260 DANA TORTURE

Marijan Gubina iz Vukovara imao je deset godina kada je 1991. zatočen u logoru. Dobio je nebrojeno udaraca, ne zna koliko je puta bio u nesvijesti, a onda su mu dali posao. Točnije, postao je rob čiji je zadatak bio uređivanje dvorišta, sakupljanje smeća, no vrlo skoro su “smeće” postala ljudska tijela.
– Masakrirali bi ih na dvorištu, a onda bi mi kazali da ih odvučem. Kako sam uopće kao dječak mogao vući trupla, ruke su mi se utapale u krvi mojih dojučerašnjih susjeda…

Plakao sam, boljelo me tijelo od udaraca, kako da vam objasnim da sam radije tragao za dijelovima tijela jer mi je njih bilo lakše nositi na hrpu – kazivao nam je 31-godišnji Marijan Gubina, koji je u srpskim koncentracijskim logorima kao desetogodišnjak proveo 260 dana. Puno kasnije napisao je knjigu, pisao ju je kao da se njome spašava od ludila, sve što je proživio uobličio je u roman naslovljen “260 dana”.

Nikog ne osuđuje

Knjiga je predstavljena na Sveučilištu u Zadru, a autor Marijan Gubina malo je govorio o događajima iz logora. Umjesto njegove riječi, čitani su ulomci iz knjige, a Marijan je poručio da danas više nikoga ne mrzi, ne osuđuje, da ne generalizira. Kazao je da mu je drago što su predstavljanje njegove knjige organizirali upravo maloljetni branitelji iz Zadra jer je veliki broj maloljetnih branitelja s njim prošao pakao srbijanskih logora.

– Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne dovedete sebe u napast da činite loše, ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja ne osuđujem, ne mrzim. Pitaju me u čemu je “fora”. Nema “fore”. Ljude dijelim na dobre i zle, i ni na koji drugi način – rekao je Gubina.

U knjizi opisuje svaki detalj pakla, sve što je vidio, sva mučenja koja je proživio. U logor je sproveden sa svoje tri sestre, tada u dobi od šest, 12 i 20 godina, te s ocem i majkom.

– Uzalud je majka vrištala da uzmu nju, a ne najstariju kćerku. Emocionalno, to sam doživio najteže jer su moju sestru silovali toliko puta da nisam shvaćao kako je još živa. To su radili ispred svih nas, to su gledali moj otac i moja majka, ja. Samo bi nahrupili i iživljavali se na njoj. Tako je i zatrudnjela. Ona je po tijelu sva izrezana jer su je često vezivali za vrata i “trenirali” bacanje noževa. To su radili i kada je bila u visokom stupnju trudnoće – kazao je Marijan Gubina.

Njegova sestra živi u Osijeku. Dijete koje je rodila danas ima 20 godina, i njezin sin je odgojen, kaže Gubina, da nikoga ne mrzi.

– Nema Srbi – Hrvati. Ima dobro – zlo. Puno je Srba koji nisu mogli gledati kako nas u logoru muče i potajno su nam pomagali, spašavali nas od smrti. Jednoga su tako ubili, šefa straže, koji je pokušao zaštititi mog oca – kazao je Marijan.

Gubina je 1992. godine razmijenjen i vratio se u Osijek, u ratni Osijek. Nakon 260 dana logora, nije ga dočekao spokoj doma. Brinuo je o sestri koja je nakon silovanja rodila, brinuo je o majci jer se otac nakon logora prijavio u Hrvatsku vojsku.

Smrt oca

– Iste te, 1992. godine moj je otac poginuo na bojišnici. Kada sam ga sahranio, mislio sam da ne mogu više. Često sam mislio da ne mogu više. A onda mi se, ‘93. godine, dogodila tragedija, moja osmogodišnja sestra, koju isto tako u logoru, kao šestogodišnjakinju, nisu štedjeli od udaraca, poginula je u prometnoj nesreći. Poginula je pred mojim očima, grlio sam je, želio sam nestati – ispričao nam je Marijan, koji niz godina nije mogao podnijeti teret koji je proživio. Dva puta se pokušao ubiti. Za njega je život počeo tek 2002. godine.

– Te sam godine doživio ljubav. Osjetio sam slobodu, osjetio sam da imam mogućnost izbora, da slobodno mogu odlučiti hoću li mrziti ili će me mržnja ubiti. Učio sam razdvajati emocije od razuma. Sabrao sam se – rekao je Gubina, koji danas sa suprugom i kćerkom živi u Osijeku. Na putu je još jedno dijete. Strah je, kaže, sahranio, no želi da njegova priča obiđe svijet i da se čuje njegova poruka.

LADA KALMETA