Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Podružnica Osječko-baranjske županije, danas je u Centru za profesionalnu rehabilitaciju Smičiklasova 2 u osječkoj Tvrđi predstavilo knjigu “Spasimo život”, autora Slobodana Langa, Branka Čule i Bosiljka Domazeta. Knjiga je to kako kaže najava promocije, koja govori o vremenu neposredno nakon vojno-policijske akcije „Oluja“, o ljudima koji su izravno sudjelovali u akciji „Spasimo život“, o onima koji su svojim nastojanjima i nesebičnim zalaganjem doprinijeli da ljudi koji su ostali sami i bespomoćni u vihoru rata nastave svoj život dostojanstveno na način kako ga vidi i Ustav republike Hrvatske. Ta je knjiga svojim svjedočenjem altruizma dala znatan doprinos i moralnoj obnovi RH. Na promociji su sudjelovali Branko Čulo i Bosiljko Domazet autori, ispred Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata Mate Rupić, prof. viši arhivist, voditelj Odjela arhivskoga gradiva Domovinskoga rata, Natko Martinić Jerčić, dr. sc. arhivist i general Tihomir Blaškić. Svoja iskustva evocirao je humanist Marijan Gubina, a o knjizi je nadahnuto govorila Nevenka Špoljarić. Promociju je moderirao Damir Buljević. a svi su govornici s dužnom pažnjom i poštovanjem spominjali izuzetno bogat humanistički opus i životno djelovanje pokojnog Slobodana Langa.

D.B.

Članove udruge HDLSKL OBŽ ,sudjeluju zajedno s udrugom AUXILIUM,kao organizatorom , na  tradicionalnoj i  humanitarnoj  akciji,
„ČINI DOBRO“ -DARUJ KRV – POŠTUJ DRUGE“,
u kojoj djeca dobiju zabavu, roditelji odmor a donori krv.
Akcija dobrovoljnog darivanja krvi održat će se u Robnoj kući Sjenjak
30.09.2016. od 15 do 20 sati.

D.B.

Stanimirović nakon monstruozne uloge u ratu pregovarati će o formiranju Vlade

U prekjučerašnjem razgovoru za tportal predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Vojislav Stanimirović kazao je da „nije imperativ da budemo u Vladi, ali kad bismo našli razumijevanje i pogodan resor – zašto ne, kaže Vojislav Stanimirović, koji se nada da će s novim predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem biti lakše pregovarati.

Bilo je nekih pokušaja za vrijeme prošle Vlade, ali to nisu bili ozbiljni razgovori. Prošli predsjednik HDZ-a izjavio je da ne želi imati suradnju s nama. Mi se nadamo, s obzirom na izjave, da će Plenković imati više sluha i volje za razgovor“, poručuje Stanimirović.

 Udruga dr. Ante Starčević želi podsjetiti ili upoznati hrvatsku javnost kako su protiv predsjednika SDSS-a, Vojislava Stanimirovića, novinarka Karolina Vidović-Krišto i povjesničar Josip Jurčević podnijeli Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, u srpnju 2013. godine kaznenu prijavu zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a slučaj je preuzeo zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak.

 Najjači dokaz za kriminalnu djelatnost Stanimirovića dala je Slavica Popović prije izvjesnog vremena jednih dnevnih novina. Ona je svjedočila da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada ’91. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela.

 Danima nakon što je Marijan odveden doktorica Ljeposava Stanimirović je govorila gospođi Popović kako joj je suprug u Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme već je bio ubijen.

Slavica Popović svjedoči:„Svaki puta kada Vojislava Stanimirovića vidim na televiziji, protrnem, a kada autom prođe kraj naše kuće, kada ide majci, okrene glavu. Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu, između četvrtog i petog bora. Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića bezuspješno je tražila Marijanove posmrtne ostatke.

 Slavica Popović je na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga.“

 Vojislav Stanimirović ne samo da se ne kaje za svoje postupanje u ratu već stalno laže negirajući svoju odgovornost, a karakteristična je slijedeća njegova izjava u Novom listu 2008. godine: „Ne stidim se što sam bio u Vladi Krajine, nemam zašto žaliti za Krajinom. Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!“ Stanimirović se ne srami što je bio dio Hadžićeve i Martićeve profašističke vlasti, nije ga stid da je bio komandant saniteta i organizator zdravstva za Srijem, da je bio gradonačelnik Vukovara kojeg je zajedno sa četnicima i JNA okupirao niti se srami i kaje što je bio dio vlasti koja je palila, klala i ubijala Hrvate.

 Kao političar Vojislav Stanimirović za Beogradske Večernje novosti 2013. izjavljuje: „ Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“.

 Stanimirović je bio i ostao jedan od najekstremnijih Srba koji su zagovarali pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva tzv. Krajini. Njegov suborac iz Sabora Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća uputio je nedavno predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović pismo u kojem je, između ostalog, napisao kako su „Vojislav Stanimirović, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i njegova supruga Ljeposava, postali predmetom „gnusnog i lažnog dovođenja u vezu sa ratnim zločinima, unatoč opetovanom stavu Državnog odvjetništva o neosnovanosti takvih optužbi“.

 Vojislav Stanimirović bio je u ratu nadležan svojoj supruzi Ljeposavi i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 91. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih. Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

Agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine prouzročila je i neizvjesnost o sudbini 18.000 zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila.

Do danas je riješena sudbina preko 80% evidentiranih nestalih osoba, no još je uvijek nepoznata sudbina 1.591 osoba.
Ako posjedujete informacije koje bi mogle pomoći u potrazi za nestalim osobama svoja saznanja možete dojaviti putem:
-anonimnog telefona 072/111-111
-telefona Uprave za zatočene i nestale 01/2308-759

D.B.

14.kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.

Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.

Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je  koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.

Uz te podatke treba dodati kako se za mnoge agonija ni nakon 24 godine nije završila, jer Hrvatska još uvijek traga za više od 1600 nestalih osoba tijekom Domovinskog rata, a apsurd čini činjenica kako za te zločine nije nitko odgovarao, kako Srbija i njoj pridružena tzv. Republika Srpska uopće ne žele priznati postojanje takvih logora, kako je “naša” aktualna vlast spremna sve to prepustiti zaboravu, a još više činjenica kako sudbinu velikog broja nestalih znaju oni koji su ih mučili i ubijali, ali ne žele reći, nego slobodno šetaju Hrvatskom.