LJUBAV = SLOBODA

Kolomne!

Nažalost, još uvijek živimo u vremenu kad je za nas bitnije što će reći  „susjed“,  nego li osloboditi se tereta nametnute „stigme“ i progovoriti o vlastitom odnosu s Bogom.

I ja sam bio taj grješnik – unatoč tome što me nagradio svojim bližim prisustvom, ja sam nekako vagao hoću li govoriti ili da, i dalje, sebično zadržim za sebe spoznaju da je Bog tu, da je bliže negoli je bio.

Svi mi vjerujemo u Boga i svjesni smo njegovog prisustva, ali o tome sve manje pričamo, kao da je postalo moderno iliti sramotno zboriti o našem odnosu. U birtijama i na roštiljadama možemo pričati o svemu, kao da sve znamo i ne bojimo se ispasti „glupi“. Većina se razgovora svodi na kritiziranje politike, pojedinaca pa čak i crkve kao institucije, bez straha da ćemo i sami biti iskritizirani od strane naših neistomišljenika. Zašto? Zato što se većina povodi za kritikama. Kao da je ljudski gen zloće nadvladao našu dušu.

Svi smo rođeni bez grijeha, ali u svima nama postoji jedan mali gen zloće i sposobnost  da sami upravljamo sobom. Nažalost, ova generacija na sebi ne radi, ne kontrolira svoj razum i osjećaje. Djeca koja su izvor dobra bivaju prepuštena društvu koje je u većini izgubilo osjećaj dobrote. Čovjek na sebi mora raditi, kao i na djeci, s ciljem da ih pripremi i nauči da mogu sami raditi na sebi.

Dragi roditelji nemaju vremena raditi na djeci pod izlikom moram raditi da im osiguram tenisice; moram se odmoriti da sutra mogu ići raditi kako bih im osigurao bolji život. Što je to bolji život? Što je to sve materijalno, ako nema ljubavi? Ljubav je sloboda. I s pravom konstatiram da smo kao društvo lišeni slobode. Ušli smo u logor sotone kojeg kontroliraju njegovi sljedbenici. Izlazak je jednostavan:

Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto što prije vratilo. Voli i bit ćeš voljen. Kada budeš dovoljno volio/voljela postat ćeš slobodan/slobodna jer će te i sam sotona izbaciti iz logora, da ne utječeš na druge.

I ja sam bio grješnik. Zahvaljujući roditeljima, od rođenja sam njegovao vjeru u Boga, stvarao sam sve bliži odnos, a onda je došao rat i sotona povede utakmicu. Žrtve su bile neizbježne, najteži oblici nasilja bili su svakodnevnica, a molitve upućene svecima i Bogu bile su sve tiše i tiše. Lomili su duh u nama. Gledajući iz današnje perspektive, jasno je da smo mi logoraši Božji narod i da sotona ne može dobiti bitku, a da mu se sami ne predamo. Mi Mu se nismo predali, voljeli smo bližnje svoje, a kada su se molitve nas i naših bližnjih spojile i sam Bog mogao je djelovati. Otvorio je vrata.

Čovjek bi očekivao da ga Bog i iznese, no nije li dovoljno to što je otvorio vrata? Na nama je da ponesemo one koji su zbog ozljeda onemogućeni da išetaju sami.

Nije li pretenciozno očekivati od Boga da on napravi sve, kad nam je dao moć da sami upravljmo sobom? Na nama je da svaki pojedinac preuzme odgovornost i da radi na sebi kako bi postao bolji čovjek. Što više ljubavi imamo za sebe i druge, to ćemo biti bliže Bogu.

Kao kršćansko dijete njegovao sam vjeru u Boga, našao se u logoru i proživio najteže oblike nasilja i tad nisam izgubio vjeru u Boga. Vjerojatno zbog straha, jer je poznato da mali čovjek kada je najviše ugrožen najviže zapomaže Boga. Nakon 260 dugih dana bio sam oslobođen srpskog logora, no ne i logora zla. Nedugo nakon prividne slobode, gubitkom oca i sestre, shvatio sam da sam još uvijek zatočen. Kalvarija za kalvarijom slabila je moj odnos s Bogom do mjere da sam prestao njegovati vjeru u Njega. Dozvolio sam si luksuz da za sve kalvarije krivim Njega, često ga pitavši: „Ma, dobro, zašto baš ja? Dobro, do kad? Zašto?“ I na kraju, klasično za malog čovjeka opravdao sam si svoju slabost tvrdnjom kako nisam dostojan da Mu se obraćam. E, to je paradoks, no meni je tako bilo lakše. Standardno, kao mali čovjek, izabrao sam put bez borbe.

Iako sam odlučio da se ne borim, iako sam prestao komunicirati s Bogom, neosporna je činjenica da On mene nije napustio. Dozvolio mi je da razmišljam i da sazrijem. Zbog velikog tereta na svojim leđima (vraga koji me jahao), još kao dvanaestogodišnjak i kao trinaestogodišnjak,  odlučio sam se za suicid. Teško depresivno, anksiozno psihičko stanje, brzo je kulminiralo suicidnim mislima, ako su to bile misli. To je bio djelić sekunde u kojem se automat nalazi u mojim rukama, kočnica je otklonjena, mali komad metala povlačim prema dolje, puštanjem istog čuje se udarac metala u metal i potvrđuje mojoj svijesti da je metak u cijevi. Kao da je potres u Slavoniji, trese se cijela soba. Bezukusna cijev kašlje, struže po mojim zubima dok suze i znoj natapaju moj kauč. Nema fleševa iz srpskih logora, nema slike obezglavljnog oca, nema slike raspuknute mlađe sestre, samo bol neprihvaćenosti u sadašnjem životu. Odbačenost od društva, odbačenost od preživjelih najmilijih, potrošila je prazan hod na okidaču. Sada. Sada kada izlaza nema dolazi do vrhunca, ekspolozija osjećaja. Kao da mi je sam Bog fizički iščupao automat iz usta i rekao da će sve u životu biti dobro. Nemoj se predati i radi na sebi.

I jesam. Nastavio sam živjeti, doduše, mukotrpan život. Gladan i žedan, željan ljubavi i dobrote. Godine su prolazile, a kalvarije se taložile. Usponi i padovi bili su svakodnevnica od koje se nije i ne može pobjeći. I dalje sam lutao. Ne njegujući vjeru u Boga, tražio sam samoga sebe. Opravdanja za sebe uvijek sam imao, no ljubav ni sa kim nisam dijelio. Sa dvadeset i jednom godinom, nakon sedmogodišnjeg samačkog života, otvorim svoju napaćenu dušu i zamolim Boga za pomoć: Želim voljeti i biti voljen! Molim te, daj mi mogućnost da potvrdim svoju dobrotu. Ja jesam dobar i bit ću bolji. Neosporno je da sam došao na jednu razinu zrelosti – Bog usliši moju molbu i pošalje mi osnovu za život. Neiskvarena, pozitivnog razmišljanja, s potrebom da voli, gotovo nedostižna, ušla je u moj život. Božji anđeo koji nosi ime Marta ispunila je moj život ljubavlju. Bog mi daje veliku šansu da izgradim zdrav život. Nažalost, kao i većina ljudi, vrlo brzo zaboravim da je Bog taj koji mi je dao priliku, zanemarim da se pojavio u mom životu svaki put kada sam ustrajao i kada sam ga iskreno molio.

Nastavio sam naporan život pun turbulencija, no s vrlo bitnom razlikom: sve je bilo lakše. Kada sam se našao u situacijama da sam skoro posustao, ljubav koju sam dobivao nije dozvolila posustajanje. Svjestan predhodno proživljenog života i nagrade koju sam na kraju dobio, vjerovao sam da će ponovo doći trenutak kada ću doseći novu razinu zrelosti i da ću ponovo biti nagrađen.

I jesam. Dobio sam kćer – zdravu, punu Duha Božjeg. Punjač energije koju mi potroši  suvremeno društvo. Možda će netko pokušati pravdati sebe pa će si dozvoliti luksuz i reći kakve to veze ime s Bogom pa to je čista stvar prirodnog poretka. Siguran sam da puno ljudi može sve komentirati na milijun načina, no samo hrabri i iskreni neće tumačiti, nego će prihvatiti da sam ponovo nagrađen od Boga. I sad osjetim to čišćenje duše. Zahvaljujem dragome Bogu što me nagradio i potvrdio svoje prisustvo. Očito je da kad čovjek spozna istinu i kada mu ne treba nikakva potvrda, da ih onda dobija s ciljem da napreduje – da voli, da prenosi ljubav i oslobađa društvo od ropstva.

Analiziram svoj život i stepenice koje sam savladao. Koračam dalje sve bliže Bogu. Osjetim da sam sve ispunjeniji i da zaljubljenost s godinama ne nestaje, nego se povećava.

Budimo realni, ispred mene, kao i ispred svih nas, još je puno žrtvovanja, još puno moramo raditi na sebi. Meni je lakše jer sam prihvatio Boga, svjestan sam da jedino ljubav oslobađa i da ne postoji prepreka koju pozitivnim djelovanjem ne možemo prevladati.

Život je lijep, ako ga učinimo lijepim.

Marijan Gubina

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.