Kolumne
„Zašto baš moj tata?“
Prije nekoliko dana sam se sjetila presudnog dana u mom današnjem „prokletstvu“ – pretjeranom razmišljanju i analiziranju. Za razliku od većine ljudi koji postaju svjesni života nakon određenog broja godina i različitih životnih iskustava, meni se to dogodilo jedno jutro sa šest godina. Bilo je to jutro kao i svako drugo; iako smo sestra, mama i ja bile u Zagrebu zbog rata, dok nije zazvonio telefon. Nakon što je mami predana slušalica, sve se promijenilo. Ona je počela glasno plakati, pa i svi u prostoriji. Sestri i meni ništa nije bilo jasno. U tom je trenutku netko ušao na vrata i tiho su mu rekli što se događa, no ne dovoljno tiho kako ne bih shvatila zašto nas mama grli i plače ne govoreći ništa. Kada sam čula tužnu vijest prvo sam pomislila: „Zašto baš moj tata?“ . Znam da to pitanje zvuči sebično, ali djetetu se takvo što ne može zamjeriti. Premda se sada zapitam kako sam uopće sve to razumjela, danas znam da je to bio ključan trenutak nakon kojega više nikada nisam prestala postavljati pitanja i razmišljati o životu. Naravno na taj trenutak spoznaje kako u našim životima više ništa neće biti isto, nadovezalo se bezbroj kompliciranih situacija koje nisu dozvoljavale dovoljno bezbrižno djetinjstvo. Od svakodnevnog podsjećanja na to da nemaš tatu, potaknuto ispitivanjem pedagoških radnika i novostečenih poznanika, preko izdvajanja i odbacivanja od strane druge djece koja su imala oba roditelja, pa do dan danas kada nas na svakom koraku traže potvrdu o statusu djeteta poginulog branitelja.
Danas se mogu osvrnuti na proživljeno bez žaljenja, jer sam puno ranije doživjela loša iskustva života, navikla živjeti s njima i razmišljati o njima. Naučila sam se nositi s teškim trenutcima, s lošim ljudima i nepravdom. Nikada neću uspjeti biti skroz ravnodušna i nikada neću prestati biti naivna, uvijek ću vjerovati da postoji netko iskren i da će doći bolje vrijeme. Iako znam da će uvijek biti ljudi koji će to iskoristiti i pridonijeti daljnjem razmišljanju i propitivanju. Sve je to na neki način pozitivno, ali moram priznati da sam često ljubomorna na ljude koji su potpuno bezbrižni i hladni, koji ne razmišljaju i žive u svom svijetu. Ponekad jako želim biti takva, jer bilo bi mi lakše uklopiti se u današnje društvo većinom pohlepnih, egocentričnih i bezosjećajnih ljudi. Ali to „prokletstvo“ zvano savjest ne može se izbrisati kada se jedno razvije. Šteta što nisam imala tu sreću/nesreću da odrastem bez nje. Bilo bi lagano gaziti ljude ispred sebe, biti ravnodušan prema svim problemima, ustvari tada ni ne bi bilo problema – kada bih mogla samo razmišljati o sebi i svojim potrebama, kada bi me bilo briga kako se osjećaju moji prijatelji, koliko im je teško ako im je netko u obitelji bolestan, kada ne bih razmišljala o njihovim problemima koje su mi rekli, kada se ne bih veselila s njima, ili ih razveselila nečim što su dugo željeli. Najlakše bi mi bilo uopće ne razmišljati, prilagoditi se situaciji, osobi koja je trenutno ispred mene, ili još bolje pričati samo o svojim uspjesima i problemima kao da je to najbitnija i najzanimljivija stvar na svijetu. Ništa od navedenog nikada neću postići jer ni ne želim, iako ću naškoditi samoj sebi, više bih voljela zauvijek preispitivati svoje postupke i sve moguće životne probleme, nego biti bez trunke osjećaja i savjesti. Za kraj ću citirat jednu izreku: „ Radije ću biti optimist i glup, nego pesimist i znati što me čeka.“ ; u mom slučaju će uvijek biti obrnuto. Možda zbog toga što ću onda moći utjecati na bolji ishod i rješenje, jer uzaludno bi bilo odbaciti sve iskustvo, koliko god ono bolno i mukotrpno bilo, dovelo je do toga da se usprkos svoj svojoj otvorenosti i naivnosti znam izboriti za sebe i svoja prava.
Jelena Ćutunić
