjenu normi međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, iako je znao da njemu podređeni i pripadnici drugih postrojba, suprotno ovim normama ubijaju, muče i da prema zatočenim civilima i zarobljenicima nečovječno postupaju, ništa nije poduzeo da se takva ponašanja suzbiju i počinitelji kazne pristajući time na protupravne radnje i njihove posljedice. “Uslijed takvog postupanja” – ističe se u priopćenju – “pored većeg broja zatočenih civila i ratnih zarobljenika, kojima su nanesene teške tjelesne ozljede s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama, u logorima Begejci i Stajićevo usmrćeni su I. Kamerla, B. Kelava, B. Koch, I. Kunac i Z. Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đ. Tvork, J. Boldiš, Z. Cvitković, D. Kiralj, A. Plivelić, N. Šoljić i I. Švraka; u logoru Niš usmrćen je P. Mesić, a u logoru Stara Gradiška M. Tomljanović, I. Šandorović, P. Antunović, D. Sanjicki, I. Grgić i M. Raužan”.
Organizirao osnivanje logora
“Okrivljenom M. Ž. stavljeno je na teret da je od listopada 1991. do prosinca 1992. kao potpukovnik JNA i pripadnik organa sigurnosti na napuštenom poljoprivrednom imanju u blizini mjesta Begejci i na napuštenoj stočnoj farmi u blizini mjesta Stajićevo u Srbiji, po naredbi okrivljenog A. V. i kao njemu podčinjeni, organizirao osnivanje logora u koje su, protivno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, dovodili protupravno zatočene civilne osobe i zarobljene pripadnike oružanih snaga Republike Hrvatske. Tereti ga se da je kao stvarni zapovjednik logora, znajući da u logorima ubijaju, muče i da se prema zatočenim civilima i zarobljenicima nečovječno postupa, nije učinio ništa da se takva postupanja spriječe i počinitelji kazne, pristajući time da se protupravne radnje prema zatočenim civilima i ratnim zarobljenicima i dalje čine”. “Uslijed takvog postupanja” – naglašava ŽDO Osijek – “pored većega broja zatočenika i ratnih zarobljenika, kojima su nanesene teške tjelesne ozljede s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama, usmrćeni su I. Kamerla, B. Kelava, B. Koch, I. Kunac i Z. Brajer”. “Ujedno, uslijed opisanih protupravnih radnji obojice okrivljenika veći broj zatočenih civilnih osoba i ratnih zarobljenika zadobio je teške i po život opasne ozljede s posljedicama trajnog narušenja zdravlja dok je više žena sustavno silovano i seksualno zlostavljano”, ističe se u priopćenju Županijskog državnog odvjetništva Osijek.
Amalija Lovrić
——————————————————————————————————————-
Tukao je zarobljene, a od katoličke crkve napravio diskoteku
U ratu se pretvorio u pravu zvijer! Odgovoran je za mnoga zvjerstva. Bez njega se u Berku ništa nije moglo, svjedoče mještani
Milorada Momića, Srbina iz Berka koji je 90-ih godina kao pripadnik zloglasnih Škorpiona ubijao u Srebrenici, po zlu pamte u njegovu rodnom selu kod Vukovara u kojem je u jesen 1991. ubijeno 46 mještana, a još ih je 11 nestalo. Momić je na temelju Interpolove tjeralice uhićen u Francuskoj i izručen Hrvatskoj, a o njegovoj ulozi tijekom ratnih godina dovoljno govori da su protiv njega optužnice podignute i u Srbiji i u Hrvatskoj.
Batinao ih je do nesvijesti
Berak je, pričaju mještani, do rata imao oko tisuću stanovnika, od kojih je bilo 600-tinjak Hrvata.
– Momića se sjećam od prije rata jer je odrastao u ulici gdje smo živjeli. U ratu se pretvorio u zvijer i odgovoran je za sva zvjerstva koja su se dogodila u Berku 1991. Bez njega se ništa nije moglo i pitao se za sve – kaže Mara Mitrović iz Berka čiji je sin Marin ubijen.
Sjeća kako su 3. rujna, dan poslije pada obrane sela, u njezinu obiteljsku kuću došli Momić i Veselin Šljivančanin i tukli sina Marina.
– Odveli su ga u dvorišne prostorije i tamo tukli. Nisam gledala, ali se jasno čulo kako ga tuku. Kada su došli, vidjela sam svojim očima kako su ga udarili kundakom puške u želudac – prisjeća se M. Mitrović.
Sve vrijeme, dok nisu pušteni da odu u BiH, odakle su otišli u Hrvatsku, preostali Hrvati u Berku bili su zatvoreni i mučeni, opljačkana im je imovina, a ubojstva su bila uobičajena.
O kakvom se čovjeku radi govori i podatak da je u katoličkoj crkvi u okupiranom Berku otvorio diskoteku, a sakristiju je preuredio u toalet.
Iz imućne obitelji
Milorada Momića iz ratnih dana vrlo dobro se sjeća i Vitomir Garvanović koji je prilikom pada ranjen i kao takav prebačen u štab JNA u susjedno selo Orolik.
– Tamo sam vidio Momića koji je bio naoružan mitraljezom. Držali su nas 14 vani i gledao sam kako je Momić, s još nekima, tukao Stanka Penavića koji je od batina pao u nesvijest – prisjeća se Garvanović.
Za Momića kaže da je oduvijek bio mangup, imao sve što poželi jer su mu roditelji bili imućni, pa je tako prvi u selu imao motor i automobil, a volio se i potući.
– Iznimno mi je drago što se konačno i slučaj Berak počinje rješavati. Želja mi je kao stradalnika Domovinskog rata, kojemu su ubijeni otac, djed i stric, i kao načelnika općine da krivci za zločine u Berku odgovaraju. Siguran sam i da Momić ima saznanja gdje se nalaze ostaci pokopanih tijela kao i da zna još mnogo toga o događanjima u našem selu – rekao je Gabrijel Kujundžić, načelnik Općine Tompojevci.
Piše: Branimir Bradarić/VLM
——————————————————————————————————————–
Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina
‘Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili… Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja.Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.Ovo nije prvi put da su nekome posvjedočile o stravičnoj torturi kroz koju su prošle. Većina njih dala je iskaze odmah nakon izlaska iz logora te okupiranih područja. U prognaničkim barakama po Zagrebu ili pak u hotelima na obali, u kojima su prognanici bili smješteni, davale su iskaze pravosudnim institucijama, prekapajući po najgorim traumama.Kaže da je prošle godine u rujnu s jednom od žrtava tražila prijem kod predsjednika Ive Josipovića. Iz Ureda predsjednika bile su upućene na Državno odvjetništvo. Ta je žena opet dala iskaz i otada se opet ništa nije dogodilo.
Upozorava da u Hrvatskoj ne postoji kategorija silovanja kao ratnog zločina, zbog čega žrtve ne mogu dobiti nikakav status ni materijalnu zadovoljštinu. Velik dio silovanih žena stoga nije spreman govoriti o onome što su proživjele. Zašto i bi, kaže Slišković, kada počinitelji ionako neće biti kažnjeni, ne mogu ostvariti status, a uostalom, dodaje, o silovanju je ženama teško govoriti i ponovno se prisjećati svega. Registar silovanih za vrijeme agresije na Hrvatsku stoga ne postoji, za razliku od susjedne BiH, gdje se o tom problemu ne šuti.
‘Neće se valjda počinitelji sami prijaviti policiji?!
‘Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati’, ogorčena je Slišković.
‘O stradanju sam dala iskaz u Državnom odvjetništvu u Vukovaru i Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao svjedok na suđenje Peri Krntiću koji je tijekom procesa umro. Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin i nemam invalidninu’, stoji usvjedočanstvu broj pet.
Svakodnevna višestruka silovanja (u jednoj noći žrtvu su silovala petorica u ‘Kasarni JNA’ u Vukovaru) opisana su u svjedočanstvu broj četiri. Iskaz o silovanjima žrtva je dala policiji u prognaničkim barakama u Španskom u Zagrebu, no, kao u većini slučajeva, nije pokrenut sudski proces protiv počinitelja.
Iskaz, koji je u knjizi ‘Sunčica’ pod rednim brojem devet, pokazuje svu brutalnost počinitelja silovanja. Ovog puta sve se odvija u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici. ‘Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći, kada su zatvorski čuvari pustili u moju prostoriju četiri zatvorenika osuđena za razna kaznena djela. Ta su se silovanja odvijala svaku noć’, priča žrtva. U logoru je provela devet mjeseci i zatrudnjela te je u šestom mjesecu trudnoće rodila na podu ćelije. ‘Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće… Sjećam se da su čuvari ušli i pokupili nedonošče. ‘
Zoran Šangut u Stajićevu
Za logore na teritoriju Srbije zasada nitko nije odgovarao. Podignuta je optužnica samo protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića. Udruga pravnika Vukovar 1991. na čelu sa Zoranom Šangutom godinama pokušava postaviti barem spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, no srpska policija zabranila je to.
‘Za državu nije normalno da gradi bilo kakve odnose s drugom državom kada su ljudi odvođeni u logore, mučeni i silovani i o tome se ne govori. Kakvu mi poruku time šaljemo?’, pita se Slišković.
Jednostrano bavljenje ljudskim pravima
Iako u Hrvatskoj postoji niz udruga i nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, poputHrvatskog helsinškog odbora ili pak Documente, čija je svrha ‘suočiti se s prošlošću’, popisati ratne žrtve, ali i pratiti suđenja za ratne zločine i biti korektiv pravosudnim institucijama, o silovanim ženama u Domovinskom ratu šute.
‘Civilne udruge to očito ne zanima. Prešutjeti, preskočiti ili ne baviti se time nije autentično bavljenje ljudskim pravima. Ako su oni u svom radu dokumentirali svaki zločin u Oluji i sve zločine počinjene s hrvatske strane, zašto se ne bave i ovim žrtvama? Jednostrano bavljenje ljudskim pravima je politikanstvo’, poručila je Slišković i dodala da se u Hrvatskoj civilno društvo nije razvilo u demokratskom pravcu, već političkom.
Kaže da je u travnju iskaze silovanih poslala Hrvatskom helsinškom odboru, no da su dosada šutjeli. Tek nedavno su pokazali inicijativu za sastankom. Predstavnici civilnih udruga pozvani su i na večerašnje predstavljanje knjige ‘Sunčica’ u Novinarskom domu u Zagrebu.
Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, potvrdio nam je da su dobili iskaze u travnju. Zašto dosada nije reagirao, ne odgovara, no kaže da će do sastanka doći čim usklade termin s Marijom Slišković. Dodao je da je HHO u stalnom kontaktu sa srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine te da prate tamošnje procese.
Pozivnice su poslane i državnom vrhu. Hoće li se premijerka ili predsjednik pojaviti, Slišković ne zna. No kaže da bi se oni morali baviti tim problemom. ‘Znam da se sada bave krađom materijalnih stvari, no ovdje se ukralo dostojanstvo čovjeku, a to se, za razliku od materijalnog, ne može nadoknaditi’, poručila je.
Otac i sin četnici u Vukovaru,29.11.1991.godine
Epilog: Ipak nema sretnog završetka
Sunčica s početka teksta vratila se s majkom u Vukovar 2005. godine. Dio počinitelja tog zločina osuđen je na zatvorsku kaznu od 14 godina koja im je u ponovljenom postupku dvostruko smanjena. No prijatelji osuđenih u Vukovaru su počeli prijetiti, ovog puta Sunčici. Poručuju da će je stići majčina sudbina. Zbog prijetnji napuštaju Vukovar. Još jednom…
‘Na ove prijetnje nije reagirala nijedna institucija. Očito država štiti silovatelje, a ne žrtve. Time im šalju poruku da to mogu ponoviti’, zaključuje Slišković.
Autor: Vlatka Polšak Palatinuš
——————————————————————————————————————–
Logor Bučje – 20. obljetnica oslobođenja zatvorenika
16.01.1992 na Gavrinici u Pakracu izvršena je razmjena posljednjih zarobljenika logora Bučje, čime je došao kraj patnji i stradanjima u tom ozloglašenom kompleksu
Prije točno dvadeset godina, 16. siječnja1992 na Gavrinici u Pakracu izvršena je razmjena posljednjih zarobljenika logora Bučje, čime je došao kraj patnji i stradanjima u tom ozloglašenom kompleksu. 20 godina nakon razmjene i oslobođenja zatočenika logora Bučje, nevladina udruga „Dokumenta“ – centar za sučavanje s prošlošću, upozorava javnost na sporost pravosuđa u procesuiranju ondje počinjenih zločina. Stoga apeliraju na sve nadležne institucije da temeljito istraže tamošnja događanja i procesuiraju sve odgovorne te ujedno pozivaju sve organizacije koje se bave pitanjima ratnih stradanja, preživjele zatočenike i povratnike koji imaju određena saznanja da pomognu rasvjetljavanju ovih događanja. Za ratne zločine počinjene u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. u spomenutom logoru, do ovog trenutka, Županijski sud u Požegi donio je osam presuda. Šest počinitelja pravomoćno je osuđeno, a jedna presuda nikad nije potvrđena zbog obustave kaznenog postupka radi smrti optuženog. Jedna je presuda oslobađajuća . U tijeku je još nekoliko istražnih postupaka. Nezadovoljni sporošću i nedjelotvornošću kaznenog progona počinitelja zločina u logoru Bučje, predstavnici Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Pakrac, neki od njih i sami preživjeli zatočenici, podnijeli su kaznene prijave protiv dvadesetak osoba. Već u kolovozu 1991. godine, pripadnici srpskih vojnih, paravojnih i policijskih postrojbi počinju odvoditi civile, pripadnike MUP-a i tadašnjeg Zbora narodne garde, mahom hrvatske nacionalnosti sa šireg zapadnoslavonskog područja. Pretpostavlja se da je kroz spomenuta mjesta zatočenja u periodu od kolovoza 1991. do siječnja 1992. prošlo oko 200 logoraša. Među zatočenicima je bilo žena i djece. Dio logoraša činili su i pripadnici srpske nacionalnosti koji su odbili priključiti se srpskim paravojnim formacijama ili su na neki način surađivali s hrvatskim vlastima. Najmlađi zatočenik imao je 4 godine. Još uvijek se ne zna sudbina 21 nestaloglogoraša. Do sada su pronađena i identificirana tri ubijena zatočenika. U organizaciji Udruga civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije danas je na Bučju održana komemoracija za sve stradalnike logora Bučje, položeni su vijenci i posvećena je tamošnja kapelice Sv. Antuna Pustinjaka.
——————————————————————————————————————–
Tko nije obuhvaćen oprostom
Dakle, svako ubijanje civila jest ratni zločin, i počinitelji takvog ubojstva nisu obuhvaćeni oprostom. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 8.000 civila, i ne postoji nikakva zakonska prepreka da se počinitelji tih zlodjela sudski ne gone. jednako kao i, kako jasno piše u Članku 3. i oni koji su ih potakli na te zločine ili su ih naredili. Tu naravno potpadaju, primjerice, sva bombardiranja hrvatskih gradova i sela. Koliko znamo, u Hrvatskoj još nitko nije optužen, a kamo li osuđen za brutalne napade na civilno stanovništvo hrvatskih sela i gradova. Spomenimo tek Vukovar, Osijek, Slavonski Brod, Vinkovce, Županju, Petrinju, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Kijevo, Kruševo, Ćelije,… Isto vrijedi i za sve koji su ubijali zarobljene vojnike, ubijali civile na područjima koje su kontrolirali Srbi i JNA, koji su odvodili zarobljenike u logore u Srbiju i tamo ih surovo mučili i ubijali. Surov postupak s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima uključuje, naravno i bombardiranje hrvatskih bolnica, i počinitelji tih djela nisu obuhvaćeni oprostom.
Kao što se može pročitati u Članku 3., Zakonom o općem oprostu nisu obuhvaćeni niti oni koji su uništavali kulturne i povijesne objekte.
Dakle, čitanjem ovog kratkog i jasnog Zakona može se zaključiti da Zakon o općem oprostu ni na koji način ne veže ruke hrvatskom pravosuđu. Naprotiv, on eksplicitno navodi za koja ratna zlodjela nema oprosta. Kao što je to često u Hrvatskoj, problem nije u zakonu, već u provođenju zakona.
U Sjedinjenim Državama, primjerice, 18. Amandman Ustava, koji potječe još od Američkog građanskog rata, kaže da će se svi dugovi i obveze države prema onima koji su se pobunili protiv SAD, kao i njihovi zahtjevi prema državi proistekli iz pobune smatrati nezakonitim i ništavnim.