Ministar Matić od današnjeg dana, 15. listopada, uvodi izravnu telefonsku liniju” Pitaj ministra” u Ministarstvo branitelja RH.
U interesu što kvalitetnijeg dijaloga ministra Matića i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, ministar Matić
će svakog ponedjeljka od 10 do 11 sati osobno odgovarati na upite zainteresirane javnosti.
BESPLATAN broj izravne telefonske linije ”Pitaj ministra” je 0800 0008.
Ministarstvo Branitelja
U Hagu danas počinje suđenje Goranu Hadžiću, optuženom za najteže ratne zločine u Vukovaru i okolici. Početak suđenja je najavljeno za 9 sati s odgodom video prijenosa od 30 minuta. Prvobitna optužnica protiv Hadžića u dijelovima je izmijenjena. U njoj je detaljnije definirana njegova uloga u ujedinjenom zločinačkom pothvatu pod vodstvom Slobodana Miloševića.
Uhićen je, podsjetimo, u Srbiji pretprošloga ljeta. Do tada je bio u bijegu. Skrivao se u Srbiji punih sedam godina. Uhitili su ga agenti srbijanske obavještajne službe u selu Krušedol. Optužnica ga tereti za progone, ubojstva i druge ratne zločine počinjene nad Hrvatima i ostalim nesrbima u Vukovaru i okolici. I to kao pripadnika ujedinjenog zločinačkog pothvata pod vodstvom Slobodana Miloševića. Optužbe se odnose na vrijeme između 1991. i 1993. godine.
Goran Hadžić, do rata skladištar iz Pačetine, jedna od ključnih figura velikosrpske pobune u Hrvatskoj postaje na krvavi Uskrs 1991. godine. Skupa sa zloglasnim Arkanom predvodi napad kninskih milicajaca na pripadnike hrvatske policije. Tada pogiba i prva žrtva Domovinskog rata, bojnik Josip Jović.
Hadžić, Arkan i ostali su uhićeni. Vlasti u Zagrebu ih pod nikad do kraja jasnim okolnostima puštaju na slobodu. Hadžić 1991. postaje premijer takozvane srpske oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, a godinu poslije i predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine. Objedinjuje srpske dobrovoljce i pripadnike četničkog pokreta. Vukovar, Dalj, Erdut, Lovas, Kilisa postaju krvava kupelj.
Poslije Bljeska Goran Hadžić postaje jedan od glavnih pregovarača za početak procesa mirne reintegracije. Kraj mirne reintegracije istočne Slavonije Hadžić dočekuje kao predsjednik oblasti pod mandatom UNTAES-a. To je bio siječanj 1998. Godinu prije hrvatska Vlada ga izuzima iz zakona o općem oprostu. Pred hrvatskim sudovima osuđen je u odsutnosti na sveukupno 20 godina zatvora. Carla del Ponte optužila ga je 2004. godine.
R.H.
Zagreb, 12. listopad 2012 – Monografije 1. gardijske brigade „Tigrovi“, 3. gardijske brigade „Kune“ te 1. hrvatskog gardijskog zdruga tih elitnih vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu predstavljene pred mnoštvom okupljenih uzvanika, gostiju i samih pripadnika spomenutih postrojbi u dvorani Doma OS RH “Zvonimir” u Zagrebu.
Uz ministra obrane RH Antu Kotromanovića i načelnika Glavnog stožera OS RH general pukovnika Dragu Lovrića promociji monografija nazočio je zamjenik ministra unutarnjih poslova Evelin Tonković, zatim saborski zastupnici, dužnosnici ministarstva obrane, umirovljeni zapovjednici vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu među kojima su bili general zbora Josip Lucić, general bojnik Milenko Filipović, brigadni general Tomo Medved, brigadir Marko Leko. Prigodnim govorima povodom izdanja monografija ističući neprocjenjiv značaj i doprinos 1. gardijske brigade „Tigrova“, 3. gardijske brigade „Kuna“ i 1. hrvatskog gardijskog zdruga tijekom Domovinskog rata u obrani i stvaranju neovisne hrvatske države okupljenima su se obratili načelnik glavnog stožera OS RH general pukovnik Drago Lovrić, ministar obrane Ante Kotromanović koji je među inim istaknuo i veliku ulogu u stvaranju i obrani Hrvatske tijekom Domovinskog rata postrojbi specijalne policije i redarstvenih snaga MUP-a kazavši: „Elitne postrojbe Hrvatske vojske uz Specijalnu policiju,uz MUP ne smijemo to zaboraviti reći, to uvijek moramo isticati. Puno nas je došlo iz MUP-a iz Specijalne policije koji smo pristupili Hrvatskoj vojsci i koji smo služili Hrvatskoj vojsci kako smo znali i umjeli. Gardijske brigade, Gardijski zdrug, Specijalna policija su bile okosnice Hrvatske vojske u svim operacijama“, na karaju poručio: „Domovinski rat nećemo nikada zaboraviti! Mi smo pobjednička vojska , nemamo se čega sramiti ni stidjeti.“
U ime urednika monografija govorio je general zbora Josip Lučić, zatim voditelj projekta Antun Moguš te recenzent ovih vrijednih knjiga spomenika dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. Monografije su izašle u nakladi Glavnog stožera Oružanih snaga RH.
Svojevrsna su kronologija spomenutih gardijskih brigada iz Domovinskog rata, od njihova ustrojavanja, ratnog puta, do završetka Domovinskog rata te su na taj način i podsjetnik na događaje i ljude koji su obilježili noviju hrvatsku povijest. Autori monografija su najvećim dijelom umirovljeni zapovjednici i pripadnici gardijskih brigada.
Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske održalo je konferenciju za tisak na kojoj je predstavljen Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske održalo je konferenciju za tisak na kojoj je predstavljen Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Konferencija je održana u zagrebačkom Kinu Europa s početkom u 10.30 sati. Nacrt prijedloga Zakona predstavio je ministar Predrag Fred Matić.
“Ministarstvo se u izradi ovog Nacrta vodilo načelima poput načela očuvanja rada, egzistencijalne sigurnosti ili javne dostupnosti, čime bi ovaj Zakon po prvi puta uistinu postao Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, a ne samo Zakon o pravima stradalnika iz Domovinskog rata”, istaknuo je ministar Matić.
Nacrt tako predviđa da se svim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata koji se nalaze u službenim evidencijama MUP-a ili MORH-a omogući stjecanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Također, za pripadnike naoružanog odreda Narodne zaštite predviđeno je priznanje za sudjelovanje u obrani suvereniteta RH statusom sudionika obrane u Domovinskom ratu. Mobilizirani ili dragovoljno pristupili obrani suvereniteta RH nakon nečasnog otpusta dobili bi ovim Zakonom status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
Ministar je istaknuo da se ovim Nacrtom predviđa i skrb za udovice umrlih HRVI 100% I. skupine. Time bi se udovicama priznalo pravo na mirovinu po odredbama ZOMO-a, bez obzira na uzrok smrti, pod uvjetom da su navršile 40 godina života. Udovicama hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata omogućit će se i sklapanje nove bračne ili izvanbračne zajednice bez gubitka prava na mirovinu.
Također, ovim Nacrtom se predviđa pravo prednosti pri zapošljavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te novčane sankcije za nepoštivanje ove odredbe u iznosu od 5.000, 00 do 15.000,00 kuna za odgovornu osobu, dok bi se ustanove kažnjavale novčanom kaznom od 10.000,00 do 300.000,00 kuna. Dragovoljcima koji su u obrani RH sudjelovali najmanje tri godine ovim Zakonom omogućit će se ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje pod istim uvjetima kao i za HRVI s 20% oštećenja. Ministarstvo je najavilo objavu javne i jedinstvene liste prvenstava za stambeno zbrinjavanje u elektroničkom obliku.
Poštujući veliki interes javnosti i predizborno obećanje nove Vlade, krenulo se u stvaranje preduvjeta za objavu Jedinstvenog registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Prije objave Regiristra, obavljene su konzultacije s AZOP-om, sigurnosnim agencijama, MUP-om i MORH-om. Ministar je istaknuo kako će se pri objavi Registra poštivati odredba Zakona o zaštiti osobnih podataka kao i Zakona o tajnosti podataka.
S današnjim predstavljanjem Nacrta na konferenciji za tisak započinje petnaestodnevna javna rasprava u sklopu koje će se održati i dvije javne tribine, na kojima će sudjelovati ministar.
Linkovi:
Kolomne!
Nažalost, još uvijek živimo u vremenu kad je za nas bitnije što će reći „susjed“, nego li osloboditi se tereta nametnute „stigme“ i progovoriti o vlastitom odnosu s Bogom.
I ja sam bio taj grješnik – unatoč tome što me nagradio svojim bližim prisustvom, ja sam nekako vagao hoću li govoriti ili da, i dalje, sebično zadržim za sebe spoznaju da je Bog tu, da je bliže negoli je bio.
Svi mi vjerujemo u Boga i svjesni smo njegovog prisustva, ali o tome sve manje pričamo, kao da je postalo moderno iliti sramotno zboriti o našem odnosu. U birtijama i na roštiljadama možemo pričati o svemu, kao da sve znamo i ne bojimo se ispasti „glupi“. Većina se razgovora svodi na kritiziranje politike, pojedinaca pa čak i crkve kao institucije, bez straha da ćemo i sami biti iskritizirani od strane naših neistomišljenika. Zašto? Zato što se većina povodi za kritikama. Kao da je ljudski gen zloće nadvladao našu dušu.
Svi smo rođeni bez grijeha, ali u svima nama postoji jedan mali gen zloće i sposobnost da sami upravljamo sobom. Nažalost, ova generacija na sebi ne radi, ne kontrolira svoj razum i osjećaje. Djeca koja su izvor dobra bivaju prepuštena društvu koje je u većini izgubilo osjećaj dobrote. Čovjek na sebi mora raditi, kao i na djeci, s ciljem da ih pripremi i nauči da mogu sami raditi na sebi.
Dragi roditelji nemaju vremena raditi na djeci pod izlikom moram raditi da im osiguram tenisice; moram se odmoriti da sutra mogu ići raditi kako bih im osigurao bolji život. Što je to bolji život? Što je to sve materijalno, ako nema ljubavi? Ljubav je sloboda. I s pravom konstatiram da smo kao društvo lišeni slobode. Ušli smo u logor sotone kojeg kontroliraju njegovi sljedbenici. Izlazak je jednostavan:
Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto što prije vratilo. Voli i bit ćeš voljen. Kada budeš dovoljno volio/voljela postat ćeš slobodan/slobodna jer će te i sam sotona izbaciti iz logora, da ne utječeš na druge.
I ja sam bio grješnik. Zahvaljujući roditeljima, od rođenja sam njegovao vjeru u Boga, stvarao sam sve bliži odnos, a onda je došao rat i sotona povede utakmicu. Žrtve su bile neizbježne, najteži oblici nasilja bili su svakodnevnica, a molitve upućene svecima i Bogu bile su sve tiše i tiše. Lomili su duh u nama. Gledajući iz današnje perspektive, jasno je da smo mi logoraši Božji narod i da sotona ne može dobiti bitku, a da mu se sami ne predamo. Mi Mu se nismo predali, voljeli smo bližnje svoje, a kada su se molitve nas i naših bližnjih spojile i sam Bog mogao je djelovati. Otvorio je vrata.
Čovjek bi očekivao da ga Bog i iznese, no nije li dovoljno to što je otvorio vrata? Na nama je da ponesemo one koji su zbog ozljeda onemogućeni da išetaju sami.
Nije li pretenciozno očekivati od Boga da on napravi sve, kad nam je dao moć da sami upravljmo sobom? Na nama je da svaki pojedinac preuzme odgovornost i da radi na sebi kako bi postao bolji čovjek. Što više ljubavi imamo za sebe i druge, to ćemo biti bliže Bogu.
Kao kršćansko dijete njegovao sam vjeru u Boga, našao se u logoru i proživio najteže oblike nasilja i tad nisam izgubio vjeru u Boga. Vjerojatno zbog straha, jer je poznato da mali čovjek kada je najviše ugrožen najviže zapomaže Boga. Nakon 260 dugih dana bio sam oslobođen srpskog logora, no ne i logora zla. Nedugo nakon prividne slobode, gubitkom oca i sestre, shvatio sam da sam još uvijek zatočen. Kalvarija za kalvarijom slabila je moj odnos s Bogom do mjere da sam prestao njegovati vjeru u Njega. Dozvolio sam si luksuz da za sve kalvarije krivim Njega, često ga pitavši: „Ma, dobro, zašto baš ja? Dobro, do kad? Zašto?“ I na kraju, klasično za malog čovjeka opravdao sam si svoju slabost tvrdnjom kako nisam dostojan da Mu se obraćam. E, to je paradoks, no meni je tako bilo lakše. Standardno, kao mali čovjek, izabrao sam put bez borbe.
Iako sam odlučio da se ne borim, iako sam prestao komunicirati s Bogom, neosporna je činjenica da On mene nije napustio. Dozvolio mi je da razmišljam i da sazrijem. Zbog velikog tereta na svojim leđima (vraga koji me jahao), još kao dvanaestogodišnjak i kao trinaestogodišnjak, odlučio sam se za suicid. Teško depresivno, anksiozno psihičko stanje, brzo je kulminiralo suicidnim mislima, ako su to bile misli. To je bio djelić sekunde u kojem se automat nalazi u mojim rukama, kočnica je otklonjena, mali komad metala povlačim prema dolje, puštanjem istog čuje se udarac metala u metal i potvrđuje mojoj svijesti da je metak u cijevi. Kao da je potres u Slavoniji, trese se cijela soba. Bezukusna cijev kašlje, struže po mojim zubima dok suze i znoj natapaju moj kauč. Nema fleševa iz srpskih logora, nema slike obezglavljnog oca, nema slike raspuknute mlađe sestre, samo bol neprihvaćenosti u sadašnjem životu. Odbačenost od društva, odbačenost od preživjelih najmilijih, potrošila je prazan hod na okidaču. Sada. Sada kada izlaza nema dolazi do vrhunca, ekspolozija osjećaja. Kao da mi je sam Bog fizički iščupao automat iz usta i rekao da će sve u životu biti dobro. Nemoj se predati i radi na sebi.
I jesam. Nastavio sam živjeti, doduše, mukotrpan život. Gladan i žedan, željan ljubavi i dobrote. Godine su prolazile, a kalvarije se taložile. Usponi i padovi bili su svakodnevnica od koje se nije i ne može pobjeći. I dalje sam lutao. Ne njegujući vjeru u Boga, tražio sam samoga sebe. Opravdanja za sebe uvijek sam imao, no ljubav ni sa kim nisam dijelio. Sa dvadeset i jednom godinom, nakon sedmogodišnjeg samačkog života, otvorim svoju napaćenu dušu i zamolim Boga za pomoć: Želim voljeti i biti voljen! Molim te, daj mi mogućnost da potvrdim svoju dobrotu. Ja jesam dobar i bit ću bolji. Neosporno je da sam došao na jednu razinu zrelosti – Bog usliši moju molbu i pošalje mi osnovu za život. Neiskvarena, pozitivnog razmišljanja, s potrebom da voli, gotovo nedostižna, ušla je u moj život. Božji anđeo koji nosi ime Marta ispunila je moj život ljubavlju. Bog mi daje veliku šansu da izgradim zdrav život. Nažalost, kao i većina ljudi, vrlo brzo zaboravim da je Bog taj koji mi je dao priliku, zanemarim da se pojavio u mom životu svaki put kada sam ustrajao i kada sam ga iskreno molio.
Nastavio sam naporan život pun turbulencija, no s vrlo bitnom razlikom: sve je bilo lakše. Kada sam se našao u situacijama da sam skoro posustao, ljubav koju sam dobivao nije dozvolila posustajanje. Svjestan predhodno proživljenog života i nagrade koju sam na kraju dobio, vjerovao sam da će ponovo doći trenutak kada ću doseći novu razinu zrelosti i da ću ponovo biti nagrađen.
I jesam. Dobio sam kćer – zdravu, punu Duha Božjeg. Punjač energije koju mi potroši suvremeno društvo. Možda će netko pokušati pravdati sebe pa će si dozvoliti luksuz i reći kakve to veze ime s Bogom pa to je čista stvar prirodnog poretka. Siguran sam da puno ljudi može sve komentirati na milijun načina, no samo hrabri i iskreni neće tumačiti, nego će prihvatiti da sam ponovo nagrađen od Boga. I sad osjetim to čišćenje duše. Zahvaljujem dragome Bogu što me nagradio i potvrdio svoje prisustvo. Očito je da kad čovjek spozna istinu i kada mu ne treba nikakva potvrda, da ih onda dobija s ciljem da napreduje – da voli, da prenosi ljubav i oslobađa društvo od ropstva.
Analiziram svoj život i stepenice koje sam savladao. Koračam dalje sve bliže Bogu. Osjetim da sam sve ispunjeniji i da zaljubljenost s godinama ne nestaje, nego se povećava.
Budimo realni, ispred mene, kao i ispred svih nas, još je puno žrtvovanja, još puno moramo raditi na sebi. Meni je lakše jer sam prihvatio Boga, svjestan sam da jedino ljubav oslobađa i da ne postoji prepreka koju pozitivnim djelovanjem ne možemo prevladati.
Život je lijep, ako ga učinimo lijepim.
Marijan Gubina
