TOVARNIK – U povodu početka suđenja u Hagu gdje je započela glavna rasprava, na kojoj će Hrvatska na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) iznositi argumente protiv Srbije koju optužuje za genocid nad hrvatskim stanovništvom u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika želi upoznati javnost o počinjenom ratnom zločinu i genocidu u Tovarniku 1991., te da su najodgovorniji za zločine 23 godine bez optužnice.

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku.

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za smrt 75 osoba osuđeni ukupno na sramotnih 41 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima.

Sramotno je da optužnica nije uključila i odgovorne zapovjednike tzv. „JNA“ i milicije tzv. „SAO Krajine“, prije svih pukovnika. Dušana Lončara, zapovjednika 2. Proleterske mehanizirane gardijske brigade „JNA“, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, mučitelja Stevu Kerteza, Vojislava Stanimirovića, Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Za Udrugu dr. Ante Satrčević – Tovarnik
Antun Ivanković, predsjednik

PSIHOLOGIJSKE RADIONICE 

Poziv članovima udruge, 

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Osječko-baranjske županije organizira psihologijske radionice za članove udruge koje će se provoditi u prostorijama udruge,Smičiklasova 2,Tvrđa,Osijek.Voditeljica radionice je mr.sc. Jelena Barkić.

Prijedlog plana psihologijskih radionica  usmjerenih na poboljšanje kvalitete života osoba izloženih ratnom stresu.

I  Komunikacija

1. O komunikaciji  općenito : verbalna , neverbalna, zakonitosti, prepreke
2. Preduvjeti uspješne komunikacije : samopoštovanje i slika o sebi, ljubaznost i toplina, izbjegavanje stereotipa i predrasuda,  empatija i asertivnost
3. Osnovne komunikacijske vještine u razgovoru  – Aktivno slušanje
4. Rješavanje sukoba

II  Zdravlje

5. Zdravlje – osjećaji – stres – suočavanje –  bolest 
6. Psihološka traumatizacija:  neposredna i posredna
7. O psihijatrijskim poremećajima : predispozije, uzroci, kliničke slike , liječenje  rehabilitacija  ( PTSP, Anksiozni poremećaj , Depresivni poremećaj,  Psihosomatski poremećaji, Ovisnosti)  

III  Brak i obitelj

8. Partnerstvo ( brak)
9. Roditeljstvo ( potrebe djece i roditeljska uloga )
10. Nasilje u obitelji 

IV   Sve drugo za što postoji potreba i /ili interes 

Radionice  bi se održavale za 8 -15 članova , dva puta mjesečno ( primjerice 1. i 3. srijeda svaki mjesec ) od 16-18 sati . Vrijeme, učestalost  i teme možemo dogovarati i pomicati

 D.B.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Trg sv. Marka 4
10000 Zagreb

Na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br.: 99/99, 29/02 i 49/02) u svojstvu krovnih udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske podnosimo ovaj
P R I J E D L O G

ZA POKRETANJE POSTUPKA ZA OCJENU SUGLASNOSTI
ZAKONA SA USTAVOM RH

i to ocjenu suglasnosti odredbi članka 1., članka 3. i članka 4. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br.: 157/13)
sa odredbama članka 3., članka 14., članka 16., članka 48. stavka 1., članka 51. stavka 1. i članka 57. stavka 3. Ustava RH.

O b r a z l o ž e nj e:

Članak 1.

U Zakonu o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 71/10 i 130/11) iza članka 2. dodaje se članak 2.a. koji glasi:

„Članak 2.a.

Od 01. siječnja 2014. prema člancima 3. i 3.a ovoga Zakona osim mirovine i mirovinskih primanja iz članka 2. ovoga Zakona, smanjuju i slijedeće pripadajuće mirovine:

mirovine hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koje su ostvarene, odnosno određene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i koje su povećane prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.“

Članak 3.

Iza članka 3. dodaje se članak 3.a koji glasi:

„Članak 3.a

(1)Smanjenje mirovina i mirovinskih primanja, odnosno dodatka mirovini iznosi 10% i primjenjuje se od 01. siječnja 2014. na pripadajuću svotu mirovine, odnosno dodatka mirovini koja je određena, odnosno ostvarena prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju iz članaka 2. i 2.a. ovoga Zakona, te na smanjenu mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 71/10 i 130/11) prije odbitka dodatnog doprinosa na zdravstveno osiguranje, poreza, prireza i drugih obustava.

(2)Svota mirovine, odnosno dodatka mirovini smanjena na temelju stavka 1. ovoga članka ne može iznositi manje od 5.000,00 kn mjesečno.“

Članak 4.

Iza članka 4. dodaje se članak 3.a koji glasi:

„Članak 4.a

Smanjenju mirovina prema članku 3.a. ovoga Zakona ne podlježu:

– mirovine u mjesečnoj svoti od 5.000,00 kn
– mirovine hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata i ratnih vojnih invalida sa oštećenjem od 100%,
– ……………….
– …………..radnika profesionalno izloženih azbestu.“

Predlagatelj smatra da gore navedene odredbe izmjena i dopuna Zakona nisu u suglasnosti sa odredbama članka 3. Ustava RH koji propisuje jednakost, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva i vladavinu prava, budući da su hrvatski branitelji u neravnopravnom i nejednakom položaju u odnosu na ostale adresate iz članka 2. istog Zakona („Narodne novine“ br.: 71/10 i 130/11), korisnike koji su pravo na mirovinu ostvarili isključivo prema općim propisima odnosno prema Zakonu o mirovinskom osiguranju), kao i bilo koje druge kategorije hrvatskih građana, a što je protivno i članku 14. Ustava koji utvrđuje opću jednakost svih u Republici Hrvatskoj u pravima i slobodama, te jednakost pred zakonom.

Naime, hrvatski ratni vojni invalidi i hrvatski branitelji ostvaruju pravo na starosnu mirovinu temeljem članka 13. i 14. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ br.:174/04, 92/05, 107/07, 65/09, 137/09 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13 i 148/13), te pravo na invalidsku mirovinu na temelju odredaba članka 15. istog Zakona radi trajnog gubitka radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) ili (profesionalne nesposobnost za rad) kao posljedice ranjavanja, ozljede, zatočeništva u logoru, bolesti, pogoršanja bolesti, odnosno pojave bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Ovim izmjenama zakonodavac proširuje broj adresata Zakona i primjenjuje smanjivanje mirovina na kategoriju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koje su ostvarene, odnosno određene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i koje su povećane prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Prilikom donošenja osporavanog Zakona zakonodavac je radi novih ušteda u državnom proračunu odredio linearno smanjenje mirovina, mirovinskih primanja, kao i dodatka mirovini u iznosu od 10%, obuhvaćajući i one branitelje koji su stekli pravo na mirovinu na osnovu gubitka radne sposobnosti sa osnova stradavanja 100% u obrani suvereniteta Republike Hrvatske temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (ZOPHBDR-a), kao i druge branitelje koji su stekli pravo na mirovinu u razmjernom iznosu dijelom po posebnom propisu, a dijelom prema općim propisima, odnosno Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Kumulirana mirovina sastoji se od razmjernog dijela mirovine utvrđenog prema ZOPHBDR i razmjernog dijela mirovine za dio invalidnosti nastale zbog uzroka koji nisu u vezi s okolnostima obrane suvereniteta Republike Hrvatske koji se izračunava na način propisan ZOMO-om (članak 75. do 77. ZOMO-a te članak 184.) i člankom 21. ZOPHBDR, te se mirovina za taj dio invalidnosti određuje u razmjernom dijelu u kojem na ukupnu invalidnost utječe taj uzrok. Tako određeni razmjerni dio mirovine ne smije iznositi više od razmjernog dijela invalidske mirovine određene na temelju osobnog boda utvrđenog prema članku 79. ZOMO-a za 40 godina mirovinskog staža (članak 21. stavak 2. u vezi s člankom 15. stavkom 3. ZOPHBDR).

Dakle, radi se o određenom broju korisnika koji su ostvarili svoja prava na temelju mirovinskog staža i dugogodišnjih uplata doprinosa u mirovinski sustav, odnosno prema općim propisima, ali im je zakonodavac ipak izvršio smanjenje mirovina pravdajući se razlozima ušteda u državnom proračunu. Na osnovu iznesenog, zakonodavac je ovu kategoriju korisnika stavio u nejednaki položaj u odnosu na ostale korisnike koji su stekli pravo isključivo po općim propisima i kojima nisu smanjeni iznosi mirovina.

U rješenju Ustavnog suda RH broj: U-I-3610/2010 od 15. prosinca 2010. godine („Narodne novine“ br. 4/11) prihvaćeno je očitovanje Vlade RH iz 2010. godine kod donošenja prvog smanjenja mirovina koja je navela „da se mirovinsko osiguranje, koje je javne i obvezne naravi, financira doprinosima osiguranika i prihodima iz državnog proračuna, te da za prava ostvarena prema posebnim propisima nema pokrića u doprinosima. Vlada RH je navela da je bila prisiljena na smanjenje mirovina po posebnim propisima radi teške ekonomske i financijske svjetske krize koja je zahvatila i RH, budući da se te mirovine financiraju iz državnog proračuna, te je iznijela plan uštede sredstava i to oko 250 milijuna kuna u 2010. godini, 610 milijuna kuna u 2011. godini i 620 milijuna kuna u 2012. godini, odgovarajuću uštedu u narednim godinama, te je izrađen Program gospodarskog oporavka.“

U obrazloženju prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (P.Z. 129-2), na sjednici održanoj dana 5. prosinca 2013. godine, Vlada RH navodi da su „zbog nepovoljnih ekonomskih i financijskih kretanja prihodi državnog proračuna i dalje znatno manji od potrebnih za uobičajeno financiranje svih javnih obveza pa tako i mirovinskog osiguranja“. Za navedeno smanjenje mirovina koje ima za posljedicu ograničenje svote mirovina, Vlada svoje opravdanje nalazi u neizostavnoj potrebi štednje javnih sredstava na način da svatko tko sudjeluje u korištenju tih sredstava sudjeluje i u njihovoj štednji razmjerno svojim mogućnostima, što ovdje nije slučaj budući da se ne nalazimo u uvjetima teške ekonomske i financijske svjetske krize kakva je bila 2010. godine, a pobijanim Zakonom smanjena su samo mirovinska primanja i to isključivo ciljanoj skupini, a ne svim korisnicima državnog proračuna, što predstavlja postupanje zakonodavca suprotno članku 51. stavku 1. Ustava RH prema kojemu je svako dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim mogućnostima.

Pogrešno je opravdanje Vlade RH i zakonodavca da se pobijanim Zakonom postiže cilj prema kojem će svi koji sudjeluju u korištenju proračunskih sredstava sudjelovati u mjerama za uštede državnog proračuna, budući da se ove mjere odnose samo na ciljanu skupinu korisnika, što je najbolje vidljivo iz razloga donošenja Zakona o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke („Narodne novine“ br. 94/09) koji se primjenjivao u određenom razdoblju na primanjima svih građanima koji su solidarno snosili teret teške gospodarske krize radi spašavanja državnog proračuna.

Iz navedenog, razvidno je da osporavane odredbe izmjena i dopuna Zakona nisu u suglasnosti sa člankom 16. Ustava RH koji određuje da se „slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak … Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“, što ovdje nije poštovano, budući da su pobijanim Zakonom smanjena prava samo određene kategorije korisnika, ali se tim činom nisu zaštitila prava drugih ljudi i pravni poredak, niti su postignute značajne uštede u državnom proračunu, već su naprotiv adresati postavljeni u nejednaki položaj u odnosu na sve ostale hrvatske građane.

Obzirom da je zakonodavac po drugi puta u kratko vrijeme radi spašavanja državnog proračuna izvršio smanjivanje mirovina samo ove ciljane skupine, te da očito nije u provedbi nikakav Plan gospodarskog oporavka Vlade RH, postavlja se pitanje do koje mjere zakonodavac može zadirati u kršenje ustavnih prava i ugrožavanje egzistencije jedne kategorije hrvatskih građana, u ovom slučaju hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata?

Ovim putem moramo napomenuti da ovo nije prvo smanjenje mirovina, niti je samo pobijanim Zakonom došlo do ugrožavanja egzistencije hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata, budući da su njihove mirovine i mirovinska primanja još 2001. godine smanjena za 30 do 50% temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji je stupio na snagu 7. studenog 2001. godine, što je vidljivo iz obrazloženja Vlade RH u prijedlogu Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (P.Z. 43-03) na sjednici održanoj dana 15. listopada 2004. godine, te provođenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju državnog proračuna za 2001. godinu, kada su njihove mirovine smanjene u iznosu od 8 do 20% („Narodne novine“ br.: 59/01), što je vidljivo iz izvješća HZMO za 2001. godinu.

Zakonodavac je u potpunosti prekršio navedene odredbe Ustava, te je postupio protivno pravnom shvaćanju iznesenom u gore navedenom rješenju Ustavnog suda od 15. prosinca 2010. godine koji je upozorio na „obvezu zakonodavca da pri redefiniranju kataloga osiguranih prava u području mirovinskog osiguranja ne naruši samu bit prava na mirovinu pri čemu nove zakonske mjere ne smiju proizvesti ustavom zabranjene diskriminacijske učinke“.

Iz gore navedenog, razvidno je da se hrvatski branitelji nalaze u neravnopravnom, nejednakom i diskriminacijskom položaju u odnosu na ostale građane budući da su pobijanim izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina nastavljena dugogodišnja smanjivanja osnovnih egzistencijalnih prava, koja datiraju od 2001. godine. Osporene zakonske odredbe opasno zadiru u vlasništvo hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata posebice onih koji imaju mirovinu u kumuliranom iznosu prema tumačenju istaknutom u navedenom rješenju Ustavnog suda od 15. prosinca 2010. godine. Ustavni sud je utvrdio „da osporena zakonska mjera smanjivanja mirovina predstavlja vlasništvo adresata ZoSMPP-a u smislu članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju u dijelu u kojem mirovina adresata proizlazi iz njihova plaćanja doprinosa nadležnom mirovinskom fondu.“

U ovom je slučaju potpuno razvidno da je pobijanim odredbama Zakona prekršen članak 57. stavak 3. Ustava RH prema kojem «država posvećuje posebnu skrb zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja”, budući da je navedena kategorija hrvatskih građana koja bi trebala biti zaštićena Ustavom, nakon dugogodišnjih ograničavanja prava, u kratkom vremenu pretrpjela drugo smanjenje mirovina, koje sada ozbiljno ugrožava njihova socijalna prava.

Iz svega navedenog, razvidno je da su hrvatski branitelji mirovinu u cijelosti ili dijelom stekli po posebnim uvjetima, na temelju trajnog gubitka radne sposobnosti kao posljedice stradavanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, te kumulirano po općim propisima na temelju mirovinskog staža i dugogodišnjih uplata doprinosa za mirovinsko osiguranje, te su ogorčeni ovakvim postupcima zakonodavca kojima se iz razloga ušteda državnog proračuna kontinurano kažnjavaju smanjivanjem njihovih mirovina i ugrožavanjem osnovnih egzistencijalnih prava.

U konačnici, člankom 4. osporavanog Zakona određene skupine branitelja dovedene su u potpuno neravnopravan položaj, budući da zakonodavac nije jasno obrazložio razloge izuzetka od smanjenja mirovina. Isto tako, linearno smanjivanje mirovina u iznosu od 10% izuzevši one ispod 5.000,00 kn nije pravično, budući da svi adresati nisu stekli mirovinu pod istim uvjetima. Selektiranjem i izuzimanjem od smanjivanja mirovina određenih kategorija, zakonodavac je doveo u neravnopravan položaj određene skupine branitelja, što je protivno članku 14. stavku 2. Ustava RH. Kategorija mirovina ostvarenih prema posebnim propisima, formalno je pravnog karaktera i ne odražava razlike, stvarnu suštinu i karakter pojedine kategorije iz skupine tzv. povlaštenih mirovina.

Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH (rješenje broj: U-I-3610/2010 od 15. prosinca 2010.) „eventualni gubitak određenog djela (postotka) dosadašnje mirovine ili drugog dijela mirovinskog davanja, koji može biti posljedica novih zakonskih mjera kojima se redefiniraju do tada osigurana mirovinska prava, ne znači a priori i narušavanje biti prava na mirovinu, sve dok je takav eventualni gubitak određenog dijela dotadašnjeg mirovinskog davanja rezultat generalnog redefiniranja osiguranih prava i razmjeran je po svojim učincima“, što ovdje nije slučaj, budući da su mirovine i mirovinska primanja hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata dosadašnjim zakonima i raznim mjerama od 2001. godine smanjena i preko 60%, sudjelovali su u svakoj mjeri Vlade RH i zakonodavca koje su bile usmjerene na uštedu sredstava i spašavanje državnog proračuna, te su došli do granice kojom su ozbiljno ugrožena njihova osnovna egzistencijalna prava.

Na osnovu svega iznesenog, u svojstvu udruge kojoj je osnovni cilj pravna i socijalna zaštita svojih članova, u svrhu zaštite ustavnih prava hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata Republike Hrvatske predlažemo da Ustavni sud nakon provedenog postupka donese rješenje o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br.: 157/13) sa Ustavom Republike Hrvatske, te ukine gore osporene odredbe Zakona, u dijelu koji se odnosi na hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata, a koje su u suprotnosti sa odredbama Ustava Republike Hrvatske.
U Zagrebu, 22. siječnja 2014.

Podnositelj prijedloga

Predsjednik ZUV HGP Predsjednik USP iz DR

Ilija Vučemilović Josip Klemm

POZIV

Svim članovima Hdlskl Obž na akciju dobrovoljnog davanja krvi,

ČINI DOBRO

koju će Humanitarna neprofitna udruga AUXILIUM, Dom za odgoj djece i mladeži Osijek, Crveni križ Osijek, Odjel za transfuzijsku medicinu KBC Osijek i mnogobrojni filnatropi provesti dana 03.02.2014. u 16 sati u prostorijama Doma za odgoj djece i mladeži Osijek, Vinkovačka 61, Osijek.

Akcijom ČINI DOBRO dobrovoljni darivatelji krvi odreći će se svog bona za topli obrok u zamjenu za ručak u jednom od osječkih restorana u kojem će zajedno objedovati tijekom cjelodnevnog druženja uoči Valentinova sa štićenicima Doma te na taj način još jednom potvrditi da su štićenici Doma jednaki kao i mi i da i oni zaslužuju pažnju i ljubav.

Pozivam Vas da se pridružite predmetnoj akciji u svojstvu prijatelja štićenika Doma za odgoj djece i mladeži Osijek te samim time Vašim primjerom potaknete građane na filantorpiju – čovjekoljublje.

BRANITELJI SU DEVEDESETIH  DALI SVOJU KRV – DAJU JE I DANAS…  HVALA VAM!       

D.B.

Početak je 1993. godine. Bitkom za Vukovar Hrvatska je uspjela zaustaviti stratešku inicijativu protivnika, nakon toga stabilizirati bojišnicu i osigurati vrijeme za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac. Neprijatelj u svojim nakanama komadanja Hrvatske nije uspio, iako je srušio most u području Novskoga ždrila, promet između sjevera i juga Hrvatske nije prekinut, odvijao se otežano preko otoka Paga.

Trajekti zbog nevremena često nisu mogli prometovati, a i Paškim mostom (Pag-kopno) zbog oštećenja u višestrukim napadima JNA prometovalo se samo jednim prometnim trakom. Tom cestom života između Dalmacije i kontinentalnoga dijela Hrvatske, koja je bila jedini mogući put za dopremu pomoći, hrane i naoružanja, prolazili su brojni vojnici, prognanici i izbjeglice.

Strategija realne prijetnje neprijatelja

Prema strategiji realne prijetnje, prednost materijalnoga čimbenika srpskih snaga i Vojske Jugoslavije iskazana je kao mogućnost ‘učinkovitih vatrenih udara’ po ‘najvitalnijim objektima Hrvatske’ i to po Zagrebu kao glavnome gradu i industrijskome središtu, jedinoj kopnenoj vezi s južnom Hrvatskom prometnici Karlovac – Rijeka i samom Karlovcu, području oko Gospića, gradovima Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik te po području oko Novskoga ždrila i mjesta Maslenice. Takav teški geostrateški položaj Hrvatske još uvijek je omogućavao srpskome agresoru da stavljanjem pod vatrenu kontrolu najosjetljivijih objekata paralizira ili ponovo pokuša iskomadati Hrvatsku.

S druge strane, hrvatski strateški cilj na početku 1993. bio je oslobađanje komunikacija i stvaranje pretpostavki za oblikovanje jedinstvene operacijske osnovice za provedbu strateškoga manevra snaga za buduće operacije, te pomicanje crte bojišnice što dalje od velikih gradova i izvan dometa vatre taktičkih postrojbi.

U vremenu ‘primirja’ tijekom cijele 1992. godine, Hrvatska će na čelu s predsjednikom Tuđmanom strategijom posrednoga prilaženja izolirati neprijatelja politički i ekonomski, a vojno će pod kontrolu vraćati dio po dio hrvatskoga teritorija. Dok su Srbi osokoljeni početnim pobjedama i naoružanjem donosili deklaracije od Prijedora preko Banje Luke do Beograda o ‘ujedinjenju svih srpskih zemalja’, predsjednik Tuđman Hrvatskoj je priskrbio međunarodno priznanje i članstvo u UN-u, a već u lipnju 1992. hrvatska je vojska izvela operaciju ‘Miljevci’ u šibenskome zaleđu, odmah nakon toga (lipanj-srpanj 1992.) uslijedilo je niz manjih operacija HV i HVO na ‘Južnome bojištu’ koje su rezultirale deblokadom Dubrovnika i oslobađanjem cijeloga juga Hrvatske.

Sada kada je Dubrovnik s jugom Hrvatske bio osiguran, a brojni pregovori, potpisani sporazumi i primirja s pobunjenim Srbima nisu davali nikakva rezultata, dok su međunarodne snage UN-a nijemo promatrale kako Srbi nastavljaju maltretirati, pljačkati, protjerivati i ubijati preostale Hrvate, hrvatsko državno vodstvo odlučilo je pokrenuti operaciju ‘GUSAR’ u području Novskoga ždrila i zadarskoga zaleđa.

Ta operacija u medijima je nazvana ‘Maslenica’. Predsjednik Tuđman s tom je odlukom upoznao načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske 5. siječnja. General Janko Bobetko, uz pomoć najbližih suradnika, osobno preuzima planiranje i provođenje operacije, a neposrednu organizaciju, pripreme i zapovijedanje postrojbama dodjeljuje Zapovjedništvu 6. operativne zone Split pod zapovjedništvom brigadira Ante Gotovine.

Operacijom Maslenica hrvatska je vojska dobila zadatak odbaciti pobunjene srpske snage iz Rovanjske, s Novskog ždrila i Maslenice pod Velebitom, te protjerati okupacijske snage s južne strane Novigradskoga mora, Novigrada i okolnih sela, osloboditi Zračnu luku Zemunik i selo Škabrnju s ciljem da se stvore uvjeti za nesmetano prometovanje Jadranskom magistralom i Zračnom lukom Zemunik.

Hrvatska vojska – nova znanja za nove pobjede

Hrvatska vojska u operaciji Maslenica primijenila je nova vojna znanja stečena u prvoj fazi rata kroz manje operacije. Prvi put angažirane su kopnene, pomorske i zračne snage u zajedničkome napadu. Novu taktiku hrvatske vojske krasila je brzina manevara glavnine snaga nositelja glavnog udara koji je obavljao isključivo profesionalni sastav u području neke operacije, namjensko oblikovanje snaga, namjensko oblikovanje zapovjedništava na svim razinama, logistička potpora strjeljivom i sredstvima svake operacije zasebno na razini GS OS (Glavnog stožera Oružanih snaga), dok je provedba obrambenih djelovanja povjerena pričuvnim brigadama i domobranskim pukovnijama.

Tako su u operaciji Maslenica sudjelovali dijelovi profesionalnih gardijskih brigada (4.,3.,9.,2. i 1. gardijske brigade), specijalne postrojbe OS, dijelovi pristožernih postrojbi GS HV-a, Središnjica ED-a Split (elektroničko ratovanje i izviđanje), specijalna policija MUP-a, eskadrila helikoptera HRZ-a, pomorske snage HRM-a (MOMP Ugljan, Odred kopneno-pomorskih diverzanata, 53. bMDP, brodovi) taktičke i borbene grupe čiji su nositelji bili pričuvne postrojbe 112. zadarska brigada, 113. šibenska brigada, 126. sinjska brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranske bojne Obrovac, Benkovac i Biograd, dijelovi topničkih i PZO postrojbi te ostale pridružene postrojbe.

Sve pripreme za akciju odvijale su se u najvećoj tajnosti. Tih je dana Bill Clinton prvi put dobio izbore i promoviran je u 42. predsjednika SAD-a. Dok je svijet bio zaokupljen praćenjem američkih izbora i promocijom novoga predsjednika, hrvatska vojska u tri smjera iznenadno je, 22. 1. 1993., napala srpske okupacijske snage u području Novskoga ždrila i zadarskoga zaleđa.

Još u kolovozu u operaciji ‘POSKOK’ specijalne jedinice policije izišle su na Velebit. Tog prvoga dana operacije specijalne postrojbe MUP-a presjekle su komunikaciju Obrovac-Gračac preko Velebita. Odmah po saznanju o napadu hrvatske vojske u Ravnim kotarima, pripadnici srpske vojske tzv. plavoga bataljuna iz Gračaca preko Velebita krenuli su prema Obrovcu, upali su zasjedu, a u borbi s hrvatskim specijalcima poginula su 22 pripadnika tzv. VRSK. Iznenađenje je bilo potpuno, ovaj udar specijalne policije ozbiljno je poljuljao moral srpske vojske. Na Velebitu je specijalna policija preuzela nadzor na širem području Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana s kojih su se mogli kontrolirati Gračac i Obrovac.

Šušak: U napadu samo je jedna prva, a to je 4 GB

Nakon uspješne kampanje na ‘Južnom bojištu’, 4. gardijska brigada nije imala puno odmora. General Bobetko drugi pravac napada i centralni dio bojišta povjerio je elementima 4. gardijske brigade s pridodanim postrojbama i to smjerom Zeleni Hrast, Islam Grčki, Islam latinski prema Kašiću. Otpor neprijatelja bio je velik, vodila se borba kuću po kuću. Osim pravca prema Kašiću, 4. gardijska brigada napadala je prema Novigradu, no prije njega trebalo je ovladati Gradinom gdje je neprijatelj bio utvrđen, a s toga položaja kontrolirao je Novsko ždrilo i Novigrad.

Istodobno s napadom prema Kašiću počeo je i napad na sjevernome dijelu bojišta smjerom Rovanjska, Novsko ždrilo, Maslenica s taktičkom skupinom čiju je okosnicu činila 112. zadarska brigada. Na ovome smjeru napad je predvodila satnija specijalnih postrojba OS iz bojne Frankopan.

Protuoklopnim oružjem uništavani su bunkeri neprijatelja. Kada je došlo do zastoja u napadu, oko 16. sati dovedeni su elementi 9. gardijske brigade s dvama tenkovima, nakon toga osvojena je kota Kula Dračevac s koje je neprijatelj kontrolirao bojišnicu. Južnom padinom Velebita hrvatske snage sručile su se prema Jesenicama, a srpska vojska povukla se u rasulu.

Zbog loše koordinacije postrojba, u središnjem dijelu bojišta prema Paljuvu hrvatska je vojska ušla u klin 6 kilometara, to je ostavilo mogućnost srpskim snagama da napadnu s bokova pa je oko 14 sati uslijedio žestoki srpski kontranapad i hrvatske snage morale su se povući prema Podgradini.

Unatoč povlačenju, drugi krak napada 4. brigade prema Kašiću nastavljen je nesmanjenom žestinom. Važnost Kašića bila je u dominantom položaju nad cijelim položajem Ravnih kotara. Hrvatsko topništvo uništavalo je bunkere i utvrđena mjesta pa je na kraju pješačka borba vođena iz blizine za svaku kuću. Srpska vojska počela je bježati u panici prema Benkovcu.

Osim prostora Maslenice, Novigrada i Kašića, oslobođen je Babin Dub i Zemunik, također su oslobođena mjesta Murvica, Crno i Smoković. S druge strane bojišta, bojna Zrinski oslobodila je Ražovljevu glavu ponad Škabrnje. Opasnost od mina bila je velika, vojska nije mogla čekati deminere nego je napredovala kroz minsko polje. Hrvatske su postrojbe u samo 72 sata operacije postigle sve zadane vojne ciljeve.

Vojska Jugoslavije prijeti, vagon pun eksploziva poslan na Zadar

Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Života Panić 24.1.1993. zatražio je od UN-a da izvrši pritisak na Hrvatsku i naredi povlačenje hrvatske vojske iz Ravnih kotara, jer da će u protivnom SR Jugoslavija uputiti u tzv. RS Krajinu svu moguću vojnu pomoć. Pomoć je već uputio Milošević tajno šaljući postrojbe kojima je upravljao RDB (Resor državne bezbednosti Srbije) Arkanove tigrove iz Srbije i Vukove s Vučjaka iz tzv. Republike Srpske. U okviru međunarodnih pritisaka na Hrvatsku, 25. 1. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 802 kojom se ‘osuđuje’ Hrvatska zbog napada i kojom se traži povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije.

Nakon što su krajem siječnja pristigli Miloševićevi psi rata, Arkanovi tigrovi i Vukovi s Vučjaka iz Prnjavora, oporavljajući se od početnoga iznenađenja i poraza, srpska vojska pripremala je protunapad pod kodnim nazivom ‘Čelik’. Nikada tijekom postojanja te srpske paradržave na tom pravcu Srbi nisu koncentrirali tako velike snage.

Zbog zamora ljudstva, 4. gardijska brigada izvlači se s položaja na odmor, a njezine položaje preuzimaju pripadnici 3. gardijske brigade. Slavonci nisu navikli na krš. U eksploziji granata u Dalmaciji ako te ne ubije geler, ubije te kamen, teren je nepoznat, ukopavanje otežano, nisko dalmatinsko raslinje omogućava lako skrivanje vojske i minskih polja. U trenutku preuzimanja položaja uslijedio je 1. veljače najžešći srpski protunapad u predjelu Kašića, oko 16 sati srpske snage probile su obranu tenkovima, u napadu je 16 srpskih tenkova protiv samo četiri hrvatska tenka.

Dok se hrvatski vojnici grčevito bore prsa o prsa u Kašiću, postrojbe za elektroničko ratovanje Središnjice ED Split i Specijalnih postrojba Glavnoga stožera nastoje ometanjem radio veza između srpskih tenkova pomoći obrani. Topništvo HV-a gađa srpske položaje, a topništvo srpske vojske gađa hrvatske položaje, tuku naizmjence po Kašiću. Koliki je to bio pakao, potvrđuje činjenica da smo toga dana u Kašiću izgubili 28 heroja, uglavnom iz 3. gardijske brigade hrvatske vojske.

Isto tako pokazat će se da su gubitci srpske vojske bili još veći. U pokušaju da uđe u Kašić poginuo je i zapovjednik 92. motorizirane brigade tzv. ‘VRSK’, pukovnik Momčilo Bogunović. Oko 17 sati toga dana postrojbe za elektroničko izviđanje, prateći radio veze između srpskih tenkova, čule su poruku koja je najavljivala srpski poraz u Kašiću. ‘Čigra 11 uništena posada kontuzovana’ – značilo je da je hrvatska vojska potpuno uništila jedan srpski tenk i njegovu posadu. Nakon toga ostali srpski tenkovi počeli su komunicirati u rasulu prijavljujući kojekakve kvarove samo da bi se izvukli iz pakla Kašića.

Nakon što su se tenkovi povukli, jedan dio specijalne postrojbe Vukova s Vučjaka ostao je u okruženju. Tijekom noći oni su radio vezom od svojih tražili da im pucaju u zrak svjetlećim mecima da vide kuda se trebaju izvući. Tu poruku ‘Upali, bre, koju svetleću da vidim gde sam’ presrelo je elektroničko izviđanje hrvatske vojske i odmah proslijedilo zapovjednicima postrojbi koje su držale vukove u okruženju. Hrvatski zapovjednici naredili su svojim vojnicima da i oni pucaju svjetlećim mecima tako da ‘vukovi’ zapravo nisu mogli znati na koju se stranu trebaju izvlačiti.

Pred jutro kod Cvitića hrvatska je vojska u borbi pobila ‘Vukove s Vučjaka’. Samo nekoliko dana poslije 4. veljače 1993. njihov zapovjednik Veljko Milanković ranjen je gelerom u prsni koš te je nakon 10 dana preminuo na VMA u Beogradu. U trenutku njegova ranjavanja on je nastojao impresionirati TV ekipu televizije Beograd koja je snimala prilog o ‘srpskim junacima na frontu’ u blizini Benkovca, kako je jedna jedina hrvatska granata pogodila glavnog vuka, ostat će tajna još neko vrijeme.

Nakon neuspjeha u Kašiću Srbi su krenuli u protunapad u smjeru Novigrada. Taj napad odbili su pripadnici bojne Frankopan i vojnici 2. gardijske brigade koji su u to područje desantirali s helikopterima ratnoga zrakoplovstva. Nakon toga hrvatska je vojska svaku minutu koristila za ukopavanje i učvršćivanje položaja za obranu. Velike žrtve srpske vojske, a poglavito Vukova i Arkanovaca, zaustavile su volju za novim kontranapadima.

Za odmazdu 2. veljače prema Zadru srpski pobunjenici uputili su željeznički vagon pun eksploziva u nakani razaranja grada. Srećom pruga je bila zapriječena pred tunelom u mjestu Debeljak. Eksplozija je potresla cijeli kraj, no žrtava na hrvatskoj strani nije bilo.

U drugom poluvremenu, nakon hrvatske operacije ‘Maslenica’, u zadarskome zaleđu vodit će se najduža, a možda i najžešća i najkrvavija bitka Domovinskog rata. Srpska će vojska pod svaku cijenu htjeti povratiti dio izgubljenih položaja. U tim malim borbenim duelima, kršenjima primirja i izmjenama topničke vatre do 31.3. 1993. poginut će 127 hrvatskih vojnika.

Uspjehom operacije ‘Maslenica’ uspostavljen je kopneni promet između sjevera i juga Hrvatske. Nakon što su Srbi potopili trajekte, napravljen je pontonski most koji je pušten u promet u srpnju 1993. Ova operacija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik