Mladen Pavković: Hoće li i Hrvati dobiti odštetu za mučenja u srpskim koncentracijskim logorima?

Kod nas su, čini se, mnoge stvari okrenute naopačke. I ne bi to bilo najstrašnije da nas vodeći hrvatski i ini mediji (a o pojedinim političarima da i ne govorimo) gotovo svakodnevno ne uvjeravaju da smo neznalice i da nismo u pravu. Tako, primjerice, nigdje nismo čuli, a još manje pročitali, da je neki Hrvat koji je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata bio u nekom od brojnih srpskih koncentracijskih logora tamo “zaradio” PTSP, a još manje da mu je srpski sud zbog toga dodijelio odštetu. Ali, ako to nismo čuli, ovih ste dana, ali najviše u srpskim, a najmanje u hrvatskim medijima, mogli pročitati da se Općinsko tužilaštvo u Splitu nagodilo sa izvjesnim Dragomirom Miljkovićem koji je završio u splitskoj “Lori” u kolovozu 1992. prvo kao osumnjičeni za “podrivanje ustavnog poretka i oružanu pobunu”, a danas (da ti pamet stane!) kao žrtva, te da mu je za bolest PTSP, koji mu se razvio tijekom zatočeničkih dana u ovom bivšem hrvatskom zatvoru, mora platiti ni manje ni više nego – 6 (slovima:šest tisuća) eura! No to nije sve.

srpski_logori

Ova će navodna žrtva od hrvatske države dobiti kao odštetu što je završio u “Lori” i 29.000 eura za stvari što su mu odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića, a moraju mu se nadoknaditi i parnični troškovi za odvjetnika, tako da će Miljkoviću biti isplaćena odšteta od ukupno – 43.000 eura! Pojedini srpski mediji se naravno “sprdaju” s ovom presudom, pa navode da “hrvatski obveznici mogu biti sretni-jer Miljkoviću nisu ništa platili za polomljena rebra i otimačinu stana, odnosno stanarskog prava”. Da ovo nije jedina i najsmješnija priča, treba reći da je hrvatska država na isti ili sličan način već isplatila i neke druge navodne srpske žrtve tijekom Domovinskoga rata, a sve te troškove (čujte sad ovo) potražuje od obitelji hrvatskih branitelja čiji su supruzi ili djeca sudjelovali u ovim navodnim ratnim zločinima. Nu dobro. Ako su ljudi nevini završili u hrvatskim logorima, dužni su dobiti neku odštetu. Na ovaj “splitski način” naša je država još jednom pokazala svijetu da su i Hrvati bili “zločinci”, pa im se na ovaj i ovakav način ispričava. S druge pak strane, postavlja se pitanje: što je s ratnom odštetom Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica? Pa, ako nas sjećanje još dobro služi, Srbija je bila agresor na Republiku Hrvatsku, Srbija je uz pomoć zloglasne JNA, Crnogoraca i domaćih izdajica sravnila sa zemljom na stotine hrvatskih gradova i mjesta, ubila i ranila na desetine tisuća Hrvata, “posijala” mina na hrvatskim površinama toliko da će nas ubijati i u narednih pedeset godina, a hrvatsko gospodarstvo gotovo uništila.

Mnogi će na to reći, pa mi to znamo, to ne treba neprestano ponavljati. O tome čak ne uče ni djeca u školama, već im nameću predmete poput nekakvog “zdravstvenog odgoja”, tj. kako se ujutro treba umiti i kako oprati zube, kao da smo u srednjem vijeku..Dakle, ako smo se dobro razumjeli, naše je pitanje, a vezano je uz “slučaj Miljković”: kada će na desetine tisuća Hrvata koji su u vrijeme rata završili po logorima Srbije, Crne Gore i Hrvatske dobiti odštete, poglavito za PTSP? Za tu bolest u Hrvatskoj ni jedna majka, baš kao ni jedno dijete koje je doživjelo i preživjelo srpsku agresiju od 1991.-1996. nema PTSP, a ovaj koji je bio kratko vrijeme u “Lori” – ima. Sjetimo se samo Kate Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina i petnaestak članova svoje obitelji, ili Eve Šegarić iz Škabrnje koja je izgubila tri sina i isto toliko članova svoje obitelji. Je li  tim ženama (Kata Šoljić je umrla) dijagnosticiran PTSP? A koliko ima obitelji koje su zbog srpske agresije ostale bez ičega? Zar smo zaboravili one potresne slike iz Vukovara nakon 18. studenoga 1991. kad su Srbi uz pomoć JNA i uz smijeh pojedinih UNproforaca tjerali žene, djecu, starce i sve što je moglo ići ulicama Vukovara u četničke logore ili pak na strijeljanje? Tko je, molim vas, zbog tih silnih srpskih zločina ikada odgovarao? Veselin Šljivančanin? (Dobio je smiješnu kaznu, manju nego Veljko Marić!?) Veljko Kadijević?

Članovi bivšeg Predsjedništva SFRJ, koji su bili zapovjednici zločinačke JNA, među kojima je bio i Stjepan Mesić? Tko je ikada odgovarao što su Srbi svaki dan u vrijeme rata samo na vukovarsku bolnicu ispalili stotine granata, ili što su razorili jednu od najvećih hrvatskih tvrtki “Borovo” u kojoj su radile gotovo 22.000 ljudi, a danas tek dvije (koji jedva preživljavaju)? Tko je od Srba ikada odgovarao što su nevine Hrvate, civile, tjerali u minska polja, što su ih žive zapalili u obiteljskim kućama? Zar oni koji su sve to preživjeli nemaju ni PTSP? Što je naposljetku sa Hrvatima iz bosanske Posavine koji se ni danas ne mogu vratiti u svoje domove jer je tamo sada tzv. Republika Srpska, za koju znamo kako je nastala, i kako se tamo tretiraju Hrvati? Srbi su vodili i izgubili sve ratove od 1990., a da ni jedan branitelj iz države koju su napali nije prešao na srpsko područje, a kamoli da je tamo ratovao. (Srpska djeca uopće nemaju pojma što su radili njihovi očevi u vrijeme Domovinskog, odnosno Otadžbinskog rata.)

Da nije bilo Amerikanaca, koji su sa debelim zakašnjenjem, bacili nešto bombi iz svojih zrakoplova po Beogradu i okolici, ti tamošnji agresori uopće ne bi ni znali što znači kad padaju bombe i ruše sve pred sobom. Nu Amerikanci su tako “tukli” Srbe da su se ovi od njihovog “strašnog” naoružanja već nakon godinu dana počeli oporavljati! A Hrvatska se od srpske čizme nije i ne će oporaviti još daljnjih pedeset godina! Umjesto da smo tražili da nam Srbi, kao agresori, obnavljaju srušene kuće, bolnice, crkve, zdravstvene ustanove, tvrtke, uništenu poljoprivredu i drugo, mi to obnavljamo sami ili uz pomoć milostinje iz inozemstva. Uostalom nije li naše geslo: ne mogu nam Srbi toliko uništiti koliko mi možemo sagraditi!

Pa, sad imamo to što imamo.

Mladen Pavković

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.