Kolumne!
Ako je išta nosilo branitelje u Domovinskom ratu, onda je to bila na prvom mjestu molitva I to ona kršćanskom puku najpoznatija I srcu prirasla. Ta molitva je poznata pod nazivom “Oče naš”. One branitelje koje to nije nosilo, a istom ljubavlju su ljubili domovinu i štitili svoj dom, njih je vodila naravna težnja da zaštite svoj dom, jer ako je on zaštićen onda su zaštitili živote i egzistenciju svoje obitelji. S punim povjerenjem I ljubavlju prema domovini nisu ni slutili kakav će danas imati status u društvu. Nakon (krvlju stoljećima stečene) stvaranja nezavisne I samostalne Republike Hrvatske dogodilo im se ono što su najmanje očekivali. Država raspušta odnosno smanjuje vojsku, pri čemu veliki dio njih kasnije odlazi (“prisilno” ili svojevoljno) u mirovinu, neki završavaju na psihijatriji, neki na groblju (jer su u međuvremenu razočarani odnosima državnih dužnosnika i zastupnika odnosno predstavnicima ministarstava I vlade prema njima (donoseći zakone protiv njih, a kao za njih) počinili samoubojstvo. Ne tvrdim da je to jedini razlog radi kojeg su isto počinili. Ne osuđujem ih nimalo, već osuđujem vladu koja ne brine na dovoljan način o njima i ne samo to. Oni koji su stvorili državu krvlju i znojem (a ne političari) dobivaju prava koja im se danas oduzimaju dio po dio. Mirovine zaslužuju s punim pravom i to u veličini zastupničkih plaća, a ne veličini milodara jedne župne filijale. I to nije sve, njihove obitelji su imale ”glavu u torbi” kao i oni, a pogotovo časničke obitelji. Priča mi jedan branitelj; “…Da je ideja stvaranja države propala i da Tuđman nije lupio šakom u stol (kada su dužnosnici najjačih država u svijetu ponudili azil njegovoj obitelji I ministrima, nakon čega bi branitelji bili smatrani kao ustanici građanskog rata u Jugoslaviji) i rekao želim Hrvatsku, oni (branitelji) i njihove obitelji bi završile živote u patnji (prošle bi slično kao i žrtve Bleiburške izdaje Hrvatskog naroda od strane Engleskih vođa u tadašnje vrijeme). Upravo zbog toga za njihove članove obitelji “nesvjesnog” razloga oni zaslužuju jednaka prava kao I branitelji. Ti isti su izborili pune privilegije za svoje obitelji i sebe pred ostalim građanima Hrvatskog naroda jer su stajali na prvoj liniji i gledali smrti u oči (za razliku od većeg dijela naroda koji nije pristupio u vojsku) tada stvarajući Državu RH. Nitko i ni zbog čega im ne može dirati u njihova prava, a dio tih prava su i mirovine koje su dobili. Ne samo to…nitko od Vladinih dužnosnika se ne bi sjetio ujediniti branitelje (što bi trebao I biti iskonski cilj ministarstva branitelja) i reći im: “Evo izvolite…imate bezuvjetno pravo na svojih deset zastupnika koji će u dogovoru s ostalim zastupnicima regulirati prava i obveze koji proistječu iz zakona koji bi se donosili ne samo na njihovu dobrobit već i na dobrobit Hrvatskog naroda.” Jer ipak da nije bilo njih, kao što reče jedan današnji zastupnik : “Ne bi bilo nas danas ovdje… ” Samo ne znam je li skupljao političke bodove…Nadam se da nije, no ako i je onda ide njemu na dušu. Jadna je država koja zatvara svoje generale i u kojoj odličja dobivaju oni koji ne trebaju i ne samo to (ponavljam se od bijesa) ne znam je li netko od Vas primijetio da ova država službeno nema svojeg heroja Domovinskog rata, a one koje s punim pravom smatra svojim Herojima su već mrtvi. Pa zar nema ni jednog živućeg? Kao da se vodi onim principom kao kada slikar umre cijene njegovih likovnih umjetnina porastu. Kao kad netko umre od neke već ustaljene bolesti tj. bolesti već dugo poznate društvu i onda se otvori zaklada s njegovim ili njezinim imenom za borbu protiv te bolesti. Zar netko mora umrijeti da bi ga se priznalo? Očito da, a zašto…Ako nekoga priznate javnim herojem onda ono što on govori o ratnim zbivanjima je vjerodostojno, pogotovo ako je bio na višoj funkciji odnosno u malom krugu ljudi koji je odgovorno odlučivao o svemu. Najviše se boje njihovih Knjiga, odnosno autobiografija u kojima bi se moglo svašta saznati. Štoviše istinito. Kao da se ravnaju načelom “jednom umirovljen – zauvijek izgubljen utjecaj u društvu. Dijelom su u pravu no na nešto ne računaju: “Ujedinjenje umirovljenih” odnosno “Povratak otpisanih”. Branitelji i stvaratelji Hrvatske države, ujedinio Vas je rat, a razjedinio mir. Nađite zajednički cilj koji će Vas ponovno ujediniti. Branitelji, za mene niste otpisani…kao ni Vaše obitelji. Branitelji hrvatske ujedinite se još jednom, ali politički. Ne pozivam na, a niti želim revoluciju…dobili ste bitku (stvaranje države)…izgubili ste rat (ista vas je odriješila obveze i “natjerala” u stvaranje udruga)…ili “oni” bar misle tako… Nemojte im dopustiti da Vam mogućnošću stvaranja udruga mažu oči…ujedinite se u pravu (i jednu udrugu) u kojoj bi svatko imao jednaka prava… Stvorili ste Hrvatsku državu, a sada se brinite za nju i narod koji u njoj obitava na dostojanstven način i očuvajte vjeru i nadu koju ste imali u rovovima na prvoj liniji. Ujedinila Vas je ideja stvaranja I priznavanja države, a sada neka Vas ujedini održanje iste. Branitelji Hrvatske ujedinite se!
Ivan Šoltić – mlađi
