Licemjerje

Jedan put godišnje se sjetimo rata, živih i mrtvih branitelja. Što je s ostatkom godine?  Blatimo ih svakodnevnim prozivanjem, mijenjanjem zakona. Omalovažavanjem onoga za što su se borili i dali svoje živote.

Znam da će zauvijek ostati blagdani Svi sveti i Dušni dan, rođendani i obljetnice pogibije kada će se poginulih sjećati njihovi najbliži. Ali koliko će još dugo trajati obljetnice pada Vukovara, raznih mimohoda, osnivanja brigada, sjećanja na žrtve mnogih gradova i sela, i koliko će se smanjivati broj posjetitelja istih?

Kada bi barem sve ostalo i potrajalo u takvom prisjećanju, a svakodnevica bila normalna bilo bi lakše preživjelim braniteljima. No nažalost svakodnevno ih još više „ubijaju“ svojim nebuloznim „istinama“ o ratu i zakonima kojima, osim što im ukidaju njihov integritet i status, vrijeđaju ih i ponižavaju na njihovom, krvlju stvorenom, tlu.

 

Još za vrijeme rata postalo je upitno za što se zapravo bore? Tko će se svega toga sjećati i koliko dugo? I hoće li ih itko uopće cijeniti? Danas kada se jedino „pravo“ sjećanje i pohvala događa samo na obilježavanjima obljetnica, svi se pitaju je li uopće vrijedilo?

Jer gdje danas možemo vidjeti trg ili ulicu koja je dobila ime po braniteljima? Ne možemo vidjeti pristojan spomenik u svakom, ratom pogođenom, mjestu, zapravo bilo što, što bi nas podsjetilo na njih koji su se borili za nas, bili živi ili mrtvi. Ali zato svugdje možemo vidjeti i čuti nešto što nas podsjeća od koga su nas branili. Podsjeća i njih i nas na bespomoćnost i želju za boljim i svjetlijom svakodnevicom i posjećenijim obljetnicama. Na veličanje i cjenjenije prisjećanje povijesnog trenutka njihove žrtve. Jer tek kada ih budemo zapamtili, sjećali ih se uvijek i svakodnevno kao heroja i sami ćemo u sebi pronaći hrabrost i snagu za velika djela.

Jelena Ćutunić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.