Arhiva autora: admin

Zahvalna molitva uz 21. obljetnicu razmjene ratnih zatočenika u Nemetinu

Nemetin 21. godišnjica velike ratne razmjene zarobljenika (1) OSIJEK/NEMETIN (TU) – Dok Hrvatska još uvijek traži više od tisuću nasilno odvedenih i nestalih građana tijekom Domovinskoga rata, među njima 498 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije od kojih 324 Vukovaraca, u Nemetinu je 14. kolovoza zahvalnom molitvom svoj „drugi“ rođendan proslavilo tristotinjak bivših logoraša, ujedno obilježivši Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata.

„Ovih dana govori se o dvama događajima – izlasku iz srbijanskih koncentracijskih logora i novomu životu, drugom rođenju. Zanimljivo je što se „Dan hrvatskih logoraša“ obilježava 14. kolovoza na uočnicu Velike Gospe. „Naša čitava povijest je ispisana vjerom i nacionalnom sviješću. Naši hrvatski branitelji o vratu su nosili krunicu koja nas na poseban način povezuje s Isusom i njegovom majkom Marijom. Zato danas zahvaljujemo Bogu i Majci Božjoj za darovanu slobodu i hrvatsku domovinu. Domovinski rat nije dobilo samo oruđe i oružje, nego čvrsta i nepokolebljiva vjera u Boga“, kazao je vukovarski župnik fra Vjenceslav Janjić, koji je uz spomen-obilježje predvodio molitvu.

Molitvu za poginule predvodio je fra Vjenceslav Janjić

Dan hrvatskih logoraša 14.8. u Nemetinu

Molitvenim je zajedništvom obilježena 21. obljetnica velike razmjene ratnih zatočenika kada je 14. kolovoza 1992. iz srbijanskih koncentracijskih logora oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila. Bivše zatočenike srbijanskih logora u Stajićevu, Begejcima, Nišu, Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu i beogradskog vojnog zatvora u Bubanj potoku tradicionalno je okupilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) uz vodstvo Danijela Rehaka. Obljetnički je program počeo u Hrvatskom domu u Vukovaru gdje je prikazan dokumentarni film, nastavljen u Nemetinu i završen druženjem ratnih prijatelja u Vukovaru.

Uz intoniranje hrvatske himne, paljenje svijeća i odavanje počasti poginulima, preminulima u zatočeništvu i nestalima čiji bližnji 21. godinu ne znaju sudbinu najmilijih, predsjednik vukovarskog HDLSKL-a Zdravko Komšić vodio je komemoraciju te podsjetio kako Borovo Selo još uvijek nema dolično spomen-obilježje. Okupljene su pozdravili: osječki gradonačelnik Ivica Vrkić, vukovarsko-srijemski dožupan Željko Cirba (pozvao je ratne stradalnike neka zapišu svoja sjećanja), osječko-baranjski dožupan Dragan Vulin (apelirao je na institucije i pojedince koji imaju saznanja o traženim osobama neka „olakšaju dušu“ i kažu istinu), zatim bivši predsjednik Predsjedništva BiH i jedan od logoraša razmijenjenih na liniji ratnog razdvajanja u Nemetinu Sulejman Tihić te naposljetku posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković, koji je istaknuo 14. kolovoz 1992. kao „dan rođenja i dan umiranja nade za one čije grobove obilazimo ili ne znamo gdje su“.

Bivši logoraši na 21. obljetnici razmjene u Nemetinu

Kroz srbijanske logore prošlo je 30.000 zatočenika, među njima 3.500 žena i djece, ali državne institucije žrtvama ne priznaju svima stradalništvo, napomenuo je Danijel Rehak, jer sve zatočenike nije popisao međunarodni Crveni križ. Također, Srbija nije priznala postojanje logora niti je itko odgovarao za zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima u susjednoj državi.

Nevenka Špoljarić/TU Đakovačko-osječke nadbiskupije

Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu

gospa_aljmas2

 

Hrvatska danas obilježava blagdan Velike Gospe, dan uznesenja Djevice Marije na nebo.

Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu datira iz davne 1704. godine i jedno je od najstarijih i najposjećenijih Gospinih Svetišta u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Smješteno je 25 kilometara istočno od Osijeka, na ušću rijeke Drave u Dunav.

U Domovinskom ratu svetište je potpuno porušeno. S povratkom stanovništva ono je posvema iznova izgrađeno i Gospa od Utočišta opet okuplja oko svoga lika svoje štovatelje. Tokom godine kroz Svetište prođe između sto i 150 tisuća hodočasnika.

RASPORED HODOČAŠĆA U 2013.
1. kolovoza Dan sjećanja na progonstvo i povratak, Obnova posvete crkve
11, 12. i 13. kolovoza Trodnevnica uoči Velike Gospe
14. kolovoza Uočnica Velike Gospe
15. kolovoza Velika Gospa
20. kolovoza Hodočašće bolesnika i nemoćnih –
7. rujna Hodočašće grada Vukovara
8. rujna Mala Gospa
14. rujna Ime Marijino (proštenje preneseno na subotu poslije 12. rujna)

 

D.B.

„SJEĆANJE NA DALJ 1991.GODINE“

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Osječko -baranjske županije će 17.kolovoza 2013.godine prigodnim programom obilježiti razmjene Daljskih zatočenika,Hrvatskih branitelja i civila, srpskih logora, kod spomen obilježja logoraša u centru Dalja pod nazivom,

„SJEĆANJE NA DALJ 1991.GODINE

Program obilježavanja:

10.00 sati -okupljanje logoraša u centru Dalja kod spomenika logoraša

-himna

-recitacija

-prigodno obraćanje logoraša i nazočnih gostiju

-posveta spomen obilježja

11.00 sati-zajednički ručak i druženje u Vatrogasnom domu u Dalju

D.B.

 

 

UHBDR91: Opet se prisjećamo srpskih logora smrti – za koje nitko nije odgovarao

Djeca više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški,
nego o srpskim logorima u vrijeme Domovinskog rata
PXL_110814_467

Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata? A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski genocid ponovno se prisjećamo 14. kolovoza, kad se obilježava 21. obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (sic!) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije.

Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi. Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Što čeka Ministarstvo branitelja i njihov ministar koji je “svakom loncu poklopac”, koji više ni sam ne zna kako bi se bolje ulagivao onima na vlasti, a na uštrb hrvatskih branitelja, što čeka da već nije sastavio Registar srpskih logora, odnosno popisao i objavio sve žrtve koje su prošle pakao? Prema nekim podacima, u logorima je ubijeno tristotinjak ljudi, dok ih je oko 2.500 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore.

Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate? Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo.

Za pojedine političare je dovoljno da samo jedan obuče majicu sa slovom u na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima. Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali i kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i jedne godine!

Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. somborska grupa, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina. Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane.

A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku u neki od tih logora, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike. Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju-zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti!

Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

 

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

In memoriam 20-orici poginulih hrvatskih vojnika: Bitka kod Bosanskog Grahova 13.-14. kolovoza 1995.

Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene Oluje na području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.

99a7ccef00f478e84c1fd64cb9bbe010

 

U noći 12. kolovoza jedinice srpske vojske su izvele jedini pravi protuudar na položaje koje su držali pripadnici 141.brigade.

Tada neprijatelj, ne mireći se sa gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvom pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovjeda gen. Mladić u jedinom pravom protuudaru pokušava povratiti izgubljene položaje , te presjeći komunikaciju Knin – B.Grahovo ovladavanjem strateški važne točke „prevoja Derale“.

Najžešći napad izvršio je na položaje: Biljeg, Cigelj,Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B.Grahovo. Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Nakon neravnopravne borbe, ostali sa više ranjenika izvlače se prema B.Grahovu. Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Šte te vojnici: Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više vojnika ranjeno. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspjeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba.

Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 141.brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspjeva odbiti naš napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno. U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih rana umire. Istovremeno u okršaju sa neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6.domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali).

Bez obzira na sve gubitke vojnici 141. brigade su smogli snage da zaustave napredovanje neprijatelja i zajedno sa jednom satnijom 7. Gbr uz pomoć  dva tenka i borbenom skupinom 6.d.p. 14.kolovoza povrate izgubljene položaje (u toj akciji pogiba pripadnik 7. Gbr: Romano Ribić), a već 15. kolovoza pripadnici 141.brigade zajedno sa ostalim postrojbama nastaviše sa napadnim djelovanjima i odbaciše neprijatelja pred Drvar. U toj bitki u jednom danu 13.kolovoza Hrvatska vojska je imala 20 poginulih i preko 50 ranjenih pripadnika.

S. Vladušić