Kako je Škrabalo postao grobar hrvatskih državnih praznika
Ostao je tek Škrabalov grobarski potpis na listi državnih praznika i nacija koja poput zombija više ne prepoznaje svoje svetinje. Osim kada zaigra hrvatska reprezentacija, tada se taj dan redovito pretvara u državni praznik.
U petak smo objavili tekst „Političari sram vas bilo niste ni do koljena hrvatskim navijačima“. Zamisao je bila napisati jedan lagani komentar koji bi istaknu suprotnosti kvalitete hrvatskih nogometaša spram one naših političara. Kolega novinar je u tekstu stavio osobiti naglasak na značaju isticanja hrvatskih nacionalnih boja i zastava te činjenici kako državni praznici u Hrvatskoj prolaze kao da se radi o obilježavanju svjetskog dana štednje ili dana kućnih ljubimaca. Međutim, sasvim neočekivano tekst je imao nevjerojatno visoku čitanost.
Očito je kolega dirnuo u bit stvari opisujući činjenicu kako su nacionalni simboli jednako kao i slavljenje državnih praznika u Hrvatskoj postali sramota. Razlog tome je promjena datuma i značaja pojedinih praznika što je učinjeno prije 11 godina, a nakon čega je nastao ovaj kaos. Taj problem kaosa nacionalnih državnih praznika i načina kako se oni u Hrvatskoj obilježavaju, točnije ne obilježavaju očiti je problem i velika sramota ove zemlje.
Sve je počelo 2000. Godine dolaskom šesteročlane koalicije na vlast i njene sulude ambicije da učini sve kako bi povijest Hrvatske započela njihovom vlašću. Bez da idemo u dubinsku analizu gomile njihovih političkih odluka koje su bile u izravnoj suprotnosti s nacionalnim interesima za ovu priču potrebno se sjetiti tadašnjeg zastupnika vladajuće koalicije Ive Škrabala. Liberal Škrabalo više nije živ i po onoj narodnoj „o pokojnicima sve najljepše“ nije uputno reći sve što bi trebalo na njegov račun. Međutim, njegov legendarni saborski „auzmeš“ državnih praznika koji je izveo uz potporu saborske većine učinio je da danas više nitko nema pojma kada je koji praznik i što on predstavlja.
Bio je to nevjerojatno štetan potez tog pokojnog zastupnika o kojemu nakon te destruktivne, u konačnici nacionalno morbidne odluke nije moguće pronaći lijepih riječi. Do te 2001. Godine u Hrvatskoj je glavni praznik bio 30. Svibnja. Bio je to Dan državnosti i taj se dan u Hrvatskoj doista slavio. Veliki je to bio praznik jer se nacija prisjećala 30. Svibnja 1990. godine kada su se prvi puta nakon dugih olovnih jugoslavenskih desetljeća ispred Hrvatskoga Državnoga Sabora zavijorile hrvatske zastave sa šahovnicom. Toga se dana konstituirao prvi višestranački Sabor što je izazvalo pravu nacionalnu euforiju. Bila je to prva hrvatska pobjeda. Ta se radost kasnije prelila u godišnji ritam i taj 30. svibnja Hrvatima je predstavljao veliki i značajan dan, s radošću su ga slavili i nitko se nije sramio istaknuti zastavu. Tog su dana ulice i trgovi svih gradova Lijepe naše disali u ritmu nacionalnih boja.
I onda je došao Ivo Škrabalo. Čovjek koji Tuđmana nije mogao smisliti ni mrtva, ni živa. Čovjek koji je na sav svoj osebujan glas kreštao protiv svega što je Tuđman postigao. Jedan od razloga je vjerojatno to što ga Tuđman nije htio potvrditi za gradonačelnika Zagreba 1996., a drugi se sigurno krije u činjenici što je Tuđman bio nesumnjiva nacionalna veličina dok je Škrabalo bio tek jedan u nizu tragičnih hrvatskih politički ličnosti koji nisu mogle obuzdati svoj ego te su iza sebe ostavili sluzav trag nacionalnih tragedija, sramota i tuge.
Škrabalo je Hrvatskoj ubio praznike. Danas je Hrvatska država bez svojih rođendana, imendana, mature, pobjeda, a zapravo država bez identiteta. Pokušajte nekom čovjeku izbrisati njegove važne datume i oktroirati mu neke koje on ne razumije i imati ćete potpuno izgubljenog pojedinca koji više sam sebe ne prepoznaje. Upravo je to ono što se dogodilo ovoj zemlji i narodu.
Umjesno je zapitati se je li Škrabalo namjerno htio pokopati Hrvatsku i Hrvate u kaos nacionalnog vrijednosnog sustava u kojemu više nitko ne prepoznaje ono zbog čega je ova zemlja uopće krenula putem samostalnosti i to tako skupo platila? Tu je tajnu Škrabalo odnio sa sobom u grob i ona će ostati njemu na savjesti gdje god bio. Ostao je tek njegov grobarski potpis na listi državnih praznika i nacija koja poput zombija više ne prepoznaje svoje svetinje. Osim kada zaigra hrvatska reprezentacija, tada se taj dan redovito pretvara u državni praznik.
I Što učiniti u ovakvoj nemogućoj situaciji? Postoji samo jedno rješenje, treba vratiti sve onako kako je bilo, onako kako su to ljudi jednom shvatili, prihvati i slavili, onako kako je to bilo prije te sramotne odluke Škrabala i Sabora 2001. godine.
Marko Jurič / Dnevno.hr
