Udruga Sunčica odaslala je medijima potresno pismo Ružice Erdelji, žrtve rata u Vukovaru. U njemu su opisane grozne torture kroz koje je nesretna žena prošla, ali i ponovljene optužbe protiv SDSS-ovca Stanimirovića da je bio među onima koji su je pljuvali nakon proživljenih zvjerstava.
Zarobljena je, navodi, na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Najprije su je odveli do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba i muškarce od žena. Autobusima su ih, navodi, odvezli na Velepromet i oduzeli joj sve što je imala kod sebe – torbu, novac, 30.000 njemačkih maraka, zlato cijele obitelji, odnosno sve što je ponijela, a da je mislila da može poslužiti u spašavanju.
“Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. … Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni”, opisuje Erdelji.
“Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavala se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak”, piše Erdelji i nastavlja.
“Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. … Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću”, navela je.
29. studenoga 1991. potrpali su ih u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje ih je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona, nastavlja, nisu smjeli izaći sve do Šida, gdje su ih držali cijeli dan u kamionima da bi ih tek predvečer vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici…
Njena skupina zarobljenih razmijenjena je 6. prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.
“Kada sam se vratila u Vukovar 1998., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje”, navodi Erdelji. O stradanju je dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora te krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu.
“Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršen ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu… Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života”, navodi Vukovarka Ružica Erdelji.
H.R.SVIJET.net
