Današnja sv. Misa za Državu Hrvatsku u crkvi sv. Marka na Markovom trgu u Zagrebu, a koju je predvodio uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić, hametice je potjerala i „potukla“ mnoge članove „protunarodne Vlade“.

Naime, javljeno je da je na ovoj sv. Misi bilo manje članova te „nenarodne Vlade“ nego na „Paradi ponosa“ u Splitu.

Mislim da su ostali razočarani i oni koji su se još jučer – prema nekim medijima – „tjeskobno“ pitali hoće li kardinal ipak progovoriti o „grešnim strukturama“. Ne trebaju više biti tako tjeskobni jer je kardinal Bozanić ipak otvoreno i jasno progovorio i o tim „grešnim strukturama“ u Vladi i Saboru. Treba samo znati i htjeti čitati.

Bravo za „Paradu ponosa“, a za te iste koji na sv. Misi za Državu Hrvatsku nisu osjetili potrebu sudjelovanja, suosjećanje.

Zapravo mene osobno više veseli odsutnost ministara, a posebno srpske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, nego njihovo cinično prisustvovanje na sv. Misi za Državu Hrvatsku, jer neki od njih svojim izjavama i stavoima jasno potvrđuju da im Nezavisna Država Hrvatska ni u primislima nije.

Dana 25. lipnja 2012., Franjo Jurčević, župnik

http://youtu.be/YZsJJEnooyg

NEDJELJA, 24 LIPANJ 2012

Vaša usporedba branitelja iz Domovinskog rata s partizanima ili kako ih vi popularno volite nazivati antifašistima, nama braniteljima nije baš u potpunosti prihvatljiva, a mogli bismo reći da je čak i uvredljiva .

Nemate pravo niti vi niti bilo tko drugi vući paralele između nas, koji smo s puškom u ruci branili slobodu i suverenost vlastite Domovine s onima koji su to isto činili braneći izmišljenu i umjetno stvorenu državu zvanu Jugoslavija. Ista ta Jugoslavija u obadva postava, i kao kraljevina i kao komunistička država donijela je Hrvatima samo zlo i nepravdu.

Složili bismo se da je jedan dio ljudi pristupio partizanskom pokretu vjerujući da se bori za slobodu i pravdu, međutim vrijeme je pokazalo da su takvi ljudi nakon završetka rata i sami bili, što progonjeni što fizički likvidirani i to od vlastitih suboraca. Krimen im je bio ili to što nisu bili komunisti ili što su se usudili glasno reći da se nisu baš borili za takvu pravdu.

Možda bismo mogli naći dodirnu točku između nas i partizana u onom dijelu da smo se i jedni i drugi borili protiv zla, međutim razlika i tu postoji i to ogromna. Mi nismo svoje poražene neprijatelje ubijali bez suda, vezali žicom i zatrpavali u rudarska okna kao što su to činili partizani nakon rata. Mi smo našim poraženim neprijateljima oprostili zlo koje su nam nanijeli, dozvolili im povratak u Domovinu na koju su dignuli pušku i nož, obnovili im kuće i imanja i danas imaju veća prava nego mi.

Naši zapovjednici uglavnom su progonjeni i zatvoreni po zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine, dok su partizanski komandanti nagrađivani vilama i stanovima u svim većim gradovima bivše države, kao i svim ostalim počastima i privilegijama koje su običnom puku bile nedosanjani san.

Za svaku kolateralnu žrtvu u Domovinskom ratu netko je od nas suđen i zatvoren, dok partizani do dana današnjeg nisu odgovarali niti za kolateralne žrtve, niti za sustavno provođeni genocid nad poraženom hrvatskom vojskom i hrvatskim pukom općenito.

Ni danas nakon što su vidljivi brojni materijalni dokazi zločina koji su počinjeni pod krinkom antifašizma, partizani negiraju te zločine ili se u krajnjem slučaju, suočeni s nepobitnim činjenicama, bez trunke kajanja pozivaju na pravo pobjednika.

Pravo pobjednika nama nažalost nije pripalo nakon Domovinskog rata, jer nas je umjesto počasti i slave dočekalo šikaniranje i progon. Umjesto da nas država za koju smo se borili integrira u društvo i kapitalizira našu mladost, potjerani smo u mirovine. Za nas nije bilo mjesta ni u vojsci ni u policiji jer su se mjesta morala ispraznit za naše neprijatelje.

Možete li zamisliti gospodine Josipoviću situaciju nakon drugog svjetskog rata u kojoj neki partizanski prvoborac gubi radno mjesto da bi na to isto radno mjesto došao bivši Domobran ili ne daj bože Ustaša? Mi to doživljavamo svakodnevno!

Možete li zamisliti dijete partizanskog prvoborca kako mu učiteljica ili školske kolege oca nazivaju zločincem i rugaju mu se da mu „stari baš i nije sav svoj“. Naša djeca to redovno doživljavaju. I mi smo redovno pozivani na razgovore sa školskim osobljem jer nam djeca „šire nacionalizam“, samo zato jer se usude ispričati istinu koju su čuli od nas.

Možete li zamisliti prosvjetnu djelatnicu u nekoj jugoslavenskoj školi, kako povodom proslave državnog praznika kritizira ravnatelja škole, jer se usudio pozvati preživjele sudionike rata da ispričaju učenicima svoje ratne priče riječima „Zar čete te koljače dovesti pred djecu?“ Takva prosvjetna djelatnica , u Jugoslaviji vjerojatno ne bi preživjela do slijedećeg dana, no u našem vremenu otkaz je dobio ravnatelj.

Da li se uopće moglo dogoditi da ravnatelj škole dobije otkaz jer je u školsko predvorje postavio sliku Ive Lole Ribara i Rade Končara partizanskih narodnih heroja? Krešimir Mihajlović dobio je otkaz zbog slike generala Gotovine i Markača.

Nebrojeno je primjera gdje se razlikujemo mi i partizani, no prije svega po ne privilegiranom načinu nastavka mirnodobnog življenja, te sustavnom progonu hrvatskih branitelja i proglašavanju naših žrtava zločinačkim poduhvatom. Sve to mi branitelji sve više doživljavamo kao osvetu za to što smo se „drznuli“ braniti svoje mjesto, grad i Domovinu.

Zvijezdu petokraku nosili su partizani na svojim, kako ih vi volite nazivat, lijepim kapama partizanskim. Nosili su ih i oni koji su napali našu Domovinu. Pod istom tom zvijezdom spaljena je trećina Hrvatske, ubijeno 15 tisuća naših suboraca, 60 tisuća ranjenih i oboljelih od posljedica rata. Civilnim žrtvama i tragičnim ljudskim sudbinama ni broja se ne zna.

To je gospodine Josipoviću nepremostiva razlika između nas i partizana. Na našim kapama bio je hrvatski grb. Mi smo Hrvatsku branili od petokrake.

Kada ti partizani priznaju zločine koji su se pod okriljem antifašizma činili i kada budu za to procesuirani, možemo početi razgovor o pomirenju tih, za sada, nepremostivih razlika između nas hrvatskih branitelja i partizana.

Odbor za hrvatske branitelje ABH

Od istine nikad nećemo odustati!

Objavljeno 23. lipnja, 2012.

Bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću pisali smo više puta. Nikada nas nije primio. Nije nam, na naša traženja susreta s bivšim logorašima diplomatskim putem, stizao ni bilo kakav odgovor. Uputit ćemo pismo i sadašnjem srbijanskom predsjedniku. Hoće li nam Tomislav Nikolić omogućiti neometan prolazak do Stajićeva? Vidjet ćemo…

Dok to govori, Zoran Šangut ne želi prejudicirati kako će u listopadu 2012. godine proći još jedan u nizu pokušaja da se na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, na teritoriji Republike Srbije, postavi spomen-ploča za žrtve zatočeništva u srpskim koncentracijskim logorima s početka 90-ih godina prošloga stoljeća. Jer upravo je takav plan Udruge pravnika “Vukovar 1991.” koja ne odustaje od namjere da se obilježe svi logori u Srbiji čije se postojanje godinama negira.

– Ne odustajemo, nikada. Nećemo prestati inzistirati da se procesuiranju i kazne oni koji su sudjelovali u mučenju i ubojstvima zarobljenih branitelja, civila i ranjenika odvedenih u logore. I nemamo namjeru prestati sa zahtjevima da se logori u Srbiji obilježe. Vrijeme će pokazati koliko će vremena trebati. Ali, vjerujem, do toga će doći kad-tad – siguran je predsjednik Udruge “Vukovar 1991.” Zoran Šangut. Taj vukovarski branitelj i sam je nakon vukovarskog ratnog pakla u zatočeništvu proveo, kako je to jednom rekao, najtežih 130 dana u životu. Stajićevo je bila jedna od postaja muke.

Kroz logore na tlu Srbije – Sremska Mitrovica, Stajićevo, Begejci, Niš, Beograd – nakon okupacije Vukovara i okolice prošlo je približno 10.000 zatočenika iz Hrvatske. Pretpostavlja se da je približno 300 zatočenika ubijeno, a desetci imena logoraša i nakon dva desetljeća nalaze se na popisu nestalih. Spomen-ploče na logorima bile bi znak sjećanja.

– Želimo tim činom posvjedočiti istinu o onome što se u koncentrcijskim logorima događalo, ali i poslati poruku mjerodavnima u Hrvatskoj i Srbiji da organizatori logora i počinitelji zločina moraju biti procesuirani – poručivao je Šangut još u jesen 2009. Te godine dvaput je Srbija zabranila logorašima iz Hrvatske dolazak i obilazak nekadašnjeg zloglasnog logora Stajićevo “iz sigurnosnih razloga”. Uporno ne odustajući od otvaranja teme logora, Udruga “Vukovar 1991.”, još u svibnju 2008. godine u Beogradu je Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije predala kaznenu prijavu zbog ratnih zločina počinjenih 1991. i 1992. godine u pet logora na teritoriji Srbije.

“Slučaj logori” predan je tada u ruke tužitelja Vladimira Vukčevića, a Šangut je kraćim razgovorom u njegovom uredu u Beogradu bio zadovoljan. Očekivalo se da će istraga o torturama u logorima konačno biti pokrenuta. Odgovornih za zločine nad zatočenicima logora međutim, i dalje nema. Četiri godine kasnije, koncem svibnja 2012., godine Šangut pred novinarima u Zagrebu i ponovno traži procesuiranje ratnih zločina “kako bi se saznala istina o srpskim logorima na koju imaju pravo hrvatska, srpska i međunarodna javnost”. U isto vrijeme, Udruga pravnika “Vukovar 1991.” ostavila je u Vladi RH pismo za premijera Zorana Milanovića. Zatraženo je da se putem Ministarstva pravosuđa što prije pokrene sklapanje međudržavnog sporazuma sa srpskim Ministarstvom pravde o procesuiranju ratnih zločina. Na zagrebačkom Trgu sv. Marka ponovili su i zahtjev “da svi odgovorni za ratne zločine, bez obzira gdje su ih počinili, svi oni koji su ubijali, zlostavljali i silovali ratne zarobljenike, civile, ranjenike i branitelje Vukovara u neovisnom i poštenom suđenju budu procesuirani”.

– Bilo kakvi bilateralni kontakti Hrvatske i Srbije trebaju tu temu staviti na dnevni red – ponovit će Šangut. Odgovor od premijera Milanovića čekaju, a pismo namjeravaju pisati i slati i na adresu srbijanske vlade. Šangut je napomenuo i kako se još ništa nije dogodilo otkako je u listopadu prošle godine DORH ustupio srpskom Tužiteljstvu za ratne zločine optužnicu protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića, koje se prema zapovjednoj odgovornosti tereti za formiranje već spomenutih logora u Srbiji i ratni zločin prema ratnim zarobljenicima. Sa srbijanskim tužiteljem Vukčevićem u Beogradu se Šangut sastao i u studenome 2011. godine, kada je dobio informaciju kako su spomenuta optužnica DORH-a i kaznena prijava Udruge pravnika “Vukovar 1991.” spojene u jedan predmet. Dodatne informacije o slučaju od tada udruga nije dobila. Ipak, očekuje da će od svega dosad poduzetog “nešto biti”.

– Nadam se da će se stvari pokrenuti, da će doći do postupka za torture u logorima pred sudom u Beogradu. Postoje svjedočenja i iskazi logoraša, branitelja i civila ne samo Hrvata, nego i Srba koji su bili zatočeni, i nadam se da će se tim svjedočenjima vjerovati – kaže Zoran Šangut. U spomenutoj kaznenoj prijavi udruge “Vukovar 1991.” iz 2008., za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u logorima u Srbiji ’91. i ’92. godine, na 16 su stranica uz samo dio svjedočenja preživjelih logoraša, predložena i imena nekolicine svjedoka, pa i dva svjedoka iz Srbije. Premda je prijava podnesena protiv mahom nepoznatih osoba, ili čuvara u logorima upamćenih tek prema nadimcima. U istoj prijavi spominje se ubijanje i svakodnevno batinanje zatočenika, mučenje glađu i žeđi u stajama s betonskim podom i bez pokrivača, prijetnje smrću i vođenje na lažna strijeljanja, samice i ispitivanja. Nadimci počinitelja, uvjeren je Šangut, ne bi trebali biti problem, jer prema onome što je medijima i već ranije izjavljivao, drži da se do imena odgovornih za počinjene ratne zločine može doći preko arhiva tadašnje JNA koja je, kako navodi, vodila cijelu arhivu i ima zapisano koje su vojne postrojbe čuvale logore s ratnim zarobljenicima iz Hrvatske.

OBJAVLJENO 21.06.2012.

Na danas održanoj tiskovnoj konferenciji predstavljen je program obilježavanja Dana osječkih branitelja, 28.lipnja.