Kolumne!
U svemu je uvijek najteži početak. Započinjanje novog teksta, nove veze, nove školske godine, novog dijela života. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je toliko teško početi vjerovati ljudima, tražiti i biti nekome oslonac ili jednostavno razviti empatiju prema bilo kome. Prema najbližima, prema svojoj okolini, a na kraju i onima na drugom kraju svijeta. Gdje se izgubila čovječnost? Zar se i dobrota počela nagrađivati statuama kako ne bi skroz izumrla?
Danas nikome, zapravo, ništa nije bitno. Svi mogući izvori obasipaju nas ogromnim brojem informacija i vijesti. Naravno uvijek jednom najbizarnijom od koje naprave opću atrakciju, a ljudi se uvijek „zakače“ za nju. Razumljivo je da ponekad želimo prestati razmišljati o bitnim stvarima pa po mjesec dana razbijamo glavu padalinama, novim školskim predmetima, umjetničkim plakatima i slično. Ali svaki put kada se „otkačimo“ od jedne vijesti dođe neka još nebitnija, a one koje bi nas trebale više zanimati pokraj nas prođu i ostave slab trag ili nikakav. Koliko nam odmora treba? Život prolazi, ružne stvari se događaju svejedno bili mi spremni na njih, doživjeli ih ili ne, vidjeli ih kod nekog drugog, nažalost svi ćemo ih jednom osjetiti, ovakve ili onakve. A kada se dogode lakše bi nam bilo kada bi imali nekoga kraj sebe, lijepu riječ ili potporu u traženju rješenja. Sve do tog trenutka o tome nitko ne razmišlja, a to je najveći problem jer otuđenost je prevelika. Svatko čeka reakciju nekog drugog, rješenje problema čudom s neba. Što dalje sve je teže i nema izlaza, a čuda se uglavnom ne događaju.
Dok mi razmišljamo hoće li sutra zaista pasti snijeg ili ne, oko nas je sve više nezaposlenih ljudi. Da, možda nam se danas ne razmišlja o tome hoćemo li i mi sutra biti jedan od njih, ali ih treba podržati. Kada su radnici prije nekoliko godina štrajkali zbog svojih radnih mjesta, većina ljudi se nije obazirala na njihov problem, a danas je to sveopći problem i svima je teško. Ljudi su trebali na vrijeme otvoriti oči i uši i reagirati na nepravdu. Ali nikoga ne zanima tuđa nesreća dok je njemu dobro, a kada je obrnuto svi su krivi jer ne reagiraju. Nema povezanosti istim problemom, nema potpore jednih drugima, nema suradnje. Takvo ponašanje nas je i dovelo do ovakve situacije. Živimo u „demokratskom“ društvu u kojem polako gubimo identitet i život. Čak i agresor malim koracima u „miru“ preuzima našu zasluženu slobodu. Vlast i moć je dana pogrešnim ljudima, svi su toga svjesni, ali dana je i njima i ovakvom problematičnom vremenu baš zbog nesloge i razjedinjenosti naroda, zbog nedostatka empatije i suradnje. Ovo je najveći problem koji jedan narod počne izjedati i razdirati iznutra dajući, s pravom, nadu onima koji čekaju krah i svoj trenutak u preuzimanju moći nad njim.
Ponekad pomislim kako je bolje onima koji nisu više s nama, jer ne vide što se dogodilo sa onim složnim narodom koji je branio ovu državu, domove, tvornice i ljude. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo da se to ponovi. Nekako sam puna sumnje da bismo bili toliko složni, spremni reagirati na nepravdu i zaštiti druge svojim životom.
Jelena Ćutunić
