Pričajmo malo o pravima

Kolumne!

Svaki dan na vijestima ili bilo kojoj političkoj emisiji možemo čuti prozivanje branitelja.
„ Pravih i krivih“, djece poginulih i živih branitelja, pa sve do udovica ponovno udanih i neudanih. Čudno kako su u ovoj državi, nastaloj na izgubljenim životima i djetinjstvima, oni stalno prozivani kao najveći nepravednici, zločinci i višak.

Prije dvadeset i jednu godinu svi su oni svojevoljno stali u obranu nečije mašte i želje. Da baš toga jer danas ako žele preživjeti u ovoj stvarnosti mogu samo uz veliku želju i neprekinutu maštu. Što oni ili njihova djeca danas imaju od tadašnje hrabrosti i ludosti? Apsolutno ništa. Samo hrpu medicinske dokumentacije ili osmrtnicu te svakodnevno ponižavanje i odbacivanje. Međutim svi su vrlo zaintrigirani tim silnim pravima branitelja i njihovih obitelji. Ponekad imam osjećaj kako su neki ljubomorni na djecu koja su u rat ostala bez roditelja. Bilo bi drugačije kada bi svi znali istinu ili kada bi ih istina bar malo zanimala. Ali naravno onda ne bi imali o čemu voditi brigu. Najjednostavnije je stvoriti svoje mišljenje i zaključak bez poznavanja činjenica. Zato ću ja pokušati, onima koje zanima, pobliže objasniti sve te blagodati naših prava.

Krenimo od početka, od dana tatine pogibije i mamine neprestane borbe sa „demokracijom“ i stalnim dokazivanjem tko je ona, tko smo mi, tko je tata i je li uopće postojao. Jer ako ne znate poslije rata su se dokumenti počeli gubiti, a to naravno traje i danas. Nakon što je uspjela dokazati da je tata stvarno bio živ i u ratu gdje je i poginuo, a da smo mi njegova djeca, novoj državi zahvalnoj svima koji su je stvorili, trebalo je godinu dana da nam da zaslužena primanja. Naravno da tada nikoga nije bilo briga kako mi živimo, bitno je bilo samo ono što se govori na televiziji, kako udovice i djeca leže na brdu novaca. Točno kao i danas nitko ne vidi oko sebe, samo ono što se kaže na televiziji ili u novinama.

Osnovna škola, najosjetljivije razdoblje svake osobe, bila je svake godine obilježena dokazivanjem da si dijete poginulog branitelja. Svake godine donesi potvrdu o statusu, za svaki slučaj ako ti je tata u međuvremenu oživio, jer teško je u to povjerovati. Svi su radili svoj posao, a nitko nije uspio za osam godina napraviti jedan fascikl za taj dokument i sačuvati ga do kraja školovanja, jer ipak uz sve te psihologe i pedagoge lakše je dijete svaki puta iznova podsjećati na tu različitost. Besplatni udžbenici, posebno zanimljiva priča. Dokumente doneseš u školu no oni ih ove godine ne primaju, pošaljite ih u Zagreb. Pošalješ ih u Zagreb, a ako i dobiješ tri udžbenika i budući da nemaš vremena čekati do kraja godine ostale kupiš ih.

Nakon osmogodišnjeg frustriranja dođe upis u srednju školu kada svi oko tebe počnu govoriti kako te baš briga jer se kao dijete poginulog branitelja možeš upisati u bilo koju školu i imaš prednost. Slušaš i ne vjeruješ, zar netko zaista može smisliti takvu glupost, no sve više gubiš volju za objašnjavanjem. Svi MI – djeca poginulih i nestalih branitelja morali smo kao i sva „obična“ djeca položiti prijemni i prijeći prag s ocjenama u željenoj školi. Naravno privilegija postoji, na nas se obrati pozornost prije nego na druge, ali uz iste uvjete. Kako već slijedi i pri upisu na fakultet nije drugačije, ni s pravima, niti s pričama. Samo što se ti „pričopričalice“ nisu zapitali, a što s onima koji ne upišu fakultet ili ne završe srednju školu? Onda mi gubimo sva prava. Pravo na mirovinu, zdravstveno osiguranje i sve ostalo. Za razliku od neke djece i unučadi davno prošlog svjetskog rata, koja još imaju ratne mirovine i prava. Ako pak završimo fakultet onda opet gubimo sva prava.

Međutim ni tu ne završava naše prozivanje, tada dolazi ono najrazvikanije i najinteresantnije pravo pri zapošljavanju. Kako li samo zapošljavaju djecu poginulih branitelja; „šakom i kapom“!? Jadni radnici sve se tresu od straha kada bude objavljen natječaj, hoće li se neko dijete poginulog branitelja javiti? Iz iskustva govoreći, a vjerujem da će ih se puno iz ove populacije prepoznati u ovome. Svi se oglušuju na naša prava jer ipak ima onih kojima su „bitni ljudi dali preporuke“, dok se mi suzdržavamo od poništavanja natječaja kako bismo bar na tren ostali ne popljuvani. Svi se žale na tu djecu poginulih branitelja, ali ih nimalo ne zabrinjavaju raznorazne „preporuke“ pa ni njihove. Kao sve je to u redu, normalno, ali naš status to je već pretjerivanje. Zar stvarno u ovoj državi više nitko ne kreće od sebe, nego samo od drugih? Samo neki drugi idu preko veze kod liječnika, samo neki drugi preko veze upisuju srednju školu ili fakultet, samo se djeca branitelja na štetu drugih zapošljavaju!? Zar se stvarno nitko ne sjeća da su roditelji TE djece svoje živote dali za bolju budućnost svoje djece i svih ostalih? Možda bi lakše bilo da su i njihova djeca i žene otišle s njima pa da ostalima ne rade probleme. Ali kako se to nije dogodilo i kako nas je sve manje ima, jer je puno vremena prošlo od rata, i mi više nismo djeca, nego odrasli ljudi koji moraju kako god znaju nastaviti živjeti. Moramo se kao i naši roditelji nastaviti boriti za svoju egzistenciju sa tim „zabrinutim“ljudima. Hvala Bogu i danas se nađe koji čovjek, šef, ravnatelj i dr. koji poštuje i to malo naših prava, pruži nam priliku i odgovori na jednu od naših bezbroj poslanih zamolbi. Iako opet pokrene zle jezike, rasprave i preuveličavanja naših prava obraduje nas jer, bar za sada, još netko poštuje naše roditelje koji su nam omogućili naša prava i život dali za državu.

Jelena Ćutunić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.