Kroz svoj životni vijek čovjek upozna velik broj ljudi, ali samo mali broj ljudi može svojom skromnošću postati i ostati velik. Takav je, bez sumnje, bio i Ivan. Dopustite da ga oslovljavam imenom jer mi je postao više od sugovornika i poznanika. Svoj trnoviti i hrabri put započeo je u tvrdom, ali poštenom dalmatinskom kršu, da bi puni zalet svog životnog elana uhvatio na slavonskoj ravnici. Iskusivši na svojoj koži sve boli i traume hrvatske mučne povijesti, Ivan Vekić bio je i ostao najveća potpora hrvatskomu narodu u stvaranju vlastite države. Kada njegov životni put i njegovu žrtvu za slobodnu nam domovinu usporedimo s riječima američkoga predsjednika J. F. Kennedyja  “Ne pitajte se što vaša zemlja može učiniti za vas,  već što vi možete učiniti za vašu zemlju!ˮ, pitamo se što Ivan Vekić nije učinio za Hrvatsku.

Iako je postao ministrom u najteže doba za Hrvatsku, nije se pretvorio u ministra, za razliku od današnjih vlastodržaca. Ostao je sklon svakom čovjeku. Upoznali smo, ali imali  i čast živjeti u doba, iako mučno i teško – puno ponosa i slave, mnogo ljudi koji su svojom sabranošću i mudrošću vodili ovaj narod u stvaranju hrvatske države. Ratni ministar MUP-a, Ivan Vekić, od početaka stoji ponosno uz bok prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i kardinala Kuharića.

Kao jedan od utemeljitelja HDZ-a, ostao je ponosno do kraja uz svoju stranku, iako su mu brojni “domoljubiˮ i suradnici okrenuli leđa. Tako je, na žalost, bilo i u njegovog posljednjeg ispraćaja, kada se nitko, ali doslovno nitko iz državnoga vrha nije udostojio pojaviti i izraziti ono imalo ljudskosti u sebi. Na vječni počinak ispratili su ga puno važniji ljudi – njegovi prijatelji – koji će znati dalje živjeti njegove riječi. Ponosni smo što smo bili uz njega i živjeli u vrijeme kada su nam jedino njegove riječi ulijevale nadu da žrtva za slobodnu nam Hrvatsku nije i neće biti uzaludna. I ponosni smo jer nas je hrabrio i poticao da uvijek činimo sve što možemo za naš narod, za Hrvatsku državu. Usmjeravao nas je da ne mrzimo, da uvijek praštamo jer nam tako naša vjera nalaže, no isto tako, da se nikada ne bojimo reći da smo Hrvati. Ove misli i želje utkane su i u njegove posljednje riječi izrečene u bolesničkom krevetu.

Zahvaljujemo Bogu što smo bili uz njega u njegovim posljednjim trenutcima, jer je on uvijek bio uz nas, uz svoju djecu, svoje branitelje. Nije nas nikada zaboravio, kao što nećemo ni mi njega. Ono što je bilo, nestati ne može. Pa prema tome – NI SMRTI NEMA!

Ova Hrvatska više neće biti ista bez njega.

Počivao u miru, ministre naš!

Tekst: Kristijan Huljev