Isus poziva da svatko uzme svoj križ i da ga nosi. Nitko ne voli nositi teret, jer on pritišće o zemlju, otežava kretanje. I život može postati teret. Onda se teško diše, nema zraka. Želi se živjeti život bez tereta.  Isus traži suprotno: tko želi poći za njim mora uzeti svoj križ i nositi ga. Važno je nositi onaj teret, onaj križ za koji smo spoznali da je volja Božja da ga nosimo. I Isus je tako postupao. Nositi svoj križ ne znači sebi otežavati život i izmišljati nove terete sebi na leđa. Svatko mora svoj križ nositi, onaj koji ima na poslu, u kući, sa susjedima, zdravljem. Mora se prihvatiti sebe i svoj život sa svim ograničenostima, nesavršenostima, karakternim manama. Svoj se teret ne smije odbaciti pa da ga drugi nose. Na križ se ne smije ni žaliti pa svima prikazivati sebe kao mučenika, žrtvu. Život od nas traži, a to Isus isto traži, da ponesemo malo tereta, malo odgovornosti. Nositi svoj teret je čovječno, a time i kršćanski, a pogotovo na Isusovu riječ.

 Sretan i blagoslovljen Uskrs svim ljudima dobre volje koji iskreno traže svjetlo na putu svoga života!                                                                                             

Damir Buljević

JOŠ U studenom prošle godine Mislav Kontić na Facebook stranicama Vlade RH objavio je domoljubnu pjesmu koja je dirnule mnoge. Mislav je tada napisao da će napisane stihove uglazbiti ako uspije skupiti 150 “lajkova”, a kako ih je do danas dobio više od 16.000 tisuća nije mu preostalo ništa drugo osim da svoje obećanje provede u djelo.

“Prije 20-ak godina Vukovar je pao
Ja još nisam bio rođen i o tome ništa nisam znao
Ali sada znam sve, ko je bio kada i gdje
Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne
Znam za heroje naše,da za Hrvatsku su život dali
Za Hrvatsku našu ti heroji su pali
Da sada ja , i prijatelji moji
Slobodno šećemo i da se
nitko ne boji
Znam za Blagu Zadru i njegovog sina
Znam i koliko je ljudi poginulo zbog mina
Znam koliko je suza proliveno i ljudi ubijeno
I zašto bi se to oprostilo i bilo skriveno?

I čitam povijest našu kada je bilo “brat uz brata”
Od zajedništva tog,nije bila jača nijedna granata
I kada sve to čitam,odmah budem jako tužan
I znam da im je ovaj narod nešto ostao dužan
Hvala vam od srca heroji, to zaboravit vam neću
Za Vukovar i vas zapalit ću svijeću
I molit ću Boga još samo jednu stvar
Da mi vašu slobodu pokloni na dar

A sada dođimo do teme cajke!
Jer neki ljudi misle da su priče iz rata bajke
Neki kažu da ih slušaju jer mogu pjevati i skakati
Pogledajte film o Vukovaru pa će te plakati
I zašto im je teško jednu svijeću zapaliti
A nije im teško po klubovima naše domoljublje blatiti
I dragi bože pošalji im malo pameti
Valjda će onda i oni Vukovar shvatiti
Šta će vam Mile Kitić ili Ceca
Zbog njenog muža ubijana su i djeca
Ali slušajte ih samo , to je vaše “hvala”
Hrvatskoj majci, koja sinove je dala

Čuvaj ovo sveto tlo sačinjeno od krvi i muke
Jer za ovu domovinu su se borile samo hrabre ruke
Kada se Markač i Gotovina vrate
zasjat ce suza u oku za moje Hrvate
Na kraju Bože samo jedno te molim
Čuvaj moju Hrvatsku jer najviše je volim”.

Index.hr

Na poziv bjelovarske udruge Hrvatski ratni veterani u subotu 23.III. 2013. u prepunoj dvorani hotela Central u Bjelovaru svoju knjigu Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. predstavio je autor Vlado Radošić, umirovljeni specijalac i krim. službenik za ratne zločine i terorizam iz Nove Gradiške.

Na skup je osim mnogih članova udruge i građana došao i Vlado Marić izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića koji je u pozdravnom govoru prenio pozdrave Predsjednika te govorio o činjenicama zbog kojih je rad na ovakvim knjigama važan za utvrđivanje povijesnih činjenica. Od ostalih uzvanika bili su: tajnik koordinacije braniteljskih udruga Grada Bjelovara Karlo Varjačić, Predsjednik vijeća ogranaka Matice hrvatske BBŽ Mato Ćurak, Predsjednik UHVIDR-a Petrinja Antun Pintar i drugi.

Uoči prezentacije knjige postavljena je izložba radova hrvatskih branitelja „Ratnici u miru“ autora Nikole Cindrića iz Novske te Mirka Lovrića, Marka Šafrana, Dražena Hodaka i Miška Tušaka iz Bjelovara. Oduševljene posjetitelje prigodnim je zvucima zabavio tamburaški orkestar učenika IV OŠ iz Bjelovara predvođen voditeljem Nikolom Margetić, kao i kvartet saksofona Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar u sastavu Ema Milenković, Jakov Jurković, Bruno Bišćan i Gordan Branković predvođeni profesorom Viktorom Ključarić.

U nastavku programa o knjizi je govorio dokumentarist Domovinskog rata, umirovljeni pukovnik HV-e Ivica Pandža Orkan koji je osim biografije autora posebno govorio o upečatljivim pričama logoraša, zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, o dokumentima srpske strane na temelju kojih je knjiga i napisana, o događajima i sudionicima događaja i važnosti nastavljanja rada na ovim temama. Posebno je u završnici naglasio „ Hrvatska je iznad svega, samo je bog od nje veći, a hrvatski narod preći“. Sam autor govorio je o motivaciji za prikupljanje i analizu pronađenih materijala te o njemu neshvatljivim činjenicama i to posebno o tome da neki od sudionika događaja na srpskoj strani u vrijeme okupacije danas normalno žive u Hrvatskoj, neki primaju hrvatske mirovine a neki rade i u državnoj službi.

Na kraju skupa autor je domaćinu, udruzi Hrvatski ratni veterani poklonio za uspomenu svoju knjigu, a isto je učinio i Ivica Pandža Orkan sa knjigama Vojska krajine u Pounju i na Banovini (zapisi komšija) te knjigu u kojoj je urednik, Crna Mapa autora Vladimira Mukuseva koja govori o ubojstvu ruskih novinara 1991. kod Hrvatske Kostajnice. U ime domaćina na sudjelovanju se zahvalio predsjednik udruge HRV Nenad Šantalab koji je autoru i njegovim suradnicima, Ivici Pandži Orkanu i Krešimiru Bakoviću poklonio knjige „Hrvatska povijest“, dok je izaslaniku Predsjednika RH Vladi Mariću darovao knjigu „Mudrosti hrvatskog naroda“. Pokroviteljstvo nad događajem financijski su iskazali Grad Bjelovar i Bjelovarsko-bilogorska županija.

Braniteljski portal

Zatočeni, mučeni, prebijani, zlostavljani i poniženi bivši logoraši s dubrovačkog područja nakon 23 godine ponovno na svojim leđima proživljavaju nepravdu. Iako se ništa ne može usporediti sa zločinima i zvjerstvima koje su pretrpjeli u logorima ‘Morinj’ i ‘Bileća’ tih ratnih godina, sramotan sudski proces koji se vodi protiv zlostavljača u Crnoj Gori ne ulijeva nadu kako će barem pravda nakon svega biti zadovoljena. Suđenje za zločine protiv ratnih zarobljenika međunarodni je problem, koji bi zbog ignorantskog stava institucija obje države mogao rezultirati jednom ružnom slikom uzalud podnesene žrtve te u konačnici u potpunosti iskrivljene povijesti.

RAZGOVARALA: Lucija Komaić

Zbog niza nepravilnosti u sudskom postupku logoraši iz Dubrovnika dogovorili su se kako će bojkotirati  suđenje u Podgorici, nakon čega će se zaputiti na međunarodna pravosudna tijela, kako bi na taj način pokušali istjerati pravdu. Njihova borba  protiv pravosudne nepravde započinje već u nedjelju, 24. ožujka, na graničnom prijelazu Debeli brijeg u 15:00 sati kada će održati mirni prosvjed upozorenja. Ovim povodom razgovarali smo sa Zlatkom Bagojem,  jednim od prvih 17 zatočenih u logoru Morinj i članom Hrvatskog društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora, Podružnice Dubrovačko – neretvanske županije.

Nova ročišta u suđenju za zločine počinjene u  logoru Morinj započela su 19. ožujka na Višem sudu u Podgorici, a sudi se sada četvorici okrivljenika. Kolektivno ste se  odlučili  ne sudjelovati u toj pravosudnoj farsi. Koji su razlozi za to i tko je u ovom procesu zakazao u obrani vaših prava?

–  Cijeli proces moramo gledati kroz tri uključene strane. Tu su  interesi i aktivnosti Crne Gore, Republike Hrvatske, a  treća  strana smo mi,  koji smo žrtve počinjenih zločina. U ovom slučaju dogodilo se to da je ovo suđenje Crna Gora iskoristila kako  bi  u očima međunarodne javnosti oprala svoje ‘šporke’ ruke i kako bi se zemlja pokazala pred Europom i svijetom.  I to rade vrlo vješto, što je razumljivo, jer mi smo njima nebitni. Drugačije ni ne očekujemo. Ali naša, hrvatska strana, u tome im indirektno  pomaže.

Na koji način su hrvatsko pravosuđe i institucije pogriješili u ovom slučaju?

– Od samoga početka, kada su predani papiri Crnoj Gori  da se vodi postupak, napravljena je nedovoljna optužnica. Radi se o logoru kroz kojega je prošlo stotine ljudi i koji je bio među prvima u bivšoj Jugoslaviji. Prvi put je napravljena optužnica protiv samo šestorice ljudi, Republika Hrvatska na to nije reagirala. Nakon toga je Crno Gora provela istragu,  nakon čega  niti malo nije proširena optužnica. Dapače,  nisu uspjeli istražiti tko je bio zapovjednik logora Morinj  u jednoj Državi koja broji 600 tisuća stanovnika. Eto kakva je bila ta istraga.  Hrvatska ni na to nije reagirala.

Tijek suđenja je ipak bila najgora stvar. Crna Gora iz optužnice izbacuje civile i kaže kako je logor bio samo za ratne zarobljenike. Tamo su  bile čak dvije trećine civila, a oni zaključuju kako su to bili samo ratni zatvorenici, a polovica zatočenih bili su puki starci iz Konavala. Hrvatska ni na to nije reagirala.  Daljnji tijek, ponovno suđenje dovodi do toga da su  dvojica oslobođena, četvorica su ostala odgovorna, a dobili su kazne kao da su napravili malo veći prometni prekršaj.

Ovoj četvorici se ponavlja suđenje, valjda da i njih oslobode. Mi smo sad pozvani kao svjedoci, direktno su nas pozvali iz Crne Gore, iako su to trebali napraviti preko Hrvatske države, i zbog svega toga  mi smo prisiljeni ovako reagirati.

Dakle, jasan je način na koji Republika Hrvatska nije dovoljno stala u zaštitu vaših interesa i  nastojanju da se zadovolji pravda. No, koji je razlog za takvo postupanje?

– Mogu iznijeti svoje mišljenje.  Možda je razlog nenamjeran pa se radi o  nezainteresiranosti ili  nesposobnosti. A moguće je  i namjerno. Pod utjecajem  nekih većih međunarodnih interesa, NATO-a ili Europske unije,  kako bi se svi ti zločini  lijepo zaboravili  i bacili pod vodu. Nikoga ne prozivamo, samo izražavamo  mogućnosti.

Na kraju ste oštećeni najviše vi koji ste prošli svu tu patnju.

– Mi smo treća strana, žrtva naša, koja je omalovažena i to nas najviše boli. Ali ta naša žrtva, podnesena za našu Državu i naš narod je nama slava i svetinja, a rane koje danas nosimo su naša jedina odlikovanja.  I jako smo osjetljivi kad nam netko to omalovažava.

Kada ste  i gdje zarobljeni?

– Bio sam u prvoj skupini,  to je bila grupa prvih logoraša, tada je i osnovan koncentracijski logor. Nas je bilo 17.  Uhvatili su me na Mikulićima zajedno sa skupinom  dragovoljaca iz Dubrovnika . To je bilo 3. listopada, a nakon toga  su  i dalje dovođeni zarobljenici, većinom civili. Tu je sigurno bilo dvije trećine civila. Od toga veliki broj dobrih staraca preko 70 godina, a bilo ih je i preko 80.

A sudski proces sada isključuje kako su se u logorima nalazili civili?

Tako je. Zamislimo situaciju ako sutra dođe jedan, primjerice  Japanac u Hrvatsku i čita o povijesti. S ovakvim suđenjem mijenja se stvarna  povijest i ono što se dogodilo. Zamislite ovu sliku. Ok, bio je jedan logor Morinj, koji je, eto, bio isključivo za ratne zatvorenike, a ne za civile. Procesuirana su i osuđena samo četvorica, s minimalnim kaznama,  ako ih uopće osude. Oni će ispasti najvelikodušniji ljudi, ti Crnogorci što su nas napali i zatvorili. Dakle, nisu napravili ništa loše, nego su se ”brinuli” samo o ratni zarobljenicima. To stvara sliku koja ne odgovara niti malo stvarnosti. Stvarnost je potpuno suprotna.

Dakle, na djelu je još jedno falsificiranje povijesti. Kakav je zapravo bio logor Morinj i uvjeti u njemu?

Logor Morinj je bio pravi klasični koncentracijski logor,  u kojemu su skupljani potpuno nevini ljudi, bez ikakvog razloga, dovedeni iz Republike Hrvatske.  To je bilo jedno mučilište. Ljudi su mučeni, prebijani i mlačeni. Mučeni su i samim načinom i uvjetima života. Hrane je bilo nedovoljno, toliko da sam smršavio 25 kila u 72 dana.  Što se tiče higijenskih potrepština, nije ih bilo uopće. I tvrdim kako je to bilo namjerno.  Primjerice, kad su nam dali deke za pokrivanje,  bile  su natopljene  vodom.

Je li to navedeno u optužnici, jesu li logoraši svjedočili o tome?

Nas logoraša  je na to suđenje pošlo sedamdesetak u svojstvu svjedoka. Svi smo mi dobru knedlu progutali, a  sigurno iza toga suđenja imali i noćne more nakon svega čega smo se bili prisiljeni prisjetiti. Bili smo u dilemi ići ili ne ići, ali većina nas je odlučila poći radi naše javnosti i kako bi se što bolje rasvijetlila istina.  A još je tu napravljeno oko 150  izjava koje smo dali u Dubrovniku. Puno toga je ispred suda u Crnoj Gori rečeno, ali u procesu i načinu suđenja je to ispalo nebitno.

‘Na početku ponovljenog suđenja pred Višim sudom u Podgorici, bivši rezervisti JNA Ivo Gojnić, Špiro Lučić, Boro Gligić i Ivo Menzalin izjasnili su se kako nisu krivi za ratni zločin počinjen nad civilima i zarobljenim hrvatskim vojnicima u koncentracijskom logoru Morinj 1991. godine. Viši sud u Podgorici ih je u siječnju 2012. godine osudio na ukupno 12 godina zatvora, ali je Apelacioni sud u srpnju prošle godine ukinuo tu presudu. Oni su optuženi kako su 1991. i 1992. godine zlostavljali zarobljene civile s područja Konavala, Župe Dubrovačke i Dubrovnika, kao i hrvatske vojnike koji su zarobljeni na ratištima oko Dubrovnika, i dovedeni u logor Morinj.

Portal oko.hr

Udruga Sunčica odaslala je medijima potresno pismo Ružice Erdelji, žrtve rata u Vukovaru. U njemu su opisane grozne torture kroz koje je nesretna žena prošla, ali i ponovljene optužbe protiv SDSS-ovca Stanimirovića da je bio među onima koji su je pljuvali nakon proživljenih zvjerstava.

Zarobljena je, navodi, na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Najprije su je odveli do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba i muškarce od žena. Autobusima su ih, navodi, odvezli na Velepromet i oduzeli joj sve što je imala kod sebe – torbu, novac, 30.000 njemačkih maraka, zlato cijele obitelji, odnosno sve što je ponijela, a da je mislila da može poslužiti u spašavanju.

“Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. … Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni”, opisuje Erdelji.

“Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavala se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak”, piše Erdelji i nastavlja.
“Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. … Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću”, navela je.

29. studenoga 1991. potrpali su ih u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje ih je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona, nastavlja, nisu smjeli izaći sve do Šida, gdje su ih držali cijeli dan u kamionima da bi ih tek predvečer vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici…

Njena skupina zarobljenih razmijenjena je 6. prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.

“Kada sam se vratila u Vukovar 1998., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje”, navodi Erdelji. O stradanju je dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora te krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu.

“Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršen ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu… Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života”, navodi Vukovarka Ružica Erdelji.

H.R.SVIJET.net