Srbija Splićaninu dužna 22.000 eura, otvoren put ratnim odštetama

Odgovori

DOKAZAO KRIVNJU BIVŠE JNA

Nakon punih deset godina sudovanja, beogradski prizivni sud donio je konačnu i pravomoćnu presudu u korist Splićanina Ivice Bačića, umirovljenog časnika Hrvatske vojske koji je tužio Vojsku Srbije zbog automobila koji mu je u listopadu 1991. godine oduzet u Kninu. Od odštete koja mu je dodijeljena (oko 22 tisuće eura) puno je važniji podatak da se radi o presedanu koji otvara prostor za podizanje brojnih tužbi građana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova protiv Srbije i njezine vojske

U posljednjoj Bačićevoj presudi, naime, sud je izričito naglasio da su organi bivše Jugoslavenske narodne armije ‘pravni prethodnici tužene Vojske Srbije’, što znači da današnja vojska Srbije snosi pravnu odgovornost za sva nedjela JNA.

Bačić je prvu pravomoćnu presudu ishodio još krajem 2010. godine, no do danas su trajala sporenja oko visine odštete. ‘Sada možemo kazati da je stvar službeno i konačno završena’, izjavio je za tportal.

Njegov automobil Renault 19 oduzet mu je kada je, prevozeći ozlijeđenog susjeda iz Miljevacau bolnicu, greškom zalutao među tenkove JNA. Vojnici su ga zarobili i držali preko mjesec dana pod optužbom da je ‘dezerter i ustaški špijun’, a ključnom za cijeli slučaj pokazala se potvrda za oduzeti automobil koju mu je izdao ‘ovlašćeni starešina’ Milorad Grubač.

Nakon razmjene zarobljenika, Bačić se odlučuje na sudski postupak, koji započinje tek 2002. godine, a Grubač je na sudu potvrdio autentičnost dokumenta sa svojim potpisom.

‘Radi se o principu, ali i bitnom presedanu koji će mnogima otvoriti put za traženje odštete budući da se radi o pravoj presudi ovog tipa. Egzaktno je dokazana umiješanost Beograda i JNA u agresiju na Hrvatsku. Zahvaljujem bivšem veleposlaniku Hrvatske u Beogradu Tončiju Staničiću koji je bio od goleme pomoći tijekom cijelog sudskog postupka’, kazao je Bačić.

Damir Petranović

 

„Zašto baš moj tata?“

Odgovori

Kolumne

„Zašto baš moj tata?“

Prije nekoliko dana sam se sjetila presudnog dana u mom današnjem „prokletstvu“ – pretjeranom razmišljanju i analiziranju. Za razliku od većine ljudi koji postaju svjesni života nakon određenog broja godina i različitih životnih iskustava, meni se to dogodilo jedno jutro sa šest godina. Bilo je to jutro kao i svako drugo; iako smo sestra, mama i ja bile u Zagrebu zbog rata, dok nije zazvonio telefon. Nakon što je mami predana slušalica, sve se promijenilo. Ona je počela glasno plakati, pa i svi u prostoriji. Sestri i meni ništa nije bilo jasno. U tom je trenutku netko ušao na vrata i tiho su mu rekli što se događa, no ne dovoljno tiho kako ne bih shvatila zašto nas mama grli i plače ne govoreći ništa. Kada sam čula tužnu vijest prvo sam pomislila: „Zašto baš moj tata?“ . Znam da to pitanje zvuči sebično, ali djetetu se takvo što ne može zamjeriti. Premda se sada zapitam kako sam uopće sve to razumjela, danas znam da je to bio ključan trenutak nakon kojega više nikada nisam prestala postavljati pitanja i razmišljati o životu. Naravno na taj trenutak spoznaje kako u našim životima više ništa neće biti isto, nadovezalo se bezbroj kompliciranih situacija koje nisu dozvoljavale dovoljno bezbrižno djetinjstvo. Od svakodnevnog podsjećanja na to da nemaš tatu, potaknuto ispitivanjem pedagoških radnika i novostečenih poznanika, preko izdvajanja i odbacivanja od strane druge djece koja su imala oba roditelja, pa do dan danas kada nas na svakom koraku traže potvrdu o statusu djeteta poginulog branitelja.

Danas se mogu osvrnuti na proživljeno bez žaljenja, jer sam puno ranije doživjela loša iskustva života, navikla živjeti s njima i razmišljati o njima. Naučila sam se nositi s teškim trenutcima, s lošim ljudima i nepravdom. Nikada neću uspjeti biti skroz ravnodušna i nikada neću prestati biti naivna, uvijek ću vjerovati da postoji netko iskren i da će doći bolje vrijeme. Iako znam da će uvijek biti ljudi koji će to iskoristiti i pridonijeti daljnjem razmišljanju i propitivanju. Sve je to na neki način pozitivno, ali moram priznati da sam često ljubomorna na ljude koji su potpuno bezbrižni i hladni, koji ne razmišljaju i žive u svom svijetu. Ponekad jako želim biti takva, jer bilo bi mi lakše uklopiti se u današnje društvo većinom pohlepnih, egocentričnih i bezosjećajnih ljudi. Ali to „prokletstvo“ zvano savjest ne može se izbrisati kada se jedno razvije. Šteta što nisam imala tu sreću/nesreću da odrastem bez nje. Bilo bi lagano gaziti ljude ispred sebe, biti ravnodušan prema svim problemima, ustvari tada ni ne bi bilo problema – kada bih mogla samo razmišljati o sebi i svojim potrebama, kada bi me bilo briga kako se osjećaju moji prijatelji, koliko im je teško ako im je netko u obitelji bolestan, kada ne bih razmišljala o njihovim problemima koje su mi rekli, kada se ne bih veselila s njima, ili ih razveselila nečim što su dugo željeli. Najlakše bi mi bilo uopće ne razmišljati, prilagoditi se situaciji, osobi koja je trenutno ispred mene, ili još bolje pričati samo o svojim uspjesima i problemima kao da je to najbitnija i najzanimljivija stvar na svijetu. Ništa od navedenog nikada neću postići jer ni ne želim, iako ću naškoditi samoj sebi, više bih voljela zauvijek  preispitivati svoje postupke i sve moguće životne probleme, nego biti bez trunke osjećaja i savjesti. Za kraj ću citirat jednu izreku: „ Radije ću biti optimist i glup, nego pesimist i znati što me čeka.“ ; u mom slučaju će uvijek biti obrnuto. Možda zbog toga što ću onda moći utjecati na bolji ishod i rješenje, jer uzaludno bi bilo odbaciti sve iskustvo, koliko god ono bolno i mukotrpno bilo, dovelo je do toga da se usprkos svoj svojoj otvorenosti i naivnosti znam izboriti za sebe i svoja prava.

Jelena Ćutunić

Operacija Maestral

Odgovori

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofenzive. Trajala je od 8. rujna do 17. rujna 1995.

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sustava od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena – u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

D.B.

Američki general Haagu poručio da odbaci presudu Gotovini

Odgovori

Walter Huffman na 52 stranice iznio što misli o presudi te je napisao članak za Military Law Review

 Prvostupanjska haaška presuda generalu Anti Gotovini koja je donesena u travnju 2011. šokirala je američkog general bojnika Waltera Huffmana, dekana emeritusa, profesora prava na sveučilištu Texas Tech i člana pravne komisije američkog ministarstva obrane koju je osnovao ministar Leon Panetta zbog rješavanja pravnih problema u vojnim akcijama američke vojske od 2003. u Iraku.

Otvoreni mnogi problemi

Pročitavši presudu, na 52 stranice napisao je s čime se sve ne slaže i zbog čega smatra da nema utemeljenih razloga Antu Gotovinu osuđivati za prekomjerno granatiranje Knina. Članak o toj temi objavio je u proljetnom izdanju magazina za vojno pravo Military Law Review. Huffman drži da će moguće utvrđivanje dijela presude Gotovini za prekomjerno granatiranje Knina otvoriti brojne probleme za oslobodilačke operacije u budućim ratovima, mirovnim misijama i sukobima u svijetu. “Osuđivanje za prekomjerno granatiranje bilo bi presedan u međunarodnoj sudskoj praksi jer Gotovina nije ništa naredio ili učinio izvan vojnih običaja ili konvencija”, napisao je Huffman. “Ni dokazi u spisu suđenja prije donošenja prvostupanjske presude kao ni međunarodni standardi topničke doktrine i prakse ne podržavaju prvostupanjsku presudu temeljenu na standardu 200 metara preciznosti. Tijekom rasprave tužitelj pa ni obrana nisu mogli ni pretpostaviti da će prvostupanjsko sudsko vijeće donijeti presudu temeljenu na standardu od 200 metara. Ni samo prvostupanjsko vijeće nije jasno objasnilo na osnovi čega je primijenilo taj standard, a niti je navelo da se takav presedan ikada dogodio u sudskoj praksi. Tijekom žalbenog postupka artiljerijski stručnjaci, tužiteljstvo i obrana jednoglasno su se složili da je standard preciznosti od 200 metara nemoguće postići čak i u idealnim uvjetima”, zaključio je general Huffman.

Piše da Gotovina nije mogao znati da će mu se suditi po neostvarivu standardu preciznosti koji odstupa od postojećeg zakona i pravni je presedan te postavlja ozbiljna i temeljna pravna pitanja. Huffman također zamjera prvostupanjskom vijeću što se ne rukovodi međunarodnim zakonom o ratnom sukobu prema kojem se zapovjedniku sudi na osnovi njegovih namjera pri donošenju zapovijedi, nego mu se sudi za posljedice granatiranja koje su u ovom slučaju ionako toliko kontradiktorne da ni u kojem slučaju ne mogu biti dokaz izvan svake sumnje prijeko potreban za donošenje presude.

Ratni uvjeti i zapovijedi

“Sudske odluke moraju se čvrsto temeljiti na zakonskim normama prema kojima civilne žrtve i uništenje imovine nisu jedini elementi za utvrđivanje odgovornosti zapovjednika, nego treba najprije razmotriti ratne uvjete u kojima je zapovjednik donosio konkretnu zapovijed. Zakon ne traži od zapovjednika da bude u pravu, nego da donosi zapovijedi u dobroj volji na temelju raspoloživih informacija. Smatram da je Sud u Haagu nedopustivo stavio teret svih tih dokazivanja na obranu generala, a iznenađen sam da je prvostupanjsko vijeće potpuno ignoriralo međunarodne standarde točnosti o granatiranju jer je time prekršilo temeljna i univerzalno priznata načela kaznenog prava.”

Dalje od dopuštenog

Huffman zaključuje da Tribunal u Haagu ide dalje od dopuštene mu uloge ad hoc međunarodnog suda. “Postoje, međutim, šire implikacije njegove proizvoljne odluke u Gotovininu slučaju za prekomjerno granatiranje. Šalje poruku da se u svim budućim ratovima civile treba prebaciti bliže bojištu pa se neće smjeti koristiti topništvo, a takvim se odlukama još više ugrožavaju nedužni ljudi. Ponekad je od svih zakona najvažniji zakon neželjenih posljedica pa bi i odluka suda o presudi za prekomjerno granatiranje mogla imati suprotan učinak u vojnoj praksi i u zaštiti civila. Ako pravna odredba o zaštiti civila bude nerealna, odnosno ako se ne bude mogla provesti, jednostavno će biti odbačeni ili upotrijebljeni kao štit i time stavljeni u veću opasnost.” General Huffman zaključno navodi da presuda generalu Gotovini na temelju standarda 200 metara preciznosti nema uporište ni u jednom zakonskom propisu kao ni u vojnim standardima ili operativnim mogućnostima izvedbe topničkih akcija.

TKO JE WALTER HUFFMAN?

Bivši ratnik i najbolji vojni odvjetnik u SAD-u

Walter Huffman vodio je prvo izaslanstvo američke vojske u Kinu za ponovnu uspostavu odnosa s kineskom vojskom. Bio je na čelu izaslanstva ministarstva obrane za potpisivanje ugovora o suradnji između vojnih pravnih službi u Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Huffman je radio na demokratizaciji i civilnoj kontroli vojske u Latinskoj Americi. Kao vojni odvjetnik radio je na najvažnijim slučajevima u novijoj povijesti američke vojske, a odvjetnička komora proglasila ga je najboljim u Americi. Walter Huffman nije samo profesor nego je po vojnom činu general bojnik koji ima vojničko iskustvo iz rata u Vijetnamu i potom kao zapovjednik 7. korpusa američke vojske tijekom operacije Pustinjska oluja u Kuvajtu.

Jadranka Jureško-Kero/VLM

Obljetnica suđenja hrvatskom generalitetu: Kako su ubijali hrvatske časnike!

Odgovori

U Beogradu je 13. rujna 1945. započelo suđenje najvišim hrvatskim časnicima na čelu sa posljednjim načelnikom glavnog stožera NDH generalom Đurom Grujićem, Hrvatom pravoslavne vjeroispovjesti.

Suđenje je započelo pred Vojnim vijećem  Vrhovnog suda, tada «Demokratske Federativne Jugoslavije», u Kolačevoj dvorani u Beogradu. To je ujedno bio prvi od većih političkih procesa javno vođenih  protiv hrvatskih časnika i dužnosnika Nezavisne države Hrvatske. Na optuženičkoj klupi tada je sjedilo šesnaest hrvatskih generala, trinaest pukovnika i pet dopukovnika.

Sudbeni pretres označen je navodno kao javni, a u istinu u sudsku dvoranu nije mogao ući nitko bez posebne dozvole osim visokih partizanskih oficira i njihovog brojnog osiguranja. Predsjednik toga suda bio je tadašnji partizanski pukovnik dr. Josip Hrnjčević, a članovi porote bili su majori Radovan Ilić i Jože Šegedin. Zapisničar je bio poručnik Novak Todorović, a tužitelja je zastupao tadašnji stariji pomoćnik državnog javnog tužitelja potpukovnik Josip Malović. Svi optuženi imali su svega tri branitelja po dužnosti. Pukovnika Slavka Miletića, kapetana Andriju Peijnovića, te beogradskog odvjetnika Milana Radovića.

Optuženi hrvatski časnici bili su podijeljeni na dvije skupine. Na navodne «ratne zločince», te na one koji su “izdali svoju otadžbinu“. U prvu skupinu svrstani su hrvatski časnici koji nisu bili pripadnici staro jugoslavenske kraljevske vojske dok je svim bivšim pripadnicima Karađorđevićevih postrojbi suđeno zbog   izdaje tzv. svoje otadžbine. O preslušavanju najviših hrvatskih časnika pisali su i tadašnji komunistički mediji. Međutim zanimljivo je da o preslušavanju optuženog hrvatskog generala Đure Grujića, posljednjeg načelnika Glavnog stožera hrvatske vojske tadašnji jugoslavenski tisak nije objavio niti jednoga retka. Prema dostupnim informacijama general Grujić je čitavo vrijeme ovaj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan međunarodni sud, a ne da im sude ideološki neprijatelji sa mačem u ruci. Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio: «Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat».

Spomenuto suđenje, smatraju mnogi analitičari, imalo je biti zadovoljština Srbima nakon suđenja «Centralnom nacionalnom komitetu Draže Mihajlovića» na kojem je, mjesec dana ranije sedam optuženih četnika bilo osuđeno na smrt strijeljanjem i osamnaest na zatvorske kazne u trajanju od 139,5 godina. Ilustracije radi, na spomenutom procesu visokim hrvatskim časnicima doneseno je osamnaest sudskih odluka o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem, a šesnaest hrvatskih časnika dobilo je ukupne zatvorske kazne u trajanju od 209. godina.

Sveta Misa 24. rujna u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu

Sveta misa zadušnica za ovu skupinu hrvatskih časnika biti će služena u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31  u Zagrebu u ponedjeljak, 24. rujna 2012. u 17.00 sati

Odavanje je to počasti za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za njihove tjelesne ostatke im se ne zna.

Prisjetimo se njihovih imena:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender i Dragutin Čanić.

R.H.