Kolumne!

Nada je jedan od najtemeljnijih pojmova koji postoji od kada postoji čovječanstvo. Prisutna je u svakoj tuzi, nemiru i nesreći koja tijekom života pogađa kako pojedinca tako i društvo. Određene poznate povijesne ličnosti iz  različitih kultura, okruženja i vremena su je pokušale definirati. Navest ću nekoliko primjera:

1. “Nada je san budnih.”                           Aristotel (384. – 322. p. n. e.)
2. “Dok živiš, dolikuje ti da se nadaš.”      Latinske poslovice

3. “Ako nestane ovisnosti zasnovane na nadi, tada obično nestaje i poštovanja.”

Gracian (1601 – 1658.), španjolski pisac

4. “Manje uživamo u onome što smo postigli nego u onome čemu se nadamo.”

Jean-Jacques Rousseau (1712 -1778.)

5. “Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni.”

Goethe (1749. – 1832.)

6. “Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.”

Ivan Cankar (1876.-1918.)

7. “Nada…jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžuju patnju.”

Marcel Achard (1899 –1974)

8. “Čovjek bi trebao sagraditi barku i ispuniti je nadama. Onda gledati kako mu nade plove po pučini.”                                                Erica Jong (1942.——)
9. “Koja li je, Bože, pustoš u duši onog što se davno rastao s nadom…”

Abdulah Sidran (1944.——),  bosanskohercegovački pjesnik.

10.  “Svaki put kada se čovjek bori za ideal, ili se trudi da poboljša sudbinu drugih, ili se bori protiv nepravde, on šalje mali zračak nade.”

Robert F. Kennedy (1925 .-1968.)

11. “Ljutnja je iznevjerena nada.”

Nura Bazdulj-Hubijar Nura Bazdulj-Hubijar (1951.—–), bosanskohercegovačka    književnica

12.  “Većina važnih i zapamćenih stvari na ovom svijetu postignute su od ljudi koji su se nastavili truditi i onda kad se činilo da više nema nade.”

       Dale Carnegie (1888-1955.), američki pisac

13.  “Moramo prihvatiti konačno razočaranje, ali nikad ne smijemo izgubiti beskonačnu nadu!”

Martin Luter King (1929. – 1968.), američki baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva.

Vjerujem da je ono što su navedene povijesne ličnosti htjele reći jest to da se nikada ni pod kojim uvjetima nada ne smije izgubiti…nada u bolje sutra…nada da će patnji doći kraj…nada da neće biti gladnih…nada da će djeca biti oslobođena patnje kakvu njihovi roditelji proživljavaju…nada koja unatoč svemu (tmini koja nas okružuje) svijetli u svakome od nas. Čak i kad pomislimo da nade više nema, ona i dalje na tajanstven način tinja kao vatra, koja se razbukta i pređe u zbilju kada  najmanje očekujemo. Vama, majke i očevi hrvatskih branitelja… Vama, braćo i sestre istih… Vama, djeco branitelja, djeco stradalih… Vama, unesrećenima i obilježenima tragedijom….Vama, poručujem… Ne gubite nadu jer je ona izvor života u Vama. Ne gubite nadu i dopustite joj da nadiđe bol koju nosite. Ne gubite nadu i prigrlite ju. Budite budni i dalje, a ona će Vam dati snagu. Ne gubite nadu zato što ste ostali razočarani. Nije Vas nada iznevjerila….ona Vas je nosila, a nosi Vas i dalje.  Ne gubite nadu u pronalazak nestalih… Ne gubite nadu u Vječnu slavu na Nebesima koja Vas čeka! Ne gubite nadu jer života neće biti više u Vama. Ne gubite nadu jer je protiv svake vjere ne nadati se. Ne gubite nadu i nemojte se prestati nadati. Naši očevi su sanjali ono što imamo danas, a to je međunarodno priznati identitet! Njihova djeca (Vaši muževi, žene, braća, sestre, roditelji) su položili svoje živote za ostvarenje tisućljetnog sna! San koji je nada nosila pokoljenjima tisuću godina! Ne gubite nadu samo zato jer se ne ostvaruje ono čemu  ste se nadali za Vašeg života. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Ne gubite nadu u bolju budućnost Hrvatske i mladih! Ne gubite nadu, da ne izgubite sebe! Štoviše, budite nadu kao što je moja malenkost budi u Vama!

Ivan Šoltić-mlađi

Prime Minister Kevin Rudd – Australia

“EMIGRANTI, A NE AUSTRALCI, TREBAJU SE PRILAGODITI.
I to je to, bilo da vam odgovara ili ne. Sit sam toga da se ova nacija
zabrinjava da nismo možda uvrijedili neke individue ili njihovu kulturu. Od
terorističkog napada u Baliju do danas, svjedoci smo vala patriotizma koji
dolazi od većine Australaca.
Ova je kultura izgrađena tijekom dvijesto i više godina muka, truda i
pobjeda milijuna muškaraca i žena u potrazi za slobodom. Govorimo pretežno
ENGLESKI, a ne španjolski, libanonski, arapski, kineski, japanski, ili bilo
koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog društva, naučite
naš jezik! Većina Australaca vjeruje u Boga. To nije neka kršćanska desna
orijentacija, niti je to politički nametnuto, to je ČINJENICA, jer su ovu
naciju, a to se vidi i iz dokumenata, utemeljili muškarci i žene kršćanske
vjere, na kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se
kršćanska obilježja nalaze na zidovima naših škola. Ako je Bog za vas
uvreda, predlažem vam da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom, jer je Bog
dio naše kulture. Dopustit ćemo vaše vjere i nećemo vas pitati zašto u to
vjerujete.
Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite sa nama u harmoniji,
mirno i u radosti.
Ovo je NAŠA DOMOVINA, NAŠA ZEMLJA i NAŠ STIL ŽIVOTA i dopustit ćemo i vama
da u svemu tome uživate.
Ali, prije svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i užasavati
NAŠOM ZASTAVOM, NAŠOM ČAŠĆU, NAŠOM KRŠĆANSKOM VJEROM, NAŠIM NAČINOM ŽIVOTA,
srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju
Australci, SLOBODA DA NAPUSTITE NAŠU ZEMLJU. Ukoliko ste ovde nesretni, onda
OTIĐITE.
Nitko vas nije prinudno ovdje doveo. Već ste vi sami tražili da vas ovdje
primimo.
Dakle, prihvatite državu koju ste SAMI odabrali.”

Premijer Kevin Rudd, Australija

Kolumne!

Rat je bio davno, rat je prošlost, zaboravimo sve, okrenimo se budućnosti… Svakodnevno čujemo te gromke glasove koji prekrivaju glasove onih koji misle drugačije. Slažem se da se treba okrenuti budućnosti. Zar bi bez želje za boljom i slobodnom budućnosti borba za Hrvatsku imala smisla? Ali, niti je agresorski rat na Hrvatsku bio davno, niti ga treba zaboraviti niti je prošlost koju treba izbrisati. A izbrisali bi, ako ne sve, a onda mnogo toga iz čega se stvarala slobodna i neovisna Hrvatska. Izbrisali bi činjenicu da smo braneći se pobijedili agresora, da smo časno ostvarili veličanstvenu pobjedu. Zatrli bi sva sjećanja i naposljetku naše heroje Domovinskog i obrambenog rata.

Perfidno ali i glasno čine to ljudi kojima hrvatska Domovina ne znači ništa, koje zamaraju činjenice o stvaranju Hrvatske i kojima su na prvome mjestu, uvijek i samo vlastiti probitak, materijalna dobra i ozračje u kojemu svijest o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj treba polako iščeznuti. Sve to znamo, ali moramo ponavljati jer zaborav je upravo ono na što se računa.

Tisuće nas neće se umoriti ponavljajući upravo to i stotine tisuća Hrvata, u Domovini i dijaspori ustrajno će to ponavljati, jer samo tako prizvati ćemo promjene i samo zajedništvom ih možemo ostvariti , a da se ne crvenimo i ne saginjemo glavu pred onima koji su nas, nazivajući se Hrvatima beskrupulozno pljačkali i sramotili.

Moja generacija se u njihovo ime ne želi crvenjeti. Za sve što je pod suncem postoji vrijeme, vrijeme za rušenje i vrijeme za građenje.

Je li sada vrijeme za građenje? Jeste! Ali ponešto moramo i srušiti.

Ponajprije, moramo srušiti sve predrasude i strah, i slobodno reći da, u ime hrvatske budućnosti ne želimo one koji će i dalje razvijati svoja lupeška krila, koji bi i zadnji grumen zemlje Hrvatske prodali za šaku srebrnjaka i koji jesu i bi izdali sve one koji su u krvi stvarali Hrvatsku. Sjetimo se što je, ne tako davno rekao i napisao Bruno Bušić: ,,Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kada se oslobodimo ropstva i stvorimo državu, vidjet ćemo kako naši kradu.“

I bio je u pravu.

Oni sjenom svojih lopovskih krila zakriljuju istinu dok naši istinski heroji Domovinskog rata pate iza zidina kazamata. Nisu li blaženog Alojzija Stepinca komunisti zatvorili računajući da će njegov glas zauvijek utihnuti? Nisu li upriličili montirani proces jer nije se smjelo dozvoliti da se čuje glas jednog katoličkog nadbiskupa, moralne vertikale kojemu je ljubav prema čovjeku i za čovjeka bila iznad svega?

Ne čine li danas isto? Nismo li svjedoci montiranih procesa protiv naših heroja i jesmo li svjesni da se čini sve da njihov glas utihne među zidovima kazamata?

Otvoreno recimo kome ćemo dopustiti da brani hrvatske nacionalne interese i gradi hrvatsku budućnost.

Ljudima koji nisu stasali na licemjerju i koristoljublju, koji cijene svoju prošlost i znanjem, radom, altruizmom i poštenjem grade hrvatsku budućnost. Svi mi koji svoje volimo i tuđe poštujemo, koji nećemo pokorno saginjati glavu pred tuđim, a još manje pred svojim razbojnicima. Oni ljudi koji će slaviti svoje heroje i hrvatski, obrambeni i Domovinski rat.

Autor : Filip Kuštro

U četvrtak 14.veljače u 10 sati u Maloj vijećnici gradskog poglavarstva grada Osijeka održala se ove godine druga po redu sjednica Odbora za branitelje i braniteljske udruge grada Osijeka.

Sjednicu je vodio predsjednik odbora Miljenko Kolobarić.Na sjednici je među ostalim predloženo da se odbor proširi s novim članovima.Jednoglasnom odlukom članova  u  odbor su primljeni Saša Trajković predsjednik udruge Specijalne policije “Orao” iz Osijeka  i Filip Kuštro dopredsjednik udruge obitelji poginulih branitelja iz Domovinskog rata grada Osijeka, inače i stručni suradnik Koordinacije udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Osječko-baranjske županije.

Odbor je u nastavku rada raspravljao o smjernicama za rad u 2013 godini a među ostalim i o pripremama za  Dan Osječkih branitelja.

Damir Buljević

U dvorani Kulturnog centra u Borovu (selu) održana je 8.veljače javna tribina s nakanom da građani pomognu svojim saznanjima gdje su naši najmiliji koji se vode kao nestali u Domovinskom ratu. Takvih je u Hrvatskoj još 1704. osobe. Sudbina više od 80 posto nestalih već je riješena. Ovo je četvrta takva javna tribina. Do sada su održane takve tribine u Kninu, Drnišu, Negoslavcima i ova u Borovu selu sa ciljem da građani pomognu u pronalaženju takvih grobišta. U Vukovarsko-srijemskoj županiji i u Osječko-baranjskoj do sada su pronađene takvih 505 osoba.

Tribinu je organiziralo Ministarstvo branitelja odnosno njegova uprava za zatočene i nestale. Namjera je Ministarstva organizirati  istovjetne tribine na svim područjima Republike Hrvatske koja su bila zahvaćena ratnim zbivanjima.
Skup je pozdravio pukovnik Ivan Grujić, koji je suorganizator zajedno s ministrom Hrvatskih branitelja Predragom Matićem. Potom je govorio načelnik općine Borovo. Svoj poziv u pomoć nazočnima su uputile  i dvije supruge, odnosno majke čiji se muževi odnosno očevi vode kao nestali. Na tribinu su pozvane i osobe iz političkog i javnog života. Skupu su se obratili i zamolili svaku pomoć i po jedan predstavnik Katoličke i Pravoslavne Crkve, koji, kako stoji u pozivnici,  imaju neupitan moralni autoritet u hrvatskom društvu, a u duhu potpore u procesu traženja kojeg su javnosti uputili predstavnici  Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne Crkve. U Zagrebu su se susreli  zagrebački nadbiskup Josip Bozanić i patrijarh Irinej . Biskupi obiju Crkava uputili su poziv odgovornima u političkom i društvenom životu, ali i svakom čovjeku  koji ima neka saznanja o još uvijek nepronađenim osobama, nestalim u ratnim stradanjima devedesetih godina prošlog stoljeća, da pomognu u njihovu pronalaženju ili u informiranju o njihovim grobovima.

U ime mjesne  Katoličke Crkve govorio je fra Ante Perković, danas župnik i gvardijan u Cerniku kod Nove Gradiške, koji je obnašao u  ratnom vihoru službu župnika u Vukovaru-Borovo naselje i borovski paroh protojerej Čedomir Lukić. U ime političara progovorio je i često prozivani dr. Vojislav Stanimirović, koji je bio gradonačelnik Vukovara i ravnatelj vukovarske bolnice, upravo u ratnom vihoru. Mnogi ga povezuju u svezi  s odvođenjem  hrvatskih ranjenika iz vukovarske bolnice. Odgovoran je, zajedno sa svojom suprugom Ljeposavom, i za mnoge žrtve u Tovarniku.

Svoj poziv nazočnima, a bilo ih je puna dvorana, uputila je s hrvatske strane majka Jozefina Lada, Vukovarka, koja je , zajedno sa svojom kćerkom, srećom preživjela zlostavljanja upravo u Borovu selu. Nakon tri dana mučenja i izgladnjivanja u ovdašnjoj školskoj sportskoj dvorani nju i kćerku su pustili, a njezinu 72 godišnjem ocu i mužu gubi se svaki trag.

Potom je govorila kao predstavnica srpske strane gospođa Jelica Pajić čijeg su muža ubile hrvatske postrojbe  20. kolovoza 1991.godine. Otišao je na posao, ali se više nije vratio. Bačen je u Dunav, ali je otkriven i dostojno pokopan na mjesnom groblju u Negoslavcima.

Pri samome kraju govorio je i kontraverzni dr. Vojislav Stanimirović, koji je sve donedavna obnašao i dužnost saborskog zastupnika u ime srpskog naroda. Njega se tereti da je sudionik odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice, ali i za nekoliko ubojstava u Tovarniku, nedaleko Vukovara. U svom obraćanju na tribini Stanimirović je rekao: «Moj se ugled blati po mnogim tiskovinama, u elektronskim medijima i na  portalima i pripisuje mi se ono zašto nisam kriv! Umjesto da mi kažu hvala, jer mirne reintegracije  Hrvatskog Podunavlja 1995. godine bez mene ne bi bilo!»

Neka Vašem izvjestitelju, poštovani čitatelji, bude dozvoljeno citirati bivšeg predsjednika Republike Hrvatske gospodina Stjepana Mesića, kad je govorio o hrvatskim generalima Gotovini i Markaču da svoju nevinost trebaju dokazati pred međunarodnim sudom. Neka se i u slučaju dr. Stanimirovića i njegove supruge Ljeposave primjeni isti princip.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 9.2.2013.g.