Jučer smo obilježili17 nobljetnicu Oluje, niti jedan medij u Hrvatskoj, naravno, govorimo o tiskanim medijima, uključujući i Hrvatsku televiziju, koji se vole zvati namoćnijim, najčitanijim, medijima, nije spomenuo predsjednika Tuđmana, prvog predsjednika nisu spomenuli ni protagonisti aktualnog režima, ali jesu strijeljanje i grofa Džakulu. Jutarnji list, bezobzirnog tajkunčine, koja se do Oluje već obogatila. Nine Pavića, čak se nije ni osvrnuo na zlokobne  izjave Ante Kotromanovića, koji bi u svakoj normalnoj zemlji odavno bio smijenjen, no, Hrvatska nije demokratska zemlja, sve dok ovaj režim ima totalitarističke obrise. Tko je zapovijedao Olujom? Džakula? Proždrljivac Butković? Sramota je zatajiti glavnog stratega i čovjeka koji je osmislio Oluju, zajedno sa svojim suradnicima, o čemu svjedoči brijunski transkript, najbolji dokaz činjenici da dogovora Tuđmana i Miloševića nije bilo.

” Ta zastava gore, znači dovršenje djela uspostave suverene i nezavisne hrvatske države”, rekao je Tuđman nakon što je poljubio “kninski strijeg.”

Na današnji dan, 6. kolovoza, prisjećamo se dana kada je  u oslobođeni Knin osobno stigao prvi predsjednik Hrvatske države dr. Franjo Tuđman i na posebno simboličan način na kninskoj tvrđavi poljubio hrvatsku zastavu i dignuvši ruke kao znak pobjede i definitivnog sloma velikosrpske idelogije i politike na ovim prostorima podsjetio kako ”Zastava ovdje znači dovršenje djela, uspostave slobodne i neovisne hrvatske države”. Naime, točno u podne u subotu tog 5. kolovoza 1995. godine na kninskoj se tvrđavi zavijorila dvadesetmetarska hrvatska zastava što je označilo oslobađanje Knina kao središta i simbola srpske pobune, a dan poslije i Tuđman je stigao u Knin. Tuđman je u Knin stigao helikopterom oko 16. 30 sati, njegov dolazak najavio je na čuvenom sastanku i general Ante Gotovina.

Hrvatskim oružanim snagama, hrvatskoj vojsci i hrvatskom vijeću obrane trebalo je 48 stai da bi oslobodili  80 posto okupiranog područja Republike Hrvatske. U operaciji Oluja su poginula 174 hrvatska vojnika i redarstvenika, a više od 1400 ih je ranjeno. Ove godine obilježena je 17. obljeznica najuspješnije i najveće vojne pobjede u povijesti hrvatskoga naroda, akcije Oluja, koja je započela 4. kolovoza 1995. godine u 5 sati ujutro kada je Hrvatska vojska započela operaciju na bojišnici dugoj 700 kilometara iz tridesetak pravaca.

http://youtu.be/hLx5NnqN4ss

Zanimljivo je koliko Hrvati ne znaju cijeniti svoju povijsnu baštinu, pa tako hrvatska zastava koja se na kninskoj tvrđavi vijorila nakon legendarne zastave koju je predsjednik Franjo Tuđman poljubio po završetku ‘Oluje’ danas vrijedi 520 kuna. Početna cijena zastave dimenzija 1,5 x 7 metara, ponuđene u sklopu humanitarne akcije ‘Djeco, pazi mina!’, na Internet aukciji preko portala aukcije.hr bila je 500 kuna, a za tri tjedna narasla je tek 20 kuna. Inače, prava,“Tuđmanova”, zastava nije na prodaju i nalazi se u Vojnom muzeju MORH-a.

Tinolovka – News

IVANA

Dana 16. 05. 2011. „Agencija Sanse“ objavila transkripte sjednica Miloševićeva Vrhovnog savjeta. Transkripti su korišteni na suđenju Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Vojske Jugoslavije, koji čeka presudu za zločine u Hrvatskoj i BiH.
Ovo je slijedeći dan prenio jutranji.hr (17. 05. 2011.).

Na Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti i Hrvatskih branitelja, 05. svibnja 2012., Franjo Jurčević, župnik

Čudan je odnos hrvatskog pravosuđa i nekih novinara prema hrvatskim žrtvama, i vojnim i civilnim.

Dana 04. kolovoza 2012., Franjo Jurčević, župnik

U udruzi Zavjet kazali su nam kako hrvatski branitelji nisu zaboravili da je Džakula bio sudionik pobune i da je odgovoran za pokolj nad hrvatskim braniteljima i civilima te je njegov dolazak sramota za državu Hrvatsku.

Nakon što je predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula prihvatio poziv predsjednika RH Ive Josipovića i najavio svoj dolazak na održavanje središnje svečanosti u povodu 17. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja ove nedjelje u Kninu, braniteljska udruga Zavjet i još nekoliko braniteljskih udruga iz protesta će sutra na proslavi u Kninu hrvatsku zastavu spustiti na pola koplja.

U udruzi Zavjet kazali su nam kako hrvatski branitelji nisu zaboravili da je Džakula bio sudionik pobune i da je odgovoran za pokolj nad hrvatskim braniteljima i civilima te je njegov dolazak sramota za državu Hrvatsku

Piše: Hassan Haidar Diab/VLM

Za mene moja zastava nije samo komad platna i folklor koji se izvlači dva puta godišnje na sunce. Moja je zastava za mene podsjetnik da živim u zemlji koja je rodila vukovarske majke i brisala suze s njihovih lica, briše ih i danas. Ona je podsjetnik da živim u zemlji u kojoj je Igor Kačić sa svojih dvadesetak godina u zadnjem trenutku života gledao u crnu jamu u koju je kasnije i bačen, zakopan kao komad plastike, ona je podsjetnik na Sinišu Glavaševića koji je branio zemlju do svog zadnjeg dana i od vanjskih i od unutarnjih neprijatelja…od onog bezahvalnog zaborava koji je danas, štoviše, u “redcarpetovskoj” modi. Moja zastava podsjeća me na goloruke ZNG-ovce koji nisu imali naše današnje, oholo znanje “generala nakon bitke”, imali su samo otvoreno srce da ni meni ni vama ne zakucaju neki ljuti ljudi na vrata usred noći. A bojali su se i oni, znam da jesu. Moja zastava podsjetnik je na sve nepravde koje dopuštamo danas, na svo beskičmenjaštvo u koje smo ogrezli, na sve manipulacije kojima su od naše pobjede, uspjeli napraviti ruglo u našim vlastitim glavama. Pa gdje nam je pamet? Gdje nam je dostojanstvo dok ismijavamo i ignoriramo našu povijest, naše naslijeđe, nas same?A najgore je samog sebe pretvoriti u klauna jer te dovoljno dugo, temeljito i u maniri pravih psiholoških nasilnika uvjeravaju da si klaun…

Naša me zastava podsjeća na sirene. Na sijedu djecu iz vukovarskih skloništa. Na silovane starice. Na logore. Na petogodišnju upornost i krvavu glad druge zemlje za ratom, za agresivno željenog teritorija koje oduvijek pripada nama. Klaunovima. I kada se danas cijela priča dovodi u pitanje, obuzima me jeza. Kada mi moji vlastiti od nacionalizma kuju pejorativ (a ta riječ to nije!), a domoljublje pljuju slikama Hrvatske danas – bude mi i teže. Ne zato jer ne vole Hrvatsku, ne zato jer “je to prošlost pa o njoj ne treba raspravljati” (što ne vrijedi i za NOB od prije 60 godina – o tome bar čujemo svaki drugi dan od predsjednika pa naniže!), ne zbog sulude borbe ideologijama..ne, ne zato. Bude mi teško jer tako pljuju sami sebe. Ravno u lice. Ne shvaćajući da bi mnoge svjetske velesile dale sve  da imaju Oluju – jednu od najprofesionalnijih i najčišćih obrambenih vojnih akcija u svom dvorištu. Ponosili bi se time! Ne shvaćajući da olako razbacivanje medijskim floskulama, bombastičnim naslovima iza kojih se obično ne krije ništa osim mržnje prema Hrvatskoj  govori samo o njihvoj vlastitoj ograničenosti. Ne shvaćajući da je ovo vrijeme kada se borimo za povijest i ono što jednom bude zapisano – ostaje zauvijek. Ne shvaćajući da “svijet” ne podnosi da se jedna mala Hrvatska bez oružja na kraju uspjela obraniti i poremetiti im planove i sad ju kažnjavaju – preko ovdašnjih kupljenih medija uspješno  raspirujući “hejt” prema nama samima.

Ipak, moja me hrvatska zastava podsjeća i da živim u zemlji hrabrih ljudi, pravih vojnika, da živim u zemlji u kojoj ima spremnih da se bore za ekonomiju, za siročad, za beskućnike, za naše starce, za branitelje. Da živim u zemlji u kojoj ima veselih ljudi, u kojoj postoje dobri doktori i medicinske sestre, oni koji poštuju druge, ali se znaju izraziti i sami, u zemlji kojoj se stvara, otkriva, tješi, pomaže, u kojoj postoje ljudi spremni reći – Molim te i Oprosti, u kojoj duh još nije umro do kraja …Nije mnogo, ali je od srca. A to je ono što se računa.

I Oluja se računa. A svatko tko misli drugačije neka zna da je baš patriotizam obrana svoje zemlje kada je žestoko napadnuta, a ono što nazivamo lošim nacionalizmom i pripisujemo sami sebi – to je upravo nešto sasvim drugo – to je napad na tuđu zemlju i ljude koje si na silu pokušao učiniti svojima, da prenesem ideju jednog forumaša.

A to se ne zaboravlja (ni Njemačkoj nisu zaboravili – desecima godina nakon, s pravom!). Ali da se ne zaboravlja ne iz neke infantilne “mržnje” prema tadašnjem neprijatelju, nego baš suprotno – ne zaboravljam to iz očaja koji me obuzme kada vidim koliko smo se mi sami kolektivno srozali…a koliko više možemo. I sada!

Ana Marija Vizintin