Pogotovo jer je to bjelodana istina zbog koje svi mi u Hrvatskoj trpimo teror iskrivljene, neistinite, a u krajnosti lažno prikazane stvarnosti. Kome to treba? I za čiji račun svi ti manjinci rade takav prljavi posao obmane, laži i manipulacije prosječnim hrvatskim čovjekom?

Danas je u Hrvatskoj vrlo unosan posao biti pripadnik neke od 22 manjine koliko ih je Ustav RH opisao. Biti pripadnik nacionalne manjine Srba, Roma, Talijana, Mađara. Židova ili bilo koje od tih famoznih manjina u Hrvatskoj vam jamči poseban status. Prije svega biti manjinac u Hrvatskoj znači automatski biti ugrožen i to samim time povlači cijeli niz beneficija. Tako su vam otvorne ključne pozicije u raznim institucijama koje se bave uobličavanjem javnoga mnijenja u Hrvatskoj. To znači od najbanalnije pozicije presudne uredničke ili novinarske nomenklature u svim važnijim domaćim medijima pa sve do ravnateljskih dužnosti u raznim udrugama koje se bave kojekakvim oblicima monitoringa tipa je li Hrvatska ipak malo ‘zabrijala’ u nešto što može mirisati na rasizam, netoleranciju, seksizam ustaštvo itd. E sad u cijeloj ovoj priči nije presudno to filantropsko pregnuće naših manjinaca koji svojim likom, glavom i kožom svjedoče univerzalne civilizacijske vrijednosti modernih društava, nego tek banalni, ne bi vjerovali, novac koji za takvu rabotu sebi priskrbljuju. Jednostavno rečeno ništa drugo doli prosta ili gola egzistencija.

Poželjno je prebrojavanje krvnih zrnaca

Dovoljno je pogledati nacionalu strukturu svih tih udruga, od HHO-a, Amnesty Interantionala, PEN Centra, Transparency Internationala. LGBT udruga, B.A.B.A., kojekakvih Teršeličinih Documenta, raznih tzv. Građanskih inicijativa, Pusićevih Građanskih odbora za ovo ili ono. I na kraju pogledajmo domaću medijsku scenu i njihove main strem novinare i urednike. U cijelom ovom kolospletu naići ćete na vrlo malo Hrvata ili preciznije ni jednog. Netko će ovo prozvati kao prebrojavanje krvnih zrnaca. Međutim, to je upravo to. Prebrojavanje krvnih zrnaca. I što je loše u prebrojavanju krvnih zrnaca? Zašto hrvatska javnost ne bi imala pravo znati tko su i kakvih su krvnih zrnaca ti ljudi koji obliku našu stvarnost? Zašto ne smijemo primijetiti kako domaću javnu scenu oblikuju ljudi koji nisu hrvatskog nacionalnog podrijetla već pripadnici nacionalnih manjina? Što je loše u tome?

Pogotovo jer je to bjelodana istina zbog koje svi mi u Hrvatskoj trpimo teror iskrivljene, neistinite, a u krajnosti lažno prikazane stvarnosti. Kome to treba? I za čiji račun svi ti manjinci rade takav prljavi posao obmane, laži i manipulacije prosječnog hrvatskog čovjeka? Teško je zaključiti kako je sve to u interesu tog istog hrvatskog čovjeka. Prije bi mogli zaključiti kako je u tijeku novo prekucavanje svijesti naših običnih, normalnih hrvatskih ljudi, a sve s ciljem ugradnje fiktivne i univerzalne grižnje savjesti kojom će se onda u ovoj zemlji okoristiti svi oni čiji obiteljski korijeni ne potječu iz hrvatskih genetskih struktura. I stoga je vrlo važno u ovoj zemlji što prije započeti proces prebrojavanja krvnih zrnaca.

Zašto se Srbi vesele kada se sruše zrakoplovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Sjetimo se situacije prije dvije godine i Pupovčevih Novosti koje su dva tjedan za redom nakon što se dogodila teška zrakoplovna nesreća u kojoj su se srušila dva MIG-a Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, objavljivali naslovnice sa zluradim naslovom ‘Oba su pala’. Pa što to znači? Kome je trebala takva retorika? Zašto je pripadnicima srpske nacionalne manjine veselje i zadovoljstvo situacija kada su se dva zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstava u zraku sudarila i pala? Vode li Srbi u svojim glavama još uvijek bitke iz devedesetih pa im je takav čin bio melem na srcu? Zašto srpski politički predstavnici nisu prisutni na Danu pobjede, kada se na Kninskoj tvrđavi diže hrvatska zastava? Zašto Srbima u Hrvatskoj Oluja ne predstavlja veličanstvenu pobjedu, oslobođenje od okupacije, kraj agresije, nego nešto sasvim suprotno? Zašto onda hrvatski građani financiraju takve i te Srbe, njihove forume, stranke, saveze, vijeća u kojima se sustavno četnikuje i rogobori protiv države koja ih hrani? Pa tko je tu lud? Srbi očito ne.

U nedavnoj polemici Predsjednika Josipovića i Milorad Pupovca na površinu su izišli tek neki od ovih prijepora. Josipović je nadahnut nekim svojim osobnim interesima napao Milorada Pupovca prozivajući ga kao Srbina koji se bavi ‘etnobiznisom’. I tu je bio debelo u pravu. Pupovca poznajem još iz razdoblja sredine devedesetih kada je kao mladi sveučilišni profesor prepun entuzijazma pokušavao nekako objasniti i premostiti suprotnosti Hrvata i Srba na ovim prostorima. Međutim, Pupovac je sve to vrijeme ostao sveučilišni profesor s tek povremenim saborskim angažmanima. Prihodi koje je mogao ostvariti kroz ta djelovanja nikako nisu dostatni za gradnju kuće u elitnom dijelu grad Zagreba. Stoga je sasvim suvislo zapitati Milorade gdje si i kako zaradio to što danas posjeduješ? A Josipović je očito o svemu tome daleko bolje obaviješten te je s tih pozicija i postavio takvo pitanje.

Zašto Goldsteini nikada nisu napisali neku studiju o stradanju Hrvata

Nije samo Pupovac rak rana hrvatske manjinske scene. Ni novokomponirani Džakula nije bitno drugačiji. Njegova je biografija prepuna neprihvatljivih gafova zbog kojih bi u svakoj normalnoj državi temeljito odslužio višegodišnju kaznu zbog oružane pobune i ubojstava koja je ona izazvala. Ali osim Srba tu su i drugi manjinci. Pogledajmo samo što rade Židovi. Pogledajmo oca i sina Goldsteina i nepriznatog brata Danijela Ivina. Njihove beskonačne elegije o hrvatskoj genocidnosti, o zločinačkom karakteru Hrvata, o beskrajnim klanjima i ‘sranjima’ iz razdoblja NDH. Pa tko normalan to više može čitati i pratiti? Otkud im samo moralno utemeljenje za takvo intelektualno nasilje nad Hrvatima? Nego zašto su znanstveno nedosljedni? Zašto se ni jedan Goldstein ili Ivin nikada nije dohvatio neke teme o stradanju Hrvata, a tu ne nedostaje materije, pa onda time dokazao svoju nepristranost.

Ali nisu oni sami u tome. Pogledajmo židovske manjince Puhovskoga Žarka i Nenada. Svaki od njih je prisutan u ovom našem eteru i svaki od njih docira svojim ‘mišljenjima’ kakva bi Hrvatska trebala biti i što bi trebala činiti u ključnim trenucima. Kada je na Haškom sudu kao svjedok Žarko Puhovski izrazio sumnju u vjerodostojnost krivotvorenog pamfleta HHO-a poznatog po naslovu ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, nikome, a osobito njemu nije palo na pamet krenuti ozbiljno i u skladu s pravdom i pravednošću raskrinkavati taj smrdljivi falsifikat. Naprotiv. I dalje je taj Puhovski nastavio koristiti izmišljene floskule o 22 tisuća spaljenih kuća nakon Oluje i slično. Pa zar smo mi Hrvati takvi kreteni da dozvoljavamo svim tim manjinski spodobama ne samo da nam oblikuju i kreiraju stvarnost nego i da odlučuju o našim sudbinama? A da ne spominjemo još razne Rohatinske, Porgese i ine manjince koji su debelo prekrojili sudbinu hrvatske nacije prema protuhrvatskom receptu i prije svega interesu suprotnom hrvatskom boljitku. Nebrojini je niz njihovih suptilnih banarskih metoda pljačkanja Hrvatske koje su ti plaćenici sprovdili za tuđe račune, a na štetu nas Hrvata. Iz svega ovoga da se zaključiti kako očito jesmo budale. Jer sav taj smrad koji takvi profesionalni manjinci šire s jednim jedinim ciljem kontaminacije zdrave svijesti normalnog hrvatskog čovjeka ne bi prošao bez potpore domaćih izdajnika i klimavaca. Onih famoznih Tuđmanovih kopitara i stoke sitnoga zuba koji tom manjinskom otrovu daju potrebni legitimitet za šaku prolaznih i bezvrijednih Judinih škuda. Istina je da ti Hrvati prije ili kasnije postanu svjesni svoje izdajničke rabote i to još za trajanja svojih bijednih života. Problem je što se ta prosvjetljenja obično dogode u posljednjim sekundama njihovih sramotnih života, a šteta bude počinjena i ostaje kao amanet živim hrvatskim naraštajima.

Autor: Marko Jurič

Vukovar je na današnji dan napadnut zajedničkom akcijom tzv. JNA i srpskih sastava iz sela koja su okruživala Vukovar (Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja).

Događaji na današnji dan predstavljali su početak nastojanja tzv. JNA da zauzme Vukovar. Zrakoplovi JNA napali su hrvatske položaje na silosu Đergaj te kod Opatovca s 30 raketa zrak-zemlja, dok su se artiljerijom priključili pobunjeni Srbi iz Borovog Sela, Bršadina, Trpinje i vukovarskog naselja Petrove Gore.
Bitka za Vukovar bila je najveća Bitka u Domovinskom ratu. Opsada grada trajala je gotovo 3 mjeseca i na kraju je angažirala ogromnu neprijateljsku silu, po nekim procjenama i do 80,000 vojnika. Pothvat vukovarskih branitelja predstavljalo je upravo to zadržavanje velike neprijateljske vojske na tri mjeseca, što je omogućilo ostatku Hrvatske da se pripremi za obranu. U konačnici je ispalo da je Bitka za Vukovar bila time ključna za cjelokupnu obranu Hrvatske.

Autor: dnevno.hr

Autor: PolitikaPlus

Mučeništvo je vrhunac svjesnog opredjeljenja za vjernost, poručio je danas s oltara pred Crkvom hrvatskih mučenika na Udbini biskup gradišćanskih Hrvata Egidije Živković uz kritiku da je hrvatski narod prebrzo zaboravio krv kojom je sloboda plaćena te je spreman žrtvovati mnogo za, kako je rekao, mrvice preostale na stolovima bogatstva i moći Europe.

“Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, sanjali smo i umirali za slobodu, a danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe, spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena”, rekao je gradišćanski biskup u propovijedi u povodu Dana hrvatskih mučenika.

Mnogi danas, upozorio je, Hrvatsku doživljavaju kao zemlju bez nade, svladanu letargijom i beznađem, od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje, osim u Hrvatskoj, vide svoju budućnost. “Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem se ustavu ne smije spomenuti ime Božije, bojim se za Hrvatsku u čijim temeljima ne bi bile kršćanske vrijednosti”, istaknuo je Živković.

Crkvu je pozvao da u takvoj situaciji bude glas istine i ne popušta pred napastima interesa i kompromisa, što su brojni hodočasnici, okupljeni danas na Udbini, popratili pljeskom.

Živković im je prenio i pozdrave iz Gradišća u Austriji, gdje gradišćanski Hrvati već 500 godina čuvaju svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju i, nazvavši Udbinu propovjedaonicom za poruke cijelom hrvatskom narodu, istaknuo “da autentično mučeništvo nije ni slučaj niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza, već kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost”.

Crkva hrvatskih mučenika je simbolikom bogato sveto hrvatsko oltarište, kazao je biskup Živković dodajući kako s ljubavlju i poštovanjem grli obale Like, Gacke i Krbave, krajeve koje su njegovi pradjedovi napustili početkom šesnaestog stoljeća, nakon pokolja na Krbavskom polju.

Upitavši se što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski mučenici, biskup Živković nudi i odgovor – da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva, nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti, za koje su toliki umirali i žrtve podnosili.

Veljko Džakula 1992. godine ‘mirotvorski’ ustvrđuje da nema mira u Zapadnoj Slavoniji. Veljko Džakula uhapšen je 1995. godine u brdima iznad Pakraca od strane hrvatske vojske kao jedan od vođa pobune. Veljko Džakula 2009. se kandidirao za predsjednika države protiv koje se pobunio. Veljko Džakula 2012. godine bio je gost predsjednika Republike Hrvatske na proslavi Oluje.

Veljko Džakula, predsjednik Srpskog demokratskog foruma (SDF), bivši predsjednik Srpskog Oblasnog vijeća Zapadne Slavonije i potpredsjednik SAO Krajine, vođa pobunjenih Srba okupljenih u tzv. SAO Zapadnu Slavoniju navodno je – mirotvorac. Naime, on je ‘probleme’ devedesetih, prema vlastitom svjedočenju, pokušao riješiti mirnim putem zbog čega je napadan od čelnika SAO Krajine te etiketiran kao izdajica. No, zapisnici sa sjednica tadašnjih srpskih parainstitucija iz 1992. godine pričaju drugačiju priču.

Na sjednici Narodne skupštine Srpske oblasti Zapadna Slavonija 10. svibnja 1992., Džakula je podnio izvještaj o radu civilnih organa vlasti u proteklom periodu. Izvještaj je započeo povijesnom lekcijom o vjekovnom njegovanju srpske kulture i običaja u Zapadnoj Slavoniji koje je naprasno prekinula jedna ‘fašistička’ stranka.

– Desio se apsurd da se jedna, kasnije se pokazalo, fašistička stranka HDZ izuzetno agresivno nastupala prema srpskom narodu i njegovom nepriznavanju. Mi smo se tu brzo snalazili onako kako smo najbolje umjeli i mogli, rekao je. Džakula tada objašnjava zašto su Srbi na referendumu 12. svibnja 1991. glasali za pripajanje Srbiji.

– Ako ta institucija (Hrvatski Sabor, n.a.) u kojoj su bili poslanici hrvatskog naroda u velikoj većini, nas nije priznala kao narod, ako su oni preko svojih instuticija vlasti i proganjali i smjenjivali Srbe omalovažavali i ismijavali, ako su počeli sa rehabilitacijom svih onih nama omraženih ljudi kao što jeStepinac i njemu slični…onda je normalno da taj srpski narod koji je živio u Hrvatskoj sa istim tim hrvatskim narodom ima pravo na nepovjerenje prema svima njima i da shvati da mu ne žele dobro.

Hrvatska izazvala rat

Nakon toga optužuje Hrvatsku za izazivanje rata:

– Trebalo je nekako onemogućiti Hrvatsku da izazove ovaj rat koji je njoj bio veoma potreban i da tim ratom takvim kakvim je ona željela i kakav je nametala postigne priznanje u svijetu, rekao je Džakula, nakon čega dolazimo do dijela gdje opisuje kako se ‘narod’ prihvatio oružja.

– Neprijatelj, da bi se obračunao sa narodom Zapadne Slavonije, da bi ucijenio vlasti Jugoslavije, da bi dokazao kako ipak Srbi ne mogu živjeti zajedno, htio je presijeći Zapadnu Slavoniju sa svojom jedinom i bliskom vezom Bosanskom Krajinom i napao je Okučane….Tada se pokazala izuzetna spremnost ljudi iz Okučana koji su bez nekih velikih strategijskih planova uspjeli obraniti i držati Okučane prvih nekoliko dana, sami. Bilo je najznačajnije, najvažnije sačuvati slobodne Okučane i čist prostor, da bi neposredno nakon nekoliko dana i Banjalučki korpus napravio proboj, a zatim se povukao.

Po šumama i gorama

Nakon toga su, kaže Džakula, počela hapšenja i progoni koji će voditi ‘istrebljivanju srpskog življa’.

– Srbi, iskonski osjećajući strah i nepovjerenje prema takvom režimu i vlasti povukli su se kako je to nama svojstveno, u brda. U šumu. U čuke i u svoja sela gdje su osjećali da su zajednički jači i sigurniji. Normalno je bilo očekivati i neku značajnu pomoć u smislu da se sačuva i zaštiti taj narod. …Institucija koja je za to postojala, a to je JNA, morala je i imala obvezu da taj narod zaštiti i sačuva od njegovog stradanja. …Tražili smo pomoć i u oficirima, naoružanju i vojsci. Zbog druge strane nismo smjeli javno zapomagati jer bi to bilo jasno da smo u nemilosti…Obavili smo razgovore i s predsjednikom državeKostićem, obavili razgovor i sa sekretarom Narodne odbrane Veljkom Kadijevićem i sa načelnikom General štaba Adžićem…Na svim mjestima u svim razgovorima dana su nam obećanja kako će u što kraćem roku doći pomoć u ljudstvu i u tehnici i u naoružanju i oficirima.

Srbija do Tokija

Džakula se nakon toga kritički osvrće na odlazak Srba u Istočnu Slavoniju, govoreći kako je činio sve da se to ne desi, penjući se po traktorima i prikolicama. Govori i o svojoj odlučnosti da istjera pripajanje Zapadne Slavonije Jugoslaviji:

– Jer krenuti u srpski pokret, izdići se u momentu kad je to bilo veoma teško, sa svima onima koji su na to bili spremni, posustati, napustiti ih kad im je najteže, mislim da bi bio najveći čin izdaje.

Otkriva ovdje i svoje velikosrpske teritorijalne pretenzije te koliki je zapravo ‘mirotvorac’:

– Moramo biti toliko uporni i tvrdoglavi i izdržljivi da slomimo sve protivnike i sve one koji drugačije gledaju. Onda će Zapadna Slavonija biti ono što treba. Dok ne dođemo na Dravu, dok ne dođemo u srpska sela Virovitice, Donjeg Miholjca, Podravske Slatine, mi se ne možemo smiriti i stati…Drugoj strani nemamo što objašnjavati. Mi smo se davno s njima razjasnili i ja mislim razišli. Nema mira u Zapadnoj Slavoniji.

Ponavlja i poznatu frazu velikosrpskih pretendenata:

– Zapadna Slavonija može biti samo u onim svojim granicama koje su etnički srpske i na čijem prostoru živi srpski narod.

U Zapisniku sjednice Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija od 24. lipnja 1992. održane u Okučanima, Džakula je izjavio kako su dovedeni u situaciju da rješenje traže političkim putem, a ne vojnim (kojeg bi, očito je, preferirao).

Džakula je u veljači 1993. sa predstavnicima hrvatskih vlasti, kada je voda došla do grla jer je situacija na terenu bila izuzetno loša, potpisao Daruvarski sporazum. Sporazum je predviđao otvaranje prometnica, prije svega autoceste i željeznice te druge infrastrukture između okupiranih dijelova i slobodnog dijela Hrvatske. On je nakon toga od strane vlasti SAO Krajine etiketiran kao izdajica, a o sporazumu su mišljenje dali i eksperti za međunarodno pravo iz Beograda, Vladan Vasiljević i Konstantin Obradović, koji su ustvrdili kako je riječ o privatnom sporazumu koji ne može obvezivati ni Hrvatsku ni Srpsku Krajinu.

Da rezimiramo. Veljko Džakula 1992. godine ‘mirotvorski’ ustvrđuje da nema mira u Zapadnoj Slavoniji. Veljko Džakula uhapšen je 1995. godine u brdima iznad Pakraca od strane hrvatske vojske kao jedan od vođa pobune. Veljko Džakula 2009. se kandidirao za predsjednika države protiv koje se pobunio. Veljko Džakula 2012. godine bio je gost predsjednika Republike Hrvatske na proslavi Oluje.

Apsurdno? Pomalo.

‘Ustaše su klali decu u kolevkama’

Nema sumnje, nakon sukoba s Pupovcem otvoren je novi natječaj od strane predsjednika Josipovića za novog profesionalnog Srbina u Hrvatskoj. Tzv. manjinsko pitanje u Hrvatskoj, posebno kada su Srbi u pitanju, ima ponajmanje veze s manjinskom politikom i civilizacijskim standardima vezanima uz nju, više se radi o nekim trećim igrama, kao u drastičnom primjeru agresije na Hrvatsku, pri čemu je “manjinsko pitanje” uglavnom manipulativni element. Ono što je Josipović rekao o Pupovcu i njegovom privatiziranju srpstva kao “etnobiznisa” odavno se zna, o tome se puno pisalo, posebno na desnici, čije je argumente zaprepašćujuće preuzeo Josipović, pa su sada, eto, prihvatljiviji i nisu odraz “nacionalizma” ili izraz “međunacionalne netrpeljivosti”, već “briga za pluralizaciju manjinske scene”. Tako nije bilo škandalozno ni kada je Josipović brojio krvna zrnca u SDP-u i HDZ-u, brojeći koliko je u čijim vladama bilo Srba. Josipović, k tomu, do sada u svom mandatu nijednom nije ni sa kim ušao u tako otvoren i izravan javni sukob kao s Pupovcem, rabeći atipičnu retoriku za svoj “lignja stil”, na granici uličnog vokabulara, poput riječi “reketarenje” i sl.

Trećerazredno pitanje

Otkuda takvo iskakanje iz tračnica u pitanju koje je u ovom trenutku za ovu zemlju na rubu propasti ipak trećerazredno, jer Hrvatska oko pitanja manjina mnogim zemljama EU i tako može biti uzor? Je li Josipović započeo time kampanju za svoj novi mandat? Je li to zapravo sukob Mesića i Josipovića zbog ZAMP-a i prijetnje dokidanja Mesićevih privilegija, pa je Pupovac tu, kao Mesićev i HDZ- ov Srbin, “žrtva” osvete u sukobu interesa i taština? Ili je u pitanju neki mig iz Europe zbog Mesićevog petljanja s Iranom i Ahmanidedžadom? Ima li, nadalje, u tome kakvu ulogu činjenica da je Pupovčevog i Josipovićevog Tadića zamijenio Nikolić, pa bi se “netko drugi” bolje od Pupovca uklopio u četnički “novi val”? Pitanja je mnogo, kao i mogućih odgovora, no zadržimo se na jednom. Ako je, za sada, jedino izvjesno da je ovim sukobom zapravo otvoren natječaj za novog profesionalnog Srbina u Hrvatskoj, Josipović je već neizravno istaknuo svog kandidata. Kako sada stvari stoje, Milorada Pupovca, Srbina Jugoslavena, trebao bi zamijeniti Srbin četnik Veljko Džakula, kojega je Josipović već neformalno kandidirao za tu funkciju na “proslavi” Oluje u Kninu, a u subotu ga u intervjuu inaugurirao u “mirotvorca” još dok je bio dio vlasti SAO Krajine.
Ništa novog kod Josipovića

Ako je to točno, ako je Džakula zamjena za Pupovca, takvim svojim izborom Josipović će na i simboličnoj razini, osim u Srbiji, i u Hrvatskoj afirmirati četništvo kao legitimnu političku opciju. No i u jednom i u drugom slučaju, i u slučaju profesionalnog Srbina Jugoslavena, i u slučaju profesionalnog Srbina četnika, ključno je da su pogledi svih njih usmjereni prema Beogradu, kao mjestu neskrivenog žala ili nostalgije, bilo za propalom državom Jugoslavijom, bilo za nedosanjanom velikom Srbijom, kako je sam Toma Grobar, sada kao predsjednik Srbije, izjavio. Dakle, sukob Josipović – Pupovac dogodio se kako bi se u Josipovićevoj politici promijenilo – ništa! Ista meta, isto odstojanje. Beograd.

Ivica Šola
www.glas-slavonije.hr