Veljko Džakula 1992. godine ‘mirotvorski’ ustvrđuje da nema mira u Zapadnoj Slavoniji. Veljko Džakula uhapšen je 1995. godine u brdima iznad Pakraca od strane hrvatske vojske kao jedan od vođa pobune. Veljko Džakula 2009. se kandidirao za predsjednika države protiv koje se pobunio. Veljko Džakula 2012. godine bio je gost predsjednika Republike Hrvatske na proslavi Oluje.

Veljko Džakula, predsjednik Srpskog demokratskog foruma (SDF), bivši predsjednik Srpskog Oblasnog vijeća Zapadne Slavonije i potpredsjednik SAO Krajine, vođa pobunjenih Srba okupljenih u tzv. SAO Zapadnu Slavoniju navodno je – mirotvorac. Naime, on je ‘probleme’ devedesetih, prema vlastitom svjedočenju, pokušao riješiti mirnim putem zbog čega je napadan od čelnika SAO Krajine te etiketiran kao izdajica. No, zapisnici sa sjednica tadašnjih srpskih parainstitucija iz 1992. godine pričaju drugačiju priču.

Na sjednici Narodne skupštine Srpske oblasti Zapadna Slavonija 10. svibnja 1992., Džakula je podnio izvještaj o radu civilnih organa vlasti u proteklom periodu. Izvještaj je započeo povijesnom lekcijom o vjekovnom njegovanju srpske kulture i običaja u Zapadnoj Slavoniji koje je naprasno prekinula jedna ‘fašistička’ stranka.

– Desio se apsurd da se jedna, kasnije se pokazalo, fašistička stranka HDZ izuzetno agresivno nastupala prema srpskom narodu i njegovom nepriznavanju. Mi smo se tu brzo snalazili onako kako smo najbolje umjeli i mogli, rekao je. Džakula tada objašnjava zašto su Srbi na referendumu 12. svibnja 1991. glasali za pripajanje Srbiji.

– Ako ta institucija (Hrvatski Sabor, n.a.) u kojoj su bili poslanici hrvatskog naroda u velikoj većini, nas nije priznala kao narod, ako su oni preko svojih instuticija vlasti i proganjali i smjenjivali Srbe omalovažavali i ismijavali, ako su počeli sa rehabilitacijom svih onih nama omraženih ljudi kao što jeStepinac i njemu slični…onda je normalno da taj srpski narod koji je živio u Hrvatskoj sa istim tim hrvatskim narodom ima pravo na nepovjerenje prema svima njima i da shvati da mu ne žele dobro.

Hrvatska izazvala rat

Nakon toga optužuje Hrvatsku za izazivanje rata:

– Trebalo je nekako onemogućiti Hrvatsku da izazove ovaj rat koji je njoj bio veoma potreban i da tim ratom takvim kakvim je ona željela i kakav je nametala postigne priznanje u svijetu, rekao je Džakula, nakon čega dolazimo do dijela gdje opisuje kako se ‘narod’ prihvatio oružja.

– Neprijatelj, da bi se obračunao sa narodom Zapadne Slavonije, da bi ucijenio vlasti Jugoslavije, da bi dokazao kako ipak Srbi ne mogu živjeti zajedno, htio je presijeći Zapadnu Slavoniju sa svojom jedinom i bliskom vezom Bosanskom Krajinom i napao je Okučane….Tada se pokazala izuzetna spremnost ljudi iz Okučana koji su bez nekih velikih strategijskih planova uspjeli obraniti i držati Okučane prvih nekoliko dana, sami. Bilo je najznačajnije, najvažnije sačuvati slobodne Okučane i čist prostor, da bi neposredno nakon nekoliko dana i Banjalučki korpus napravio proboj, a zatim se povukao.

Po šumama i gorama

Nakon toga su, kaže Džakula, počela hapšenja i progoni koji će voditi ‘istrebljivanju srpskog življa’.

– Srbi, iskonski osjećajući strah i nepovjerenje prema takvom režimu i vlasti povukli su se kako je to nama svojstveno, u brda. U šumu. U čuke i u svoja sela gdje su osjećali da su zajednički jači i sigurniji. Normalno je bilo očekivati i neku značajnu pomoć u smislu da se sačuva i zaštiti taj narod. …Institucija koja je za to postojala, a to je JNA, morala je i imala obvezu da taj narod zaštiti i sačuva od njegovog stradanja. …Tražili smo pomoć i u oficirima, naoružanju i vojsci. Zbog druge strane nismo smjeli javno zapomagati jer bi to bilo jasno da smo u nemilosti…Obavili smo razgovore i s predsjednikom državeKostićem, obavili razgovor i sa sekretarom Narodne odbrane Veljkom Kadijevićem i sa načelnikom General štaba Adžićem…Na svim mjestima u svim razgovorima dana su nam obećanja kako će u što kraćem roku doći pomoć u ljudstvu i u tehnici i u naoružanju i oficirima.

Srbija do Tokija

Džakula se nakon toga kritički osvrće na odlazak Srba u Istočnu Slavoniju, govoreći kako je činio sve da se to ne desi, penjući se po traktorima i prikolicama. Govori i o svojoj odlučnosti da istjera pripajanje Zapadne Slavonije Jugoslaviji:

– Jer krenuti u srpski pokret, izdići se u momentu kad je to bilo veoma teško, sa svima onima koji su na to bili spremni, posustati, napustiti ih kad im je najteže, mislim da bi bio najveći čin izdaje.

Otkriva ovdje i svoje velikosrpske teritorijalne pretenzije te koliki je zapravo ‘mirotvorac’:

– Moramo biti toliko uporni i tvrdoglavi i izdržljivi da slomimo sve protivnike i sve one koji drugačije gledaju. Onda će Zapadna Slavonija biti ono što treba. Dok ne dođemo na Dravu, dok ne dođemo u srpska sela Virovitice, Donjeg Miholjca, Podravske Slatine, mi se ne možemo smiriti i stati…Drugoj strani nemamo što objašnjavati. Mi smo se davno s njima razjasnili i ja mislim razišli. Nema mira u Zapadnoj Slavoniji.

Ponavlja i poznatu frazu velikosrpskih pretendenata:

– Zapadna Slavonija može biti samo u onim svojim granicama koje su etnički srpske i na čijem prostoru živi srpski narod.

U Zapisniku sjednice Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija od 24. lipnja 1992. održane u Okučanima, Džakula je izjavio kako su dovedeni u situaciju da rješenje traže političkim putem, a ne vojnim (kojeg bi, očito je, preferirao).

Džakula je u veljači 1993. sa predstavnicima hrvatskih vlasti, kada je voda došla do grla jer je situacija na terenu bila izuzetno loša, potpisao Daruvarski sporazum. Sporazum je predviđao otvaranje prometnica, prije svega autoceste i željeznice te druge infrastrukture između okupiranih dijelova i slobodnog dijela Hrvatske. On je nakon toga od strane vlasti SAO Krajine etiketiran kao izdajica, a o sporazumu su mišljenje dali i eksperti za međunarodno pravo iz Beograda, Vladan Vasiljević i Konstantin Obradović, koji su ustvrdili kako je riječ o privatnom sporazumu koji ne može obvezivati ni Hrvatsku ni Srpsku Krajinu.

Da rezimiramo. Veljko Džakula 1992. godine ‘mirotvorski’ ustvrđuje da nema mira u Zapadnoj Slavoniji. Veljko Džakula uhapšen je 1995. godine u brdima iznad Pakraca od strane hrvatske vojske kao jedan od vođa pobune. Veljko Džakula 2009. se kandidirao za predsjednika države protiv koje se pobunio. Veljko Džakula 2012. godine bio je gost predsjednika Republike Hrvatske na proslavi Oluje.

Apsurdno? Pomalo.

‘Ustaše su klali decu u kolevkama’