Većinom glasova vijećnika, vukovarsko Gradsko vijeće usvojilo je danas izmjene i dopune Statuta Grada kojima se područje Vukovara proglašava mjestom posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata, propisuje da je službeni jezik hrvatski i pismo latinično te da se područje Vukovara u cijelosti izuzima od primjene odredaba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i od članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, javlja Hina.

Za navedene izmjene i dopune Statuta glasovalo je 12 vijećnika HDZ-a i HSP-a dr. Ante Starčevića, koji su usvojene izmjene i dopune i predložili, i predsjednik Gradskog vijeća, nezavisni Željko Pinjuh, koji je ljetos zbog priklanjanja koaliciji HDZ-a i HSP-a AS u vukovarskom Vijeću brisan iz članstva SDP-a.

Usvojenim izmjenama Statuta promjenjen je dosadašnji stavak 3. članka 61. koji je izglasan 2009. na prijedlog vijećnika HDZ-a, HSP-a i SDSS-a. Njime se propisivalo da u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Statuta Grada Vukovara, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara.

Vijećnici su prihvatili većinom glasova i zaključak o upućivanju dopisa Vladi RH i nadležnim ministarstvima sa zahtjevom za žurno provođenje Zakona o prebivalištu u Gradu Vukovaru koji je inicirao Klub vijećnika HDZ-a. U obrazloženju se navodi kako po popisu stanovništva iz 2011. u Vukovaru živi 27.683 stanovnika, dok se istodobno u policijskoj evidenciji nalazi više od 42.000 stanovnika. “Tvrdim da u gradu Vukovaru ne živi više od 25.000 stanovnika od kojih je oko 6000 Srba”, rekao je vijećnik Pilip Karaula (HDZ).

D.B.

ZLOČIN U DALJU 1991. GODINE

Dugo se lomila kada će mu reći, smišljala načine kako to izgovoriti, a da što manje boli. Znala je da je ona, njegova mati, ta koja mu treba kazati kako je došao na svijet. Znala je da bi bilo još strašnije da od nekog drugog čuje da ga je zanijela nakon višestrukih silovanja u okupiranom Dalju. I onda je prelomila.

‘Nisam tvoj biološki otac’

Bilo je njezinu sinu oko četrnaest godina kad su ga mati i čovjek kojeg je zvao tata posjeli ispred sebe.

Suprug Željko, koji joj je već gotovo dva desetljeća potpora u dobru i zlu, i koji je snaži da se ne raspadne, bio je i u tom trenu s njom.

– Znaš, ja nisam tvoj biološki otac – kazao je dječaku koji ga je zbunjeno pogledao ne znajući što to zapravo znači. Objasnili su mu.

Oči su mu se punile suzama kad je mati pred njega prostrla kalvariju svog života, objašnjavajući mu polako i teško o ratu koji ju je zatekao u rodnom Dalju nedaleko od Osijeka.

– Sve zna, morala sam mu reći – govori danas 42-godišnja Zorana M.

Nakon prvog šoka, pa riječi kojima ju je tješio da će sve biti u redu, u dječaku se rodio inat pa je lako znao planuti. S vremenom se i to promijenilo.

– Laknulo mi je što me i dalje zove tata – kaže Željko M. Dok sjedimo u dnevnom boravku, jednoj od tri prostorije stana koji su u Osijeku dobili od grada, Zorana slaže razbijene kockice svoje životne priče držeći ruke sklopljene ispred sebe. Polako i tiho opet se vraća u ljeto 1991. godine.

Imala je dvadeset godina, živjela u Dalju s roditeljima, mlađim bratom i dvjema sestrama kada joj se život počeo pretvarati u pakao. Jednog dana u njihov su dom uletjeli mještani Ljubinko Radošević, Vojislav Grčić, danas pokojni Nikola Puača i još neki pripadnik Teritorijalne obrane.

Nije to bilo prvi put da su je silovali. Ali, ovaj su put to učinili pred njezinom obitelji. Najmlađoj sestri bilo je tek pet godina, bratu deset, a starijoj sestri trinaest ljeta.

Onda je došao 1. kolovoza 1991. godine, prognanici su napuštali svoje domove. Njezina obitelj čvrsto se držala za ruke. Zoranu su dojučerašnji susjedi izdvojili iz te tužne kolone. I u jednom trenu obitelji više nije bilo pokraj nje… Zajedno sa sumještanima koji su imali tu nesreću da moraju ostati u Dalju odveli su je u podrum Mjesne zajednice.

– Ne znam koliko nas je bilo u toj mračnoj prostoriji. Čula sam plač beba, razaznala glasove odraslih. Kad su se vrata na toj našoj tamnici otvarala, samo bi nas zaslijepila svjetlost. A onda bi se začuo zapovjedni glas: “Ti pođi s nama.” Ispitivali su me kamo su moji otišli, vrijeđali, mrcvarili… I silovali… Tako su mi prolazili dani – opisuje vrijeme zatočeništva.

Ne pamti više koji je mjesec bio 1992. godine kad joj je prišao jedan Srbin koji joj je kazao da je poznavao njezina oca. Dao joj je novac, da ode po kruh.

– Kad sam izišla van, rekao mi je da trčim koliko me noge nose i da se ne okrećem. Uplašila sam se, a on mi je još na brzinu uspio kazati gdje se nalazi autobus kojim izbjeglice odlaze iz Dalja. I ja sam potrčala – govori Zorana M.

Na zadnjem punktu okupiranog Dalja izvukli su je iz autobusa. Tko ju je tu silovao, ne zna.

– Ne sjećam se ni koliko ih je bilo. Kad su me pustili, vratila sam se onako izmrcvarena natrag u autobus. Stigli smo najprije u Suboticu, a zatim u Mađarsku, gdje su bile i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine – priča Zorana M.

Nakon smještaja u prognaničko naselje svi novopridošli morali su ići na liječnički pregled. Tu je saznala da je trudna. Sve u njoj je vrištalo. Htjela je pobaciti:

– Strašan je osjećaj kad znaš da imaš biće u sebi, a ono nije nastalo iz ljubavi, nego… – govori.

Žene s kojima se našla u tom naselju tješile su je, kazivale joj da je mlada, da nije dijete krivo kako je nastalo. Za pobačaj je ionako bilo prekasno.

– Bilo mi je jako teško. Sama, u nekom tuđem svijetu, bez obitelji za koju nisam znala je li preživjela. Sina sam rodila u prosincu 1992. godine u Mađarskoj. Kad sam ga ugledala i privila na prsa, bila sam sretna. Znala sam da se imam za koga boriti u životu. Odmah mi je bilo jasno da ga nikada nikome ne bih dala – priča o svojoj odluci da zadrži dijete.

Nije prošlo ni mjesec dana, a na vrata naselja pokucala je jedna žena. Posredovanjem Unprofora dobila je majka Marija kćerino pismo. Tek tada je doznala da je Zorana živa. Odmah je otišla po nju. Ni slutila nije da Zorana nije sama: – Mama je rekla da idemo kući, a ja sam se ukočila i kazala da neću u Dalj. Nisam znala da moji žive u Osijeku.

Nije znala ni da više nema njezina oca, da je poginuo. A ni slutila nije da je mama, pakirajući se po nju, susjedinu sinu Željku kazala: “Ti ćeš mi biti zet.”

– Bio sam na odsluženju vojnog roka i došao sam u odori k mami. Tada sam upoznao Zoranu. Nisam znao zašto gleda u pod, zašto ne može pogledati uniformu – priča Željko.

Tužiteljstvo se žalilo

Prošlo je vremena dok je smogla snage i povjerila mu kroz što je prošla. Njezina sudbina nije ga ostavila ravnodušnim, ali ga nije ni odmaknula od nje. Zajedno su, eto, već gotovo dva desetljeća, imaju troje djece. Zapravo, četvero. I onaj najstariji ga zove tatom. Za život se bore kako znaju i umiju spajajući kraj s krajem od socijalne pomoći dječjih doplataka. Zorana M. nema status civilne žrtve rata.

– Svojim silovateljima nikada nisam oprostila. I neću – kaže.

Laknulo joj je kad su osuđeni, ali za zlo koje su joj nanosili po dvanaest godina zatvora je, smatra, premalo. Slaže se s njom i osječko tužiteljstvo, koje je ovih dana uložilo žalbu na presudu Radoševiću i Grčiću.

Piše: Marina Borovac

Dan neovisnosti Republike Hrvatske, spomen je na povijesnu sjednicu Sabora Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine i tada donešenu Odluku o prekidu svih državnopravnih odnosa Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.

D.B.

U najvećem broju branitelji nisu umirovljeni svojom voljom već se to dogodilo u procesu smanjenja oružanih snaga, a temeljem zakona.

Povodom najava u medijima prema kojima se hrvatska Vlada sprema na rezanje tzv. povlaštenih mirovina, među kojima su i one braniteljske, oglasio se Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi.

– Ovo nije prvi put da se braniteljska prava ističu kao društveni teret i pokušava ih se prikazati kao nešto nemoralno i nezasluženo, kao nešto čemu treba stati na kraj. Mi hrvatski branitelji, dragovoljci domovinskog rata odbijamo naša zakonski stečena prava nazivati “povlaštenim”! Povlastice nikad nismo tražili niti smo se za njih borili. Povlasticom doduše smatramo povijesnu priliku sudjelovanja u stvaranju i obrani države nakon tolikih stoljeća. Ponosni smo što nas je zapala ta čast – ističe Ilija Vučemilović Šimunović, dodajući da hrvatske gardijske brigade odbijaju i već uvriježen stav o braniteljima lijenčinama i neradnicima koji sišu državni proračun i novac poreznih obveznika troše po kafićima i kladionicama.

Svjesni teške situacije

– Ta slika jednostavno nije točna. Najveći broj hrvatskih branitelja su ozbiljni obiteljski ljudi koji pokušavaju poput svih drugih građana preživjeti i podignuti djecu. Odbijamo stav o braniteljima koji su se borili za visoke mirovine i “kruha bez motike” – ističe Ilija Vučemilović Šimunović u ime Zbora, koji traži od hrvatske Vlade da stane u obranu ugleda i dostojanstva hrvatskih branitelja, navodeći da u najvećem broju branitelji nisu umirovljeni svojom voljom već se to dogodilo u procesu smanjenja oružanih snaga, a temeljem zakona.

– Nisu svi umirovljeni branitelji korisnici invalidskih mirovina! Dio branitelja koji zbog visokog stupnja tjelesnog oštećenja nisu mogli obavljati vojničke zadaće upućivan je izravno u invalidsku mirovinu a drugi postupno, nakon izvršene procjene preostale radne sposobnosti. Mi hrvatski branitelji smo duboko svjesni teškog gospodarskog stanja u kojem se nalazi hrvatska država i spremni smo dijeliti sudbinu svog naroda. Ipak, ne mislimo da smo mi toliki problem i teret kao što nas se u sveopćoj hajci koja traje godinama želi prikazati. Umirovljeni branitelji čine svega između 1,5 i 2 % populacije u RH. Ako RH ne može skrbiti za tako mali broj branitelja to je doista žalosno. I zato tražimo od hrvatske vlade da ukoliko smo mi teret ovoj državi, neka nas vrate u sustav, neka nam da radna mjesta sukladno preostaloj radnoj sposobnosti i spremni smo se odreći mirovine i “povlaštenog statusa” – kaže Ilija Vučemilović Šimunović, negdašnji pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi. – Dobro znamo da iza hajke na hrvatske branitelje i stvaranja slike o nama kao povlaštenoj kategoriji hrvatskog društva stoje oni koji nisu željeli hrvatsku državu ili nisu imali hrabrosti i petlje stati u njenu obranu. Takvi su danas došli na svoje i dobili priliku prati vlastitu savjest bacanjem braniteljskog ugleda u blato. To su ti građani o kojima ministar Linić govori.

Procesuiranje profitera

– Uzeli ste nam dostojanstvo, nemojte nam sad oduzeti i egzistenciju jer ćete nas time potpuno dotući! Kako objasniti djeci zašto ih nećemo moći školovati ili im omogućiti osnovno za život a borili smo se za ovu državu!? Kako im objasniti da tata nema pravo zaposliti se jer je u mirovini a ta ista mirovina neće biti dovoljna za život!? Nemojte nas dovoditi u situaciju bez izlaza jer nismo mi starci koji su podigli djecu i više nemaju obaveze. Naša djeca će se još godinama školovati (većina nas je tek u 40-tima) i moramo financirati još toliko toga. Stoga nam ne dirajte mirovine ili nas vratite u sustav. Ipak, ako se to dogodi, prvo što ćemo tražiti bit će procesuiranje svih dezertera, ratnih profitera, aboliranih četnika i svih koji su iznevjerili majku domovinu u odsudnim trenucima – poručio je Ilija Vučemilović Šimunović.

Piše: Renata Rašović

Kod nas su, čini se, mnoge stvari okrenute naopačke. I ne bi to bilo najstrašnije da nas vodeći hrvatski i ini mediji (a o pojedinim političarima da i ne govorimo) gotovo svakodnevno ne uvjeravaju da smo neznalice i da nismo u pravu. Tako, primjerice, nigdje nismo čuli, a još manje pročitali, da je neki Hrvat koji je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata bio u nekom od brojnih srpskih koncentracijskih logora tamo “zaradio” PTSP, a još manje da mu je srpski sud zbog toga dodijelio odštetu. Ali, ako to nismo čuli, ovih ste dana, ali najviše u srpskim, a najmanje u hrvatskim medijima, mogli pročitati da se Općinsko tužilaštvo u Splitu nagodilo sa izvjesnim Dragomirom Miljkovićem koji je završio u splitskoj “Lori” u kolovozu 1992. prvo kao osumnjičeni za “podrivanje ustavnog poretka i oružanu pobunu”, a danas (da ti pamet stane!) kao žrtva, te da mu je za bolest PTSP, koji mu se razvio tijekom zatočeničkih dana u ovom bivšem hrvatskom zatvoru, mora platiti ni manje ni više nego – 6 (slovima:šest tisuća) eura! No to nije sve.

Ova će navodna žrtva od hrvatske države dobiti kao odštetu što je završio u “Lori” i 29.000 eura za stvari što su mu odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića, a moraju mu se nadoknaditi i parnični troškovi za odvjetnika, tako da će Miljkoviću biti isplaćena odšteta od ukupno – 43.000 eura! Pojedini srpski mediji se naravno “sprdaju” s ovom presudom, pa navode da “hrvatski obveznici mogu biti sretni-jer Miljkoviću nisu ništa platili za polomljena rebra i otimačinu stana, odnosno stanarskog prava”. Da ovo nije jedina i najsmješnija priča, treba reći da je hrvatska država na isti ili sličan način već isplatila i neke druge navodne srpske žrtve tijekom Domovinskoga rata, a sve te troškove (čujte sad ovo) potražuje od obitelji hrvatskih branitelja čiji su supruzi ili djeca sudjelovali u ovim navodnim ratnim zločinima. Nu dobro. Ako su ljudi nevini završili u hrvatskim logorima, dužni su dobiti neku odštetu. Na ovaj “splitski način” naša je država još jednom pokazala svijetu da su i Hrvati bili “zločinci”, pa im se na ovaj i ovakav način ispričava. S druge pak strane, postavlja se pitanje: što je s ratnom odštetom Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica? Pa, ako nas sjećanje još dobro služi, Srbija je bila agresor na Republiku Hrvatsku, Srbija je uz pomoć zloglasne JNA, Crnogoraca i domaćih izdajica sravnila sa zemljom na stotine hrvatskih gradova i mjesta, ubila i ranila na desetine tisuća Hrvata, “posijala” mina na hrvatskim površinama toliko da će nas ubijati i u narednih pedeset godina, a hrvatsko gospodarstvo gotovo uništila.

Mnogi će na to reći, pa mi to znamo, to ne treba neprestano ponavljati. O tome čak ne uče ni djeca u školama, već im nameću predmete poput nekakvog “zdravstvenog odgoja”, tj. kako se ujutro treba umiti i kako oprati zube, kao da smo u srednjem vijeku..Dakle, ako smo se dobro razumjeli, naše je pitanje, a vezano je uz “slučaj Miljković”: kada će na desetine tisuća Hrvata koji su u vrijeme rata završili po logorima Srbije, Crne Gore i Hrvatske dobiti odštete, poglavito za PTSP? Za tu bolest u Hrvatskoj ni jedna majka, baš kao ni jedno dijete koje je doživjelo i preživjelo srpsku agresiju od 1991.-1996. nema PTSP, a ovaj koji je bio kratko vrijeme u “Lori” – ima. Sjetimo se samo Kate Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina i petnaestak članova svoje obitelji, ili Eve Šegarić iz Škabrnje koja je izgubila tri sina i isto toliko članova svoje obitelji. Je li  tim ženama (Kata Šoljić je umrla) dijagnosticiran PTSP? A koliko ima obitelji koje su zbog srpske agresije ostale bez ičega? Zar smo zaboravili one potresne slike iz Vukovara nakon 18. studenoga 1991. kad su Srbi uz pomoć JNA i uz smijeh pojedinih UNproforaca tjerali žene, djecu, starce i sve što je moglo ići ulicama Vukovara u četničke logore ili pak na strijeljanje? Tko je, molim vas, zbog tih silnih srpskih zločina ikada odgovarao? Veselin Šljivančanin? (Dobio je smiješnu kaznu, manju nego Veljko Marić!?) Veljko Kadijević?

Članovi bivšeg Predsjedništva SFRJ, koji su bili zapovjednici zločinačke JNA, među kojima je bio i Stjepan Mesić? Tko je ikada odgovarao što su Srbi svaki dan u vrijeme rata samo na vukovarsku bolnicu ispalili stotine granata, ili što su razorili jednu od najvećih hrvatskih tvrtki “Borovo” u kojoj su radile gotovo 22.000 ljudi, a danas tek dvije (koji jedva preživljavaju)? Tko je od Srba ikada odgovarao što su nevine Hrvate, civile, tjerali u minska polja, što su ih žive zapalili u obiteljskim kućama? Zar oni koji su sve to preživjeli nemaju ni PTSP? Što je naposljetku sa Hrvatima iz bosanske Posavine koji se ni danas ne mogu vratiti u svoje domove jer je tamo sada tzv. Republika Srpska, za koju znamo kako je nastala, i kako se tamo tretiraju Hrvati? Srbi su vodili i izgubili sve ratove od 1990., a da ni jedan branitelj iz države koju su napali nije prešao na srpsko područje, a kamoli da je tamo ratovao. (Srpska djeca uopće nemaju pojma što su radili njihovi očevi u vrijeme Domovinskog, odnosno Otadžbinskog rata.)

Da nije bilo Amerikanaca, koji su sa debelim zakašnjenjem, bacili nešto bombi iz svojih zrakoplova po Beogradu i okolici, ti tamošnji agresori uopće ne bi ni znali što znači kad padaju bombe i ruše sve pred sobom. Nu Amerikanci su tako “tukli” Srbe da su se ovi od njihovog “strašnog” naoružanja već nakon godinu dana počeli oporavljati! A Hrvatska se od srpske čizme nije i ne će oporaviti još daljnjih pedeset godina! Umjesto da smo tražili da nam Srbi, kao agresori, obnavljaju srušene kuće, bolnice, crkve, zdravstvene ustanove, tvrtke, uništenu poljoprivredu i drugo, mi to obnavljamo sami ili uz pomoć milostinje iz inozemstva. Uostalom nije li naše geslo: ne mogu nam Srbi toliko uništiti koliko mi možemo sagraditi!

Pa, sad imamo to što imamo.

Mladen Pavković