Kolmunisti portala Hdlskl Obž
Jelena Ćutunić
Ivan Šoltić-mlađi
Filip Kuštro
Marijan Gubina
——————————————————————————————————————-
Tko ima pravo dirati heroje Domovinskog, obrambenog rata?
Kolumne!
Rat je bio davno, rat je prošlost, zaboravimo sve, okrenimo se budućnosti… Svakodnevno čujemo te gromke glasove koji prekrivaju glasove onih koji misle drugačije. Slažem se da se treba okrenuti budućnosti. Zar bi bez želje za boljom i slobodnom budućnosti borba za Hrvatsku imala smisla? Ali, niti je agresorski rat na Hrvatsku bio davno, niti ga treba zaboraviti niti je prošlost koju treba izbrisati. A izbrisali bi, ako ne sve, a onda mnogo toga iz čega se stvarala slobodna i neovisna Hrvatska. Izbrisali bi činjenicu da smo braneći se pobijedili agresora, da smo časno ostvarili veličanstvenu pobjedu. Zatrli bi sva sjećanja i naposljetku naše heroje Domovinskog i obrambenog rata.
Perfidno ali i glasno čine to ljudi kojima hrvatska Domovina ne znači ništa, koje zamaraju činjenice o stvaranju Hrvatske i kojima su na prvome mjestu, uvijek i samo vlastiti probitak, materijalna dobra i ozračje u kojemu svijest o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj treba polako iščeznuti. Sve to znamo, ali moramo ponavljati jer zaborav je upravo ono na što se računa.
Tisuće nas neće se umoriti ponavljajući upravo to i stotine tisuća Hrvata, u Domovini i dijaspori ustrajno će to ponavljati, jer samo tako prizvati ćemo promjene i samo zajedništvom ih možemo ostvariti , a da se ne crvenimo i ne saginjemo glavu pred onima koji su nas, nazivajući se Hrvatima beskrupulozno pljačkali i sramotili.
Moja generacija se u njihovo ime ne želi crvenjeti. Za sve što je pod suncem postoji vrijeme, vrijeme za rušenje i vrijeme za građenje.
Je li sada vrijeme za građenje? Jeste! Ali ponešto moramo i srušiti.
Ponajprije, moramo srušiti sve predrasude i strah, i slobodno reći da, u ime hrvatske budućnosti ne želimo one koji će i dalje razvijati svoja lupeška krila, koji bi i zadnji grumen zemlje Hrvatske prodali za šaku srebrnjaka i koji jesu i bi izdali sve one koji su u krvi stvarali Hrvatsku. Sjetimo se što je, ne tako davno rekao i napisao Bruno Bušić: ,,Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kada se oslobodimo ropstva i stvorimo državu, vidjet ćemo kako naši kradu.“
I bio je u pravu.
Oni sjenom svojih lopovskih krila zakriljuju istinu dok naši istinski heroji Domovinskog rata pate iza zidina kazamata. Nisu li blaženog Alojzija Stepinca komunisti zatvorili računajući da će njegov glas zauvijek utihnuti? Nisu li upriličili montirani proces jer nije se smjelo dozvoliti da se čuje glas jednog katoličkog nadbiskupa, moralne vertikale kojemu je ljubav prema čovjeku i za čovjeka bila iznad svega?
Ne čine li danas isto? Nismo li svjedoci montiranih procesa protiv naših heroja i jesmo li svjesni da se čini sve da njihov glas utihne među zidovima kazamata?
Otvoreno recimo kome ćemo dopustiti da brani hrvatske nacionalne interese i gradi hrvatsku budućnost.
Ljudima koji nisu stasali na licemjerju i koristoljublju, koji cijene svoju prošlost i znanjem, radom, altruizmom i poštenjem grade hrvatsku budućnost. Svi mi koji svoje volimo i tuđe poštujemo, koji nećemo pokorno saginjati glavu pred tuđim, a još manje pred svojim razbojnicima. Oni ljudi koji će slaviti svoje heroje i hrvatski, obrambeni i Domovinski rat.
Autor : Filip Kuštro
——————————————————————————————————————–
Razjedinjenost
U svemu je uvijek najteži početak. Započinjanje novog teksta, nove veze, nove školske godine, novog dijela života. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je toliko teško početi vjerovati ljudima, tražiti i biti nekome oslonac ili jednostavno razviti empatiju prema bilo kome. Prema najbližima, prema svojoj okolini, a na kraju i onima na drugom kraju svijeta. Gdje se izgubila čovječnost? Zar se i dobrota počela nagrađivati statuama kako ne bi skroz izumrla?
Danas nikome, zapravo, ništa nije bitno. Svi mogući izvori obasipaju nas ogromnim brojem informacija i vijesti. Naravno uvijek jednom najbizarnijom od koje naprave opću atrakciju, a ljudi se uvijek „zakače“ za nju. Razumljivo je da ponekad želimo prestati razmišljati o bitnim stvarima pa po mjesec dana razbijamo glavu padalinama, novim školskim predmetima, umjetničkim plakatima i slično. Ali svaki put kada se „otkačimo“ od jedne vijesti dođe neka još nebitnija, a one koje bi nas trebale više zanimati pokraj nas prođu i ostave slab trag ili nikakav. Koliko nam odmora treba? Život prolazi, ružne stvari se događaju svejedno bili mi spremni na njih, doživjeli ih ili ne, vidjeli ih kod nekog drugog, nažalost svi ćemo ih jednom osjetiti, ovakve ili onakve. A kada se dogode lakše bi nam bilo kada bi imali nekoga kraj sebe, lijepu riječ ili potporu u traženju rješenja. Sve do tog trenutka o tome nitko ne razmišlja, a to je najveći problem jer otuđenost je prevelika. Svatko čeka reakciju nekog drugog, rješenje problema čudom s neba. Što dalje sve je teže i nema izlaza, a čuda se uglavnom ne događaju.
Dok mi razmišljamo hoće li sutra zaista pasti snijeg ili ne, oko nas je sve više nezaposlenih ljudi. Da, možda nam se danas ne razmišlja o tome hoćemo li i mi sutra biti jedan od njih, ali ih treba podržati. Kada su radnici prije nekoliko godina štrajkali zbog svojih radnih mjesta, većina ljudi se nije obazirala na njihov problem, a danas je to sveopći problem i svima je teško. Ljudi su trebali na vrijeme otvoriti oči i uši i reagirati na nepravdu. Ali nikoga ne zanima tuđa nesreća dok je njemu dobro, a kada je obrnuto svi su krivi jer ne reagiraju. Nema povezanosti istim problemom, nema potpore jednih drugima, nema suradnje. Takvo ponašanje nas je i dovelo do ovakve situacije. Živimo u „demokratskom“ društvu u kojem polako gubimo identitet i život. Čak i agresor malim koracima u „miru“ preuzima našu zasluženu slobodu. Vlast i moć je dana pogrešnim ljudima, svi su toga svjesni, ali dana je i njima i ovakvom problematičnom vremenu baš zbog nesloge i razjedinjenosti naroda, zbog nedostatka empatije i suradnje. Ovo je najveći problem koji jedan narod počne izjedati i razdirati iznutra dajući, s pravom, nadu onima koji čekaju krah i svoj trenutak u preuzimanju moći nad njim.
Ponekad pomislim kako je bolje onima koji nisu više s nama, jer ne vide što se dogodilo sa onim složnim narodom koji je branio ovu državu, domove, tvornice i ljude. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo da se to ponovi. Nekako sam puna sumnje da bismo bili toliko složni, spremni reagirati na nepravdu i zaštiti druge svojim životom.
Jelena Ćutunić
——————————————————————————————————————–
ZAŠTO BIH OPROSTIO?
Puno puta sam čuo nemoj generalizirati ,mrziti ,suditi .
Jer suditi može jedino dragi Bog i nitko više. I ja stoga ne ću generalizirati,mrziti i suditi.
Ja samo ne ću voljeti laž,neistinu i ljude koji žele ocrniti i uništiti moj Hrvatski narod.
Današnje izjednačavanje agresora i žrtve,pripadnika ponosne Hrvatske vojske sa Srbo-Četničkom hordom koja je došla iz Srbije uz potporu lokalnih Srba je za mene neprihvatljivo.
Danas se Srpske ,,veterane,, pokušava izjednačiti s našim herojima. Danas te njihove veterane snimaju, Intervjuiraju gdje oni opisuju ,,strahote,, koje su prolazili na ratištima pa se pitam koje to strahote može proći čovjek koji puca ,dolazi na tuđi teritorij s namjerom da ubije,i uništi.Taj čovjek i ti ljudi ne mogu i nisu prolazili strahote jer su oni bili strahota i strah. A njima je danas strahota ta što nisu uspjeli u svome naumu porobljavanja i pokoravanja svih Hrvata.
Ja ne mogu i ne ću nikome ništa opraštati jer meni nije nitko rekao oprosti niti je od mene netko tražio oprost.
Nitko mi ne može vratiti mladost provedenu u podrumu i žrtve moje obitelji!Nitko mi ne može reći oprosti nego može samo djelima i istinitim porukama poručiti da mu je žao .Da mu je žao što je sudjelovao u agresiji na moju Domovinu,da mu je žao što su mnogi mrtvi,da mu je žao što su mnoge obitelji uništene .A djeca ubijenih i poginulih sama neki bez očeva ,a neki bez majki odlaze pred crkveni oltar i pokušavaju stvoriti obitelji koje im je njegov narod ukrao.
Kada će neki Srbin djelima pokušati ispraviti ogromnu štetu koju je njegov narod napravio generacijama Hrvata?
Danas nas uče i govore nam svoje namjere pokažite djelima ,a ja do sada ta djela susjeda s druge strane Dunava nisam vidio niti osjetio .
Čak štoviše sumnjam u iskrene i ,,časne,, namjere u kojima susjedi Srbi zagovaraju mir.
Glavno pitanje koje mi se vrti u glavi je : Je li četnički vojvoda Tomislav Nikolić Grobar ubijao u Antinu 1991. godine?…itd.
Narod je odgovoran ,on pokazuje na izborima što želi ili ne želi.Većina je glasovala i izjasnila se,a po izboru u Srbiji nama je poslana više nego jasna poruka!
Hrvatski narod sada posebno treba biti oprezan ,jer neprijatelj koji nikada nije želio Hrvatsku i volio Hrvate je među nama. On je svugdje i danas tom neprijatelju nije problem biti u nekoj braniteljsko-stradalničkoj udruzi ,političkoj stranci i instituciji. Neprijatelj se infiltrirao među nas s namjerom da blokira ,razbije i posvađa jedinstvo koje Hrvati imaju.
Neprijatelji su umreženi su poput UDBE ili bolje napisati KOS-a. Točno se zna tko što radi i tko je za što zadužen.Gotovo pa savršeni specijalni rat izjednačavanja krivnje pa i okretanje istine.
Cilj je jednostavan , a to je razjediniti Hrvate,udaljiti ih od crkve,udaljiti ih od Bogoljublja, Čovjekoljublja i Domoljublja.
Zato nemojmo dopustiti onima koji nas žele pomiriti ,koji nas žele izjednačiti s krvnikom da zavladaju i da i dalje vladaju.
Otvorimo oči i dobro pogledajmo tko je i što je tko u našem selu,općini,gradu,županiji i državi.
Zajedno sačuvajmo i ne dopustimo poraženim neprijateljima da oni i njihova djeca zavladaju.
Autor : Filip Kuštro
——————————————————————————————————————-
Pričajmo malo o pravima
Svaki dan na vijestima ili bilo kojoj političkoj emisiji možemo čuti prozivanje branitelja.
„ Pravih i krivih“, djece poginulih i živih branitelja, pa sve do udovica ponovno udanih i neudanih. Čudno kako su u ovoj državi, nastaloj na izgubljenim životima i djetinjstvima, oni stalno prozivani kao najveći nepravednici, zločinci i višak.
Prije dvadeset i jednu godinu svi su oni svojevoljno stali u obranu nečije mašte i želje. Da baš toga jer danas ako žele preživjeti u ovoj stvarnosti mogu samo uz veliku želju i neprekinutu maštu. Što oni ili njihova djeca danas imaju od tadašnje hrabrosti i ludosti? Apsolutno ništa. Samo hrpu medicinske dokumentacije ili osmrtnicu te svakodnevno ponižavanje i odbacivanje. Međutim svi su vrlo zaintrigirani tim silnim pravima branitelja i njihovih obitelji. Ponekad imam osjećaj kako su neki ljubomorni na djecu koja su u rat ostala bez roditelja. Bilo bi drugačije kada bi svi znali istinu ili kada bi ih istina bar malo zanimala. Ali naravno onda ne bi imali o čemu voditi brigu. Najjednostavnije je stvoriti svoje mišljenje i zaključak bez poznavanja činjenica. Zato ću ja pokušati, onima koje zanima, pobliže objasniti sve te blagodati naših prava.
Krenimo od početka, od dana tatine pogibije i mamine neprestane borbe sa „demokracijom“ i stalnim dokazivanjem tko je ona, tko smo mi, tko je tata i je li uopće postojao. Jer ako ne znate poslije rata su se dokumenti počeli gubiti, a to naravno traje i danas. Nakon što je uspjela dokazati da je tata stvarno bio živ i u ratu gdje je i poginuo, a da smo mi njegova djeca, novoj državi zahvalnoj svima koji su je stvorili, trebalo je godinu dana da nam da zaslužena primanja. Naravno da tada nikoga nije bilo briga kako mi živimo, bitno je bilo samo ono što se govori na televiziji, kako udovice i djeca leže na brdu novaca. Točno kao i danas nitko ne vidi oko sebe, samo ono što se kaže na televiziji ili u novinama.
Osnovna škola, najosjetljivije razdoblje svake osobe, bila je svake godine obilježena dokazivanjem da si dijete poginulog branitelja. Svake godine donesi potvrdu o statusu, za svaki slučaj ako ti je tata u međuvremenu oživio, jer teško je u to povjerovati. Svi su radili svoj posao, a nitko nije uspio za osam godina napraviti jedan fascikl za taj dokument i sačuvati ga do kraja školovanja, jer ipak uz sve te psihologe i pedagoge lakše je dijete svaki puta iznova podsjećati na tu različitost. Besplatni udžbenici, posebno zanimljiva priča. Dokumente doneseš u školu no oni ih ove godine ne primaju, pošaljite ih u Zagreb. Pošalješ ih u Zagreb, a ako i dobiješ tri udžbenika i budući da nemaš vremena čekati do kraja godine ostale kupiš ih.
Nakon osmogodišnjeg frustriranja dođe upis u srednju školu kada svi oko tebe počnu govoriti kako te baš briga jer se kao dijete poginulog branitelja možeš upisati u bilo koju školu i imaš prednost. Slušaš i ne vjeruješ, zar netko zaista može smisliti takvu glupost, no sve više gubiš volju za objašnjavanjem. Svi MI – djeca poginulih i nestalih branitelja morali smo kao i sva „obična“ djeca položiti prijemni i prijeći prag s ocjenama u željenoj školi. Naravno privilegija postoji, na nas se obrati pozornost prije nego na druge, ali uz iste uvjete. Kako već slijedi i pri upisu na fakultet nije drugačije, ni s pravima, niti s pričama. Samo što se ti „pričopričalice“ nisu zapitali, a što s onima koji ne upišu fakultet ili ne završe srednju školu? Onda mi gubimo sva prava. Pravo na mirovinu, zdravstveno osiguranje i sve ostalo. Za razliku od neke djece i unučadi davno prošlog svjetskog rata, koja još imaju ratne mirovine i prava. Ako pak završimo fakultet onda opet gubimo sva prava.
Međutim ni tu ne završava naše prozivanje, tada dolazi ono najrazvikanije i najinteresantnije pravo pri zapošljavanju. Kako li samo zapošljavaju djecu poginulih branitelja; „šakom i kapom“!? Jadni radnici sve se tresu od straha kada bude objavljen natječaj, hoće li se neko dijete poginulog branitelja javiti? Iz iskustva govoreći, a vjerujem da će ih se puno iz ove populacije prepoznati u ovome. Svi se oglušuju na naša prava jer ipak ima onih kojima su „bitni ljudi dali preporuke“, dok se mi suzdržavamo od poništavanja natječaja kako bismo bar na tren ostali ne popljuvani. Svi se žale na tu djecu poginulih branitelja, ali ih nimalo ne zabrinjavaju raznorazne „preporuke“ pa ni njihove. Kao sve je to u redu, normalno, ali naš status to je već pretjerivanje. Zar stvarno u ovoj državi više nitko ne kreće od sebe, nego samo od drugih? Samo neki drugi idu preko veze kod liječnika, samo neki drugi preko veze upisuju srednju školu ili fakultet, samo se djeca branitelja na štetu drugih zapošljavaju!? Zar se stvarno nitko ne sjeća da su roditelji TE djece svoje živote dali za bolju budućnost svoje djece i svih ostalih? Možda bi lakše bilo da su i njihova djeca i žene otišle s njima pa da ostalima ne rade probleme. Ali kako se to nije dogodilo i kako nas je sve manje ima, jer je puno vremena prošlo od rata, i mi više nismo djeca, nego odrasli ljudi koji moraju kako god znaju nastaviti živjeti. Moramo se kao i naši roditelji nastaviti boriti za svoju egzistenciju sa tim „zabrinutim“ljudima. Hvala Bogu i danas se nađe koji čovjek, šef, ravnatelj i dr. koji poštuje i to malo naših prava, pruži nam priliku i odgovori na jednu od naših bezbroj poslanih zamolbi. Iako opet pokrene zle jezike, rasprave i preuveličavanja naših prava obraduje nas jer, bar za sada, još netko poštuje naše roditelje koji su nam omogućili naša prava i život dali za državu.
Jelena Ćutunić
——————————————————————————————————————–
Licemjerje
Jedan put godišnje se sjetimo rata, živih i mrtvih branitelja. Što je s ostatkom godine? Blatimo ih svakodnevnim prozivanjem, mijenjanjem zakona. Omalovažavanjem onoga za što su se borili i dali svoje živote.
Znam da će zauvijek ostati blagdani Svi sveti i Dušni dan, rođendani i obljetnice pogibije kada će se poginulih sjećati njihovi najbliži. Ali koliko će još dugo trajati obljetnice pada Vukovara, raznih mimohoda, osnivanja brigada, sjećanja na žrtve mnogih gradova i sela, i koliko će se smanjivati broj posjetitelja istih?
Kada bi barem sve ostalo i potrajalo u takvom prisjećanju, a svakodnevica bila normalna bilo bi lakše preživjelim braniteljima. No nažalost svakodnevno ih još više „ubijaju“ svojim nebuloznim „istinama“ o ratu i zakonima kojima, osim što im ukidaju njihov integritet i status, vrijeđaju ih i ponižavaju na njihovom, krvlju stvorenom, tlu.
Još za vrijeme rata postalo je upitno za što se zapravo bore? Tko će se svega toga sjećati i koliko dugo? I hoće li ih itko uopće cijeniti? Danas kada se jedino „pravo“ sjećanje i pohvala događa samo na obilježavanjima obljetnica, svi se pitaju je li uopće vrijedilo?
Jer gdje danas možemo vidjeti trg ili ulicu koja je dobila ime po braniteljima? Ne možemo vidjeti pristojan spomenik u svakom, ratom pogođenom, mjestu, zapravo bilo što, što bi nas podsjetilo na njih koji su se borili za nas, bili živi ili mrtvi. Ali zato svugdje možemo vidjeti i čuti nešto što nas podsjeća od koga su nas branili. Podsjeća i njih i nas na bespomoćnost i želju za boljim i svjetlijom svakodnevicom i posjećenijim obljetnicama. Na veličanje i cjenjenije prisjećanje povijesnog trenutka njihove žrtve. Jer tek kada ih budemo zapamtili, sjećali ih se uvijek i svakodnevno kao heroja i sami ćemo u sebi pronaći hrabrost i snagu za velika djela.
Jelena Ćutunić
———————————————————————————————————-
BRANITELJI U SJENI
Po pričama mnogih branitelja imam opravdan dojam da bi se bez “branitelja u sjeni“ rat prije završio nego bi i počeo. Branitelji u sjeni su Hrvatski iseljenici koji su zbog različitih razloga (politički, ekonomski, gospodarski, egzistencijalni) neki privremeno, a neki trajno odselili u druge zemlje širom svijeta kako bi osigurali materijalnu egzistenciju svoje obitelji, no neki su se iselili (prisiljeno) zbog ne slaganja s političkim režimom koji se provodio u njihovo vrijeme na prostoru današnje Republike Hrvatske. Tim „braniteljima u sjeni“ posvećujem ovaj članak na spomen njihove žrtve kojom su doprinijeli u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, njihovog do tada neostvarenog sna, a današnje zajedničke zbilje.
Hrvatska dijaspora, odnosno veći dio iseljenika iz Hrvatske „spriječeni“ zbog različitih razloga da dođu u rovove i položiti život na oltar domovine, osjećali su moralnu obvezu i prigovor savjesti da kada već ne mogu od straha pred smrti riskirati život kao i „dečki“ u rovovima mogu im bar (osigurati ono što im je bilo nužno potrebno za stvaranje države) osigurati sva materijalna i financijska sredstva da ostvare željeni san – Hrvatski identitet priznat od svih naroda u svijetu. Nepobitna činjenica je i da su se hrvatske snage naoružavale pomoću financijskih „injekcija“ dijaspore. Slali su se paketi hrane, odjeće, obuće…sve za prognaničke obitelji koje su protjerane iz svojih (teškim radom stečenih) domova. U to vrijeme bilo je i potrebno da „oni“ ostanu „vani“ kako bi navedene podrške u svemu već navedenom kontinuirano stizale do onih osoba kojima je to trebalo. Veliku ulogu u brizi za potrebite su odigrale institucije poput Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Crvenog križa koji je kao neutralna i nepristrana institucija imao neograničeno pravo popisivanja zarobljenih osoba kako bi o istima koliko mu je bilo u mogućnosti vodio evidenciju po međunarodnom pravu potpisane Ženevske konvencije. Dobar dio građana i jedan dio zastupnika je mišljenja kako bi se dijaspori trebalo ukinuti pravo glasa na parlamentarnim izborima (iako su u posljednjih dvadeset godina uložili u hrvatsku 100 milijardi eura), a sve pod izlikom da oni žive van granica RH i „…neka glasuju ondje gdje žive, a ne da meni kroje budućnost!…“ Takvi i takve osobe mogu i imaju pravo zauzimati stav kakav god žele, no nepobitna je činjenica da je hrvatska dijaspora (ili kako ih a od milja nazivam „Branitelji u sjeni“ zbog njihova doprinosa stvaranju današnje RH) neprocjenjivo doprinijela kako stvaranju RH tako i današnjoj ekonomskoj, gospodarskoj i političkoj situaciji, a čime su po mom sudu razuma stekli bezuvjetno i bezvremensko pravo glasovanja na parlamentarnim izborima upravo zbog toga što su oni među utemeljiteljima (zalaganjem za međunarodnim priznanjem RH i brigom za one kako na bojištu tako i za one u podrumima) RH u kojoj se ti izbori održavaju, pa samim time su i suutemeljitelji današnjeg demokratskog Parlamenta RH. Ne bi te iste osobe sebe pitale: “…A zašto su oni ondje, a ne u Hrvatskoj?…“ Odgovor se nalazi u već navedenim razlozima. Svakom iskrenom Hrvatu je njegova domovina u srcu i on kao takav stoji jednak pred zakonom s ostalima kako u svojoj domovini tako i u državi u kojoj prebiva. Danas je situacija takva da natalitet opada, visoko obrazovani nemaju posla, a time ni budućnost u ovoj državi i prisiljeni su otići „van“ da bi osigurali egzistenciju sebe i svoje obitelji. I uz to što im je država „omogućila“ da je napuste još bi im uzela s vremenom i pravo glasa na parlamentarnim izborima, a koji kroje svojom politikom budućnost hrvatske. Od kada znam za moju malenkost, ljudi i preživljavaju na taj način da odlaze u druge države jer je ondje situacija bolja. To nije Hrvatska kakvu su sanjali i za kakvu su se borili i izborili branitelji na prvoj liniji i „branitelji u sjeni“. Iduće pitanje koje si postavljam…toliko osuđenih ratnih heroja i generala, a nigdje ni jedan ratni profiter?! Govorim u kontekstu da Zagorca hvataju i sude zbog nečeg što je prema ostalim financijskim injekcijama sitno…zar logika ne bi bila da je veća mogućnost da netko nešto ukrade nego da nekoga ubije? Pitam se gdje su novci? Gdje su ratni profiteri? Govorim u množini, a ne u jednini! Gdje je novac hrvatske dijaspore? Kako su mogli oni koji prije rata nisu imali za „crnu kiflu“ danas imati firme ili su dobro pozicionirani u društvu? Vezano uz navedeno postoji izreka: „…Ne pitaj me samo kako sam došao do prvog milijuna, a sve ostalo ću ti objasniti…“ Dijaspora ima pravo znati događanje u RH i utjecati na tijek događanja ukoliko isto ima veze s njom! Ima pravo pitati i zahtijevati odgovore od bilo koje vlasti, a koja na iste mora odgovoriti, a da odgovor ne bude …to će istražiti nadležni organi pravne države… Isti oni koji su donijeli zakon o oduzetoj imovini, da se ista ne vraća ni pravedno ni po tržišnoj vrijednosti, a koja je bila oduzeta tijekom komunističke vladavine… a vlasnici te imovine bili protjerani u druge zemlje…. Ako čitaju ovo pitam saborske zastupnike: Kako može postojati zakon čija svrha nije pravednost!? Kako da se vrate iseljenici u svoju zemlju i traže oteto, a da im zakon ne omogućuje pravedno rješenje njihovih problema, a koje im je bivša vlast države iz koje su emigrirali nanijela? Hrvatsko iseljeništvo i danas investira u Hrvatsku u kojoj su čak vlasnici nekih tvrtki povratnici iz iseljeništva. U izgnanstvu (s pravom koristim taj pojam danas) Hrvati su osnivali udruge, različite oblike zajednica, športska druženja, odnosno činili su sve kako bi sačuvali svoj identitet i kulturu. Svaki pošteni Hrvat se pita: „Zar ne možemo od Hrvatske napraviti jednu malu Švicarsku?“ Zašto se uopće raspravlja o mogućnosti ukidanja prava glasa onima koji su participirali na ostvarivanju mog sna? I to onima koji su me odjenuli i nahranili? Ne samo mene već i moju obitelj! Hrvatski iseljenici su činili temelj ratne ’91, a danas ga čine svojim ulaganjima u razvitak Hrvatske države čime čine jedan od stupova hrvatskog gospodarstva. Moja malenkost uz ostatak iskrenih domoljuba odnosno naroda koji nije napustio Hrvatsku (bez obzira na narodnosti od koje se sastojao u tom trenutku, a dijelio je istu ideju o nezavisnoj i priznatoj RH) uz posebno (i po svojoj žrtvi veće) poštivanje prema braniteljima koji su bili u rovovima, dugujemo jedno veliko HVALA iseljenicima iz Hrvatske, a koji su pomogli pri ostvarivanju zajedničkog sna. ’91-e Vi ste se „borili“ za naša prava, a danas Vam obećajmo da ćemo se Mi „boriti“ za Vaša! Hvala Vam još jednom!
26.listopada 2012.Ivan Šoltić-mlađi
——————————————————————————————————————-
Rođen u onoj Jugi osamdesetih godina prošlog stoljeća.Sada ,,živim,, u svojim dvadesetim godinama ,kažu mnogi najljepšim godinama u kojima je čovjek još uvijek najmanje opterećen.
Nažalost danas nama mladima nije tako .
Možda je tako bilo u onoj Jugi u kojoj sam se rodio,pa si bio sretan u 20 tim godinama tih 80-tih..
Završio si srednju školu,možda fax i dolazio si do posla.
Pripremao si se za brak i sve ti je bilo gotovo pa savršeno,samo je jedno falilo ,a to je bila DOMOVINA.
A onda je došao rat i naglo se taj mir prekinuo .
Svi ti tada moji vršnjaci su taj mir ostavili radi jednoga jedinoga sna,a to je bila naša DOMOVINA Hrvatska gdje ti moji vršnjaci nisu mislili kako prodati,uzeti,prevariti,otpustiti..Imali su samo jedan san ,a to je da njihova djeca uživaju u miru i blagostanju svoje Hrvatske!
Danas je jedan san o HRVATSKOJ ostvaren , da bi sada taj moj vršnjak iz 80-tih bio na kojekakvim tjeralicama jer je branio svoj GRAD , DOM I DOMOVINU.
Dokle seže naše popuštanje i toleriranje NEPRAVDE koja se nanosi SVIM Hrvatima na svim poljima.
Pitam i sebe i Boga jer sam odgojen tradicionalno u Hrvatskom duhu zašto moji vršnjaci sada šute i ovo trpe?
Ako su mogli naši roditelji,djedovi,susjedi i poznanici uzeti puške i braniti svoj dom.
Pa zašto moji vršnjaci danas ne mogu puniti grupe na Facebook – u koje osuđuju uništavanje Hrvatske od strane vas ,,VLADARA,,?
Možda su oni početkom 90tih više voljeli svoju domovinu nego mi ili?
Vlado moja mladost nas koji smo sada u dvadesetim godinama je uistinu teška,jer ne znamo gdje će moraditi i na koji način će mo dom graditi.
Mi jesmo izrevoltirani jer naši vršnjaci s fakultetom ne mogu do posla.
Mi jesmo tužni kada vidimo bjesne aute na ulici i pitamo se kada će mo si mi to moći priuštiti ,pitamo se A ŠTO VI RADITE dok jedni jednu iz ,,zlatnih,,tanjura nepoznatog porijekla,a drugi trbuhom za kruhom odlaze iz RH?…
Pa zbog čega mi mladi onda šutimo ?Danas vise nema npr. LEPOGLAVE I GOLOG OTOKA..
STRAH ,ah taj strah.
Ponosan sam sto sam HRVAT , ali isto tako želim da taj ponos ne bude samo mrtvo slovo na papiru.
Ponos i ljubav prema svojoj domovini trebaju početi dokazivati svi naši političari,jer zahvaljujući nama su tu.
Nije bitno koja su stranka,nego je bitno da počnu štit zemlju od koje žive i narod koji ih je izabrao ,a Vi to ne radite.
Bitno je da oni vrate već vise vjeru u bolje sutra nama mladima.
Jer gubimo svaku nadu gledajući kako se oni danas odnose prema nama i DOMOVINI!
Nas mladih razočaranih je svakim danom sve vise ,a vi samo znate prebacivati loptice na druge..
Hrvatsku niste osnivali VI nego mali ljudi velikoga srca.
Ali HRVATSKA JE NAŽALOST ipak čini mi se samo osnovana.
Stvorena još nije jer da je moji prijatelji s fakultetom I raznim zanimanjima bi bili zaposleni , mnogi MLADI iz zemlje ne bi odlazili.
VLADO RH KRIVA SI JER DOPUŠTAŠ DA MLADI ODLAZE,VLADO KRIVA SI JER MLADI NEMAJU GDJE RADITI , VLADO KRIVA SI JER SE NE RAĐAJU NOVI HRVATI.
VLADO RADI ILI ODLAZI!
Filip Kuštro
——————————————————————————————————————
LJUBAV = SLOBODA
Nažalost, još uvijek živimo u vremenu kad je za nas bitnije što će reći „susjed“, nego li osloboditi se tereta nametnute „stigme“ i progovoriti o vlastitom odnosu s Bogom.
I ja sam bio taj grješnik – unatoč tome što me nagradio svojim bližim prisustvom, ja sam nekako vagao hoću li govoriti ili da, i dalje, sebično zadržim za sebe spoznaju da je Bog tu, da je bliže negoli je bio.
Svi mi vjerujemo u Boga i svjesni smo njegovog prisustva, ali o tome sve manje pričamo, kao da je postalo moderno iliti sramotno zboriti o našem odnosu. U birtijama i na roštiljadama možemo pričati o svemu, kao da sve znamo i ne bojimo se ispasti „glupi“. Većina se razgovora svodi na kritiziranje politike, pojedinaca pa čak i crkve kao institucije, bez straha da ćemo i sami biti iskritizirani od strane naših neistomišljenika. Zašto? Zato što se većina povodi za kritikama. Kao da je ljudski gen zloće nadvladao našu dušu.
Svi smo rođeni bez grijeha, ali u svima nama postoji jedan mali gen zloće i sposobnost da sami upravljamo sobom. Nažalost, ova generacija na sebi ne radi, ne kontrolira svoj razum i osjećaje. Djeca koja su izvor dobra bivaju prepuštena društvu koje je u većini izgubilo osjećaj dobrote. Čovjek na sebi mora raditi, kao i na djeci, s ciljem da ih pripremi i nauči da mogu sami raditi na sebi.
Dragi roditelji nemaju vremena raditi na djeci pod izlikom moram raditi da im osiguram tenisice; moram se odmoriti da sutra mogu ići raditi kako bih im osigurao bolji život. Što je to bolji život? Što je to sve materijalno, ako nema ljubavi? Ljubav je sloboda. I s pravom konstatiram da smo kao društvo lišeni slobode. Ušli smo u logor sotone kojeg kontroliraju njegovi sljedbenici. Izlazak je jednostavan:
Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto što prije vratilo. Voli i bit ćeš voljen. Kada budeš dovoljno volio/voljela postat ćeš slobodan/slobodna jer će te i sam sotona izbaciti iz logora, da ne utječeš na druge.
I ja sam bio grješnik. Zahvaljujući roditeljima, od rođenja sam njegovao vjeru u Boga, stvarao sam sve bliži odnos, a onda je došao rat i sotona povede utakmicu. Žrtve su bile neizbježne, najteži oblici nasilja bili su svakodnevnica, a molitve upućene svecima i Bogu bile su sve tiše i tiše. Lomili su duh u nama. Gledajući iz današnje perspektive, jasno je da smo mi logoraši Božji narod i da sotona ne može dobiti bitku, a da mu se sami ne predamo. Mi Mu se nismo predali, voljeli smo bližnje svoje, a kada su se molitve nas i naših bližnjih spojile i sam Bog mogao je djelovati. Otvorio je vrata.
Čovjek bi očekivao da ga Bog i iznese, no nije li dovoljno to što je otvorio vrata? Na nama je da ponesemo one koji su zbog ozljeda onemogućeni da išetaju sami.
Nije li pretenciozno očekivati od Boga da on napravi sve, kad nam je dao moć da sami upravljmo sobom? Na nama je da svaki pojedinac preuzme odgovornost i da radi na sebi kako bi postao bolji čovjek. Što više ljubavi imamo za sebe i druge, to ćemo biti bliže Bogu.
Kao kršćansko dijete njegovao sam vjeru u Boga, našao se u logoru i proživio najteže oblike nasilja i tad nisam izgubio vjeru u Boga. Vjerojatno zbog straha, jer je poznato da mali čovjek kada je najviše ugrožen najviže zapomaže Boga. Nakon 260 dugih dana bio sam oslobođen srpskog logora, no ne i logora zla. Nedugo nakon prividne slobode, gubitkom oca i sestre, shvatio sam da sam još uvijek zatočen. Kalvarija za kalvarijom slabila je moj odnos s Bogom do mjere da sam prestao njegovati vjeru u Njega. Dozvolio sam si luksuz da za sve kalvarije krivim Njega, često ga pitavši: „Ma, dobro, zašto baš ja? Dobro, do kad? Zašto?“ I na kraju, klasično za malog čovjeka opravdao sam si svoju slabost tvrdnjom kako nisam dostojan da Mu se obraćam. E, to je paradoks, no meni je tako bilo lakše. Standardno, kao mali čovjek, izabrao sam put bez borbe.
Iako sam odlučio da se ne borim, iako sam prestao komunicirati s Bogom, neosporna je činjenica da On mene nije napustio. Dozvolio mi je da razmišljam i da sazrijem. Zbog velikog tereta na svojim leđima (vraga koji me jahao), još kao dvanaestogodišnjak i kao trinaestogodišnjak, odlučio sam se za suicid. Teško depresivno, anksiozno psihičko stanje, brzo je kulminiralo suicidnim mislima, ako su to bile misli. To je bio djelić sekunde u kojem se automat nalazi u mojim rukama, kočnica je otklonjena, mali komad metala povlačim prema dolje, puštanjem istog čuje se udarac metala u metal i potvrđuje mojoj svijesti da je metak u cijevi. Kao da je potres u Slavoniji, trese se cijela soba. Bezukusna cijev kašlje, struže po mojim zubima dok suze i znoj natapaju moj kauč. Nema fleševa iz srpskih logora, nema slike obezglavljnog oca, nema slike raspuknute mlađe sestre, samo bol neprihvaćenosti u sadašnjem životu. Odbačenost od društva, odbačenost od preživjelih najmilijih, potrošila je prazan hod na okidaču. Sada. Sada kada izlaza nema dolazi do vrhunca, ekspolozija osjećaja. Kao da mi je sam Bog fizički iščupao automat iz usta i rekao da će sve u životu biti dobro. Nemoj se predati i radi na sebi.
I jesam. Nastavio sam živjeti, doduše, mukotrpan život. Gladan i žedan, željan ljubavi i dobrote. Godine su prolazile, a kalvarije se taložile. Usponi i padovi bili su svakodnevnica od koje se nije i ne može pobjeći. I dalje sam lutao. Ne njegujući vjeru u Boga, tražio sam samoga sebe. Opravdanja za sebe uvijek sam imao, no ljubav ni sa kim nisam dijelio. Sa dvadeset i jednom godinom, nakon sedmogodišnjeg samačkog života, otvorim svoju napaćenu dušu i zamolim Boga za pomoć: Želim voljeti i biti voljen! Molim te, daj mi mogućnost da potvrdim svoju dobrotu. Ja jesam dobar i bit ću bolji. Neosporno je da sam došao na jednu razinu zrelosti – Bog usliši moju molbu i pošalje mi osnovu za život. Neiskvarena, pozitivnog razmišljanja, s potrebom da voli, gotovo nedostižna, ušla je u moj život. Božji anđeo koji nosi ime Marta ispunila je moj život ljubavlju. Bog mi daje veliku šansu da izgradim zdrav život. Nažalost, kao i većina ljudi, vrlo brzo zaboravim da je Bog taj koji mi je dao priliku, zanemarim da se pojavio u mom životu svaki put kada sam ustrajao i kada sam ga iskreno molio.
Nastavio sam naporan život pun turbulencija, no s vrlo bitnom razlikom: sve je bilo lakše. Kada sam se našao u situacijama da sam skoro posustao, ljubav koju sam dobivao nije dozvolila posustajanje. Svjestan predhodno proživljenog života i nagrade koju sam na kraju dobio, vjerovao sam da će ponovo doći trenutak kada ću doseći novu razinu zrelosti i da ću ponovo biti nagrađen.
I jesam. Dobio sam kćer – zdravu, punu Duha Božjeg. Punjač energije koju mi potroši suvremeno društvo. Možda će netko pokušati pravdati sebe pa će si dozvoliti luksuz i reći kakve to veze ime s Bogom pa to je čista stvar prirodnog poretka. Siguran sam da puno ljudi može sve komentirati na milijun načina, no samo hrabri i iskreni neće tumačiti, nego će prihvatiti da sam ponovo nagrađen od Boga. I sad osjetim to čišćenje duše. Zahvaljujem dragome Bogu što me nagradio i potvrdio svoje prisustvo. Očito je da kad čovjek spozna istinu i kada mu ne treba nikakva potvrda, da ih onda dobija s ciljem da napreduje – da voli, da prenosi ljubav i oslobađa društvo od ropstva.
Analiziram svoj život i stepenice koje sam savladao. Koračam dalje sve bliže Bogu. Osjetim da sam sve ispunjeniji i da zaljubljenost s godinama ne nestaje, nego se povećava.
Budimo realni, ispred mene, kao i ispred svih nas, još je puno žrtvovanja, još puno moramo raditi na sebi. Meni je lakše jer sam prihvatio Boga, svjestan sam da jedino ljubav oslobađa i da ne postoji prepreka koju pozitivnim djelovanjem ne možemo prevladati.
Život je lijep, ako ga učinimo lijepim.
Marijan Gubina
——————————————————————————————————————-
DOSTA !
Pojedinci koji se u masi svog naroda ne razlikuju od drugih , a koji imaju probuđenu savjest koja ih čini sposobnima da razlikuju istinu od laži kao i dobro od zla , djeluju u sklopu sebi sličnih kao organi za točnu orijentaciju tijela koje održavaju u zdravlju mentalnog sklopa , što čini narod sposobnim da opstane u svim (ne)prilikama , prilikama ljubavi , vjere i slobode što je naš narod nekoliko puta dokazao kroz povijest. Luđaci strašno mrze normalne ljude i u svom narodu i na strani protivnika , a nažalost ako kod nas vjeruješ u Boga i Domovinu ispadaš lud , ispadaš opasan.Ljudska glupost nije bolest nego li prokletstvo. Za nju nema lijeka , ali ima palijativ – prosuditi ih točno po zdravu razumu!
Jer kroz Hrvatsku povijest prošlo je mnogo onih koji su htjeli Boga odvojiti od Hrvata.Nisu uspjeli jer nakon stoljeća borbe i uzdanja u crkvu svoj se svoga odreći mogao nije.Jer da se odrekao danas se ne bi razlikovao od drugih sada već bivših naroda.
Jedni od mnogih najcrnjih dana povijesti hrvatske nacije nastupili su nakon prvog svjetskog rata , kad je Hrvatska nakon toliko stoljeća ostala i bez relativne državnosti – osuđena da nestane u magli izmišljotina , da umre u prisilnoj šutnji i da se pretopi u neki drugi narod ili da nestane s lica kugle zemaljske , kako su nam to prorokovali lažni proroci prije mnogo godina tj. utemeljitelji komunističke religije – Marx i Engels.
No da skupno pamćenje jedne nacije nije isto što i “Znanstveni pogled na svijet” koji , kao pošastodnarođenja i raščovječenje , i dalje , kroz sve institucije znanosti i obrazovanja , šire partijski komesari (u novoj ,,ilegali” ).
Mnogi ratovi su nam dolazili , prolazili .Ali jedan i to naš zadnji rat je bio krvav i obramben o kojemu mnogi i danas šute i žele ga ocrniti i Sotonizirati .
Vrijeme je da krenemo rješavati stvari nekim redom,povijesnim redom. Vrijeme je da kažemo dosta onima koji žele promijeniti istinu,zataškati zločine Yugo-Komunističke represije u Hrvatskoj nakon završetka 2.Svjetskog rata.Vrijeme je da kažemo dosta onima koji žele zataškati istinu o Srbo-Četničkoj agresiji na Hrvatsku.
Danas kada se privodi Hrvatske branitelje osuđuje Domovinski obrambeni rat od strane onih čiji su ,,djedovi,očevi,, itd..ubijali nevine ljude bez suda diljem Hrvatske I šire. Danas ti nasljednici Hrvatskoj sude i vode jedan oblik specijalnoga rata protiv svega Hrvatskog i svih koji razmišljaju Hrvatski.
Mnogi od njih ne samo da nisu željeli Hrvatsku nego ti isti su vršili teror nad Hrvatima od 1945 godine,a vrše ga i dalje ,danas serviraju putem mnogih medija neistine i laži o Domovinskom ratu i žele izjednačiti KRVNIKA I ŽRTVU.
Takvi žele od naših branitelja,generala i prvog Hrvatskog predsjednika F.Tuđmana napraviti ubojice,kao što su uspješno nakon mnogih ratova kroz povijest od većine Hrvata ,,pravili ubojice , a od sebe ,,žrtve,, .
Dosta smo trpjeli generaliziranje prema našem Hrvatskom narodu , dosta smo gledali kako neki laž uzdižu iznad istine , krajnje je vrijeme da otvorimo oči i da djeca partijskih komesara nauče zatvoriti svoja usta , znam da ovo grubo zvuči ,ali ne smijemo pokleknuti ,ne smijemo se predavati i ne smijemo misliti da je ideja i želja za velikom Srbijom nestala. Mnogim dokazima je i pojačano buđenje svijesti o sebi u hrvatskom narodu upravo u onim crnim danima Veliko Srpskog ludovanja iz kojega se je izrodila i bljesak i oluja , koje su se poput boomeranga vratile bacaču ravno u zube . Taj bacač je danas infiltriran u sve naše institucije(lažno se predstavlja) i trebamo biti na oprezu.
Iako nam se nakon dugo vremena događaju pozitivne stvari , mi se polako budimo i mi sada ustajemo. Ipak je jednu činjenicu infiltrirani NEPRIJATELJ zaboravio.
Djeca poginulih , nestalih , umrlih , zatočenih , ranjenih.Djeca HEROJA koji su uzeli puške su odrasla i neće više trpjeti teror .
Sretan Vam DAN NEOVISNOSTI!
Filip Kuštro
——————————————————————————————————————–
“OČE NAŠ”
Ako je išta nosilo branitelje u Domovinskom ratu, onda je to bila na prvom mjestu molitva I to ona kršćanskom puku najpoznatija I srcu prirasla. Ta molitva je poznata pod nazivom “Oče naš”. One branitelje koje to nije nosilo, a istom ljubavlju su ljubili domovinu i štitili svoj dom, njih je vodila naravna težnja da zaštite svoj dom, jer ako je on zaštićen onda su zaštitili živote i egzistenciju svoje obitelji. S punim povjerenjem I ljubavlju prema domovini nisu ni slutili kakav će danas imati status u društvu. Nakon (krvlju stoljećima stečene) stvaranja nezavisne I samostalne Republike Hrvatske dogodilo im se ono što su najmanje očekivali. Država raspušta odnosno smanjuje vojsku, pri čemu veliki dio njih kasnije odlazi (“prisilno” ili svojevoljno) u mirovinu, neki završavaju na psihijatriji, neki na groblju (jer su u međuvremenu razočarani odnosima državnih dužnosnika i zastupnika odnosno predstavnicima ministarstava I vlade prema njima (donoseći zakone protiv njih, a kao za njih) počinili samoubojstvo. Ne tvrdim da je to jedini razlog radi kojeg su isto počinili. Ne osuđujem ih nimalo, već osuđujem vladu koja ne brine na dovoljan način o njima i ne samo to. Oni koji su stvorili državu krvlju i znojem (a ne političari) dobivaju prava koja im se danas oduzimaju dio po dio. Mirovine zaslužuju s punim pravom i to u veličini zastupničkih plaća, a ne veličini milodara jedne župne filijale. I to nije sve, njihove obitelji su imale ”glavu u torbi” kao i oni, a pogotovo časničke obitelji. Priča mi jedan branitelj; “…Da je ideja stvaranja države propala i da Tuđman nije lupio šakom u stol (kada su dužnosnici najjačih država u svijetu ponudili azil njegovoj obitelji I ministrima, nakon čega bi branitelji bili smatrani kao ustanici građanskog rata u Jugoslaviji) i rekao želim Hrvatsku, oni (branitelji) i njihove obitelji bi završile živote u patnji (prošle bi slično kao i žrtve Bleiburške izdaje Hrvatskog naroda od strane Engleskih vođa u tadašnje vrijeme). Upravo zbog toga za njihove članove obitelji “nesvjesnog” razloga oni zaslužuju jednaka prava kao I branitelji. Ti isti su izborili pune privilegije za svoje obitelji i sebe pred ostalim građanima Hrvatskog naroda jer su stajali na prvoj liniji i gledali smrti u oči (za razliku od većeg dijela naroda koji nije pristupio u vojsku) tada stvarajući Državu RH. Nitko i ni zbog čega im ne može dirati u njihova prava, a dio tih prava su i mirovine koje su dobili. Ne samo to…nitko od Vladinih dužnosnika se ne bi sjetio ujediniti branitelje (što bi trebao I biti iskonski cilj ministarstva branitelja) i reći im: “Evo izvolite…imate bezuvjetno pravo na svojih deset zastupnika koji će u dogovoru s ostalim zastupnicima regulirati prava i obveze koji proistječu iz zakona koji bi se donosili ne samo na njihovu dobrobit već i na dobrobit Hrvatskog naroda.” Jer ipak da nije bilo njih, kao što reče jedan današnji zastupnik : “Ne bi bilo nas danas ovdje… ” Samo ne znam je li skupljao političke bodove…Nadam se da nije, no ako i je onda ide njemu na dušu. Jadna je država koja zatvara svoje generale i u kojoj odličja dobivaju oni koji ne trebaju i ne samo to (ponavljam se od bijesa) ne znam je li netko od Vas primijetio da ova država službeno nema svojeg Heroja Domovinskog rata, a one koje s punim pravom smatra svojim Herojima su već mrtvi. Pa zar nema ni jednog živućeg? Kao da se vodi onim principom kao kada slikar umre cijene njegovih likovnih umjetnina porastu. Kao kad netko umre od neke već ustaljene bolesti tj. bolesti već dugo poznate društvu i onda se otvori zaklada s njegovim ili njezinim imenom za borbu protiv te bolesti. Zar netko mora umrijeti da bi ga se priznalo? Očito da, a zašto…Ako nekoga priznate javnim herojem onda ono što on govori o ratnim zbivanjima je vjerodostojno, pogotovo ako je bio na višoj funkciji odnosno u malom krugu ljudi koji je odgovorno odlučivao o svemu. Najviše se boje njihovih Knjiga, odnosno autobiografija u kojima bi se moglo svašta saznati. Štoviše istinito. Kao da se ravnaju načelom “jednom umirovljen – zauvijek izgubljen utjecaj u društvu. Dijelom su u pravu no na nešto ne računaju: “Ujedinjenje umirovljenih” odnosno “Povratak otpisanih”. Branitelji i stvaratelji Hrvatske države, ujedinio Vas je rat, a razjedinio mir. Nađite zajednički cilj koji će Vas ponovno ujediniti. Branitelji, za mene niste otpisani…kao ni Vaše obitelji. Branitelji hrvatske ujedinite se još jednom, ali politički. Ne pozivam na, a niti želim revoluciju…dobili ste bitku (stvaranje države)…izgubili ste rat (ista vas je odriješila obveze i “natjerala” u stvaranje udruga)…ili “oni” bar misle tako… Nemojte im dopustiti da Vam mogućnošću stvaranja udruga mažu oči…ujedinite se u pravu (i jednu udrugu) u kojoj bi svatko imao jednaka prava… Stvorili ste Hrvatsku državu, a sada se brinite za nju i narod koji u njoj obitava na dostojanstven način i očuvajte vjeru i nadu koju ste imali u rovovima na prvoj liniji. Ujedinila Vas je ideja stvaranja I priznavanja države, a sada neka Vas ujedini održanje iste. Branitelji Hrvatske ujedinite se!
Ivan Šoltić – mlađi
—————————————————————————————————————
„Zašto baš moj tata?“
„Zašto baš moj tata?“
Prije nekoliko dana sam se sjetila presudnog dana u mom današnjem „prokletstvu“ – pretjeranom razmišljanju i analiziranju. Za razliku od većine ljudi koji postaju svjesni života nakon određenog broja godina i različitih životnih iskustava, meni se to dogodilo jedno jutro sa šest godina. Bilo je to jutro kao i svako drugo; iako smo sestra, mama i ja bile u Zagrebu zbog rata, dok nije zazvonio telefon. Nakon što je mami predana slušalica, sve se promijenilo. Ona je počela glasno plakati, pa i svi u prostoriji. Sestri i meni ništa nije bilo jasno. U tom je trenutku netko ušao na vrata i tiho su mu rekli što se događa, no ne dovoljno tiho kako ne bih shvatila zašto nas mama grli i plače ne govoreći ništa. Kada sam čula tužnu vijest prvo sam pomislila: „Zašto baš moj tata?“ . Znam da to pitanje zvuči sebično, ali djetetu se takvo što ne može zamjeriti. Premda se sada zapitam kako sam uopće sve to razumjela, danas znam da je to bio ključan trenutak nakon kojega više nikada nisam prestala postavljati pitanja i razmišljati o životu. Naravno na taj trenutak spoznaje kako u našim životima više ništa neće biti isto, nadovezalo se bezbroj kompliciranih situacija koje nisu dozvoljavale dovoljno bezbrižno djetinjstvo. Od svakodnevnog podsjećanja na to da nemaš tatu, potaknuto ispitivanjem pedagoških radnika i novostečenih poznanika, preko izdvajanja i odbacivanja od strane druge djece koja su imala oba roditelja, pa do dan danas kada nas na svakom koraku traže potvrdu o statusu djeteta poginulog branitelja.
Danas se mogu osvrnuti na proživljeno bez žaljenja, jer sam puno ranije doživjela loša iskustva života, navikla živjeti s njima i razmišljati o njima. Naučila sam se nositi s teškim trenutcima, s lošim ljudima i nepravdom. Nikada neću uspjeti biti skroz ravnodušna i nikada neću prestati biti naivna, uvijek ću vjerovati da postoji netko iskren i da će doći bolje vrijeme. Iako znam da će uvijek biti ljudi koji će to iskoristiti i pridonijeti daljnjem razmišljanju i propitivanju. Sve je to na neki način pozitivno, ali moram priznati da sam često ljubomorna na ljude koji su potpuno bezbrižni i hladni, koji ne razmišljaju i žive u svom svijetu. Ponekad jako želim biti takva, jer bilo bi mi lakše uklopiti se u današnje društvo većinom pohlepnih, egocentričnih i bezosjećajnih ljudi. Ali to „prokletstvo“ zvano savjest ne može se izbrisati kada se jedno razvije. Šteta što nisam imala tu sreću/nesreću da odrastem bez nje. Bilo bi lagano gaziti ljude ispred sebe, biti ravnodušan prema svim problemima, ustvari tada ni ne bi bilo problema – kada bih mogla samo razmišljati o sebi i svojim potrebama, kada bi me bilo briga kako se osjećaju moji prijatelji, koliko im je teško ako im je netko u obitelji bolestan, kada ne bih razmišljala o njihovim problemima koje su mi rekli, kada se ne bih veselila s njima, ili ih razveselila nečim što su dugo željeli. Najlakše bi mi bilo uopće ne razmišljati, prilagoditi se situaciji, osobi koja je trenutno ispred mene, ili još bolje pričati samo o svojim uspjesima i problemima kao da je to najbitnija i najzanimljivija stvar na svijetu. Ništa od navedenog nikada neću postići jer ni ne želim, iako ću naškoditi samoj sebi, više bih voljela zauvijek preispitivati svoje postupke i sve moguće životne probleme, nego biti bez trunke osjećaja i savjesti. Za kraj ću citirat jednu izreku: „ Radije ću biti optimist i glup, nego pesimist i znati što me čeka.“ ; u mom slučaju će uvijek biti obrnuto. Možda zbog toga što ću onda moći utjecati na bolji ishod i rješenje, jer uzaludno bi bilo odbaciti sve iskustvo, koliko god ono bolno i mukotrpno bilo, dovelo je do toga da se usprkos svoj svojoj otvorenosti i naivnosti znam izboriti za sebe i svoja prava.
Jelena Ćutunić
—————————————————————————————————————–
O NJIMA, A O NAMA
Dragi moji,
Možda će netko na samom početku pomisliti: „Ma, što ovaj priča? Čime se on zamara pokraj pustih problema koje nagrizaju hrvatsko društvo.“ Da, baš je o tom nagrizanju riječ. Riječ je o njima, a o nama. O odnosu Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u inozemstvu, ili kako mi volimo reći, u dijaspori.
Prije nepunih mjesec dana na svom facebook profilu, u jednoj od konverzacija, naše Hrvate iz inozemstva nazvao sam emigrantima, što je izrevoltiralo jednog od njih. Na samom me početku čovjek zbunio svojom srdžbom. Nije mi bilo jasno što je uzrok ljutnje jer nisam ništa loše mislio. Nakon kraćeg razgovora s čovjekom, tenzija je pala. Nije mi zamjerio (nadam se). Ne razmišljajući o težini riječi, kao ni o njihovoj percepciji riječi emigrant, služio sam se tom rječju bez promišljanja, što me i stajalo nelagodne situacije, a nekolicinu tih naših Hrvata izvana strašno je zaboljela olako korištena riječ. Malo sam promišljao o tome i došao do zaključka da nešto u odnosu nas i njih ne valja te da ta teza u potpunosti stoji. Samo mi je nedostajala kompletnija slika da postanem svjestan uzroka, kao i posljedica.
Nije prošlo ni mjesec dana, a dragi Bog pošalje mi odgovore, tj. pošalje mi jednog od tih, takozvanih emigranata, točnije Hrvata iz inozemstva, iz daleke Australije.
Do 1. kolovoza 1991. godine živio sam u mjestu DALJ, a životnu idilu prekinule su paravojne formacije srpskih i četničkih odreda smrti, koje su se svih mojih 260 DANA zatočeništva potrudile da ubiju sve što je Hrvatsko i kršćansko u meni i mojoj, tada šesteročlanoj, obitelji.
Moj novi veliki prijatelj, gospodin Ivan Grubišić, također je iz mjesta Dalj. Jedina je razlika što je on bio žrtva šezdesetih, kada je zbog narušenog mirnog života i završno pokušaja njegovog ubojstva, morao pobjeći iz tadašnje Jugoslavije u svijet.
Ivan je došao na godišnji odmor. Došao je obilježiti tragediju i odati počast svim žrtvama Dalja, obići svoju rodnu kuću i prisjetiti se dragih uspomena na rano djetinjstvo, kao i uspomena na svoju obitelj, koja je zajedno s njim trpjela agresiju totalitarnog režima, iliti bolje rečeno komunističkog režima nad Hrvatima. Upoznavajući ljude upoznao se s tragedijom moje obitelji te izrazio želju svojim prijateljima, generalu Andabaku i doktoru Vrdoljaku, da me upozna te da pročita moju autobiografiju 260 DANA. Nedugo zatim, zahvaljujući tim dobrim ljudima, uvaženi gospodin Ivan i ja sjeli smo za isti stol.
Sparno predveče rashladili smo s nekoliko butelja vrhunskog vina, ispričali se neobavezno kao dvije seoske babe te se, zbog obveza prerano, nakon nekoliko sati rastali s velikom željom da naše divane nastavimo što prije.
Tako je i bilo. Sutradan i narednih nekoliko dana, sve do njegova odlaska za Australiju, mi smo divanili, malo dijelili iskustva, no više se osvrtali na probleme današnjice, kao i na one buduće. Da me krivo ne shvatite, odnosi se na probleme u Hrvatskoj. Australija je jedna od uređenijih država pa su samim time problemi u njoj minorni, posebice u odnosu na probleme u Hrvatskoj.
Iako sam imao neke informacije, nisam imao cjelovitu sliku o našoj braći i sestrama u inozemstvu. Zahvaljujući gospodinu Ivanu postao sam svjestan srdžbe gospodina kojeg sam nazvao emigrantom. Postao sam svjestan doprinosa naših Hrvata iz inozemstva. Iako bih mogao napisati knjigu o njima, u ovom obraćanju svima nama skratit ću priču na osnovne elemente, koji potvrđuju sljedeću tezu: Da nije bilo Hrvata iz svijeta, koji su bezuvjetno pomagali Hrvatskoj, naši branitelji pucali bi iz drvenih pušaka sa streljivom 001 mm zvanim zrno kukuruza i, samim time, lako je za pretpostaviti da Hrvatske danas ne bi bilo ili bi ona nekim čudom ipak bila, ali sa znatno većim brojem žrtava.
Zbog njihovog doprinosa u stvaranju i očuvanju nezavisne Republike Hrvatske, zbog nesebične i bezuvjetne ljubavi prema nama Hrvatima koji živimo na prostoru Hrvatske, koristim priliku da kroz ovaj osvrt izrazim veliku zahvalnost za neprocjenjiv doprinos i njihovo žrtvovanje.
Da, dragi prijatelji žrtvovali su se. Iako će žrtve rata možda opravdano reći: „Ma, kakve žrtve? Mi smo krvarili, mi smo ostali bez najmilijih!“ Iako će vaš stav biti opravdan, odite korak dalje, razmislite o tome da su mnogobrojni Hrvati iz inozemstva dizali kredite kako bi se nama pomoglo. Davali su novce za „pšenicu“, za „ovce“, za obnovu crkvi, davali su svoje domove. Sjetite se, dragi ratnici, kada ste zamijenili zrno kukuruza za 7×59 mm, za zolju, za RBG itd. Ja, unatoč tome što sam bio dijete, sjećam se donacija,“kumstva“, sjećam se paketa s različitim slatkišima koji su za mene bili kao iz bajke. Sjećam se toplih, kvalitetnih đempera, a znam, kao i vi ratnici, kako je kad je hladno.
Neosporna je činjenica da smo svi mi Hrvati, bili iz Hrvatske ili iz inozemstva, žrtve različitih zločina, neki veće, neki manje. Činjenica je da su naši Hrvati iz inozemstva pomogli u ostvarenju našeg zajedničkog sna, kao što je i činjenica da naša braća i sestre, naši Hrvati iz inozemstva, nisu dobili nikakvu zahvalu s naše strane. Dobili su dodatak uz svoju nacionalnost, dodatak zvan emigrant.
Ovim osvrtom na naše Hrvate iz svijeta izražavam veliku zahvalnost na njihovom doprinosu. Iskreno srameći se, ispričavam se svim Hrvatima koje sam nazvao emigrantima. Obećajem da će budući naraštaji puno više i konrektnije znati o Hrvatima u svijetu.
Vaš Marijan Gubina
——————————————————————————————————————–