POSTUPANJE INSTITUCIJA PREMA HRVATSKIM BRANITELJIMA   Kada smo se vraćali iz bolnica nakon ranjavanja, mislili smo da je naša žrtva svetinja koju se nikada nitko ne će usuditi dirnuti. Ali, uskoro je domoljublje “izišlo iz mode”, zatim se je Domovinski rat pretvorio u “građanski”,onda smo ušli u “region” i na kraju nas je “nagazila” vlast iz 2000.g.

MEDIJSKA LAŽ O BRANITELJIMA

Vladajućima su se pridružili i mediji koji su stvorili lažnu predodžbu o nama. Postali smo privilegirani nasilnici, pijanci, narkomani, prolupali ljudi koji siju strah po obiteljima,tuku djecu, maltretiraju žene i ne rade ništa.
Za nas su rezervirane naslovnice i velike slike ako počinimo zločin ili skrivimo nesreću. Ako isto učini netko drugi, naslovi su manji, a ako je netko iz “osjetljivih skupina”, onda se pišu sitni inicijali. Hrvatski branitelji većinom su istisnuti iz hrvatske vojske i policije, mnogi otjerani u mirovinu, a neki i u bijedu odakle gledaju kako domaći i svjetski “hohštapleri” rastaču voljenu Domovinu.

VRIJEDIMO MANJE NEGO DIVLJE SVINJE

Gotovo svatko od nas došao je do strašnog zaključka: “Nisam se borio za ovakvu državu”.Mnogi su postavili pitanje:”Je li to imalo smisla?”,a onda i:”Ima li smisla živjeti?” Cijela jedna brigada pala je u ponor samoubojstva. Željeli su tim strašnim činom probuditi nečiju savjest. Ali bili su u zabludi. Neki ljudi nemaju savjest. Za njih smo teret, pa svaki umrli predstavlja samo problem manje.
Nitko ne zna koliko ima samoubojstava branitelja. Do kraja 2006. g. bilo 1.751. Koliki je taj strašan broj danas nitko ne zna, jer nitko ne broji. Neki se nisu ubili,ali su zbog nepravdi postali žrtve poroka, a neki su naprosto umrli od tuge. Svi su oni žrtve arogancije karijerista koji su zgazili njihovu žrtvu da sebi prigrabe moć,novac,vlast i sl. Najčešće su to bezvrijedni tipovi, kukavice, dezerteri ili muljatori svih vrsta. Da je negdje uginulo 2.000 medvjeda, jelena ili divljih svinja, odmah bi se cijela država digla na noge. A za sudbinu stvaratelja države nikoga nije briga. Svi zajedno, uključujući i ona četiri koji su bili najteži invalidi, vrijedimo mnogo manje od divljih životinja. Kada sami pokušamo učiniti nešto u svoju korist, kao kada je prije nekoliko godina udruga 100% invalida po-vela je akciju da se adaptira jedan stari hotel u kojemu bi se takvi ljudi mogli odmarati, institucije šute. Ni podrška NATO-a nije pomogla.

IGNORIRANJE JE GLAVNO ORUŽJE

Budući da smo većinom suprotni od matrice o branitelju nasilniku, moćni mediji nas ignoriraju. Ako hrvatski branitelj slika, piše knjige, pleše, pjeva, bavi se znanošću,ili radi bilo što drugo lijepo i dobro,to se “ne događa”. Hrvatski branitelj nema pravo biti dobar, pametan i plemenit. Možda ne bismo ni “postojali” da se ne pojavljujemo na misama i svečanostima, ponekad i u odori hrvatske vojske. Ali i tada smo samo kulisa koja se ni ne spominje.
Ignoriranje je doživio čak i Darko Kralj, paralimpijski pobjednik iz Pekinga u bacanju kugle, koji je u jednom danu pet puta oborio svjetski rekord, što je nezabilježeno u svijetu sporta igdje i ikad. Mediji su rekorde “preskočili”, a zlato je osvojio”hrvatski predstavnik”. Da je on junak Domovinskog rata, jedan od prvih koji je u ratu ostao bez noge, i to je ispušteno. Priča o njemu objavljena je tek kada više nije bila aktualna.
Stvorena je izokrenuta stvarnost. Hrvatski branitelji postaju marginalci, a “slavne osobe” su bezvrijedni likovi kao bogataši sumnjive prošlosti, izoperirane “ljepotice” koje se za njih “kače”,glazbenici bez talenta, pjevači bez glasa, radio-spikeri s govornom manom, stare i debele tv-voditeljice, razne vrste LGBT oso-ba i sl, dakle oni koji su prirodno marginalci.

Za svaki važniji državni problem moćni mediji pitaju svoje političke “mi-ljenike”, “Jugoslovene” koji redovito “pljuju” po svojoj Domovini, njezinim vrijednostima i poštenim ljudima. Hrvatski branitelji nemaju riječ, jer smo “ruralni tipovi”, “seljačine”, iako među nama ima pravnika, politologa, doktora znanosti i profesora. Osobno sam politolog.

HAJKE NA LJUDE

Za one koji su se u nečemu istakli vrijedi druga taktika –hajka. Tu najgore prolaze najuspješniji ratni zapovjednici. Zatvaraju se bez dokaza, osuđuju na temelju smušenih proturiječnih svjedočenja, “gule” zatvor, izlaze na slobodu, ali ostaje ljaga na njihovom časnom imenu.
Mirko Norac, Branimir Glavaš, Dario Kordić i Tihomir Blaškić samo su najpoznatija imena nedužnih koji robijaju ili su robijali.Vrhunac sadizma je kada zlikovci zatvaraju onoga koji je “kriv” jer se je branio, kao Veljko Marić, uznik u Beogradu. Oni, međutim, koji su se istakli nekim drugim djelovanjem, žrtve su druge vrste hajke. Njima se lijepi etiketa nacizma, čime se bave čak i tako daleki časopisi kao što je “Jerusalem Post” čija tema je Marko Perković-Thompson, dok mu se u Domovini “pakiraju” drugi “specijaliteti”.

HAJKA I NA SITNE RIBE

Manje istaknuti ljudi izloženi su drugoj vrsti hajke. Molim vas da mi ne zamjerite što sebe uzimam kao primjer. Moj rad, narav i aktivnosti nikako se ne uklapaju u matricu o nasilnom prolupalom pijancu. Zato moja djela i aktivnosti “ne postoje”, ali ja postojim i evo na koji način i tko sve mi zagorčava život.
HEP me tuži od 2003. godine do danas tražeći da platim paušale za električnu energiju na lokaciji na kojoj me nema već 18 (osamnaest) godina. Komunalno poduzeće “Ponikve” iz Krka podiglo je protiv mene do sada četiri tužbe (čekam petu) tražeći da plaćam paušale za vodu koja je isključena i vodomjer odnesen jer sam odbio platiti poskupljenje cijene vode za 1.700%. Do sada su sve tužbe dobili i iz moje mirovine prisilno naplatili preko 7.000 kuna.
Tuži me čak i Državna uprava da”dugujem”blizu 50.000 kuna(s kamatama i mnogo više), jer su mi navodno godinama isplaćivali preveliku naknadu za tuđu njegu i pomoć. Istovremeno uopće nemam rješenje iz kojeg bih vidio moja prava. I oni su dobili spor u prvom stupnju.
Najviše me boli postupanje policije,jer sam ranjen u društvu hrvatskih policajaca koji su oko mene ginuli, a preživjeli me po cijenu života spašavali. Sada neki njihovi kolege nasrću na mene bez ikakvog razloga i povoda, oslovljavaju me na ponižavajući način,pitaju kuda putujem (čak slovenski i mađarski policajci), zaustavljaju i “prevrću” mi auto u Bavarskoj,Danskoj,Švedskoj i Francuskoj, činim “prekršaj” jer u Bosnu i Hercegovinu želim ući s osobnom iskaznicom, progone me s parkirališta, odvoze mi auto “paukom”, a u zapisnik pišu lažno mjesto događaja.

Moj obiteljski mir više ne postoji, jer stalno primam pisma s povratnicom. Do sada sam primio toliko kuverti da njima mogu popločiti skoro cijelu kuhinju. Poštar je najnepoželjniji gost na mojim vratima – ni kriv ni dužan.

KORACI UNATRAG S ORTOPEDSKIM POMAGALIMA

Ortopedska pomagala su nama ključ normalnog života,ali država na njima štedi. Nekada je problem bio čak i jednokratni kateter za paraplegičare, jer je “kvrgavi”bio osam puta jeftiniji od oblog. Tada smo predlagali nekim doktorima i političarima da jeftini kateter uguraju u svoj penis kako bi shvatili zašto ga dečki ne vole. Danas se pojavljuje visoka tehnologija – kompjuterski upravljana i hidraulična pomagala. Njihov razvoj teče sporo,a cijene rastu munjevito. Srednja klasa je slabe kvalitete, a sofisticirana potpuno nedostupna. Kada bih mogao do-biti vrhunsku protezu ruke i noge, na ruci bih nosio BMW,a na nozi “Mercedes”, dok vozim “Peugeot” koji je jeftiniji od oba ta pomagala.

ZAKLJUČAK

Stav nekih državnih i paradržavnih institucija, domaćih i stranih, prema hrvatskim braniteljima, osobito najtežim invalidima, je neprimjeren, nečovječan i ponekad neciviliziran. O tome bi se moralo razgovarati na parlamentarnoj razini i to i u Zagrebu i u Bruxellesu.

Mario Filipi