14.kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.
Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.
Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.
Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.
Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.
Uz te podatke treba dodati kako se za mnoge agonija ni nakon 24 godine nije završila, jer Hrvatska još uvijek traga za više od 1600 nestalih osoba tijekom Domovinskog rata, a apsurd čini činjenica kako za te zločine nije nitko odgovarao, kako Srbija i njoj pridružena tzv. Republika Srpska uopće ne žele priznati postojanje takvih logora, kako je “naša” aktualna vlast spremna sve to prepustiti zaboravu, a još više činjenica kako sudbinu velikog broja nestalih znaju oni koji su ih mučili i ubijali, ali ne žele reći, nego slobodno šetaju Hrvatskom.