U dvorani Kulturnog centra u Borovu (selu) održana je 8.veljače javna tribina s nakanom da građani pomognu svojim saznanjima gdje su naši najmiliji koji se vode kao nestali u Domovinskom ratu. Takvih je u Hrvatskoj još 1704. osobe. Sudbina više od 80 posto nestalih već je riješena. Ovo je četvrta takva javna tribina. Do sada su održane takve tribine u Kninu, Drnišu, Negoslavcima i ova u Borovu selu sa ciljem da građani pomognu u pronalaženju takvih grobišta. U Vukovarsko-srijemskoj županiji i u Osječko-baranjskoj do sada su pronađene takvih 505 osoba.

Tribinu je organiziralo Ministarstvo branitelja odnosno njegova uprava za zatočene i nestale. Namjera je Ministarstva organizirati  istovjetne tribine na svim područjima Republike Hrvatske koja su bila zahvaćena ratnim zbivanjima.
Skup je pozdravio pukovnik Ivan Grujić, koji je suorganizator zajedno s ministrom Hrvatskih branitelja Predragom Matićem. Potom je govorio načelnik općine Borovo. Svoj poziv u pomoć nazočnima su uputile  i dvije supruge, odnosno majke čiji se muževi odnosno očevi vode kao nestali. Na tribinu su pozvane i osobe iz političkog i javnog života. Skupu su se obratili i zamolili svaku pomoć i po jedan predstavnik Katoličke i Pravoslavne Crkve, koji, kako stoji u pozivnici,  imaju neupitan moralni autoritet u hrvatskom društvu, a u duhu potpore u procesu traženja kojeg su javnosti uputili predstavnici  Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne Crkve. U Zagrebu su se susreli  zagrebački nadbiskup Josip Bozanić i patrijarh Irinej . Biskupi obiju Crkava uputili su poziv odgovornima u političkom i društvenom životu, ali i svakom čovjeku  koji ima neka saznanja o još uvijek nepronađenim osobama, nestalim u ratnim stradanjima devedesetih godina prošlog stoljeća, da pomognu u njihovu pronalaženju ili u informiranju o njihovim grobovima.

U ime mjesne  Katoličke Crkve govorio je fra Ante Perković, danas župnik i gvardijan u Cerniku kod Nove Gradiške, koji je obnašao u  ratnom vihoru službu župnika u Vukovaru-Borovo naselje i borovski paroh protojerej Čedomir Lukić. U ime političara progovorio je i često prozivani dr. Vojislav Stanimirović, koji je bio gradonačelnik Vukovara i ravnatelj vukovarske bolnice, upravo u ratnom vihoru. Mnogi ga povezuju u svezi  s odvođenjem  hrvatskih ranjenika iz vukovarske bolnice. Odgovoran je, zajedno sa svojom suprugom Ljeposavom, i za mnoge žrtve u Tovarniku.

Svoj poziv nazočnima, a bilo ih je puna dvorana, uputila je s hrvatske strane majka Jozefina Lada, Vukovarka, koja je , zajedno sa svojom kćerkom, srećom preživjela zlostavljanja upravo u Borovu selu. Nakon tri dana mučenja i izgladnjivanja u ovdašnjoj školskoj sportskoj dvorani nju i kćerku su pustili, a njezinu 72 godišnjem ocu i mužu gubi se svaki trag.

Potom je govorila kao predstavnica srpske strane gospođa Jelica Pajić čijeg su muža ubile hrvatske postrojbe  20. kolovoza 1991.godine. Otišao je na posao, ali se više nije vratio. Bačen je u Dunav, ali je otkriven i dostojno pokopan na mjesnom groblju u Negoslavcima.

Pri samome kraju govorio je i kontraverzni dr. Vojislav Stanimirović, koji je sve donedavna obnašao i dužnost saborskog zastupnika u ime srpskog naroda. Njega se tereti da je sudionik odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice, ali i za nekoliko ubojstava u Tovarniku, nedaleko Vukovara. U svom obraćanju na tribini Stanimirović je rekao: «Moj se ugled blati po mnogim tiskovinama, u elektronskim medijima i na  portalima i pripisuje mi se ono zašto nisam kriv! Umjesto da mi kažu hvala, jer mirne reintegracije  Hrvatskog Podunavlja 1995. godine bez mene ne bi bilo!»

Neka Vašem izvjestitelju, poštovani čitatelji, bude dozvoljeno citirati bivšeg predsjednika Republike Hrvatske gospodina Stjepana Mesića, kad je govorio o hrvatskim generalima Gotovini i Markaču da svoju nevinost trebaju dokazati pred međunarodnim sudom. Neka se i u slučaju dr. Stanimirovića i njegove supruge Ljeposave primjeni isti princip.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 9.2.2013.g.

Zakone donose zakonodavna tijela, ljudi koji su izabrani od naroda da ga zastupaju. Stoga se zakoni smatraju važećima dok ih isto zakonodavno tijelo, u našem slučaju Hrvatski Sabor, ne promijeni. Zakon donesen u teškoj i nepovoljnoj situaciji može se i treba mijenjati, kao što je sada slučaj sa zakonom o ćirilici koja bi kao nova pljuska poniženja udarila četničkom čizmom u lice naš simbol stradanja – grad Vukovar.

Nije li dosta da su razorili grad, poubijali ljude, šute gdje su naši mrtvi, uvukli se u policiju i ine službe, prijete i izazivaju, još se samo treba zabiti nož onih što su zauvijek zabilježeni na snimci ulaska u zgarište Vukovara, nož na kojem piše ćirilicom- ovo je Srbija! Odgoditi po svaku cijenu ovaj zakon, ne dopustiti novu orgiju sile u krhkom miru na istočnoj granici naše Hrvatske!!!

Stanimirović je sudjelovao u odvođenje hrvatskog branitelja Marijana Popovića

Postoje opravdane sumnje da je Vojislav Stanimirović  kao oficir rezervnog sastava JNA i „šef sanitetske službe za područje zapadnog Srema“, listopada 1991. godine s još nekolicinom pripadnika paravojnih formacija tzv. SAO Krajine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnog zarobljenika protivno Ženevskoj konvenciji. Kazneno djelo počinili su na štetu ranjenog hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz Tovarnika. Slavica Popović davno je prijavila Vojislava Stanimirovića za odvođenje supruga Marijana i na sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem posvjedočila, da ga je nekoliko dana ranjenog skrivala zajedno sa svekrvom. Onda je došao Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli ga. Nakon određenog vremena doznala je da je pronađeno mrtvo tijelo njenog Marijana na njivi u blizini pravoslavnoga groblja i tu su ga mještani privremeno zakopali. Nakon progonstva 1997. godine Vladin Ured za zatočene i nestale na čelu s pukovnikom Ivanom Grujićem, pokušao je pronaći tijelo hrvatskog branitelja Marijana Popovića, ali ga nije našao.Tijelo je u međuvremenu preseljeno na nepoznato mjesto, tako da i dan-danas obitelj ne zna gdje je tijelo i grob.

Stanimirović: Nazočio odabiru Lovašana za odlazak u minsko polje

Stjepan Peulić, koji je preživio prolazak kroz minsko polje 1991., u razgovoru s novinarima 18. listopada 2012. godine, svjedoći kako su srpski agresori zatočenim hrvatskim civilima rekli da idu u berbu grožđa. „Prvo su odvojili jednu grupu, koju su tukli i boli noževima, onda su Ljuban Devetak i dr. Vojislav Stanimirović koji je stajao kraj njega, naredili, kažu idu svi i svi smo krenuli prema ulazu u selo, bilo je jasno da idemo na streljanje“

Vojislav Stanimirović je nazočio je odvođenju ranjenika iz vukovarsku bolnicu.

Dana 20. studenog 1991. dr. Vojislav Stanimirović, koji je u to vrijeme bio rezervni oficir JNA na dužnosti „šef sanitetske službe i glavni za zdravstvenu zaštitu za područje zapadnog Srema“, nazočio je odvođenju ranjenika iz vukovarsku bolnicu. O tome svjedoči bolničarka, redovnica sestara sv. Križa s. Ida Ana Zdravčević, koja i danas radi u vukovarskoj bolnici.

Tko štiti Vojislava Stanimirović!?

Po kojoj to logici istaknuta javna osoba, koja je »za ratne zasluge u Podunavlju na Palama 1995. godine primila odlikovanje od četničkog krvnika Radovana Karadžića«, (v. i »Vjesnik«, 24. studenoga 1999, str. 7), može bez ikakvih političkih, moralnih, etičkih i sl. dvojba sudjelovati u hrvatskom političkom životu i utjecati na hrvatsku svagdašnjicu.

Antun Ivanković

Kolumne!

U svemu je uvijek najteži početak. Započinjanje novog teksta, nove veze, nove školske godine, novog dijela života. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je toliko teško početi vjerovati ljudima, tražiti i biti nekome oslonac ili jednostavno razviti empatiju prema bilo kome. Prema najbližima, prema svojoj okolini, a na kraju i onima na drugom kraju svijeta. Gdje se izgubila čovječnost? Zar se i dobrota počela nagrađivati statuama kako ne bi skroz izumrla?

Danas nikome, zapravo, ništa nije bitno. Svi mogući izvori obasipaju nas ogromnim brojem informacija i vijesti. Naravno uvijek jednom najbizarnijom od koje naprave opću atrakciju, a ljudi se uvijek „zakače“ za nju. Razumljivo je da ponekad želimo prestati razmišljati o bitnim stvarima pa po mjesec dana razbijamo glavu padalinama, novim školskim predmetima, umjetničkim plakatima i slično. Ali svaki put kada se „otkačimo“ od jedne vijesti dođe neka još nebitnija, a one koje bi nas trebale više zanimati pokraj nas prođu i ostave slab trag ili nikakav. Koliko nam odmora treba? Život prolazi, ružne stvari se događaju svejedno bili mi spremni na njih, doživjeli ih ili ne, vidjeli ih kod nekog drugog, nažalost svi ćemo ih jednom osjetiti, ovakve ili onakve. A kada se dogode lakše bi nam bilo kada bi imali nekoga kraj sebe, lijepu riječ ili potporu u traženju rješenja. Sve do tog trenutka o tome nitko ne razmišlja, a to je najveći problem jer otuđenost je prevelika. Svatko čeka reakciju nekog drugog, rješenje problema čudom s neba. Što dalje sve je teže i nema izlaza, a čuda se uglavnom ne događaju.

Dok mi razmišljamo hoće li sutra zaista pasti snijeg ili ne, oko nas je sve više nezaposlenih ljudi. Da, možda nam se danas ne razmišlja o tome hoćemo li i mi sutra biti jedan od njih, ali ih treba podržati. Kada su radnici prije nekoliko godina štrajkali zbog svojih radnih mjesta, većina ljudi se nije obazirala na njihov problem, a danas je to sveopći problem i svima je teško. Ljudi su trebali na vrijeme otvoriti oči i uši i reagirati na nepravdu. Ali nikoga ne zanima tuđa nesreća dok je njemu dobro, a kada je obrnuto svi su krivi jer ne reagiraju.   Nema povezanosti istim problemom, nema potpore jednih drugima, nema suradnje. Takvo ponašanje nas je i dovelo do ovakve situacije. Živimo u „demokratskom“ društvu u kojem polako gubimo identitet i život. Čak i agresor malim koracima u „miru“ preuzima našu zasluženu slobodu. Vlast i moć je dana pogrešnim ljudima, svi su toga svjesni, ali dana je i njima i ovakvom problematičnom vremenu baš zbog nesloge i razjedinjenosti naroda, zbog nedostatka empatije i suradnje. Ovo je najveći problem koji jedan narod počne izjedati i razdirati iznutra dajući, s pravom, nadu onima koji čekaju krah i svoj trenutak u preuzimanju moći nad njim.

Ponekad pomislim kako je bolje onima koji nisu više s nama, jer ne vide što se dogodilo sa onim složnim narodom koji je branio ovu državu, domove, tvornice i ljude. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo da se to ponovi. Nekako sam puna sumnje da bismo bili toliko složni, spremni reagirati na nepravdu i zaštiti druge svojim životom.

Jelena Ćutunić

Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata koprivničke Podravke (UBIUDR) predlaže Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvu branitelja da se od početka iduće školske godine u sve osnovne škole, po uzoru na uvođenje zdravstvenog odgoja, u obrazovni sustav uvede i poseban predmet s nazivom „Hrvatski obrambeni Domovinski rat“.

“Naime, svjedoci smo da učenici osnovnih škola, ali na žalost i mnogi drugi, znaju vrlo malo ili površno o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno o agresiji na Republiku Hrvatsku, žrtvama, ratnim štetama, junacima Domovinskoga rata i brojnim drugim stvarima vezanim uz ovu temu”, navodi u večerašnjem priopćenju predsjednik udruge Mladen Pavković.

U školskim programima, o Domovinskome ratu, danas se, na žalost, uči svega nekoliko školskih sati što nije dovoljno. Taj predmet trebali bi predavati školovani sudionici Domovinskoga rata, (tu prije svega mislimo na časnike Hrvatske vojske i policije), što zasad nije slučaj.

U Republici Srbiji (i Republici Srpskoj!), na primjer, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku, djeca uče o ratu, kojeg oni nazivaju „ „Odbrambeno-Otadžbinski rat“, ali sigurno ne uče da su njihovi očevi bili ti koji su ubijali, palili i pljačkali diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Što je razlog da se ovaj predmet ne uvede u hrvatske škole, tim prije što je od agresije na Hrvatsku  prošlo već 20 godina? A osim toga Hrvati se nemaju razloga  bojati istine, koja je oduvijek bila naše najbolje i najjače oružje.

Mladen Pavković

Trebala je doći jedna stara gospođa, dr Judith Reisman da konaćno počnu padati maske u ovoj mračnoj i neokomunističkoj Hrvatskoj pritisnutoj nasiljem, pljačkom i korupcijom koju je uzrokovao jedan mračni mentalni sklop koji je godinama divljao ovim prostorima.

Kada smo 1991. krenuli braniti se od Miloševića  i njegove politike konačnog rješnja hrvatskog pitanja, sanjali smo o jednoj pravednoj i slobodnoj Hrvatskoj. Hrvatskoj u kojoj će njeni građani nakon desetljeća nasilja i mraka uživati slobodu za koju su generacije Hrvata i hrvatskih građana  ginuli, bivali premlačivani, zatvarani, proganjani.

Danas kada smo mislili da konačno uživamo tu slobodu spoznali smo da smo u teškoj zabludi. Trebala je doći jedna starica iz Židovskog naroda da nam otvori oči da istjera zvjeri iz njihovih jazbina da nam kaže tko smo i što smo i da nam pokaže put.

Došla je slabašna i krhka a na nju su kidisali da je rastrgaju kao da sa sobom vodi stotine vojnika. Čega su se bojali? Zašto toliko izljeva mržnje i nesnosljivosti naspram te starice. Gdje su oni vidjeli tu snagu u njoj, tu snagu koja ih ugrožava koja ih tako jako plaši.

Ta snaga  je zapravo  bila snaga istine koju je kazivala.

Nazivali su je dementnom, babuskarom, kvaziznanstvenicom, glupačom.  Hrvatska televizija okrenula se protiv hrvatsih građana, zajedno sa izdanjima EPH na čelu sa Jutarnjim listom , tportalom, Indexom i Novim Listom, kao što su godinama radili blateći Domovinski rat, naše genarale koji su vodili našu pobjedničku vojsku, govoreči nam da smo zločinci iz udruženog zločinačkog poduhvata. Sjetite se samo koliko nasilja, laži i mržnje prema Domovinskom ratu su iznijeli.

Sve te tiskovine , Hrvatska televizija i tportal žive od novca one većine  hrvatskih građana protiv kojih nastupaju. Svaki puta kada kupite Jutarnji List ili uzmete Max3 paket ili Tmobile uslugu vi hrvatski građani plaćate one koji vam brane slobodu govora, koji vam brane da odgajate svoju djecu u skladu sa vašim svjetonazorom, koji su uveli medijsku blokadu, koji vas uvjeravaju da vam je država zločinačka.. Oni žive od vašeg novca vaš novac žele ali vam ne dopuštaju da kažete što mislite i kakvu bi Hrvatsku željeli jer oni zapravo ne žele takvu Hrvatsku.

Ta starica nam je poručila nemojte se bojati dignite glavu i budite hrabri. Ovo je vaša domovina vaša Hrvatska za nju ste se borili i ginuli,  borite se demokracijom, slobodom, ljudskim pravima i istinom protiv mračnjaka koji šire laži, mržnju, nasilje  koji vas nisu voljeli niti 91 a ne vole vas niti sada.

Bojkotirajte njihove umotvorine, pišite peticije, tražite svoju hrvatsku televiziju, borite se za  slobodu za demokraciju za istinu, za drugačiju Hrvatsku. Hrvatsku kakvu smo željeli.

Tomislav Balić