D.B.

POZIV

Poštovani članovi,

HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA,

AUXILIUM, I CRVENI KRIŽ OSIJEK POZIVAJU VAS DA SE PRIDRUŽITE AKCIJI

ČINI DOBRO,

koja će se tradicionalno provesti u Osijeku 23.9.2013. u 17 sati u prostorijama PPT SOUND, K.Firingera 24.

Akcijom ČINI DOBRO dobrovoljni darivatelji krvi odreći će se svog bona za topli obrok u zamjenu za prikladna peciva i kolače kojima ćemo, uz glazbeni program i ugodno druženje, počastiti štićenike Doma, s ciljem izražavanja pažnje, poštovanja i ljubavi.

U iščekivanju Vašeg dolaska,

NE ČEKAJ DOBRO VEĆ GA ČINI KAKO BI TI SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO…

D.B.

Živjeti kao bubreg u loju, ili prodati bubreg da bi živio

Imao sam prijatelja u djetinjstvu čiji je otac bio partizan. O kako sam to zavidio prijatelju. On nikada nije gladovao, bio je uvijek dobro obučen i u njihovoj kući je bilo svega. Imao je uvijek nove školske knjige, jedini u razredu je imao atlas i nije u ničemu oskudijevao.

Prigodom nekih praznika, Dana Republike i slično, njegov otac je dolazio u školu i pričao nama djeci kako se oslobađala i stvarala Jugoslavija. Bilo je to petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata.

Kada je 1964. potres narušio njihovu kuću, kao i sve ostale u selu, njegov otac je odmah dobio beskamatni kredit.

Nije on bio neki bogataš. Bavio se poljoprivredom kao i ostali, ali imao je taj osjećaj da ga cijene zbog njegove borbe, osjećaj da njegova borba nije bila uzaludna.

Za državne praznike obukao bi svečano odijelo, na prsa ponosno stavio odličja i išao na skupove na kojima je sretao suborce iz rata. Zajedno bi se najeli, napili, pjevali borbene pjesme…

Nekad je poveo i sina, a ponekad i mene.

O kako sam zavidio svom prijatelju i bio ljut na svoga oca što nije i on u pravo vrijeme obukao pravu uniformu.

To je bilo nekada. Bio sam mali i mislio sam kako je obući pravu uniformu i u pravo vrijeme, stati na pravu stranu …najvažnije u životu.

A nije tako uvijek.

Nije tako ni nakon Domovinskog rata. Neki borci za slobodu u Domovinskom ratu su obespravljeni, društveno degradirani, gurnuti na margine. Njihova djeca nemaju razloga biti ponosna na njih, nemaju ni stana, a očevi jedva sastavljaju kraj s krajem, kao i moj nekada.

Ne vjerujete mi!? –Pa borcima domovinskog rata država daje više od svojih mogućnosti …reći ćete.

Na Popisu hrvatskih branitelja nalazi se preko 550 000 imena. Sigurno mnogi od njih imaju razloga biti ponosni jer im je ime na ovom impozantnom spisku, imaju sada dobre mirovine i imovine, ugledni su i imućni građani.

Možda jest tako …ne znam, ali u slučaju Zvonka Čuline iz Nove Gradiške nije tako. Čovjek je na rubu očaja i jedini izlaz iz trenutne situacije u koju je dospio zaslugom hrvatske birokracije, vidi u prodaji bubrega.

–Mogao bih dobiti 20 do 30 tisuća eura. Time bih riješio trenutne probleme …kaže mi rezignirano Dragovoljac Domovinskog rata, čovjek koji je rat proveo s puškom u ruci, čije se ime zasluženo nalazi u Popisu branitelja.

Preda mnom je hrpa dokumenata koje mi je poslao Zvonko Čulina i iz kojih su vidljivi razlozi koji su hrvatskog branitelja i dragovoljca Domovinskog rata doveli u situaciju da prodajom organa osigura svojoj obitelji opstanak u državi za koju se borio.

Ratni put, rješenje o stavljanju na raspolaganje, rješenje o invalidskoj mirovini, dugovanja prema bankama, rješenja, zamolbe, odbijenice, rješenja…

Teško mi je na osnovu hrpe dokumenata donijeti sud o jednom borcu koji se nesumnjivo borio i za moju slobodu. Ja niti ne trebam donositi sud, ali moram nekako shvatiti zašto je u ovoj državi tako.

Moram shvatiti zašto je država za koju se borio otac mojega prijatelja njemu omogućila život kao bubreg u loju, dok država za koju se Zvonko Čulina borio njega tjera na prodaju bubrega.

Mislim kako znam razlog. Prava oca moga prijatelja bila su u rukama jedne jedine organizacije. Bio je to vrlo moćni SUBNOR. I svi borci su se artikulirali preko njega.

Prava Zvonka Čuline gube se i blijede u interesima 1.186 udruga, u koliko su trenutno zastupljeni branitelji Domovinskog rata i članovi njihovih obitelji. Svima je jasno kako je to pravi eldorado za neučinkovitu administraciju u Ministarstvu branitelja, jer 1.186 udruga je 1.186 rupa kroz koje mogu propasti mnogi.

Pa tako i hrvatski branitelj i dobrovoljac Domovinskog rata Zvonko Čulina.

Borac za za slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu obznanio je javno kako je prisiljen prodati jedan bubreg. Žalosna je to slika države za koju se on borio.

Zvonko Čulina je podstanar i „blagodati“ tvorevine za koju se borio zagorčale su mu život. Banke u rukama stranaca, kojih se Domovinski rat uopće ne tiče, odvjetnici, sudovi, poslodavac kojemu Zvonko Čulina više nije bio potreban… Nije nebitno ovo s poslodavcem jer je to bila hrvatska država.

Od novca kojega je njegova žena dobila nakon jedne prometne nesreće i u kojoj je izgubila 80 posto svoje radne sposobnosti, kupili su gradilište.

Novcem kojega Zvonko dobije za bubreg kane sagraditi kuću na njemu. Čuline prodaju zdravlje kako bi osigurali krov na glavom.

Ministar branitelja Fred Matić bit će u povijesti poznat po tome što su u njegovom mandatu branitelji bili prisiljeni prodavati organe. O slučaju Čulina je njegovo ministarstvo dobro informirano, ali do sada nisu učinili ništa.

Jedna država omogućuje svojim stvarateljima život kao bubreg u loju, dok druga država tjera njene stvaratelje na prodaju bubrega.

Kada bih htio bio ciničan mogao bih reći kako će ipak jedan bubreg Zvonka Čuline živjeti u loju:

…onaj prodani, naime, ako kod transplantacije sve prođe u redu.

Nekadašnjim neprijateljima protiv kojih se Zvonko Čulina borio, hrvatska država gradi kuće, a oni ih većinom prodaju. Kuće i stanovi dodjeljuju se šakom i kapom, trebaš se samo snaći nekako.

Zvonko Čulina se nažalost nije snašao, a nije ni član SUBNORA.

Piše: Emil Cipar

DALJ – U Dalju je 17. kolovoza ispred spomen-obilježja bivšim daljskim ratnim zatočenicima održana komemoracija za poginule uz program sjećanja na prvu razmjenu zatočenika u Slavoniji u Klisi nadomak Osijeku, kada su na Veliku Gospu 1991. godine iz srbijanskih logora na tadašnjem okupiranom području istočne Hrvatske puštene na slobodu 42 osobe. Spomen-obilježje, podignuto 2009. godine na kojemu stoji hvalospjev slobodi Ivana Gundulića i posvetnica „svim hrvatskim braniteljima i civilima zatočenim u Dalju 1991.-1993.“, blagoslovio je daljski župnik Josip Kolesarić.

„Vi, koji ste danas tu, bili ste spremni, a mnogi od vas su i žrtvujući dali svoje živote na oltar domovine, niste razmišljali i kalkulirali, već ste se spremno odazvali. Hvala za sve što ste učinili i u svojim svakodnevnim molitvama molim našeg nebeskog Oca neka vam dade snage, ojača narušeno zdravlje i da u trenucima sjećanja na ratne strahote koje ste prošli, a u današnjim vremenima niste shvaćeni, molim dobroga Boga da ostane čvrsti u svojoj vjeri i ponosni na svoje prijatelje branitelje. Molim da kada vam je teško, ne dižete ruku na sebe, već da ostanete tu, hrabri i živi svjedoci, nesebični ljudi što su bili spremni darovati najvrjednije što čovjek ima, a to je život. Ostanite ponosni na svoje poginule prijatelje i upućujte Gospodinu molitve za njih! Ostanite uzdignuta čela i ponosni, a pogled neka vam bude upućen našem nebeskom Ocu u kojeg ste vjerovali, koji vam je davao snagu onda i nadalje. Snažila vas vjera u Boga“, kazao je Kolesarić te predvodio zajedničku molitvu sabranih preživjelih logoraša. Program „Sjećanje na Dalj 1991. godine“ održan je u organizaciji osječko-baranjske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) i uz vodstvo Damira Buljevića, bivšeg zatočenika jednog od devet logora u Dalju te razmijenjenog u Klisi 15. kolovoza 1991. Okupljene su pozdravili i 22 rođendan čestitali Dragan Vulin, osječko-baranjski dožupan, i Dario Vulić, donačelnik Općine Erdut, najavljujući skorašnje postavljanje spomen-obilježja masovne grobnice na ulazu u Dalj. Svečanost su pjesmom i stihovima uveličale Blaženka Targuš, operna solistica HNK Osijek, Nevenka Špoljarić i Lara Dujić. Svijeću za preminule upalio je 67-godišnji Daljac Slavko Krtalić, koji preživio zlostavljanja u zatočeništvu, no unatoč posljedicama nema status civilne ratne žrtve. Susret je završio druženjem u Vatrogasnom domu u Dalju gdje su oživljena sjećanja ratnih supatnika u logorima. Damir Buljević se prisjetio mučki ubijenog novinara Stjepana Penića u Dalju, stradanja prvog daljskog predsjednika HDLSKL pok. Nikole Rupčića, zaslužnika za podizanje spomen-obilježja u Dalju, te kako su oslobođena 42 ratna zatočenika po koje je na razmjenu došao Dražen Budiša, rekavši im u autobusu uoči razmjene: „Hvaljen Isus, sretan blagdan VelikeGospe!«

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

 OSIJEK/NEMETIN (TU) – Dok Hrvatska još uvijek traži više od tisuću nasilno odvedenih i nestalih građana tijekom Domovinskoga rata, među njima 498 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije od kojih 324 Vukovaraca, u Nemetinu je 14. kolovoza zahvalnom molitvom svoj „drugi“ rođendan proslavilo tristotinjak bivših logoraša, ujedno obilježivši Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata.

„Ovih dana govori se o dvama događajima – izlasku iz srbijanskih koncentracijskih logora i novomu životu, drugom rođenju. Zanimljivo je što se „Dan hrvatskih logoraša“ obilježava 14. kolovoza na uočnicu Velike Gospe. „Naša čitava povijest je ispisana vjerom i nacionalnom sviješću. Naši hrvatski branitelji o vratu su nosili krunicu koja nas na poseban način povezuje s Isusom i njegovom majkom Marijom. Zato danas zahvaljujemo Bogu i Majci Božjoj za darovanu slobodu i hrvatsku domovinu. Domovinski rat nije dobilo samo oruđe i oružje, nego čvrsta i nepokolebljiva vjera u Boga“, kazao je vukovarski župnik fra Vjenceslav Janjić, koji je uz spomen-obilježje predvodio molitvu.

Molitvenim je zajedništvom obilježena 21. obljetnica velike razmjene ratnih zatočenika kada je 14. kolovoza 1992. iz srbijanskih koncentracijskih logora oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila. Bivše zatočenike srbijanskih logora u Stajićevu, Begejcima, Nišu, Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu i beogradskog vojnog zatvora u Bubanj potoku tradicionalno je okupilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) uz vodstvo Danijela Rehaka. Obljetnički je program počeo u Hrvatskom domu u Vukovaru gdje je prikazan dokumentarni film, nastavljen u Nemetinu i završen druženjem ratnih prijatelja u Vukovaru.

Uz intoniranje hrvatske himne, paljenje svijeća i odavanje počasti poginulima, preminulima u zatočeništvu i nestalima čiji bližnji 21. godinu ne znaju sudbinu najmilijih, predsjednik vukovarskog HDLSKL-a Zdravko Komšić vodio je komemoraciju te podsjetio kako Borovo Selo još uvijek nema dolično spomen-obilježje. Okupljene su pozdravili: osječki gradonačelnik Ivica Vrkić, vukovarsko-srijemski dožupan Željko Cirba (pozvao je ratne stradalnike neka zapišu svoja sjećanja), osječko-baranjski dožupan Dragan Vulin (apelirao je na institucije i pojedince koji imaju saznanja o traženim osobama neka „olakšaju dušu“ i kažu istinu), zatim bivši predsjednik Predsjedništva BiH i jedan od logoraša razmijenjenih na liniji ratnog razdvajanja u Nemetinu Sulejman Tihić te naposljetku posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković, koji je istaknuo 14. kolovoz 1992. kao „dan rođenja i dan umiranja nade za one čije grobove obilazimo ili ne znamo gdje su“.

Kroz srbijanske logore prošlo je 30.000 zatočenika, među njima 3.500 žena i djece, ali državne institucije žrtvama ne priznaju svima stradalništvo, napomenuo je Danijel Rehak, jer sve zatočenike nije popisao međunarodni Crveni križ. Također, Srbija nije priznala postojanje logora niti je itko odgovarao za zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima u susjednoj državi.

Nevenka Špoljarić/TU Đakovačko-osječke nadbiskupije