Najbolja kratka priča o Domovinskom ratu – 2020.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved donio je Odluku o dodjeli nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj, a sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje nagrađene su odabrane priče.

Javni poziv za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj bio je otvoren od 4. veljače do 5. ožujka 2020. godine, a u otvorenom roku zaprimljene su 83 prijave za nagradu za kratku priču o Domovinskom ratu. Vrednovanje kratkih priča obavilo je Povjerenstvo za vrednovanje, imenovano Odlukom ministra hrvatskih branitelja u tri odvojena kruga, na temelju slijedećih kriterija za vrednovanje: jezično-stilske vrijednosti, estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada.

I. NAGRADA
Naslov: „ Zbogom, Ljubo“
Autor/ica: Vilhelmina Lana Krajcer


Zuji mi u ušima. Trnci mi prolaze tijelom. Osjećam da sam u vozilu. Zapravo, u kamionu. U daljini
čujem pucnjeve. Oko sebe vidim lica muškaraca i mladića. Većina mi ih je poznata, posebno dvojica.
To su prijatelji iz ulice! „Marko? Ljubomire?“ viknem u jednom dahu. Načas sam pomislio da je sve
gotovo. Vukovar je spašen, a sada nas vode do bolje bolnice.
„Tišina!“ čuo sam oštar povik hrapava glasa. Ljubomir me pogledao. Bio je znojan, krvav i prljav, s
pogledom koji je odavao strah. Donja mu je usna drhtala. Lijevo od mene stoji čovjek u uniformi s
puškom, vidno pijan. Ne znam gdje nas vode niti kako sam ovdje dospio… Kamion je odjednom stao.
U rani na trbuhu osjećam oštru, neizdrživu bol. Sad su pucnjevi sasvim blizu. „Svi van!“ poviče
čovjek s puškom. Svih jedanaestero krenemo van, no dvanaesti mirno sjedi, gleda ispred sebe.
Poznajem ga. To je onaj sedamdesetogodišnji starac iz Sajmišta što nam je pričao o Americi kada smo
bili mali. Čovjek u uniformi stao je pred njega. „Šta je, deda? Suviše umoran da ustaneš?“ Starac ga
pljune. Zadržavam dah, znam što će mu učiniti. Čovjek ga udari puškom. Starac jedva ispusti zvuk.
Čovjek kratko prestane, poviče na nas: „Marš!“ pa nastavi prebijati starca. Skrenuli smo pogled, no i
dalje smo čuli zvuk udaraca puške o njegovo meso. Ispred nas ležala je livada. Isprva nisam shvaćao
zašto smo ovdje, no sada vidim. Livada je udubljena i tiha, ničega nema kilometrima odavde. Nitko
nas ne vidi. Usred livade stoji desetak mladića i muškaraca, svi u vrsti. Malo dalje od njih velika je
jama. Tresu se, gledaju u prazno. Ispred njih sjedi grupa glasnih uniformiranih ljudi, smiju se i piju.
„Ah!“ poviče jedan, „evo, dolaze sveži!“ Smrznem se. U trenutku spoznaje kao da je vrijeme stalo.
Uši su mi se začepile, vid je postao mutan. Tijelom se proširio osjećaj beznađa. Ne znam jesam li
tužan ili sretan što ću ovo proći s najboljim prijateljem iz djetinjstva. „Ivane“, čujem poznati glas iza
sebe, „je li ovo kraj?“ Sklopio sam oči i zatvorio usta. Topla mi je suza kliznula niz obraz. Više nisam
mogao izdržati kada sam čuo njegov glas. Ne Markov, ne sada. Proveli smo djetinjstvo zajedno, no
nikada ga nisam čuo ovako prestravljenog. „Marko…“, prošapćem. Bože, kako ga sad želim zagrliti.
Svaki njegov tihi jecaj slama mi srce. Moram se oduprijeti zagrljaju… Prije nego što shvatim, moje su
ruke oko njegovih ramena. Tada me vruća šaka primi za tjeme i povuče natrag. „Ti nisi pravo muško!“
vikne čovjek koji zaudara na staru pivu. Jak udarac obori me na koljena. „U vrstu, pa na kolena!“
viknuo je isti. Više me nije briga. Radit ću što god narede. Ustao sam i potrčao prema vrsti, pa
kleknuo. „Ne gledaj me u oči!“ viknuo je čovjek u uniformi i remenom udario nekog muškarca. Ostali
su se glasno nasmijali. „Koga ćemo da izaberemo?!“ pitao je jedan. Biraju koga će mučiti. Dok
gledam u pod, srce mi želi iskočiti iz prsa. Nestaje mi daha. Krajičkom oka vidim da se čovjek lošeg
zadaha približio nekome i primio ga za uho. Čuo se glasan jecaj. „Hoću ovog“, rekao je čovjek tiho,
„malog zaljubljenog momka“. „Ma, ne“, začuo se drugi i popio gutljaj piva „njega ćemo kasnije.“
Dolazi prema meni pa se okrene. Svaki put kad mi se približi, prestajem disati i znojim se kao lud.
Grubo je izvukao nekoliko mladića pred nas. Zatvaram oči i pomolim se Bogu u sebi. Odjednom me
čvrsto primi i baci ispred vrste. Ljubomir pored mene glasno zajeca. Čovjek ga oštro pogleda:
„Prebijte prijatelja“, rekao je. U trenutku šoka glasno sam šapnuo: „Ne…“ Opet me udario: „Da više
nikoga nisam čuo!“ Naglo se trznem kada pored sebe čujem razbijanje stakla. Gađaju nas praznim
bocama piva. Na tren mi je laknulo, pomislio sam da to nije tako strašno. No, tada čujem nečije
vriskanje, nedugo zatim i tup udarac. Obuzeo me strah, zatvorio sam oči. Najednom osjetim
nepodnošljivu bol. Padam na pod. Crni mi se pred očima. Događa li se to već? Susrećem li se sa
smrću? To je to. Sve se stišava.
Odjednom se iz mraka pojavi figura Marije. Za ručicu drži malu Ninu, a Karla nosi na rukama. Oh,
Bože, kako mi nedostaje. Želim joj prići, zagrliti ju. Ali nešto mi u njenom pogledu govori: „Ustaj i
bori se! Možeš ti to!“ Naglo sam se trznuo. Na istom sam mjestu kao i prije mraka. Ležim prekriven
krvlju. Jako boli, ali ipak manje. Ustajem. Uniformirani već prilaze. Kvragu! Bilo bi bolje da sam
ostao ležati. Ustajanje je bilo krajnje glup potez, mislili su da sam mrtav. Ponovno su me doveli do
vrste. Ljubomir je isprebijan gotovo do smrti. Prekriven je blatom i krvlju, kao i ja. Svaki nas uzdah
boli. Odustali smo. Uniformirani još nisu. Nešto se komešaju kod sredine vrste. „Sad ćemo napokon
da te sredimo“, čuo sam ih. Gurnuli su Marka pred vrstu. Sav zrak kao da mi je izbijen iz pluća. „Oćeš
da ti sečem levo ili desno uvo?“ Marko nije ništa rekao, samo me molećivo gledao. Uniformirani
sliježe ramenima, poseže za nožem. Ne sjećam se kako sam povikao „Ne!“ iz petnih žila, ne opažam
udarce smrdljiva čovjeka, ne zamjećujem bol u rani na trbuhu. Vidim samo Markove suze, čujem
njegovo vriskanje i plakanje, osjećam miris njegove krvi. Samo ja i Marko. Marko i ja. Pao je na pod.
Nema nade za njega. Ako ne umre u nesvijesti, ubit će ga kasnije. Uniformirani me podiže iz klečećeg
položaja i vodi ravno ispred jame, a ja gledam u Marka. Krvavo, beživotno tijelo mladića kojeg znam
od rođenja. Počeli su pucati, uskoro će i u mene. „Ivane?“ čujem. „Da, Ljubo?“ Oboje smo gledali
ravno ispred sebe, u beznađu slušali sve bliže pucnjeve. „Sjećaš se one večeri u kolovozu?“ „Kad smo
kartali kod mene?“ rekoh. Oboje smo se nasmiješili. Suze su nekontrolirano tekle. „Marija je još bila
trudna s Ninom, sjećaš se?“ pitao je, a ja sam kimnuo. „Sjećaš se što sam ti rekao te večeri?“ „Što god
da se dogodi, ja sam tvoj najbolji prijatelj. Padali meteori ili se utapali, tu sam za tebe“, uglas smo
rekli. Sad je pucanj bio tik do Ljubomira. „Vidimo se na drugoj strani, Ivane.“ „Zbogom, Ljubo.“
Ljubo je pao u jamu. Dignuo sam glavu, zatvorio oči i udahnuo. Onda sam pao.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.