Svi se pitamo kako je Hrvatska danas tu gdje jest, nakon velikog entuzijazma uloženog da imamo svoju Hrvatsku. Imamo je, pa ipak, nešto ne vrijedi.
Vratimo se u Jugoslaviju. Osamdesetih godina je Savez komunista u krizi. Masa ljudi je ušla u Partiju, ne zbog komunizma, već radi osobnih probitaka, zapošljavanja, napredovanja i slično. Takvi nisu bili kadar na koji Partija može ozbiljno računati. Među njima je bilo i ljudi snažnije hrvatski orijentiranih, i oni su iznutra odobravali raspad Jugoslavije. Velika većina u Jugoslaviji diskriminiranih građana Hrvatske podijelila se na Srbe, kojima su prodali mit o velikoj Srbiji i Hrvate, koji su vidjeli šansu da se oslobode svih tlačitelja. U krvi se rodila slobodna Hrvatska. Dok su branitelji davali svoje živote, zdravlje i mladost, komunistički sinovi su privatizirali, osnivali firme i stjecali bogatstva. Pogledajte Todorića, Čačića, Štroka i slične. Svi su oni imali osigurane temelje egzistencije već od roditelja komunista. I činjenica je – kad si proleter na cesti, bez zaposlenja, stana, Komunistički kadar Bilo bi dobro znati koliko je UDBA stvarno imala članova? Komunistički kadar je bio na svim rukovodećim mjestima, i na fakultetima i tamo je i ostao, i do dana današnjeg se bori rukama i nogama sačuvati svoje pozicije. Pogledajte medije, Filozofski fakultetnemaš tu sigurnost i prodornost, kao netko sa sigurnim financijskim osloncem. Većina građana Jugoslavije je inozemstvo vidjela samo iz perspektive običnih radnika, gastarbajtera ili kao siromašni turisti, dok su drugovi svoju djecu slali na školovanja u inozemstvo i oni su stjecali dodatno samopouzdanje putujući i upoznajući svijet. I stigne nas Domovinski rat, jedni spremni, drugi zbunjeni, a treći sjede i čekaju svoju priliku.
Branitelji i žene
Bilo bi dobro znati koliko je UDBA stvarno imala članova? Komunistički kadar je bio na svim rukovodećim mjestima, i na fakultetima i tamo je i ostao, i do dana današnjeg se bori rukama i nogama sačuvati svoje pozicije. Pogledajte medije, Filozofski fakultet… S druge strane, branitelji su se iscrpili u borbi, kad su se vratili kućama dočekali su ih otkazi, razorena poduzeća, sramotne mirovine i šikaniranja svake vrste. Gdje su Gotovina, Markač, Praljak i ostali? U sve važnije političke stranke ušli su puni snage komunisti (da li samo bivši?), udbaši, Jugoslaveni. Mogu li ovi iscrpljeni branitelji domoljubi smoći još snage i njima parirati uz sve dobre namjere. Ne mogu. Netko bi im mogao više pomoći, a to su žene, koje su ipak manje stradale u ratu. Po tradiciji žene su u nas uvijek bile u drugim redovima, iza muškaraca. Danas su mnoge obrazovane i trebaju razviti više samopoštovanja i uključiti se u politiku za boljitak svoje zemlje. Čast onima do sad uključenima. Pogledajte, većina ih je časno odradila svoje mandate. Svakako bi veća uključenost žena i domoljubnih snaga izvukla našu zemlju iz krize.
Kako naša zemlja ima dosta vjernika, tu bi i Crkva trebala dati svoj doprinos, ističući više žene i ne marginalizirati mnogobrojne rastavljene vjernike, naročito vjernice. Često rastava znači da žene imaju više vjere u sebe i nisu spremne trpjeti razne torture do (samo)uništenja. Obitelj treba podršku na naćin da se svi njeni članovi međusobno poštuju i podržavaju.
Problem Jugoslavena
Kad ćemo konačno dobiti rezultate popisa stanovništva? U tom popisu postoji kategorija ljudi kojima više nije zgodno izjasniti se Jugoslavenima i pišu se kao Hrvati, a u duši su Jugoslaveni, bilo zbog toga što su iz miješanih brakova ili su tako odgajani. Oni još imaju moć u medijima i s nostalgijom gledaju na ostatak bivše Juge. Bilo bi lijepo da se svi zovemo samo građanima Hrvatske i takvima bi bilo lakše uklopiti se i prihvatiti neminovno. Dio tih ljudi će shvatiti da treba raditi u korist Hrvatske, a ne rovariti protiv nje, pa i njima je to jedini dom. Isto je i s nacionalnim manjinama. Najčešće njihovi predstavnici dobro žive od posebnog statusa. Što manje posebnih, privilegiranih. Ugledajmo se na skromne sjevernjake. Znači, prihvatimo Hrvatsku kao svoj zajednički dom, koji treba očuvati i poboljšati, i kad se svi osjete sigurnima u njemu i udružimo snage, mi možemo izaći iz krize.
Grozdana Pavletić Adorić
