Prije 21 godinu život mu je visio o niti nakon granatiranja Dalja, a danas odlazi u sportsku mirovinu kao osvajač dvije medalje na POI, te svjetski prvak i doprvak.

Paraolimpijske igre u Londonu prepune su zanimljivih priča sudionika igara. Svakako jedna od najzanimljivijih je Darku Kralju, koji je s ruba smrti stigao do paraolimpijske slave. Prije 21 godinu život mu je visio o niti nakon granatiranja Dalja, a danas odlazi u sportsku mirovinu kao osvajač dvije medalje na POI, te svjetski prvak i doprvak.

Rođen je u Garešnici 6. lipnja 1971. Djetinjstvo je proveo u Grubišnom Polju, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Igrao je rukomet u RK-u „Česma“ na poziciji kružnog napadača. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a te postrojbe za posebne namjene. Teško je ranjen u srpnju 1991. prilikom raketiranja Dalja kada mu je amputirana lijeva natkoljenica.

Atletikom se počeo baviti 2004. godine kao član bjelovarskog „Sokola“. Ubrzo je postao državni prvak i rekorder. Od 2004. svake je godine pobjeđivao na Otvorenom prvenstvu Hrvatske.

Od 2006. godine trenira s Ivanom Ivančićem, najboljim hrvatskim trenerom za bacačke discipline. Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Švedskoj osvojio je srebrnu medalju. Na atletskom natjecanju u Rijeci postigao je svjetski rekord od 14.04 m u bacanju kugle za paraolimpijce. Bio je pritajeni favorit na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Pobijedio je s novim svjetskim rekordom od 14.43 m, tako da je u 5 od 6 hitaca prebacio dotadašnji svjetski rekord.

Prvi je Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na paraolimpijskim igrama. U isto je vrijeme hrvatski paraolimpijac Branimir Budetić osvojio srebrnu medalju u bacanju koplja na susjednom borilištu.

Dobitnik je godišnje Državne nagrade za šprt “Franjo Bučar” za 2008. godinu i nagrade Ponos Hrvatske 2008. godine, jer je zbog svoje upornosti i izdržljivosti okrunjen zlatnom medaljom u Pekingu 2008. godine.

Osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u atletici za osobe s amputacijama, niskim rastom i u kolicima u indijskom gradu Bangaloreu bacivši kuglu 14,40 m.

Autor: Z.H./ Hina

Pravi lom je nastao kad je jedan 55 – godišnjak u utorak navečer oko 21,45 sati upao u kafić u Kninu i vikao – Ovo je Srbija – doznajemo u Policijskoj upravi Šibensko – kninskoj.

Očekivano, te su provokacije izazvale nered pa je više osoba privedeno, priopćeno je jutros iz policije koja će 55 – godišnjaka iz Viškova kazneno prijaviti zbog povrede ugleda Republike Hrvatske, a jednog maloljetnika s područja Knina sumnjiče za nanošenje teških ozljeda 73 – godišnjem mještaninu.

Kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je, stoji u priopćenju policije, da je 55 – godišnjak svojom izjavom javno izvrgnuo ruglu, prijeziru i grubo omalovažavao Republiku Hrvatsku, što je dovelo do verbalnog, a potom i fizičkog sukoba između nekoliko osoba, a kada je osumnjičeni maloljetnik teško ozlijedio 73 – godišnjaka. U tom incidentu lakše je ozlijeđen i 40 – godišnjak iz Knina, a kod 55 – godišnjaka koji je započeo frku, policija je pronašla i nož.

Iako u policiji službeno ne govore što je točno 55 – godišnjak izjavio, doznajemo da je vikao – Ovo je Srbija – a onda nastavio u sličnom tonu što je, dakako, izazvalo neviđeni bijes okupljenih gostiju u lokalu. 55 – godišnjak, koji je srpske nacionalnosti, pritvoren je u policijskoj postaji u Kninu, a osim maloljetnika protiv kojeg će policija podnijeti kaznenu prijavu zbog nanošenja teških ozljeda, optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Kninu policija će podnijeti i protiv ostalih sudionika koji su remetili javni red i mir. To su Kninjani stari 40, 37, 43 i 73 godine, doznajemo u Policijskoj upravi Šibensko – kninskoj.

sibenik.in
B.P.

HVIDR-a Republike Hrvatske, UBIUDR Podravka, Udruga Hrvatskih branitelja – dragovoljaca Domovinskog rata, Koordinacija braniteljskih Udruga grada Zagreba i druge Udruge proizašle iz Hrvatskog Domovinskog rata

POZIVAJU VAS U

PETAK, 12. LISTOPADA 2012.

S POČETKOM U 12 SATI NA

GLAVNI PAVILJON NA ZRINJEVCU U ZAGREBU NA

VELIČANSTVENI SKUP HRVATSKIH BRANITELJA

„DA SE NE ZABORAVE“

Skup organiziramo za Hrvatsku, za one koji su dali svoje živote, koji su stradali u ratu, koji su doživjeli i doživljavaju nepravde nakon povratka s prvih crta obrane.

Za prisjećanje na Hrvatske generale i branitelje, poglavito generale Gotovinu i Markača koji nevino leže u tamnicama, za sve one koji su se na bilo koji način žrtvovali za slobodnu, samostalnu i neovisnu Hrvatsku državu –

DA SE NE ZABORAVE !

Posebno toga dana želimo čestitati rođendan junaku Domovinskog rata

ANTI GOTOVINI !

Voditelj manifestacije: Mladen Pavković

DOĐITE SVI KOJI VOLITE HRVATSKU I DAJTE POTPORU LJUDIMA KOJI SU BILI – PRVI KAD JE TREBALO

Pogotovo jer je to bjelodana istina zbog koje svi mi u Hrvatskoj trpimo teror iskrivljene, neistinite, a u krajnosti lažno prikazane stvarnosti. Kome to treba? I za čiji račun svi ti manjinci rade takav prljavi posao obmane, laži i manipulacije prosječnim hrvatskim čovjekom?

Danas je u Hrvatskoj vrlo unosan posao biti pripadnik neke od 22 manjine koliko ih je Ustav RH opisao. Biti pripadnik nacionalne manjine Srba, Roma, Talijana, Mađara. Židova ili bilo koje od tih famoznih manjina u Hrvatskoj vam jamči poseban status. Prije svega biti manjinac u Hrvatskoj znači automatski biti ugrožen i to samim time povlači cijeli niz beneficija. Tako su vam otvorne ključne pozicije u raznim institucijama koje se bave uobličavanjem javnoga mnijenja u Hrvatskoj. To znači od najbanalnije pozicije presudne uredničke ili novinarske nomenklature u svim važnijim domaćim medijima pa sve do ravnateljskih dužnosti u raznim udrugama koje se bave kojekakvim oblicima monitoringa tipa je li Hrvatska ipak malo ‘zabrijala’ u nešto što može mirisati na rasizam, netoleranciju, seksizam ustaštvo itd. E sad u cijeloj ovoj priči nije presudno to filantropsko pregnuće naših manjinaca koji svojim likom, glavom i kožom svjedoče univerzalne civilizacijske vrijednosti modernih društava, nego tek banalni, ne bi vjerovali, novac koji za takvu rabotu sebi priskrbljuju. Jednostavno rečeno ništa drugo doli prosta ili gola egzistencija.

Poželjno je prebrojavanje krvnih zrnaca

Dovoljno je pogledati nacionalu strukturu svih tih udruga, od HHO-a, Amnesty Interantionala, PEN Centra, Transparency Internationala. LGBT udruga, B.A.B.A., kojekakvih Teršeličinih Documenta, raznih tzv. Građanskih inicijativa, Pusićevih Građanskih odbora za ovo ili ono. I na kraju pogledajmo domaću medijsku scenu i njihove main strem novinare i urednike. U cijelom ovom kolospletu naići ćete na vrlo malo Hrvata ili preciznije ni jednog. Netko će ovo prozvati kao prebrojavanje krvnih zrnaca. Međutim, to je upravo to. Prebrojavanje krvnih zrnaca. I što je loše u prebrojavanju krvnih zrnaca? Zašto hrvatska javnost ne bi imala pravo znati tko su i kakvih su krvnih zrnaca ti ljudi koji obliku našu stvarnost? Zašto ne smijemo primijetiti kako domaću javnu scenu oblikuju ljudi koji nisu hrvatskog nacionalnog podrijetla već pripadnici nacionalnih manjina? Što je loše u tome?

Pogotovo jer je to bjelodana istina zbog koje svi mi u Hrvatskoj trpimo teror iskrivljene, neistinite, a u krajnosti lažno prikazane stvarnosti. Kome to treba? I za čiji račun svi ti manjinci rade takav prljavi posao obmane, laži i manipulacije prosječnog hrvatskog čovjeka? Teško je zaključiti kako je sve to u interesu tog istog hrvatskog čovjeka. Prije bi mogli zaključiti kako je u tijeku novo prekucavanje svijesti naših običnih, normalnih hrvatskih ljudi, a sve s ciljem ugradnje fiktivne i univerzalne grižnje savjesti kojom će se onda u ovoj zemlji okoristiti svi oni čiji obiteljski korijeni ne potječu iz hrvatskih genetskih struktura. I stoga je vrlo važno u ovoj zemlji što prije započeti proces prebrojavanja krvnih zrnaca.

Zašto se Srbi vesele kada se sruše zrakoplovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Sjetimo se situacije prije dvije godine i Pupovčevih Novosti koje su dva tjedan za redom nakon što se dogodila teška zrakoplovna nesreća u kojoj su se srušila dva MIG-a Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, objavljivali naslovnice sa zluradim naslovom ‘Oba su pala’. Pa što to znači? Kome je trebala takva retorika? Zašto je pripadnicima srpske nacionalne manjine veselje i zadovoljstvo situacija kada su se dva zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstava u zraku sudarila i pala? Vode li Srbi u svojim glavama još uvijek bitke iz devedesetih pa im je takav čin bio melem na srcu? Zašto srpski politički predstavnici nisu prisutni na Danu pobjede, kada se na Kninskoj tvrđavi diže hrvatska zastava? Zašto Srbima u Hrvatskoj Oluja ne predstavlja veličanstvenu pobjedu, oslobođenje od okupacije, kraj agresije, nego nešto sasvim suprotno? Zašto onda hrvatski građani financiraju takve i te Srbe, njihove forume, stranke, saveze, vijeća u kojima se sustavno četnikuje i rogobori protiv države koja ih hrani? Pa tko je tu lud? Srbi očito ne.

U nedavnoj polemici Predsjednika Josipovića i Milorad Pupovca na površinu su izišli tek neki od ovih prijepora. Josipović je nadahnut nekim svojim osobnim interesima napao Milorada Pupovca prozivajući ga kao Srbina koji se bavi ‘etnobiznisom’. I tu je bio debelo u pravu. Pupovca poznajem još iz razdoblja sredine devedesetih kada je kao mladi sveučilišni profesor prepun entuzijazma pokušavao nekako objasniti i premostiti suprotnosti Hrvata i Srba na ovim prostorima. Međutim, Pupovac je sve to vrijeme ostao sveučilišni profesor s tek povremenim saborskim angažmanima. Prihodi koje je mogao ostvariti kroz ta djelovanja nikako nisu dostatni za gradnju kuće u elitnom dijelu grad Zagreba. Stoga je sasvim suvislo zapitati Milorade gdje si i kako zaradio to što danas posjeduješ? A Josipović je očito o svemu tome daleko bolje obaviješten te je s tih pozicija i postavio takvo pitanje.

Zašto Goldsteini nikada nisu napisali neku studiju o stradanju Hrvata

Nije samo Pupovac rak rana hrvatske manjinske scene. Ni novokomponirani Džakula nije bitno drugačiji. Njegova je biografija prepuna neprihvatljivih gafova zbog kojih bi u svakoj normalnoj državi temeljito odslužio višegodišnju kaznu zbog oružane pobune i ubojstava koja je ona izazvala. Ali osim Srba tu su i drugi manjinci. Pogledajmo samo što rade Židovi. Pogledajmo oca i sina Goldsteina i nepriznatog brata Danijela Ivina. Njihove beskonačne elegije o hrvatskoj genocidnosti, o zločinačkom karakteru Hrvata, o beskrajnim klanjima i ‘sranjima’ iz razdoblja NDH. Pa tko normalan to više može čitati i pratiti? Otkud im samo moralno utemeljenje za takvo intelektualno nasilje nad Hrvatima? Nego zašto su znanstveno nedosljedni? Zašto se ni jedan Goldstein ili Ivin nikada nije dohvatio neke teme o stradanju Hrvata, a tu ne nedostaje materije, pa onda time dokazao svoju nepristranost.

Ali nisu oni sami u tome. Pogledajmo židovske manjince Puhovskoga Žarka i Nenada. Svaki od njih je prisutan u ovom našem eteru i svaki od njih docira svojim ‘mišljenjima’ kakva bi Hrvatska trebala biti i što bi trebala činiti u ključnim trenucima. Kada je na Haškom sudu kao svjedok Žarko Puhovski izrazio sumnju u vjerodostojnost krivotvorenog pamfleta HHO-a poznatog po naslovu ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, nikome, a osobito njemu nije palo na pamet krenuti ozbiljno i u skladu s pravdom i pravednošću raskrinkavati taj smrdljivi falsifikat. Naprotiv. I dalje je taj Puhovski nastavio koristiti izmišljene floskule o 22 tisuća spaljenih kuća nakon Oluje i slično. Pa zar smo mi Hrvati takvi kreteni da dozvoljavamo svim tim manjinski spodobama ne samo da nam oblikuju i kreiraju stvarnost nego i da odlučuju o našim sudbinama? A da ne spominjemo još razne Rohatinske, Porgese i ine manjince koji su debelo prekrojili sudbinu hrvatske nacije prema protuhrvatskom receptu i prije svega interesu suprotnom hrvatskom boljitku. Nebrojini je niz njihovih suptilnih banarskih metoda pljačkanja Hrvatske koje su ti plaćenici sprovdili za tuđe račune, a na štetu nas Hrvata. Iz svega ovoga da se zaključiti kako očito jesmo budale. Jer sav taj smrad koji takvi profesionalni manjinci šire s jednim jedinim ciljem kontaminacije zdrave svijesti normalnog hrvatskog čovjeka ne bi prošao bez potpore domaćih izdajnika i klimavaca. Onih famoznih Tuđmanovih kopitara i stoke sitnoga zuba koji tom manjinskom otrovu daju potrebni legitimitet za šaku prolaznih i bezvrijednih Judinih škuda. Istina je da ti Hrvati prije ili kasnije postanu svjesni svoje izdajničke rabote i to još za trajanja svojih bijednih života. Problem je što se ta prosvjetljenja obično dogode u posljednjim sekundama njihovih sramotnih života, a šteta bude počinjena i ostaje kao amanet živim hrvatskim naraštajima.

Autor: Marko Jurič