Kolumna Marka Matića: ‘SAO Božić’

Postoje ovisnici o drogi, alkoholu, duhanu…, a među Hrvatima i ovisnici o Srbima. Od 1945. do 1990. Hrvati, koji su od 1941. do 1945. postali ovisni o Srbima, zajedno su sa svojim naredbodavcima, Srbima, ugnjetavali, uništavali i ubijali nacionalno svjesne Hrvate. Nažalost, takve navade nekih Hrvata nisu ni danas iščezle u njihovoj djeci. Očito je da je narod opet u pravu: Krv nije voda. Neki od takvih nisu ni za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata prekidali kontakte sa svojim „lojalnim Srbima“, a neki su jedva dočekali mogućnost da se poslije rata opet s njima zbratime. Činili su to na razne načine zbog svojih i tuđih interesa.

1bdcf0bd3d5f7489df53da454c821eb2

Vlahu katoličke vjere nije bilo dovoljno da Srbe 2003. uvede u hrvatsku vlast, nego im je počeo jedne godine (2006.) ilegalno, a onda idućih godina i javno, čestitati njihov Božić. Njemu su se odmah pridružili i ostali srboliki čelnici vlasti u Hrvata. Tako je bilo i ove 2013. godine, kada su ovisnici o Srbima masovnije nego ikada politički paradirali na dane koji bi trebali biti srpski božićni blagdani. Novinari i strvinari u novinarstvu su tri dana  u stopu pratili Srbe u Hrvata i Hrvate koji su ovisni o njima i tražili od njih izjave o svačemu nečemu, samo ne o Božiću; tako nam je barem preko televizijskih ekrana preneseno. Sva tri božićna dana Srbi i srboliki Hrvati su pričali o plitici, i to o onoj u najvulgarnijem smislu riječi politika. Oni nisu nikome „ukrali Božić“, kako je ovih dana rekao jedan bezbožnik, nego su svojim ponašanjem uvrijedili one kojima je Božić svetinja.

Kao takvog posebno bih istakao mnogim Hrvatima nemilog Milanovića, predsjednika Vlade u Hrvata. Njegov govor pred srpskim „verskim“ službenicima o ćirilici, Vukovaru, popisu stanovništva…tjerao je hrvatske branitelje na povraćanje, a one Hrvate kojima su četnici poklali najmilije na plač i bol u duši. U ime svih onih Hrvata, koje je sin Stipe Milanovića, i ne znam čiji još, ovih dana rasrdio, kao i u svoje ime, poručio bih Zoranu Milanoviću da Vukovar ne smije opet pasti. Ćirilicu može uvesti u svoj stan, ako mu supruga dopušta, ali u Vukovar ne smije. Tako bi se morala ponašati Vlada „ispravne države“, one koju je jesenas nazvao „slučajnom“. A slučaj, uvjeren sam, ne postoji, kao što ni njega nisu slučajno postavili tako visoko u hrvatskoj politici oni koji su ga je kroz dvije politički istospolne zajednice stvarali.

Isti ti su stvorili i poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, hoteći reći da Ustav države Hrvatske dovoljno ne štiti nacionalne manjine (čitaj: Srbe). E kad je tako, nadležna državna tijela morala bi odlučiti da se odredbe tog Zakona ne odnose na Vukovar i još neka točno nabrojana mjesta u Hrvatskoj. A koje pravilo nema iznimaka? I da su u Vukovaru Srbi zastupljeni u puno većem broju nego jesu, nemaju pravo na ćirilicu, nemaju ista prava kao ostale nacionalne manjine, a pogotovu nemaju prava kakva imaju oni Hrvati koji su branili Vukovar dok su ga oni ubijali. Srbi, koji danas žive u Vukovaru, kad već nisu u zatvoru, imaju samo pravo tiho i mirno okajavati svoje smrtne grijehe. Iz davnog razgovora sa skoro svim preživjelim članovima Kriznog štaba za obranu Vukovara saznao sam da ni 1991. Vukovar nije trebao pasti, a danas ne samo da ne treba nego i ne smije pasti, drugi put ti kažem, Zorane Milanoviću.

Uvjeren sam da su i glavni predstavnici Srpske pravoslavne crkve, koje je kardinal Bozanić ugostio 8. lipnja 2012. godine, tada spominjali i Vukovar, i ćirilicu, i… puno toga što je samo u njihovu interesu. Uvjeren sam da se ni tom prigodom nisu ispričali našem kardinalu ni za jedan memorandum, kojih su idejni začetnici i koautori, ni za jedan srpski strateški program, po kojem su ubijali i progonili Hrvate od 1918. do 1990. po svim hrvatskim zemljama s ovu stranu Drine i s obje strane Dunava. Ma, siguran sam da se čelnici Srpske pravoslavne crkve nikada neće ispričati ni za jednu laž, klevetu ili zlodjelo koje  je na njihov poticaj učinjeno Hrvatima. A da je vrh Srpske pravoslavne crkve još uvijek zarobljen svojim memorandumima, mitovima i lažima, vidljivo je i iz izjave srpskog metropolita, Jovana Pavlovića, koji stoluje u Zagrebu. On, naime, uVečernjem listu od 5. siječnja 2013. reče i ostade živ da mu je teško raditi svoj posao jer je ostao bez 300 tisuća vjernika. Sada znamo, prije 1990. nije bilo ukupno toliko Srba u RH, kamo li srpskih „vernika“, Jovane, glavni srpski u Hrvatskoj i šire, metropolitane.

Jovane, hrvatskim, kao i srpskim, političarima ateističkog, politeističkog, agnostičkog, masonskog, liberalnog… svjetonazora ne treba lagati koliko ima nas vjernika; oni to znaju bolje od nas. Recima im zajednički da naše kršćanske blagdane ne pretvaraju u svoje političke, poganske parade. A Vi, radi suživota s Hrvatima Vaših malobrojnih vjernika, i mnogobrojnih Srba nevjernika, pokušajte  govoriti istinu i o Hrvatima i o Srbima, i u crkvi i izvan nje! Vi dobro znate da je premalo Srba u RH i BiH, sve do nedavno, išta slavilo osim krsne slave i svetog Save. Tek u novije vrijeme neki Vaši vjernici su počeli shvaćati smisao Božića. Bolje ikad, nego nikad. Naučite ih da to rade ispravno. To ističem zbog toga što ste vi Srbi u stanju podrediti svojim političkim interesima čak i smisao slavljenja Božića. Mnogima od vas je Božić još uvijek više praznik nego blagdan, čak i još gore, politički miting; kao da ste vašu propalu“SAO Krajinu“ pretvorili u „SAO Božić“. Zar to nije svetogrđe, Jovane?

Jovane i Jovani, niste uspjeli pripojiti tzv. Krajinu svojoj Krvavici, koja se proteže polukružno kroz  BiH, pa sada diplomatski pravite SAO po cijeloj Hrvatskoj, provodeći ne samo vaša dva memoranduma nego i jednu Studiju o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj iz kolovoza 2008. godine. Tu prvi put upotrebljavate samo vama razumljivi pojam „neteritorijalna autonomija“. Krvavicom ste u BiH uspostavili teritorijalnu, a u Hrvatskoj bi htjeli, za početak, neteritorijalnu autonomiju, jer „teritorijalna politička autonomija u ovom trenutku nije izgledna i moguća“, kako je rekao vaš veliki vožd Pupavac 19. srpnja 1997., kada ste osnovali Srpsko narodno vijeće.

Zbog svega navedenog ponavljam: Ceterum censeo Krvavicu delendam esse. To bi bilo u interesu ne samo Hrvata nego  i drugih dviju nacija u BiH. Samo tako Srbi mogu ostati i opstati u Bosni i Hercegovini. Pola BiH, koju su ima dali Francuzi, Englezi i Rusi, mora se vratiti onima kojima gruntovno pripada, ako se želi izbjeći novo prolijevanje krvi.

Novo krvoproliće bi moglo izazvati i oživotvorenje  tzv. srpske neteritorijalne autonomijene zaustavimo li je, ona će se početi uskoro pretvarati u teritorijalnu. Uostalom, za dlaku im je to izbjeglo u istočnoj Slavoniji za vrijeme Kosoričine Vlade u lipnju 2010. Srbe u Hrvatskoj ne zanima Ustavom im zajamčena kulturna autonomija. Oni žele više nego ima je zlotvor Sanader darovao u dva sporazuma (2003.i 2008.) s njima, iako znaju reći u četiri oka da nikada, otkad su se doselili u Hrvatsku, nisu imali više prava; čak više nego je Beč dao Vlasima dok smo bili pod Habsburškom okupacijom.

Ponavljam, Srbima u Hrvatskoj treba dati ista prava koja imaju Hrvati u Vojvodini, ni manja – ni viša. A ako se s tim ne slažu, onda im treba dati prava kakva imaju nacionalne manjine u prijateljskoj im Francuskoj. Tamo, naime, sve nacije čine jedinstvenu građansku zajednicu; formalno-pravno, etničke zajednice, nacionalne manjine, u Francuskoj ni ne postoje. To je tako jer su Šestari tako odlučili. A kod nas će, ako se uskoro ne otarasimo kvislinga u državnoj vlasti,Šestari upisati u naš Ustav da je Hrvatska republička (res publium = javna, svačija stvar) zajednica svih etničkih skupina i nakupina koje u njoj žive i koje će u njoj, ubuduće, po Eunijinim programima, živjeti, ako u nju uđemo.

Znaju to dobro i Jusipović, i Pusićka, i  Jovanović, i Ranković, i Milanović, i sva  rashrvaćena ekipa koja vlada  Hrvatskom. Srpanj je mjesec žetve – on se primiče, a naši domaći retorijanci nisu sve učinili što im je naređeno da učine s hrvatskim narodom i etnički i vjerski za njih pričistom Hrvatskom. Zbog toga koriste i proslave rođenja Božjeg sina za svoje plaćeničke ciljeve.

Stoga, treći put ti kažem, Zorane Milanoviću, Vukovar ne smije opet pasti u srpske ruke, niti država Hrvatska smije propasti. Prenesi to svim svojim sudrugovima u poziciji i opoziciji. Ima nas koji se još nismo zasitili slobode i svoje Države. Nema smisla da vam dokazujemo da Hrvatska još nije propala.

M a r k o   M a t i ć

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.